Stigla je nova sezona serije „Love, Death & Robots volume 4“. Četvrta runda u tom divljem, nepredvidivom ringišpilu animacije i narativa. I moram priznati, opet su me uvukli u svoj ludi svijet. Inače sam veliki fan kratkih formi – radije mi dajte petnaest minuta briljantnosti, nego tri sata razvučene radnje. Znate ono kad vas preplavi čista emocija zbog nečeg sasvim običnog? E, pa kratki filmovi su mi slični tome.
Moram naglasiti da mi je neizmjerno drago što je veliku pozornost upravo na tu često zanemarenu formu skrenuo i prošlogodišnji film Nebojše Slijepčevića, „Čovjek koji nije mogao šutjeti“. Potpuno drugačiji narativ, sadržaj i stil od „Love, Death & Robots“, naravno. No taj film, sa svojom sirovom snagom i tišinom koja vrišti, uvukao nas je u jednu bolnu, ali nevjerojatno važnu priču. I znate što? Bilo je fascinantno gledati kako kratka forma zavlada javnim diskursom. Odjednom su svi pričali o tom filmu, o moći jedne scene, jedne sekvence da prenese cijeli svemir emocija i značenja. Upravo to je ono što me u kratkoj formi fascinira.
Love, Death & Robots
Da se vratim na „Love, Death & Robots“. Iako stilski i tematski svjetlosnim godinama udaljen od Slijepčevićevog remek-djela, pronalazim istu onu magiju komprimirane naracije. Svaka epizoda je kao mali dragulj, savršeno brušen i postavljen da bljesne u svom punom sjaju. To su ti „kratkiši“ o kojima stalno razmišljam. Kako je moguće da u tako malo vremena netko uspije stvoriti cijeli svijet, s likovima koje osjećate, s pričama koje vas proganjaju? To je čista alkemija talenta. Jedna scena, jedan pogled, jedan jedini kadar može sadržavati cijelu pozadinu, svu složenost odnosa, svu težinu postojanja. I „Love, Death & Robots“ to radi maestralno.
Ova četvrta sezona je prilično zanimljiva… Pa, krenimo redom. Već u prvoj epizodi, taj suludi koncertRed Hot Chili Peppersa u režiji Davida Finchera… Moram priznati, bila sam zatečena. Lutke na koncima koje pjevaju „Can’t Stop“? Totalno out there, ali nekako neodoljivo. To je taj „chutzpah“ koji volim kod ove serije. Ne boje se biti čudni, provokativni, potpuno ludi.
Režiser je donio stvarno jedinstven pogled na legendarni nastup Red Hot Chili Peppersa iz 2003. godine u Slane Castle u Irskoj, s članovima benda Anthonyjem Kiedisom, Fleaom, Chadom Smithom i Johnom Fruscianteom rekreiranim kao lutke na koncima. David Fincher se izvorno proslavio glazbenim spotovima 1980-ih i ranih 1990-ih i to mnogo prije nego što je prešao na nezaboravne dugometražne filmove i ovime kao da je napravio puni, glazbeni, krug u svojoj filmskoj karijeri.
Onda „400 Boys“. Robert Valley se vratio, hvala nebesima! Njegov stil, ta oštra, uglata animacija, savršeno pristaje uz tu postapokaliptičnu viziju grada kojim vladaju bande i divovske bebe. Da, dobro ste pročitali. Divovske bebe. Ako to nije „edgy“, onda ne znam što jest. Ta epizoda ima neku sirovu energiju, osjećaj opasnosti koji vas drži prikovanima za ekran.
„How Zeke Got Religion“ me odveo pak u potpuno drugom smjeru. Kozmički horor smješten u Drugi svjetski rat? Nacisti koji pokušavaju prizvati demonskog palog anđela? Mind blowing. Ta epizoda ima atmosferu stare škole horora, onaj jezu koji vam polako puzi niz kralježnicu. A animacija je predivno visceralna.
I naravno, „The Screaming of the Tyrannosaur“. CGI koji oduzima dah, gladijatorske borbe na leđima Triceratopsa na svemirskoj postaji… I da, pojavljuje se MrBeast kao najavljivač. Totalno neočekivano, ali nekako funkcionira. To je taj postmoderni miks svega i svačega koji „Love, Death & Robots“ čini tako zaraznim.
„Spider Rose“ je pak nastavak „Swarma“ iz treće sezone i moram reći da me oduševio. Cyberpunk priča o osveti, o simbiozi čovjeka i bića s drugog svijeta… Vizualno je predivna, a narativno slojevita. Pokazuje kako se i u kratkoj formi može izgraditi uvjerljiv svijet s kompleksnim likovima.
Kratka forma i komedija? Apsolutno da! Komične eskapade Johna Scalzija, „The Other Large Thing“ i „Smart Appliances, Stupid Owners“ su nešto totalno blesavo, ali na onaj inteligentan način. Mačke koje žele zavladati svijetom uz pomoć robota? Pametni kućanski aparati s vlastitim mišljenjem? Zašto ne? Ponekad je baš to ono što nam treba – doza apsurdnog humora da nas malo prodrma.
Za kraj … meni možda mrvicu draži od ostalih je „For He Can Creep“ jer je čista poezija u pokretu. Viktorijansko doba, ludi pjesnik, mačke koje se bore protiv Sotone za njegovu besmrtnu dušu… Animacija koja izgleda kao živi bakropis je jednostavno očaravajuća. Ta epizoda ima neku povijesnu ljepotu koja vas hipnotizira. Barem mene jest.
Ono što najviše cijenim kod „Love, Death & Robots“ je ta nevjerojatna raznolikost. Svaka epizoda je potpuno novo iskustvo, stilski i narativno. To je kao da prelistavate zbirku kratkih priča, gdje vas na svakoj stranici čeka nešto potpuno neočekivano. I iako nisu sve epizode jednako jake, čak i one koje malo „promaše“ imaju neku svoju posebnost, neku hrabrost u eksperimentiranju.
U ovom dobu kratke pažnje, TikTok videa i neprestanog skrolanja, „Love, Death & Robots“ se čini kao savršen format. Daje nam te brze, probavljive doze genijalnosti, a opet uspijeva ostaviti dubok dojam. To je dokaz da kratka forma itekako ima svoju snagu i da može biti nevjerojatno moćna.
FOTOGRAFIJE: Netflix
