Feedovi raznih društvenih mreža, od Facebooka, preko Instagrama pa do TikToka prepuni su fotografija hrane. Trend ‘camera eats first’ dodatno je „eksplodirao“ s popularnošću TikToka kad su brzi recepti, od svega 15-ak sekundi, postali dostupni kroz par klikova. Zašto fotografiramo hranu, kakav utjecaj takav sadržaj ima na nas i kako osvijestiti ono što jedemo, objasnila nam je doktorica psihologije Anđela Jelić koja se nalazi iza Instagram profila lifestyle psychology.
Vjerujemo kako ste se barem jednom našli u idućoj situaciji: s društvom ste u restoranu, hrana dolazi na stol, već refleksno vadite mobitel i kreće session hrane. On je, nerijetko, popraćen i tuđim kolutanjem očiju, a vi ne shvaćate zašto je problem pričekati još nekoliko sekundi prije nego se bacite na (ukusne) zalogaje.
Ako ste se pronašli u navedenoj situaciji, idući put u društvu možete reći kako iza tog poteza stoji i psihologija, što nam je pojasnila i doktorica psihologije Anđela Jelić.
Govoreći iz vlastitog iskustva, kaže nam kako na fotografiranje hrane gleda kao na sortiranje i spremanje određenih iskustava jedenja u ladice pamćenja kojima može lako pristupiti kroz par klikova:
– Moram priznati da kada putujem ili isprobavam neka jela i hranu često fotografiram upravo iz razloga da imam jednu ‘opipljivu’ uspomenu i spremljen trag. U svakodnevici je to nešto drukčije. Fotografiram nova jela, nove kombinacije, drukčiju izvedbu ili dekoraciju. No, to uvijek napravim brzo kako bih u hrani mogla uživati i jesti u svom ritmu, odnosno svjesno jesti. Kao što svojim klijentima savjetujem tako i sama radim: jedem bez mobitela za stolom koji je postavljen, a ponekad u pozadini pustim laganu glazbu kako bi iskustvo jedenja bilo upotpunjeno.
Volimo hranu, ali što to zapravo znači?
Anđela kaže da voli fotografiju i voli hranu. No, ipak naglašava da je većini ljudi sinonim za ‘volim hranu’ konzumiranje velike količine hrane. Ipak, voljeti hranu znači nešto suprotno.
– Voljeti hranu znači uživati u njoj, bez osuđivanja vlastitih odluka i sa znatiželjom, a ne hranu koristiti kao način suočavanja s određenim, najčešće neugodnim situacijama. Kao i za fotografiju koju volim, ne znači da ću non-stop fotografirati ili gledati fotografije. Ono što volimo bi zapravo trebali pametno koristiti i postaviti se prema tome da na nas dobro i pozitivno utječe. Tako bi trebalo biti i s hranom – pojašnjava doktorica psihologije.
Pojašnjava i da je hrana jedna od naših primarnih potreba koja nam omogućuje preživljavanje. Hrana je određena vrsta sigurnosti, a protagonist je i sadržaja kojem smo izloženi na društvenim mrežama. Upravo nam društvene mreže omogućuju da razne informacije konzumiramo na jednostavan način te mogućnosti da iskustvo dijelimo s drugima, kao i oni s nama. Rezultat je stvaranje određenog utjecaja na naše stavove, odluke i ponašanja:
– Gledanje fotografija i videa na kojima je hrana može pojačati našu želju za konzumiranjem hrane. Tada je riječ o „vizualnoj gladi“, odnosno prirodnoj želji, porivu koji nastaje nakon što određeni podražaj (fotografiju/video s hranom) od receptora u osjetilu vida putuje do mozga. U mozgu se taj podražaj prevodi u impuls i putuje živčanim stanicama te potiče razne fiziološke, psihološke i bihevioralne (ponašajne) reakcije. To je potvrđeno i istraživanjima iz područja kognitivnih neuroznanosti koje ispituju kako taj sadržaj utječe na aktivnosti u mozgu, na fiziološke i psihološke reakcije, nakon izloženosti takvom sadržaju.
S druge strane, fotografije hrane mogu potaknuti i osjećaj sitosti. Međutim, ona je, pojašnjava Jelić, ograničena na specifično osjetilno iskustvo o kojem je riječ, a najčešće se radi o gledanju fotografija slanih grickalica.
– Ovi učinci na našu sitost mogu pozitivno utjecati na naše ponašanje koje se tiče prehrane, naravno, ako se koriste mudro. Međutim, ovo sve ovisi o našoj (spontanoj) mentalnoj simulaciji jedenja prikazane hrane. Mnogi tvrde da pretjerane količine takvog sadržaja, koji se često poprati i hashtagom #foodporn, jesu strateški osmišljene kako bi privukle našu pažnju i zadržale nas na određenim stranicama, profilima. Postojanje ovog fenomena mnogi opisuju kao način prilagodbe naših predaka na ugodnost gledanja hrane što je za njih predstavljalo izvor energije da prežive još nekoliko dana i budu sposobni pronaći hranu koju će konzumirati. Ukratko, gledanje fotografija i videa hrane ili pripreme hrane veseli nas jer u jednu ruku nam daje osjećaj sigurnosti i bezbrižnosti, ali nas i opušta omogućavajući nam da se kroz hranu povežemo s iskustvom drugih osoba – objasnila je za After5.
Stvaranje (i zadržavanje) pozitivne slike o sebi
Nakon fotografiranja hrane, mnoge završe i na društvenim mrežama. Jedan od razloga zašto volimo dijeliti fotografije hrane, pogotovo ako je riječ o nekom kvalitetnom i uravnoteženom obroku je taj da želimo zadržati pozitivnu sliku o sebi, kaže Jelić i pojašnjava da tome treba dodati i našu ljudsku potrebu za prihvaćanjem i pripadanjem. Pojasnila je:
– Objavljivanjem sadržaja, dijeljenjem s našim pratiteljima svakako je vođeno i tim potrebama. Iako još uvijek postoji veliki prostor za detaljnija istraživanja na temu dijeljenja fotografija hrane, postojeća istraživanja na temu komenzalnosti (skupnog hranjenja i uživanja u hrani) i socijalne psihologije pretpostavljaju da bi dijeljenje fotografija hrane moglo negativno utjecati na izbor hrane i užitak u jelu kod primjerice osoba koje imaju izraženo narušen ili poremećen odnos s hranom. Za osobe s poremećajem hranjenja izloženost velikom broju sadržaja na temu hrane na društvenim mrežama može dodatno potkrjepljivati njihovo negativno ponašanje (razvoj poremećaja). S jedne strane na društvenim mrežama se može dobiti jedna vrsta podrške od vršnjaka, dok u isto vrijeme mediji potiču i naglašavaju potrebu za uspoređivanjem s drugima što ne ide u prilog procesu oporavka ili promjeni narušenog odnosa prema hrani.
Pitali smo Anđelu nalaze li se neki korijeni toga u onome da, zapravo, prvo jedemo očima pa želimo zabilježiti taj trenutak, pošto je okuse i mirise teško prenijeti. Fotografijom barem djelomično možemo pokazati kako je jelo bilo servirano. Psihologinja nam govori da smo vizualna bića pa prije svakog konkretnog iskustva jedenja kreiramo određena očekivanja i zamišljamo kako će jelo izgledali:
– U trenutku jedenja trebali bismo uključiti sva naša osjetila, vid, sluh, njuh, okus i opip kako bi u potpunosti mogli uživati u hrani i doživjeti ju. Sinergija svih tih informacija koje do našeg mozga dolaze putem pet različitih senzornih kanala omogućuje nam jedno cjelovito iskustvo. Sinergija svih tih podražaja koji dolaze iz okoline putem različitih senzornih kanala omogućuje nam ustvari da doživimo to što jedemo i da u tome uživamo. Ako niste nikada do sada probali jesti zatvorenih očiju, probajte i razmislite kako osjećate hranu u ustima. Mogli bi se iznenaditi različitostima senzacija koje osjećate. Fotografiranje jela prije prvog zalogaja može biti jedan od poticaja da osvijestimo što se događa u tom trenutku i na neki način „pripremimo“ naš mozak na konzumiranje hrane posebice ako imamo narušen odnos prema hrani i jedemo isključivo da „ubijemo“ glad. No, fotografiranje nije nešto što bi trebali konstantno raditi, uz baš svaki obrok. Osim fotografije prenijeti iskustvo jedenja određene hrane možemo i riječima, no za to se trebamo malo više potruditi, nešto malo više od par klikova koje napravimo fotografirajući. Bilo bi dobro da umjesto kod nas već dobro ustaljenog načina komentiranja hrane poput „bilo mi je super na ručku, baš sam se najela“ ili „odličan restoran, ubili smo se od hrane“, komentiramo kvalitetu hrane koju smo jeli, njezine okuse, mirise, način na koji je servirana i ostale karakteristike te cjelokupno iskustvo jedenja. Drugim riječima da umjesto količine hrane koju smo pojeli usmjerimo našu pažnju na što smo pojeli i kako.
Dakle, fenomen „Camera eats first“ ima svoje i prednosti nedostatke. S jedne strane, može nas potaknuti na razmišljanje o samom jelu, pojašnjava doktorica psihologije, kao i pojačati percepciju okusa hrane:
– Istraživanja su pokazale da gledanje fotografija hrane aktivira regije u mozgu koje su zadužene za percepciju okusa. Isto tako, fotografiranje hrane omogućuje nam prvi neizravan kontakt s hranom. Ako se malo potrudimo oko te fotografije, pripazimo na položaj pribora za jelo, i ostalih detalja, zapravo odgađamo „konzumirati“ zadovoljstva koja proizlaze iz jela što može pridonijeti u izgradnji i osnaživanju iščekivanja te većem zadovoljstvu i užitku tijekom jedenja. Naravno, do toga dolazi kada jelo u skladu s ciljem konzumacije: užitak, osjećaj zadovoljstva, snaga, zdravlje… Osim toga, čin fotografiranja hrane trebao bi što je manje moguće narušiti iskustvo jedenja, a uređivanje i objavljivanje/slanje fotografija najbolje bi bilo odgoditi do nakon obroka. Još jedna od prednosti ovog fenomena je da fotografiranje hrane može služiti kao jedan od alata za poboljšanje odnosa prema hrani i stvaranje zdravih prehrambenih navika.
Međutim, tu je i negativan predznak fenomena koji se javlja kada postanemo opterećeni time što i kako jedemo samo da bismo fotografirali ili nam fotografiranje baš svakog jela postane navika.
– Prema istraživanjima, opsesivno fotografiranje hrane i jela jedan je od znakova narušenog odnosa prema hrani. Sve u svemu, „camera eats first“ ovisno s kojim ciljem i namjerom se koristi može imati kako pozitivne tako i negative posljedice na naš odnos s hranom – pojasnila je.
Iako dio istraživanja pokazuje da fotografiranje može pozitivno potkrijepiti iskustvo jedenja, Jelić ističe da su neke studije došle do suprotnih zaključaka, odnosno da fotografiranje može umanjiti iskustvo i užitak jedenja.
– Kada je riječ o odnosu prema hrani i ponašanjima vezanim uz prehranu smatram da je važno uzeti u obzir njihovu kompleksnost, individualnost svakog pojedinca i razne čimbenike poput onih kulturoloških. Svakako smatram da je ovo tema koja zaslužuje posebnu pažnju danas iz više razloga. Susrećemo se s raznim izazovima kako ovim digitalnim, tako i zdravstvenim, raste broj dućana „zdrave“ hrane, a u isto vrijeme raste broj osoba s debljinom i pretilošću te poremećajima hranjenja. Činjenica je da fotografije i videa objavljena na društvenim mrežama imaju snažan utjecaj na naša ponašanja. Pokušajmo osvijestiti taj utjecaj i potaknuti sebe da taj sadržaj konzumiramo u mjeri u kojoj nam čini dobro – zaključila je Anđela Jelić.
FOTOGRAFIJE: Privatno vlasništvo, Pexels, Unsplash
