Samostan iz 17. stoljeća pretvoren je u sanjivi novi mediteranski hotel 

Bezvremenska slika, onakva kakva se može vidjeti na slici Johannesa Vermeera. Ispod zasvođenog stropa stoji časna sestra u poluprofilu i gleda kroz prozor. Sunčeva svjetlost koja struji kroz prozorska stakla crta asimetrični pravokutnik svjetla na zidu iza nje. Fotografiju je snimio Louis-Antoine Grégo, arhitekt novog hotela u Nici nazvanog Hôtel du Couvent. Prikazuje Majku Marie-Chantal Geoffroy, poglavaricu samostana Visitation u Voironu, departman Isère, kako pozira u travnju 2019. u hodniku samostana Sainte-Claire Visitation, gdje je zaređena 1950-ih.

Časna sestra, koja je jedno vrijeme bila voditeljica Fondation des Monastères, dočekala je arhitekta raširenih ruku kad ju je prvi put posjetio: “Podigla je primjerak novina Nice-Matin s opisom projekta, govoreći mi da naša vizija hospitalityja predstavlja izvrsnu priliku za bivši samostan u ruševinama”, prisjetio se Louis-Antoine Grégo za Le Monde.

Čovjek koji stoji iza ovog ambicioznog projekta, Valéry Grégo, osnivač grupe Perseus, posljednjih je godina radio na obnovama hotela koje nisu prošle nezapaženo, uključujući Le Pigalle u Parizu i Les Roches rouges u Saint-Raphaëlu. Godine 2003., kao poduzetnik u svijetu financija, vodio je transformaciju Beau Rivagea – hotela u kojem je Henri Matisse boravio i naslikao nekoliko svojih remek-djela.

Deset godina kasnije, gradonačelnik Nice Christian Estrosi, sjetio se Valéryja kada je odlučio modernizirati hotelsku ponudu svog grada, osobito oživljavanjem samostana Visitation Sainte-Claire, smještenog u staroj Nici. To je mjesto dio bogate vjerske arhitektonske baštine petog najvećeg francuskog grada. Sagradile su ga sestre klarise 1604. godine, a nakon revolucije i do kraja 70-ih godina 20. stoljeća u njemu je boravio monaški red Vizitandinaca. Uvrštena na popis povijesnih spomenika 1989., u ovoj je zgradi nekad bio dom za osobe s invaliditetom, a zatim je napuštena te na kraju nestala iza okolnih zidova.

Kada je Valéry Grégo 2013. otišao u Nicu kako bi posjetio ovo mjesto o kojem nije baš puno znao, njegov šok bio je jednak spektakularnim zasvođenim lukovima zgrade: “Nisam vjernik. Ali bio sam zatečen potrebom da dopustim ovom mjestu da se ponovno rodi i da nas nadživi, ​​čak i kada hoteli više neće postojati. Ovaj samostan je baština čovječanstva.” Shvatio je da četiri stoljeća postojanja samostana moraju diktirati njegov projekt. “Nikada nije bilo govora o tome da se nazove drugačije nego L’Hôtel du Couvent“, kaže za Le Monde ne trepnuvši okom.

Kako bi samostan iz 17. stoljeća transformirao u luksuzni hotel 21. stoljeća, obratio se Studiju Mumbai, gdje je u to vrijeme radio njegov mlađi brat, Louis-Antoine Grégo. Nakon što je vidio neobrađenu lokaciju u Nici, Bijoy Jain, osnivač poznate arhitektonske agencije sa sjedištem u Indiji, smatrao je da to mjesto, koje se prenosi “s civilizacije na civilizaciju, a ne s generacije na generaciju”, zahtijeva obnovu po principu “manje je više”.  Ukratko, sve je tu i čeka da bude otkriveno, poput “zakopanih sjećanja”, napominje Valéry Grégo. Bio je to projekt po mjeri nekoga tko već dugo radi na ponudi održivijih luksuznih hotela, s pozitivnim učinkom na putnike i okoliš.

Početkom ljeta 2024., iza teških obnovljenih drvenih vrata, dočekuje vas kip Djevice Marije koju na dobroj udaljenosti okružuju stabla naranča. Morate proći ispred ove besprijekorne statue da biste došli do terasastog vrta, povrtnjaka i taverne, bazena, male kapelice u kutu i staze za plivanje koja dominira cjelinom. Odozgo se iza mozaika krovova i zvonika vidi tamnoplavi Mediteran, a dolje hotel koji se prostire na nekoliko zgrada, oko trga, poput sela.

“Gradnja samostana kakvog danas poznajemo trajala je 250 godina. Neki dijelovi su uništeni tijekom rata. Kad sam upoznao Majku Marie-Chantal u Voironu, dala mi je stare fotografije koje su nam omogućile da rekonstruiramo povijesni volumen samostana”, kaže Louis-Antoine Grégo. Tako je na mjestu sportskog igrališta u ulici iza, gdje je nekoć stajala nadogradnja samostana, izgrađena nova zgrada, a zapadnom je krilu vraćen kat i pol koje je izgubilo u ratu. 

Razvoj radova je pomno pratila organizacija Bâtiments de France odgovorna za zaštitu i upravljanje arhitektonskim nasljeđem Francuske, što je omogućilo dodavanje soba s pogledom na more. Što se tiče ostalog, braća Grégo željela su sačuvati raspodjelu prostora koju su dizajnirale časne sestre. Tako se restoran nalazi na mjestu blagovaonice, a pekara i travarnica su tamo gdje su se izvorno nalazile… “Možda se čini kontraintuitivnim da pekarnica nije pokraj restorana, ali na kraju smo shvatili razlog: mirisi. Kada je kruh gotov, pekar ga donosi u kuhinju s druge strane i ispuni cijelu terasu mirisom i božanstven je…”, kaže Valéry Grégo.

Od njegovog prvog posjeta 2013., prošlo je 11 godina tijekom kojih je projekt dugo bio na čekanju. Razlozi – pandemija Covida i žalba za poništenje građevinske dozvole koju su podnijeli lokalni stanovnici, koji su se pribojavali smetnji uzrokovanih gradnjom te smatraju bezbožnom ideju da se u vjerskom prostoru izgradi hotel, iako je dekonsekracija samostana obavljena 1987. 

Konačno, u ožujku 2021., s Gradom Nicom potpisan je 93-godišnji ugovor o najmu, nakon kojeg će se građevina vratiti općini. “Bijoy mi je 2020. predložio da projekt nastavim sam, bez Studija Mumbai, pa sam osnovao Studio Méditerranée”, objašnjava Louis-Antoine Grégo. U to je vrijeme arhitekt već započeo dugi rad na istraživanju povijesti samostana, koje će ga dovesti do majke Marie-Chantal. Njegova predanost projektu nije bila ograničena samo na pregledavanje arhive. 

“Živio sam ovdje četiri godine i spavao u desetak soba, kako bih upoznao mjesto u svim vremenskim uvjetima, po kiši, vjetrovima… Od početka, sve je dizajnirano bioklimatski, od orijentacije, debelih zidova, veličine prozora… To nas je inspiriralo da napravimo novu zgradu, odmah pokraj u Ulici de Pertus. Pratio sam lekcije časnih sestara iz arhitekture i zdrav razum”, kaže Louis-Antoine Grégo. Mješavina vapna i konoplje nanesena je na zidove (tipično provansalska tehnika) kako bi se dovršila toplinska i zvučna izolacija. Dovoljno da zasjeni klima uređaje postavljene po cijelom hotelu…

Hotel ima 88 soba svih formata u četiri zgrade, od svijetlih soba s pogledom na okolne uličice do privatnog apartmana od 166 kvadrata s kuhinjom, blagovaonicom i terasom. Podne pločice od terakote, duboke bež sofe, starinski ili po narudžbi dizajnirani drveni namještaj stvaraju topao, bezvremenski duh samostana. Da bi se reproducirala paleta boja koju su koristili Vizitandinci kada su stigli u samostan 1803. (sirova bijela, kadulja zelena, isprana žuta i ružičasta itd.), bilo je potrebno sondirati zidove u potrazi za slojevima boje. Umivaonici u kupaonicama, koji izgledaju kao fontane za svetu vodicu, isklesani su od mramora Carrara, baš kao i zidovi tuševa u kojima se nalazi po jedan antički kip.

Charlotte de Tonnac i Hugo Sauzay, arhitekti agencije Festen, bili su zaduženi za projektiranje prostora, kao što su to učinili za hotele Le Pigalle i Les Roches rouges. “Za vrijeme karantene 2020. radili smo svaki dan od 8 do 21 sat na ovom projektu. Zidovi našeg stana bili su prekriveni inspirativnim slikama. Napraviti hotel s pet zvjezdica u samostanu iz 17. stoljeća bio je pravi izazov. Morali smo izbjeći zamku da od samostana napravimo Disneyland”, objašnjava Hugo Sauzay, koji uspoređuje radove unutar ovih zidova s ​​restauracijom starih slika. “Prvo smo morali obnoviti samostan i vratiti se osnovama, koristeći terakotu, vapno i hrastovinu kao što su časne sestre to nekad činile.”

Arhitekti su nastojali poštivati ono što već postoji, zadržavanjem niša i izbjegavanjem rušenja previše pregrada ili pravljenja rupa u zidovima. Razvodne kutije ugrađene su u hrastovo uzglavlje, a električni paneli sakriveni su u drvenom okviru koji obrubljuje vrata spavaće sobe. “I nije bilo govora o instaliranju televizije. Zašto gledati Cyrila Hanounu (franacuski radijski i TV voditelj, pisac i autor, op.a.), kada možete otići u dokumentacijski centar listati takve knjige?”

Kao što mu ime govori, dokumentacijski centar nije obična hotelska knjižnica. Valéry Grégo preuzeo je na sebe objedinjavanje svih radova objavljenih o L’école de Nice, umjetničkom pokretu razvijenom 1960-ih koji je uključivao vizualne umjetnike Armana, Yvesa Kleina i Martiala Rayssea. Ostala djela o umjetnosti i religiji (ukupno njih 3500) otkrila je Virginie Boulenger iz Ateliera Saint-Lazare (A.S.L.), koja potpisuje vizualni identitet hotela.

Skulpture i stare slike pronađene u Italiji koegzistiraju s dva gvaša Pabla Picassa, gravurom Antonia Tàpiesa i platnom Claudea Viallata koji krase zidove. Virginie Boulenger također je naručila radove koji evociraju različite oblike duhovnosti od suvremenih umjetnika, uključujući slikaricu Inès Longevial ​​​​i keramičarku Ludmillu Balkis. “Da bismo znali kako ih objesiti, pažljivo smo pogledali fotografije interijera dvjesto pedeset samostana. Male ikone često se postavljaju blizu vrata ili prozora”, objašnjava Valéry Grégo.

Kultura (ili “edukacija” prema Vizitandincima) također će biti dostupna u obliku kina na otvorenom postavljenog u vrtovima te plesnih i glazbenih festivala. Sve to omogućit će lokalcima da ponovno uživaju u ovom samostanu koji se, gotovo 40 godina nakon što su časne otišle, vratio svom pozivu “mjesta koje stvara društvo”, kako to želi njegova nova direktorica. Stanovnici Nice također će moći ići u termalne kupke inspirirane drevnim rimskim kupeljima, sa sobom posvećenom tretmanima i otvorenim bazenom te u Studio Mouvement, prostor dizajniran za jogu i meditaciju.

Svake subote ujutro tržnica otvorena za sve u dvorištu će okupiti proizvođače koji opskrbljuju hotel. Prilika je to da se ljudi počaste infuzijom “Sreće u srcu” kod travara ili kruhom napravljenim od drevnih žitarica i domaćeg kiselog tijesta koje je kreirao hotelski pekar Geyffrey Marx, sin kuhara Thierryja Marxa. Ovaj blagoslovljeni kruh služit će se za tri stola u hotelu: u restoranu Le Restaurant du Couvent, bistrou Le Bistrot des Serruriers i kafiću La Guinguette koji se nalazi u vrtu, pored bazena, i predstavlja mjesto za uživanje u jednostavnim jelima i popodnevnim pićima.

Nakon što je radio u kuhinjama velikih hotela, kao što su Le Plaza Athénée ili Le Peninsula u Parizu, Thomas Vételé bio je na rubu da objesi svoju pregaču kada su ga pozvali da upravlja kuhinjama ovog hotela. On i Valéry Grégo zajedno su razmišljali o okusima koji se vraćaju kuhinji okruga Nice, s kombinacijom “jednostavnosti i tehnike” koju je komplicirano usavršiti. Na meniju se tako, primjerice, nalaze lokalna riba na žaru, goveđi gulaš, njoki u pesto umaku, barbajuansi (prženi ravioli iz Mentona), confit od janjeće lopatice i autentična pissaladière.

Svo voće i povrće dolazi s hotelske farme koja se nalazi pedesetak kilometara dalje, u Touët-sur-Varu. “Kada ne bude više rajčica na farmi, neće ih biti ni na jelovniku!”, izjavljuje Valéry Grégo. Za Myriam Kournaf-Lambert, direktoricu Hôtel du Couvent, koja je u prošlosti upravljala nekoliko prestižnih objekata uključujući hotele Francis Ford Coppola u Belizeu i Gvatemali, ova je adresa “potpuno jedinstvena te vrste. Hotel s hektarom okućnice usred grada iznimno je rijedak. I pet zvjezdica koje poslužuju isključivo prirodna vina, još i više…”.

Zahvaljujući svojoj povijesti, konceptu, lokaciji i veličini, ovaj je projekt bez presedana u gradu poput Nice koja se dugo oslanjala na hotel Le Negresco. Valéry Grégo često ponavlja da je ovo projekt njegovog života. Kaže i da mu je to ujedno i posljednji hotel. Hoće li odoljeti pozivu na još jednu kolektivnu avanturu ove vrste?

Osim na službenoj stranici, informacije o hotelu i rezervacijama možete dobiti i na ovom linku.

FOTOGRAFIJE: Hôtel du Couvent