Sve veći broj odličnih kazališnih premijera, repriza i gostovanja potaknuo nas je da složimo popis predstava na koje vrijedi obratiti pozornost u sljedećih par mjeseci. Predstavljamo vam njih 20, u različitim hrvatskim gradovima; od drame, komedije do baleta. Naravno da ovaj popis možete proširiti, a još će nam biti draže ako neke od predstava i ponovite, naravno u drugom društvu. Jer dobre stvari valja ponavljati i dijeliti dalje.
Dobar, loš, mrtav (KunstTeatar)
Satirična predstava Dobar, loš, mrtav redatelja Ivana Planinića, u kojoj Anđeo i Vrag na zadatku prate Dubravka Ilića, koji treba umrijeti, bavi se pitanjem sudbinske predodređenosti. Tekst za kazališnu predstavu nastao je prema motivima teksta „Dubravko Ilić“ Pavla Vrkljana u suradnji s mladim dramskim piscima Nikolinom Bogdanović, Ivanom Penovićem, Lukom Vlašićem i Ivanom Vuković.
Predstava je nastala u koprodukciji Kazališne družine KUFER i KunstTeatra i do sada je igrala na festivalima u Zadru, Koprivnici i Dubrovniku.
Publiku u zagrebačkom KunstTeatru oduševljava već neko vrijeme, a ulaznice možete kupiti na linku.
Dobar, loš, mrtav 2: Pakao (KunstTeatar)
Predstava Dobar, loš, mrtav 2: Pakao, nastala po tekstu Pavla Vrkljana, izravan je nastavak predstave „Dobar, loš, mrtav“, prve predstave KunstTeatra, u kojoj pratimo posljednji dan u životu glavnog junaka Dubravka Ilića, koji je nakon smrti na prevaru doveden u Pakao. Priča se nastavlja u Paklu u kojem Dubravko Ilić, nakon što mu je određen smještaj i dodijeljen posao, pokušava naći način kako bi se prebacio u Raj.
Topos Pakla česta je destinacija ljudske mašte kroz mnoga umjetnička razdoblja pa svaka nova inscenacija tog svijeta nudi mnoštvo prepoznatljivih usporednih motiva, kao i mjesta za uspostavljanje drukčijeg odnosa prema smrti, jedinom nezaobilaznom trenutku našeg života, trenutku koji Dubravko Ilić vješto zaobilazi i odgađa, stvarajući time osnovnu nit radnje ove priče. Pakao u kojem je završio Dubravko Ilić izgrađen je od pop kulturalnih obrazaca prepoznatljivih u sferi filmske znanstvene fantastike, binarnih shema političkih podjela, stereotipnih prikaza obiteljskih i radnih odnosa te kategorizacije ljudskih sposobnosti putem statističkih upitnika.
Poseban značaj u ovom konstruktu Pakla stavljen je na korištenje povijesnih i slavnih ličnosti koje su se u svijetu Pakla zatekle, odnosno na njihove susrete koji odrednicom vremena u stvarnom životu ne bi bili mogući. Predstava se može gledati samostalno, a poznavanje prvog dijela predstave samo je doživljajna nadogradnja cjelokupnom iskustvu. Mi preporučujemo gledanje ove dvije predstave jednu za drugom, naravno ako raspored izvedbi to dopušta. KunstTeatar je do sada znao imati i tako složen raspored izvedbi.
Tko pjeva zlo ne misli (HNK u Zagrebu)
Inspiriran scenarijem Kreše Golika za jedan od najgledanijih filmova u povijesti hrvatske kinematografije, nastalom na temelju Dnevnika maloga Perice Vjekoslava Majera iz 1942., Rene Medvešek režirao je kazališni potpourri koji rekonstruira izumirući dobri duh Zagreba. Ova predstava slijedi europsku kazališnu praksu koja kultne filmove tretira kao kulturno blago kako bi nadahnula nove generacije gledatelja. Radnja se događa na Gornjemu gradu između dva svjetska rata, a obitelj Šafranek živi u svojim svakodnevnim purgerskim udobnostima, od ispunjavanja činovničkih obaveza, preko posjeta kavanama do odlaska na izlete.
Svakodnevni ritam koji uredno bilježi mali Perica, poremetit će dolazak šarmantnoga neženje gospona Fulira. Službenik Franjo neuspješno pokušava dokazati svojoj ženi da je pametniji i sposobniji nego što zapravo jest. Skriva da je kukavica koja se ne usuđuje od šefa zatražiti sat slobodnog vremena, žali za propuštenim jer je želio postati avijatičar, voli popiti, i stalno se poziva na građanske norme. Ana Šafranek vene u braku s muškarcem, koji i ne primjećuje kako se gospon Fulir udvara njegovoj ženi. Anine moralne ograde polako popuštaju pred šaputanjima gospona Fulira, koji će biti razotkriven i na koncu prisljen oženiti brbljivu tetu Minu.
Priču o svakodnevnici poznatih i omiljenih lica, koja se okupljaju oko stola kao središnjeg mjesta građanskog života, u Medvešekovoj scensko-glazbenoj priči obogaćuje program u špajzcimer smještenog radio-aparata. To tehnološko čudo prodire kroz zidove i grije ozračje zagrebačkih domova. Kako piše prvi kroničar zagrebačkog radija Rudolf Habeduš Katedralis: možemo slutiti što se događalo kad su u grički nebosklon prodrli do tada ti sasvim nepoznati došljaci – uljezi, a možda i osvajači: radio valovi. Taj verglec bez drota, poput nevidljiva gosta zabavlja, obavještava, podučava, razgaljuje, umiruje, tješi, a katkad obmanjuje i plaši svoje slušatelje.
Ubojstvo (HNK u Zagrebu)
Prerano preminuli Hanoch Levin je bio jedan od najistaknutijih suvremenih izraelskih pisaca, pjesnika i dramatičara koji je svojim djelima, često uz satiričku oštricu, na rubu apsurda i ne štedeći nikoga uzburkavao izraelsku javnu i kulturnu scenu. Drama Ubojstvo razvija uznemirujuću priču o nasilju, osveti i neprekinutu lancu kažnjavanja, što se događaju u politički turbulentnome okruženju. Iako napisan još 1997. godine, ovaj komad danas, kada se međuljudski i međudržavni odnosi rapidno zaoštravaju, sve više dobiva na aktualnosti, postavljajući teška pitanja o dugotrajnom i konstantnom sukobu bez pobjednika. Drama Ubojstvo prati tri međusobno povezane priče. Ovu veliku ansambl predstavu režirat će gost iz Izraela Ido Rozenberg, redatelj i profesor telavivskoga Sveučilišta i time prvi put na sceni zagrebačkoga HNK predstaviti ovoga suvremenog izraelskog pisca.
Plodna voda (HNK u Zagrebu)
Novi dramski tekst suvremene hrvatske spisateljice Marine Vujčić, koja je do sada objavila desetak knjiga, nagrađen je 2020. najvažnijom hrvatskom nagradom za neobjavljen dramski tekst, prvom Nagradom Marin Držić. Radnja drame Plodna voda smještena je u distopijski močvarni krajolik u kojemu vlada izrazit i konstantan pritisak onih zaduženih za sprovođenje natalitetne politike, po mnogočemu nalikujući mnogim suvremenim društvima. Mjesto zbivanja radnje je neka poluilegalna klinika za očuvanje trudnoće, izolirana od ostatka svijeta, u kojoj se susreću osobe vrlo različitih želja i ideja o intimnu ispunjenju, sreći i smislu života.
U središtu događanja su dvije žene; Nora, koja ne želi imati dijete jer smatra kako bi joj rođenje bebe poremetilo život i uvjetovalo gubitak autonomije, i Eva, kojoj život bez djeteta nema nikakva smisla pa pokušava realizirati svoju želju jednim poprilično neuobičajenim rješenjem. Treća žena, Flora, žrtva je nasilja koje nad njom provodi njezin partner, dok je četvrta zatočena sve dok ne prođe termin za nasilni prekid trudnoće. Muški likovi različito reagiraju na probleme svojih partnerica, pokušavajući ostvariti ili nametnuti svoje želje i stavove. Brz ritam i vješto balansiranje između atmosfere napetosti na rubu trilera i poetskih scena punih simbola čine ovaj tekst vrlo zanimljivim i intrigantnim.
Braća Karamazovi (ZKM)
Oliver Frljić, nagrađivani redatelj s brojnim inozemnim angažmanima, nakon devet godina ponovno režira u ZKM-u (2013. režirao je zapaženu dramu Hamlet Williama Shakespearea). Braća Karamazovi u njegovoj su režiji suvremena obrada klasika ruske književnosti koja će se odvijati u formi dvostruke predstave. Publika će moći gledati predstavu samo jednu večer i dobiti zaokruženu, ali ipak tek djelomičnu priču, ili doći dvaput i dobiti cjelokupni uvid u kompleksne linije radnje zbog kojih se ovaj roman smatra najcjelovitijim djelom Dostojevskog.
Dvostrukost se tematizira na razini zrcaljenja pojedinih likova i njihovih međusobnih odnosa, ali i scenografskim i kostimografskim odlukama te glumačkom podjelom, pri čemu su isti glumci angažirani u nekoliko uloga koje se komplementarno odnose jedna prema drugoj. Premda se u dosadašnjim kazališnim adaptacijama ovoga romana najčešće izostavljalo liniju priče o odnosu brata Aljoše s dječacima iz nižih socijalnih slojeva, u Frljićevoj će kazališnoj obradi ona dobiti jednaku pozornost kao i tzv. glavna linija o braći Karamazovima i njihovu ocu.
Črna mati zemla (ZKM)
Črna mati zemla roman je koji se uporno i dosljedno opire definicijama, ili pokušajima da ga se ubaci u određen sustav sistematizacije koji bi pomogao njegovu dešifriranju i pritom ponudio jednoznačne odgovore ili tumačenja.
Nekoliko je razloga za to. Spektar podloženih tema, a onda i motiva koji te teme ulančano opslužuju impresivan je sam po sebi; vremenski skokovi u kojima se teme podastiru i obrazlažu vrtoglavi su i služe se tehnikama rezova i pretapanja; stilska raznolikost građe, podjednako uvjerljiva u svim svojim manifestacijama, vjerno prati unutarnju fokalizaciju te dobnu i socijalnu zrelost glavnog junaka Matije Dolenčeca; te na koncu tretman jezika i njegova uporaba kao dramaturškog sredstva, od standarda i njegovih izvedenica sve do mjesnoga govora gornjeg Međimurja, dovoljni su argumenti početne teze.
Roman je to koji je zaista veoma teško uhvatiti, riječ je o materijalu koji je, u najboljem smislu tog pojma, hiperaktivan. U svom prvom čitanju pitak, potresan i zavodljiv, a u svakom drugom kriptičan, zatvoren, s teško probojnim matricama i pomalo drskim izbjegavanjem konačnih odgovora. U nekim trenucima rada na dramatizaciji redateljici Dori Ruždjak i meni gotovo se činilo da pred sobom imamo živi organizam koji nas, malo na hipsterskim derivatima standarda, a malo na kajkavskom dijalektu, u punoj i autonomnoj svijesti koja nema nikakve veze sa samim Novakom kao autorom, obavještava kako je odlučio oduprijeti se bilo kakvu obliku prevođenja – istaknuo je dramaturg predstave Tomislav Zajec.
Halo, Halo, ovdje Radio Zagreb (ZKM)
Ovo su najpoznatije riječi u radijskom eteru na hrvatskom jeziku. Svakog 15. svibnja one se uredno ponavljaju, jer tad se obilježava dan kada je 1926. s radom počeo Radio–Zagreb. Rijetko tko će znati da snimka nije autentična, da je prve riječi izgovorio muškarac, direktor radija, a Božena Begović je nekoliko dekada kasnije samo po sjećanju snimila njegove riječi, te se radi o lažnom dokumentu. A još manje će itko znati tko je zapravo bila Božena Begović, jedna od najsvestranijih i najslobodnijih stvarateljica s početka 20. stoljeća. Božena, kći književnika Milana Begovića i dubrovačke pijanistice Paule Goršetić, djetinjstvo je provela u Splitu i Hamburgu, gimnaziju i Glumačku akademiju završila u Beču, te uskoro na austrijskim pozornicama počela igrati na njemačkom jeziku. Prvo u Dubrovnik, pa onda u Zagreb se vraća 1923. godine, gdje nastupa kao glumica, potom kao spikerica tek pokrenutog radija.
Jedina je spikerica, vodi i najavljuje čitav program: čita vijesti, reklame, tekstove u svim emisijama, glumi u dramskim igrama, tumači i Dezdemonu u Shakespeareovom Othellu, usto stavlja gramofonske ploče i najavljuje ih navijajući ručice gramofona, a kad zatreba proizvodi i zvučne efekte, piše najave i brojne uvode u emisije, djeluje i kao prevoditeljica, prva je prevela Krležu na njemački, dramatičarka, pjesnikinja i gorljiva antifašistkinja. Po Drugom svjetskom ratu postaje direktorica HNK Drame, a kasnije ravnateljica Pionirskog kazališta koje je djelovalo na mjestu današnjeg ZKM-a. Suočena cijelog života s teškim materijalnim problemima i bijedom, mizogonijom u kazališnim krugovima, potplaćivanjem i potcjenjivanjem njenog autorskog i upravljačkog rada, te vrlo vjerojatnom odbacivanju od društva s obzirom da je dugo godina živjela sa ženom – Božena je ispisala jedne od najvažnijih i najtužnijih stranica povijesti emancipacije na ovim prostorima.
Ja sam ona koja nisam (ZKM)
Predstava progovara o trima generacijama žena: u prvome dijelu o mladoj ženi na pragu života opterećenoj obiteljskim nasljeđem, u drugome o zreloj osobi (koju otjelovljuju čak tri žene u jednoj) u poslovnom, umjetničkom okruženju i treću ženu pronalazimo u dobi od 65 godina u trenutku rekapitulacije vlastitoga života i bijega u glazbu koja donosi mir.
Svaka od tih žena ima svoj problem, svoju priču, svoj način borbe sa životom, prokazujući okruženje u kojem žive kao i dalje dominantno muško društvo. Krhotine tih života stvaraju mozaik ove predstave. (…) Humor ove predstave namjerno luta žanrovski od komedije, crnohumornih i grotesknih elemenata sve do tragikomedije čak i melodrame. Neobveznost prema očekivanom, neočekivane i brze izmjene elemenata pojedinih žanrova dopuštaju nam provokativnu kontaminaciju očekivanih raspleta. Tim se oruđem podcrtavaju karakteri, ogoljuju mentaliteti. Izaziva smijeh kojim se rugamo sebi samima gledajući pred sobom tu jadnu procesiju likova koja prolazi kalvariju koja se zove život. Iako žene i dalje plaćaju najvišu cijenu. Na kraju na sceni ostaju tek ljudi – njihova tuga. – iz teksta Željke Udovičić Pleština.
Višnjik (ZKM)
U siječnju 1904., praizvedena je posljednja velika drama Antona Pavloviča Čehova, Višnjik. Komad je pisao teško bolestan, a nakon premijere, u pismu svom uredniku Batyushkovu napisao je: “dobio sam tako raskošne, tople i neočekivane ovacije, da sam i dan danas zatečen”. Šest mjeseci kasnije, Čehov umire, a Višnjik (p)ostaje njegova najizvođenija drama.
Podnaslovljena kao Komedija u četiri čina, unatoč neospornoj tragičnosti situacije u kojoj se nalazi jedna obitelj i čitava generacija likova, Čehov nedvosmisleno daje uputu za čitanje teksta. U jednom od svojih pisama, Čehov piše kako su najveće ljudske krize prevladane u tišini ili tek naznačene neznatnom svakidašnjom gestom. Ljudi ručaju, a u međuvremenu se ili obogate ili im je život uništen. Prema svojim likovima, baš kao i čovjeku uopće, Čehov nije sentimentalan, već suosjećajan, voli čovjeka i vjeruje u njega. Tematizirajući promjenu i nemogućnost promjene, Čehov donosi likove različitih pogleda i generacija suprostavljajući kroz njih staro i novo, materijalno i duhovno, realno i metafizičko, dramsko i poetsko.
Ipak, ne traži od nas da zauzmemo strane, poziva nas da sudjelujemo. Njegovi likovi napisani su tako da ih razumijemo, a ne osuđujemo. Nema prostora za dramatični ton, ali postoji jedna duboka empatija. Kroz muzičku strukturu komada, ritam i poeziju riječi, Čehov piše simfoniju o društvu koje je u neprestanom stanju promjene. On je, kako je napisao Peter Brook, dramaturg životnog kretanja koji je istovremeno težak i radostan, smiješan i gorak. Pažljivi promatrač ljudske komedije.
Bogovi (HNK u Varaždinu)
Povjetarac koji će zapuhati te večeri maknut će paučinu s prozora kuće jedne obitelji i suočiti je samu sa sobom. Kroz grane okolnog drveća vidi se ženska prilika koja traži svoje čedo ne bi li ga zadavila. U ogledalu se vidi muška prilika koja donosi hrpu medikamenata ne bi li i te večeri primirila svoju ljubav. S okolnog brda spuštaju se susjedi koji namjeravaju, po tko zna koji put, poniziti ukućane. Dvoje napadača koji će pokucati na vrata okupljenih, donijet će uz neizbježnu smrt i nešto novo po okupljene: istinu.
Sve protekle godine istina je bila nepoželjan gost u kući naše obitelji: medikamenti, narkotici i alkohol su je udaljavali što su više mogli. Istina bi otkrila netoleranciju prema drugačijima i siromašnijima, prema imigrantima i njihovim religijama. Istina bi otkrila nasilni imperativ uljepšavanja, botoxiranja i izbjegavanja starosti. Istina bi otkrila i kriminal u varanju na fondovima, iskorištavanju i potplaćivanju stranih radnika. Ono čega se ukućani najviše boje je to da bi ta istina mogla otkriti kojom stranputicom je krenula ljubav muža i žene, kako im se toliko paučine nakupilo oko očiju i srca da ne vide da uništavaju najbitniju stvar u svojim životima: svoju kćer.
Napadači su odgovor na društvo u kojem se zlo olako shvaća i podrazumijeva, na društvo koje je izabralo površnost umjesto sadržaja i zavaravanje umjesto istine. Oni nemaju biografije, njih ne treba psihologizirati, oni hladno pročišćavaju ovaj posrnuli svijet. Pitanje je da li će se hendikepi jedne generacije prenijeti na narednu. Jesmo li osuđeni na konstantno ponavljanje grešaka svojih predaka ili postoji šansa za nadogradnju? Kako ćemo se suočiti s boli kad shvatimo da su nam njihove greške u krvi? I hoćemo li se nasmijati ako ipak uspijemo maknuti teške zavjese i pustimo sunce neka uđe u našu kuću? Pred zoru koja se pojavljuje nad našom kućom, gdje se slavila godišnjica braka, dvije će se generacije suočiti s istinom i krenuti u finalni obračun. – iz teksta režisera predstave, Dalibora Matanića
Spartak (HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci)
Balet Spartak jedno je od najpoznatijih djela Arama Hačaturjana, poznatog skladatelja iz prve polovice 20. stoljeća, koji je često u svojim djelima evocirao armensku narodnu glazbu. Djelo prati pothvate Spartaka, vođe pobune robova protiv Rimljana, poznate kao Treći robovski ili Gladijatorski rat ili prema Plutarhu, Spartakov rat, koji je bio posljednji u nizu nepovezanih i neuspješnih robovskih pobuna protiv Rimske Republike. Ovaj posljednji Spartakov ustanak jedini je izravno zaprijetio srcu Republike, ali baletna priča uzima znatnu slobodu u prenošenju povijesnih zapisa.
Hačaturjan je skladao „Spartaka” 1954. godine, a iste je godine za to djelo nagrađen Lenjinovom nagradom. Praizvedba je bila u Kazalištu Kirov u Lenjingradu (danas Marijinsko kazalište u Sankt Peterburgu) 1956., u nekonvencionalnoj koreografiji Leonida Jakobsona, koja je izišla iz okvira svih kanona klasičnoga baleta i ostala na repertoaru niz godina. Zatim je djelo postavljeno dva puta u Baletu moskovskoga Boljšoj teatra; 1958. u koreografiji Igora Moisejeva i 1968. u koreografiji Jurija Grigoroviča, a tek je ova produkcija donijela baletu najveću popularnost.
Yerma (HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci)
U Yermi se društvene predrasude oblikuju u ženskom liku, čije ime nosi i djelo. Sam García Lorca opisuje ovu dramu kao tragičnu pjesmu. Mlada redateljica, inspirirana replikom iz dramskog teksta, „Ja sam pjevala i djeca su dolazila kao voda”, osnažuje likove Pjevajućih majki u odnosu na Yermu, koja pokušava pjevati, ali nikada ne uspijeva. Lorca, španjolski pjesnik i dramatičar, 1936. uhićen i strijeljan zbog svoje seksualnosti i svojih liberalnih ideja, danas je najčitaniji španjolski pjesnik svih vremena.
Majka hrabrost i njezina djeca (Kazalište Marina Držića)
U koprodukciji kazališta Marina Držića i HNK u Varaždinu, na našoj sceni zaigrat će jedna od najznamenitijih drama njemačke književnosti 20. stoljeća. Radnja drame zbiva se tijekom dvanaest godina (1624. – 1636.) Tridesetogodišnjeg rata, za dugog i iscrpljućeg sukoba katolika i protestanata, koji se odvijao diljem Sjeverne i Srednje Europe. Glavni je lik Majka Courage, majka i ratna opskrbnica, žena koja živi od vlastitog rada kako bi prehranila sebe i svoje troje već odrasle djece. Međutim, rat joj, jedno za drugim, oduzima sve troje djece – najstarijeg sina Eiliffa, mladog nasilnika koji pogiba u nepoznatoj bitci, mlađega sina Švicarski sir (u izvorniku: Ementaler), poslušnog mladića, vjernog i odanog svojoj vojsci, koji također nestaje u ratnom vihoru i nijemu kćer Kattrin, koja svojom plemenitom intervencijom spašava cijeli jedan grad i pogiba kao neznana junakinja.
Tvorničke postavke (Kazalište Marina Držića)
Dr. Krešimir Brlek (Amar Bukvić), ugledni zagrebački otorinolaringolog s političkim ambicijama, i njegova supruga Dagmar (Ana Begić Tahiri), sveučilišna profesorica antropologije, mirno su živjeli zaokupljeni znanstvenim radom i dosljedni dubokom uvjerenju kako je seks precijenjen. A onda se u stan iznad njihova uselio dalmatinski estradno-ljubavni par umjetničkih imena Angelo Biondi (Ivan Čuić) i Deziderata De (Iva Jerković) koji će im u život unijeti, najblaže rečeno, dašak neočekivane svježine.
Mogu li se ova dva para, nakon što su ispremiješali partnere, krevete, karijere, ambicije i navike, resetirati na tvorničke postavke?
Sloboština Barbie (KunstTeatar)
Roman Sloboština Barbie prati ratnu svakodnevicu osnovnoškolaca u njihovom tranzitu iz sigurnosti i stabilnosti djetinjstva u svijet odgovornosti i nesigurnosti odraslih. Iako rata ima samo u odjecima, ta svakodnevica osjeća se u otkrivanju podruma, otkazivanju nastave, obvezi igranja s djecom izbjeglicama i njihovim bebama ćelavicama, dok se pravi smisao života nazire u posjedovanju originalne Mattelove Barbie.
Na sceni nema djece, ali djece ima u odraslima na sceni. Tročlana vokalno-instrumentalna skupina vodi nas vlastitim odrastanjem u koje rat sebično prodire. Na svom koncertu sviraju set direktno inspiriran iskustvima iz sloboštinskog nebodera – od čekanja zadnje epizode Twin Peaksa, Eurosonga, Dinastije, zračnih uzbuna i pada „zida zvuka“.
U obiteljima koje bi i dalje vozile Renault 4 da nije postao antikvitet, stvarni odrasli bave se samo vijestima, zbog čega su lutke postale primjenjiviji modeli odraslih. Nisu se bavili ratom, prihvaćali su tranziciju preko noći i besprijekorno usvajali kapitalističke vrijednosti neopterećeni financijskim ograničenjima.
Lažni Ken Dr. Kajfeš, najdraža glumica Barbi Crystal iz Dinastije, Ken od Ane M. s facom Roberta Redforda, Bornina Skiper na vespi nekog talijanskog policajca patuljastog gabora i cijeli grad Mattelovih originala profiterske kćerkice Dee, prezentiraju odraslu budućnost svjetliju nego što se prikazuje na Dnevniku.
Roman završava tamo negdje gdje je stao rat, a predstava počinje tridesetak godina kasnije nastavljajući živote likova koje je Maša stvorila. Osim što predstava glazbom reflektira vrijeme i priču iz romana, ulazi s njim u dijalog, nastavlja ga, razvlači, proširuje, stanjuje i čeka vidjeti što nam govori danas kad ga, uz čitanje, i gledamo i slušamo.
Kako misliš mene nema?! (Teatar &TD)
Kroz dva sata “nabrijane” farsične i iskrene, kalamburične i dramatične, istodobno smiješne i gorko-tužne igre, glumci putuju kroz niz svojih unutrašnjih i zamišljenih identiteta i pretvaraju ih alkemijom svoje igre u niz osoba, situacija, realnih i fantastičnih događaja koje prepoznajemo kao naše vlastite, kao stvarnost koja nas okružuje i koju u svom apsurdu, konfliktu i dramatičnosti živimo. Igrom visoke energetike, virtuoznosti i sposobnosti glumačke transformacije predstava ispituje osobne i društvene maske i kontramaske, lažne i istinske vrijednosti i granice životne i scenske realnosti i fikcije.
Kralj Ubu (Kazalište Kerempuh)
Čuvena pariška praizvedba predstave Kralja Ubu 1896. godine svojom je razuzdanošću i nekonvencionalnošću publiku “zbunila i uvrijedila”. Pisac kojem su tada tek 23 godine napisao je komad od mnogih dočekan zviždanjem i zgražanjem, ali bilo je i onih koji su, poput velikog irskog pjesnika Yeatesa, te večeri svjedočili “revolucionarnom događaju”. I doista, riječ je o tekstu koji je najavio dolazak avangardnih pokreta, od nadrealizma i dadaizma, do kazališta apsurda, dok je izvankazališno zavirio duboko u tamu pohepe i želje za vlašću, time nagovijestivši i mrak(ove) totalitarizama i rat(ov)a koji će uslijediti.
Ipak, Kralj Ubu danas bi mogao djelovati poput zatupljene oštrice, barem u društvu ili dijelu svijeta trenutno pošteđenom totalitarnog vođe nalik protagonistu drame čija ambicioznost i glad premašuju njegov talent i sposobnosti. Naš Kralj Ubu stavljen je stoga u autorski okvir i tako postaje predstava u predstavi, originalan komad u raljama jednog omanjeg razreda pseudoprogresivne gimnazije. Među likovima u tom se razredu našao i sam Alfred Jarry, učenik koji u inat vodstvu škole, ali i razrednim kolegama za vrijeme nastave postavlja igrokaz, ili barem pokušava.
Predstava nastaje u koprodukciji Gradskog dramskog kazališta Gavella i Satiričkog kazališta Kerempuh. Ideja o koprodukcijskoj suradnji ovih dvaju kazališta proizašla je iz inicijative da se “Gavelli”, još od zagrebačkog potresa izmještenoj iz svoje matične zgrade, pruže uvjeti i prostor za umjetnički rad.
Režija je povjerena Miranu Kurspahiću, čije su mnoge dosadašnje predstave odisale izuzetnom energijom, eklekticizmom i neobuzdanim humorom, što odlikuje i prekretnički Jarryjev tekst, drsko uronjen u prikaz bešćutnosti i apsurda totalitarnog sklopa.
Lepa Brena Project (Kazalište Kerempuh)
Kazališna hit-predstava Bitef teatra iz Beograda o životu Lepe Brene stiže u kazalište Kerempuh 6.,7. i 8. ožujka 2023! Brenu glumi popularna Jasna Đuričić, nedavno nagrađena za najbolju europsku glumicu u filmu “Quo Vadis, Aida”
Dan žena ovog će ožujka ljubitelji kazališta, ali i Lepe Brene, obilježiti u Zagrebu, i to na najposebniji način – hit predstavom u Satiričkom kazalištu Kerempuh. U glumačko-pjevačko-plesnom komadu “Lepa Brena project”, problematizira se fenomen njezine popularnosti, tragični raspad bivše zemlje, ali i nesretne sudbine svih njezinih građana. I sve to ispričano je kroz ženu koja je bila simbol Jugoslavije; čak pet likova Lepe Brene stopilo se u jednu zajedničku priču i poruku.
Mjesec dana na selu (Teatar &TD)
U lirskoj komediji Mjesec dana na selu veliki ruski pisac I. S. Turgenjev zapliće tipično rusku ladanjsku priču u kojoj dokolica ostavlja dovoljno prostora za duhovna i ljubavna iscrpljivanja kojima njegovi junaci bespoštedno izlažu sebe i svoje bližnje. Glad za ljubavlju, uzvišenim osjećajima i duhovnim senzacijama nadilazi bilo kakve obzire. U ovom strastvenom kolu svatko je meta svakom. Njihovi osjećaju su u svakom slučaju ekskluzivni, bez obzira koliko su nestalni i spremni na potpuno promjenu smjera ako potreba to zaište. Oni nisu spremi ništa žrtvovati drugom ili za drugog, nisu sposobni podnijeti nikakvu patnju, čak ako je i podnose, ona se ne podnosi iz potrebe da se čini drugom neko dobro, već predstavlja više izraz vlastite nemoći da se čovjek otrgne žuđenom objektu, ili ugodnom snatrenje u romantičnom krilu svjetske boli.
Ekskluzivitet vlastitih osjećaja, potpuni nemar prema osjećajima drugih, pa čak i bližnjih, ovisnost o pažnji, ljubav kao animalno posjedovanje, potpuno ovladavanje, je ono po čemu su ovi ljudi moderni. Oni su ovisni o ljubavi ili, točnije, o zaljubljivanju, za njih je ljubav poput droge, stanje omamljenosti koje u suštini i nema veze sa svakidašnjim, praktičnim životom. Ona je potpuno nepraktična pojava i oni likovi koji u njoj vide sredstvo da započnu život, sasvim realan život, bivaju poraženi. Za junake ove drame ljubav je ideal kojega nije moguće doseći, jer kad je jednom dosegnut on prestaje postojati. I tu su oni također moderni ljudi. Jer njihov san o sreći predstavlja istu onu plitku ugodu za kojom danas žudi veći dio tzv. zapadnoga svijeta, kojem i mi svim silama želimo pripadati. – kazao je dramaturg predstave, Elvis Bošnjak
FOTOGRAFIJE: HNK Zagreb, HNK Varaždin, HNK Zajc Rijeka, Teatar &TD, KunstTeatar, Kazalište Marina Držića, Teatar Exit, Kazalište Kerempuh/Gavella, ZKM
