Iza kulisa Monetovih vrtova: Kako se umjetnost i znanost susreću u rukama vrtlara

Monetovi vrtovi u francuskom selu Giverny

Mnoge njegove omiljene sorte u međuvremenu su nestale ili su znatno izmijenjene jer ljudi traže otpornije biljke i cvjetove sve raskošnijih cvatova. Ljubičice, koje su nekoć bile veličine čepa boce, danas se uzgajaju u veličini tanjurića. Dobavljači sjemena, prateći potražnju i boreći se s novim vrstama nametnika, često su visoke, vitke cvjetove pretvarali u niže varijante, pogodnije za transport i preživljavanje.

Ove sezone, Avisard je zaokupljen ponovnim uzgojem više sorte pelargonija, koje je Monet sadio u crvenim i losos-ružičastim gredicama ispred svoje kuće obložene ružičastom žbukom. Fotografije pokazuju da su ti cvjetovi visinom znali sezati do umjetnikovog struka, a u nekim godinama čak i do ramena. Današnje sorte jedva prelaze rub prozorskih okvira; stare, razgranate varijante više se uopće ne mogu naći na tržištu. Avisard kaže kako ih nema za kupiti na tržištu, a njihov povratak u razgovoru za The Wall Street Journal uspoređuje s reinkarnacijom.

Glavni vrtlar postao je 2016. i danas vodi tim od dvanaest vrtlara, dvostruko više nego što ih je imao Monet. U sezoni s njima radi još 54 zaposlenika. Zajedno održavaju cijeli kompleks: četverokatne vrtove, umjetnikovu kuću, dvije trgovine i obližnji atelijer s apartmanima za umjetnike u rezidenciji. The Wall Street Journal proveo je tjedan dana s ovim, gotovo nevidljivim virtuozima vrtlarstva, uoči nove sezone, i otkrio kako se na sjecištu umjetnosti i znanosti s gotovo religioznom predanošću prizivaju iz zemlje neki od najpoznatijih cvjetova u povijesti umjetnosti.

Njihove metode uključuju tehnologiju kakvu Monet nije mogao ni zamisliti: skrivene sustave navodnjavanja koji štite pupove glicinije od kasnih proljetnih mrazeva te zvučne uređaje uz jezerce koji tjeraju nutrije, riječne glodavce koji obožavaju stabljike lopoča. Istodobno se moraju nositi s posve izmijenjenim ekosustavom. Vlažnije zime, a potom vruća i suha ljeta, dovode do ranijih najezda lisnih uši koje napadaju dragoljube. A tu su i praktični izazovi: svake godine između travnja i listopada kroz vrt prođe gotovo 800 tisuća turista. Monet je, poznato je, bio mrzovoljan prema posjetiteljima. Vrtlari se šale da bi se zgrozio nad današnjim gužvama.

Giverny kao prekretnica i u privatnom životu

No, visoke pelargonije Monet bi zasigurno očekivao, što Avisarda vraća njegovoj opsesiji. U potrazi za višom sortom godinama je obilazio privatne i javne vrtove. 2018. je napokon pronašao ono što je tražio u Chèvreloupu, arboretumu sjeverno od Versaillesa. Ondje su mu dali malene reznice od nekoliko centimetara. Od tada njegov tim svake godine uzgaja tisuće pelargonija u malim terakota posudama. Crvena varijanta ove sezone buja. Losos-ružičaste, međutim, zakržljale su. Visina crvenih i ružičastih cvjetova mora biti ujednačena, poput “tepiha” koji raste iz zelenila. Kako tjedan ide kraju, Avisard će možda morati pribjeći dodatnim, nižim verzijama obje boje, samo da ima dovoljno sadnica za gredice. Za vrtni kalendar, to je prilično kasno, piše The Wall Street Journal.

Voditeljica rasadnika, Magali Bedel, gotovo kao da moli biljke. “Zašto ne rastete snažnije?”, pita ih dok podiže jednu posudu i približava nos njihovim cvjetnim kuglicama.

“Problem je u tome što turisti moraju imati osjećaj da se nalaze u Monetovim slikama”, kaže Avisard pa on i njegov tim nastoje udovoljiti čovjeku kojega nikada nisu upoznali, a čija je vizija vrta toliko prepoznatljiva da ljudima diljem svijeta priziva uspomenu na slike koje su vidjeli u muzejima. Kako sorte nestaju, zadatak postaje sve teži jer žele da ljudi pogledaju van i vide ono što je Monet vidio.

Monet je zapisao:

“Više od svega moram imati cvijeće. Uvijek, uvijek.”

Monetov dolazak u Giverny 1883. poklopio se s naglim procvatom interesa za hortikulturu diljem Francuske. Radnička i srednja klasa tada su si konačno mogle priuštiti uzgoj nečega više od hrane, a nisu nužno željele oponašati formalne arabeske živica i simetrične cvjetne kompozicije koje su obilježile ranije vrtne stilove u Versaillesu. Umjesto toga, Monet i njegovi prijatelji slikari, među kojima su bili Pierre-Auguste Renoir i Gustave Caillebotte, prigrlili su neukroćeni, romantični duh populariziran britanskim vrtovima u doba sentimentalnosti; pristup osmišljen kako bi kod promatrača izazvao snažne emocije pred bujicom šarenog cvijeća.

Tisuće novih ili uvezenih biljnih vrsta pojavile su se u francuskim rasadnicima, a Monet i njegovi prijatelji oduševljeno su prihvatili tadašnje cvjetne trendove: gladiole, hortenzije, begonije i astere. Ti amaterski jardinières zajedno su putovali na izložbe cvijeća, skupljali vrtne časopise, slali jedni drugima sadnice suncokreta u košarama vlakom i pisali ushićena pisma o rododendronima, usput proklinjući kukce i loše vrijeme, piše The Wall Street Journal.

“Dragi prijatelju, ne zaboravi doći u ponedjeljak, kako smo dogovorili. Svi moji irisi bit će u cvatu; dođeš li kasnije, neki će već uvenuti”, pisao je Monet Caillebotteu.

Giverny je za Moneta označio i prekretnicu u privatnom životu. Te 1883. bio je 43-godišnji udovac s dvojicom malih sinova i morao se maknuti od nezadovoljnog stanodavca u obližnjem Vétheuilu, kada je unajmio kuću u Givernyju. U to je vrijeme već živio s budućom drugom suprugom, Alice Hoschedé, i njezinih šestero djece. Alice je bila u svađi sa svojim mužem, Ernestom Hoschedéom, propalim meceno­m koji je nekoć podupirao Moneta. Dvokatnica u Givernyju, s nekadašnjim voćnjakom jabuka, pružila je umjetniku, njegovoj životnoj partnerici i osmero djece dovoljno prostora da napokon odahnu.

Kuća kao prilika da se posveti vrtlarstvu

Monet je oduvijek imao vrt, a vrtlarstvo je vještina koju je naučio još kao dijete. U prvim godinama u Givernyju vrtlario je sam, zajedno s djecom. Kasnije se, slijedeći primjer Caillebottea, odlučio angažirati vrtlara. Izgradio je i staklenik kako bi zaštitio klijavo sjeme i osigurao uvjete za egzotično cvijeće poput amarilisa i orhideja. Jedne noći, nakon što je ugradio sustav grijanja u stakleniku, prenoćio je ondje kako bi bio siguran da grijaće lampe rade. Alice i nekoliko njihove djece pridružili su mu se kako bi bili sigurni da ni on ni njegovi cvjetovi neće promrznuti ili uvenuti.

Monet je bio nagle naravi, ali prijatelji su govorili da je djelovao zadovoljno kad god bi se bavio vrtom – zasukanih rukava, s rukama u zemlji. Za štafelajem je, kažu, bio daleko mrzovoljniji. Za vrijeme Svjetske izložbe u Parizu 1889., Monet je vidio izložbu stručnjaka za hortikulturu, Josepha Boryja Latour-Marliaca, koji je predstavio hibridne lopoče u dotad neviđenim bojama poput crvene, ružičaste i žute, a ne samo u prirodno bijeloj. Već sljedeće godine, dok je slikao svoj uspješni ciklus “Stogovi sijena”, platio je 22 tisuće franaka kako bi otkupio kuću i vrt. S lopočima na umu, ubrzo je kupio i susjednu parcelu, na kojoj će stvoriti svoje slavno jezerce.

Cijeli vrt veći je od prosječnog prigradskog dvorišta, no premalen da bi bio imanje u punom smislu riječi. Podijeljen je na dva dijela, a u oba su glavna atrakcija cvjetovi, ne hrana. Povrće je uzgajao na drugoj parceli s druge strane mjesta, koja je kasnije prodana. Ispred Monetove kuće prostire se dio poznat kao Clos Normand, ispunjen nizom pravokutnih cvjetnih gredica. One se, poput kutija boja, u 38 redova protežu niz padinu, posađene jedna do druge cvjetovima u monokromatskim nijansama koje se postupno prelijevaju; od tamnoplave, ljubičaste, crvene i narančaste, do žute i bijele. Efekt, inspiriran nizozemskim poljima tulipana, podsjeća na slikarsku paletu, a miris je jednako opojan.

Na početku središnje staze široke sedam metara, Grande Allée, koja presijeca raskošni prostor, stoje dva golema, čvornata tisa. Na dnu staze nalazi se veliko zeleno drveno pročelje koje vodi na cestu nastalu na mjestu nekadašnje željezničke pruge. Monet je jednom zahtijevao od svojih vrtlara da rukom brišu čađu s latica lopoča; kada je pruga uklonjena i zamijenjena cestom, asfaltirao je dionicu ispred vrta kako bi smanjio prašinu.

Zvijezda donjeg dijela vrta je jezerce. Dok je Clos Normand geometrijski i strogo strukturiran, ovdje prevladavaju obli, travnati oblici. Na zapadu se nalazi gaj bambusa, a uz obalu jezerca spuštaju se žalosne vrbe i žuti perunici. Zeleni drveni pješački most dugačak 5,5 metara proteže se preko jezerca, a nekoliko manjih mostova prelazi potok Ru, koji teče južnim dijelom vrta. Sustav kanalića omogućuje da Ru lagano filtrira jezerce, čineći život lopočima mogućim.

Cvijeće, kroz igru svjetla i vode, pružalo je Monetu dovoljno senzornog bogatstva za stvaranje. Njegov vrt postao je fantastična radionica u kojoj je mogao slikati ono što je sam uzgojio. Uglavnom je prestao putovati u mjesta na francuskoj obali, kao što je činio ranije; na prijelazu u 20. stoljeće rijetko je tražio inspiraciju izvan Givernyja.

Ljubitelji umjetnosti i danas dolaze u vrt s velikim očekivanjima i poštovanjem. Samo ovdje mogu iz prve ruke vidjeti koliko su “slike i ambijent za njega bili apsolutno međusobno ovisni, ekstreman primjer simbioze između umjetnosti i prirode”, rekla Ann Temkin, glavna kustosica za slikarstvo i skulpturu u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku, u razgovoru za The Wall Street Journal. Temkin je dodala:

Čak bi i njegova djeca teško odgovorila na to pitanje.

Nisu svi dijelili očevu opsesiju vrtlarstvom. Posvojena kći Blanche Hoschedé-Monet slijedila ga je s kolicima punim njegovih platna, a kasnije je i sama postavila štafelaj. U konačnici se udala za Jean Moneta, umjetnikova starijeg sina, a nakon Jeanove smrti 1914. preuzela je brigu o Monetu. Nakon što je umjetnik preminuo 1926., Blanche je ostala čuvarica njegova vrta. No, nakon njezine smrti 1947., sudbina vrta pala je u ruke drugog posinka, Michela Moneta, umjetnikova mlađeg sina. Njega su više zanimali automobili i afrički safariji nego umjetnost ili vrtlarstvo. Giverny ga nije zanimao.

Michel je prodao dio očevih slika kako bi financirao svoja putovanja, a kada je 1966. poginuo u prometnoj nesreći, oporukom je ružičastu kuću i vrt ostavio Francuskoj akademiji likovnih umjetnosti. Ostatak slika s imanja poslan je u Muzej Marmottan u Parizu. Kuća i vrt ostavljeni su da propadaju.

Gilbert Vahé, nasljednik Pierrea Avisarda, dobro pamti kako je vrt izgledao 1977. godine: “Pustoš.”

Ružičasta umjetnikova kuća bila je obrasla plijesni, korov je probijao kroz podove ateljea, a vrt izvana pretvorio se u neprohodno grmlje. Čak je i slavni zeleni most potonuo u mutnu baruštinu, dok su obale jezerca bile razrušene.

Krajem 1970-ih, Akademija likovnih umjetnosti angažirala je Géralda Van der Kempa, filantropa i glavnog kustosa Versaillesa, da procijeni može li se Giverny obnoviti. Van der Kemp je odmah uključio Vahéa, svog bivšeg glavnog vrtlara u Versaillesu, kako bi ispitao stanje vrta. On i supruga Florence, inače bivša novinarka, odmah su posegnuli za adresarom bogatih Amerikanaca koji su voljeli i skupljali Moneta. Paul Mellon, vlasnik slike Umjetnikov vrt u Givernyju (danas u Yale University Art Gallery), bio je među prvima koji su donirali. Walter Annenberg, koji je kasnije darovao Put kroz perunike njujorškom Metu, financirao je izgradnju podzemnog prolaza kako bi posjetitelji mogli sigurno prelaziti iz jednog dijela vrta u drugi. Van der Kemp je pak otkrio da je Lila Acheson Wallace, suosnivačica Reader’s Digesta i vlasnica najmanje četiri Monetova djela, uložila milijun dolara.

Privatni donori za oživljavanje Monetovog vrta

Sveukupno, privatni donatori, većinom iz SAD-a, skupili su oko 23 milijuna dolara kako bi Monetov vrt ponovno oživio. Ipak, Monet iza sebe nije ostavio nikakve detaljne dnevnike o svojoj vrtnoj filozofiji ni popise biljaka. Vahé je morao slagati mozaik iz tragova, od preostalih dobavljača poput Latour-Marliaca, do sjećanja Monetovih rođaka koji su prebirali po starim fotografijama i memoarima.

Jednom prilikom, dok je promatrao preorano polje, Vahé je ugledao krhki, ali upečatljivi crveni mak Beauty of Livermere. Iako makovi ondje rastu divlje, znao je da je upravo ova vrsta bila Monetov favorit. Slikao ih je često: od Polja maka kod Argenteuila (1873.) do Polja maka u Givernyju (1885.). Pojava tog cvijeta bila je znak: barem je djelić izvornog Monetova vrta preživio. Ostatak je došao prirodno, a 1980. vrt je otvoren za javnost. Vahé je zatim sljedeća tri desetljeća posvetio pronalaženju što je još Monet sadio i gdje je točno pripadalo, sve do umirovljenja 2011.

Tada je vrt prepustio Jamesu Priestu, Britancu kojega su u Givernyju zvali jednostavno “The British Gardener”.

Priestova je biografija bila impresivna: školovao se u Kraljevskom botaničkom vrtu u Kewu i mjesto glavnog vrtlara na imanju obitelji Rothschild u Chantillyju. No, ubrzo su vrtlari u Givernyju počeli strahovati da njegov “britanski” pristup previše razrjeđuje gredice, dopuštajući cvijeću da diše umjesto da buja u neprestanom, raskošnom cvatu. Francuzi su se bunili jer je tradicija bila da Monetov vrt bude u punom sjaju cijele sezone. Tenzije su dodatno tinjale uoči Brexita, a početkom 2016. Priest odlazi.

Uprava vrta vraća stvar u domaće ruke i imenuje Avisarda, odanog vrtlara i, nimalo slučajno – Francuza. Na upit za komentar, Priest je e-mailom odbio odgovoriti The Wall Street Journalu.

Bitka sa životinjama

Kod jezerca s lopočima, vrtlar Emmanuel Porc vodi stalnu bitku sa štakorima. Izgledaju poput manjih dabrova, s dugim ljuskastim repovima i snažnim kandžama kojima kopaju rupe u obalama rijeka i jezera, a najviše vole jesti upravo lopoče.

Monet je još bio živ kada su sjevernoameričke životinje početkom 1900-tih donesene u Europu, no najezdu poput današnje nije doživio. Zimi Porc postavlja kaveze s kukuruzom po rubovima jezerca. Prošle godine uhvatio ih je deset i pustio nizvodno, ali čim se bliži sezona posjetitelja, mora ukloniti zamke jer turisti ne žele vidjeti ništa u kavezima, pa makar bili u pitanju i humani postupci.

Kaže kako ljudi u Givernyju žele samo sretne misli. Porc uskače u jedan od dva čamca privezana uz obalu i mrežom pokazuje prema otočiću skrivenom među visokom travom. Tamo iz zemlje viri metalna kutija nalik zvučniku, inače Avisardov izum. Godinama se borio s bizamskim štakorima dok je vodio vrt, a onda je odlučio ugraditi uređaj koji emitira zvukove koje ljudi ne čuju, ali glodavci mrze. Odmah zna i kada uređaj ne radi jer se štakori ponovno pojave.

Jezerce je Monet naslikao barem dvije stotine puta. Umjetnik ga je počeo oblikovati 1893., a kasnije ga je triput povećavao i oblikovao po vlastitoj volji. Tražio je vrtlare da lopoče orezuju u skupine, kako mu ne bi prekrili površinu jer je želio slikati odraze koji ih okružuju. No, 1908., u 68. godini, počinje gubiti vid. Operirao je mrenu, nosio posebne naočale, ali nikad se nije u potpunosti oporavio. Zima 1910. donijela je poplavu koja je potopila dolinu Seine i njegovo jezerce, a ubrzo nakon toga umiru mu supruga Alice i sin Jean. U toj bujici tuge povlači se upravo u Giverny, kako bi slikao. Zapisao je kako mu je “trebalo dugo da shvati svoje lopoče” i dodao kako ih je posadio iz čistog užitka, a onda iznenada otkrio čaroliju jezera – od tada nema drugih motiva.

Kritičari u početku nisu bili blagonakloni pa su tvrdili da gubi vid, a samim time i smisao za slikanje. Monet je zapravo zakoračio prema apstrakciji: potezi kista, slojevi boje i odrazi vode činili su da se gledatelj osjeća kao da je i iznad i unutar vode u isto vrijeme. Kolekcionari tada nisu bili spremni pa je tek 1955. MoMA otkupila prvu veliku sliku s motivom lopoča za izlaganje u SAD-u, i to za svega 11.500 dolara. Nakon što je djelo izgubljeno u požaru tri godine kasnije, javnost je tražila zamjenu. Muzej je ponudio daleko veće iznose: 83.000 dolara za panel i 150.000 za monumentalni triptih koji i danas stoji u njihovim dvoranama. Danas vrijede desetke milijuna, a i dalje očaravaju. Kustosica Ann Temkin je rekla:

Monet je bio ranoranilac. Njegova biografkinja Jackie Wullschläger opisuje ga kao krupnog čovjeka sa širokim ramenima i neutaživim apetitom za ukusnom hranom. Volio je ustajati prije svitanja i nositi štafelaje, boje i kolica s platnima u vrt i dalje. Po kiši i po suncu, Monet je uobičajen prizor u Givernyju, slikajući više platna odjednom. Danas samo jedna osoba u vrtu održava takve sate: Claudette Lindsay, koja već gotovo četrdeset godina živi u ružičastoj kući na istočnom rubu vrta, onoj koju je Monet prvotno sagradio za vlastitog vrtlara. Zaobljena zelena vrata u zidu povezuju njenu kuću s vrtom, pa Lindsay može ući kad god poželi. Iako je službeno u mirovini, i dalje svako jutro prije vrtlara šeta stazama, dok šljunak pod nogama škripi friško dovezen i ravnomjerno poravnan po Grande Allée i drugim alejama.

U Giverny se doselila kao tajnica Van der Kempovih, a 1987. trajno se preselila u vrtlarovu kućicu. S vremenom je promatrala kako vrt obilaze Audrey Hepburn, Meryl Streep, Kirk Douglas i nekoliko američkih prvih dama. Nancy Reagan je 1982. stigla u ružičasto-bijeloj haljini na volane, našalivši se kako bi najradije otkazala ostatak putovanja.

Prilagodba novim uvjetima u Givernyju

Zagrijavanje i promjena klime donijeli su manje snijega nego nekad i mokre zime koje raskvase tlo pa gornji sloj zemlje zna skliznuti i isprati se. Toplija razdoblja znače i ranije rojeve lisnih uši. Vrtlari ih rješavaju puštanjem “plaćenika”, kukaca koji ih proždiru, ili jednostavno ispiranjem crijevom. Pesticidi nisu dopušteni. Prije nekoliko godina oluja je slomila golemi krak jedne vrbe i oborila ga u ribnjak. Cijelo je stablo moralo biti uklonjeno. Madame Lindsay u razgovoru za The Wall Street Journal priznala je da je plakala:

“Luda sam za drvećem i jako patim kada dođe nevrijeme.”

Dodala je i kako u Givernyju umjetnost nije kao u muzeju, nego se stalno mijenja.

Na malo drugačiji način, ali umirovljeni glavni vrtlar Gilbert Vahé i dalje brine o Monetu. 70-godišnjak danas njeguje umjetnikov grob na groblju crkve sv. Radegunde, na drugom kraju mjesta. Obiteljska grobnica Monetovih obrubljena je mramorom i podignutim križem, a uokolo se širi visoka živica penjačice Cécile Brünner, ruže blijedoružičastih cvjetova. U istoj grobnici s Monetom počivaju i Alice, njihova djeca i njezina djeca. Pokopan je tu i njezin prvi muž, nekadašnji Monetov mecena. Površinu prekriva gusto zasađeno cvijeće, među njima i plavi zumbuli koje je Vahé prošle zime posadio u obliku križa. Kasnije je dodao fuksije, maćuhice i jarko ružičaste ciklame, no primjećuje nekoliko crvenih begonija i namršti se.

“Ovo mi je posljednja godina da se brinem o grobnici. Vidite ovo? Mislim da je netko drugi došao posaditi begonije. Trop tôt – prerano”, govori novinarki. Iako su nasljednici formalno odgovorni za održavanje groba, Vahé je još prije nekoliko godina počeo saditi cvijeće kad je vidio turiste kako se penju po grobnici i slikaju. Neki su, kaže, čak skakali po grobu – za sreću. Cvijeće je služilo kao zaštita, da spriječi posjetitelje da nagaze na umjetnikovo posljednje počivalište.

“Drago mi je vidjeti da turisti dolaze vidjeti Moneta. Međutim, više ih ne volim”, poručio je Vahé na kraju razgovora za The Wall Street Journal.

FOTOGRAFIJE: Instagram @maisonjardinsclaudemonet