Ako je išta bilo signal da je hladnija sezona i službeno stigla, za mene je to definitivno bilo nedavno pomicanje sata. Dan koji je “naglo” postao kraći, donio je i onu pomalo mrsku prilagodbu organizma na novi sistem. Scenarij vam je sigurno poznat: odlazite s posla po mraku, a od spavanja na kauču u osam navečer priječi vas jedino neki streaming servis ili pak ekran pametnog telefona.
Da, jesen je doista tu, a kada se naviknemo na mračna popodneva, slijedi onaj “silver lining” ili čak bolje rečeno užitak u vidu omiljenih jesenskih rituala kod kuće.
Za mene se definicija omiljenog ili barem najčešćeg rituala u hladnijim danima značajno mijenala posljednjih godina. Otkako sam ušla u svijet poduzetništva prije tri godine, granica između poslovnog i privatnog potpuno se izbrisala pa je u nekim trenucima doista bilo teško dokučiti gdje završava poslovno, a gdje počinje privatno. Možda zato jer privatno nikada ne bi ni počelo, a poslovno je zauzimalo dominantan dio dana.
Kada bih se napokon “ulovila” kauča, bili bi to večernji sati u kojima se bilo ekstremno teško opustiti i poručiti glavi da odmori. Tada bih uzela mobitel u ruke i krenula skrolati, a uz tu radnju bih i zaspala, s mobitelom još ugnježđenim u dlanu. Nekada bi mi san na oči došao već nakon 10 minuta provedenih na društvenim mrežama, a nekad nakon sat vremena besciljnog skrolanja. U svakom slučaju, ta me radnja dovela do sna, no s vremenom više nisam mogla pobjeći dojmu da je to što radim generalno loše i da brain rot kojem se prepuštam definitivno ne pomaže mom mentalnom well-beingu.
Mnogi od nas su svjesni toga da na mobitelima svakodnevno provodimo i previše vremena i da je sadržaj koji konzumiramo “zarazan”, no tek kada se poželimo odvojiti od njega, shvatimo koliko je to zapravo teško. I meni je trebalo dugo da mobitel u večernjim satima zamijenim nekom drugom aktivnosti, a prvenstveno sam se pitala hoće li me išta drugo zanimati ili zadržati dovoljno dugo. Moralo je to biti nešto što mi je barem na nekoj razini blisko i pokazalo se da su to – knjige. Na After5 su moje kolegice sve češće objavljivale članke o zanimljivim novim knjigama koje vrijedi pročitati, a ja sam ih s guštom čitala, dok sam s druge strane zaključila da će članci i priče koje inače čitam na internetu sada dobiti pandan u svom fizičkom, papirnatom obliku.
Počela sam s jednom od “hit novih knjiga”, bez nametanja ikakvih ciljeva ili očekivanja. Nerijetko su to bile pročitane dvije stranice prije spavanja, odnosno prije nego što me knjiga “opali” po glavi, a nekada i po 50-70 stranica u jednom komadu. Moj knjiški lifestyle postao je vrijeme za sebe koje mi je trebalo, ali je isto tako u računicu počeo uključivati i druge stvari osim samih knjiga. Jer kutak za čitanje ipak podrazumijeva određeni setting, točku u stanu na kojoj se mogu opustiti, daleko od poziva i poruka, poplun, šalicu toplog napitka, bookmarker i kemijsku olovku kojom označavam upečatljive rečenice/poruke/citate.
Povratak knjigama u popodnevnim i večernjim satima značio je i da se uspješno isključujem iz poslovnih tema i da se uspijevam opustiti ususret odlasku na spavanje. S ovom praksom definitivno nastavljam i dalje, a ako ste i vi fanovi knjiga, u mjesecu u kojem itekako čitamo (jer se odvijaju Interliber i Mjesec hrvatske knjige), predlažem vam idealan spoj za opuštajući jesenski afterwork ritual. Jedna komponenta je, naravno, dobra knjiga, a druga je “desert u šalici” – Franck Cappuccino Pistachio koji je nedavno stigao u prodaju.
Kada ga je Franck prije mjesec dana najavio na društvenim mrežama, nastala je opća pomama, što me nije začudilo, s obzirom na to da sve s pistacijom zadnjih godina baš dobro prolazi. No je li proizvod doista dobar, presuđuju uvijek kupci, koji su u komentarima nanizali ohrabrujuće hvalospjeve na račun novog cappuccina, a naročito dobrog okusa same pistacije u napitku.
Franck Cappuccino Pistachio
Nabavila sam ga i ja i zaključila da opravdava hype. Okus pistacije nije prenapadan, nema one umjetne slatkoće koju često srećemo kod sličnih napitaka. Umjesto toga, tu je kremasti, blago orašast sloj koji se spaja s aromom kave u savršenoj ravnoteži.
Priprema traje doslovno minutu: sadržaj vrećice prelijete s vrućom (ne kipućom) vodom, promiješate i odmah se pojavi gusta, lagano baršunasta pjena. U tih nekoliko sekundi, prostorom se širi miris koji podsjeća na slastičarnicu, ali domaću, toplu, gdje se sve radi ručno.
Franckov cappuccino oduvijek je imao taj signature moment: teksturu i miris koji te uvuku u trenutak, čak i kad dan nije bio naročito lagan. Iako linija Franck cappuccina broji sada već 12 okusa, pistacija se izdvaja kao sezonski favorit, možda i zato što tako dobro rezonira s jeseni, s tonovima orašastog, toplog i pomalo nostalgičnog.
Proizvod je dostupan gotovo svugdje, a tko voli praktičnost, može ga naručiti i izravno s Franck web shopa.
Ako i vi ove jeseni tražite mali bijeg od brain rota, u nešto smirenije i smislenije, možda će vam moja i ne toliko revolucionarna, ali svakako korisna i efektivna metoda biti optimalno rješenje. Uz, naravno, dodatak pistacije u toplom i kremastom napitku koji ritual čitanja knjige čini potpunim!
FOTOGRAFIJE: Franck, Pexels
