U petak 14. veljače 2025. u 19 sati u zagrebačkoj galeriji Trotoar bit će otvorena skupna izložba Nirgendwo koja prikazuje radove Mile Panić, Igora Rufa, Marka Tadića i dvojca TARWUK. Kako u svom uvodnom tekstu ističe kustosica izložbe Martina Marić Rodrigues: “Izložba Nirgendwo (njem. Nigdje) pušta da se odvijaju četiri mikropriče – Mila Panić, Igor Ruf, Marko Tadić i TARWUK predstavljaju radove koji postoje na pragovima između onoga što jest i onoga što bi moglo biti – ni potpuno ukorijenjeni, ni potpuno razmješteni – već uronjeni u stalnu promjenu.”

Radovi s izložbe Nirgendwo oblikuju prostor neodređenosti – stanje između prisutnog i odsutnog, čvrstog i nestalnog, prošlog i onoga što tek nastaje. TARWUK-ova slika E titra između tjelesnog i eteričnog, oblikujući fluidne forme koje prizivaju kolektivnu i intimnu transformaciju. Mila Panić u instalaciji Between Here and There istražuje migraciju, raseljenost i vlastitu potragu za pripadnošću, razotkrivajući napetosti između kretanja i ukorjenjivanja. Marko Tadić u seriji Suvenira rekonstruira fragmente sjećanja, tkajući nove priče iz nostalgičnih materijala prošlosti. Igor Ruf u Frizerskom salonu za brdo gradi narativni ambijent koji balansira između zaigranog i nelagodnog, poigravajući se vlastitim uspomenama i nadrealnim aspektima svakodnevice. Izloženi su radovi iz kolekcije Cerin Antonić.

Izložba je otvorena do 15. ožujka 2025. godine i može se pogledati u radnom vremenu galerije od srijede do petka od 11 do 19 sati i subotom od 10 do 14 sati. Popratni program izložbe bit će objavljen naknadno.

Tekst o izložbi kustosice Martine Marić Rodrigues:

…nastavljam, nije ustanovljeno, što se mene tiče, ako sam ja taj koji traži, to što zapravo tražim, nalazim, gubim, ponovo nalazim, odbacujem, ponovo tražim, ponovo nalazim, ponovo odbacujem, ne nikada nisam ništa odbacio, nikada ništa odbacio od onoga što sam našao, nikada nisam ništa našao što nisam izgubio, nikada nisam ništa izgubio što nisam mogao odbaciti, ako sam ja taj koji traži, nalazi, gubi, ponovo nalazi, ponovo gubi, dalje traži, opet nalazi, više ne nalazi, više ne traži, dalje traži, opet nalazi, ponovo gubi, više ne traži, ako sam ja taj koji to čini, a ako nisam ja tko jest, i što je to, a ako to nisam ja tko jest i što je to, ja ne vidim ništa drugo u ovom trenutku, da, da, zaključujem, nije ustanovljeno…

-Neimenjivi, Samuel Beckett^[1]

^[1] Samuel Beckett, Neimenjivi (L’Innommable)

Slojevi svijeta kaleme se jedni na druge. Sadašnje i prošle budućnosti srastaju s budućim sadašnjostima i prošlostima. Sve se zbiva u prožimanjima i preobrazbama; u grananju finih linija i prazninama među njima. Te praznine, stanja-između (in-between) kako ih W. G. Sebald^[1] opisuje, razmak su u prostoru i jaz u vremenu, mjesta u kojima se sabire naša egzistencijalna mučnina. Suočeni sa stvarnošću koja se uvrće u samu sebe, dok pokušavamo fiksirati smisao i savjest, susrećemo se s dubinskom neodredivošću svijeta. Kako živjeti u vremenu koje nas istovremeno oblikuje i nadilazi? Kako razumjeti tko smo i koja je naša prisutnost u svijetu koji se čini ambivalentan prema našem postojanju?

Izložba Nirgendwo (njem. Nigdje) pušta da se odvijaju četiri mikropriče – Mila Panić, Igor Ruf, Marko Tadić i TARWUK predstavljaju radove koji postoje na pragovima između onoga što jest i onoga što bi moglo biti – ni potpuno ukorijenjeni, ni potpuno razmješteni – već uronjeni u stalnu promjenu.

^[1] W.G.Sebald, Austerlitz

Marko Tadić – Suveniri

Stvari nas (uglavnom) nadživljuju. Predmeti koje stvaramo, s kojima živimo i služimo se, a naposljetku napuštamo, trajniji su od nas; i to ne samo u fizičkom smislu. Čak i kada izgube svoju prvotnu namjenu, kada ih prestanemo koristiti, oni su i dalje tu, inatljivo opstaju.

Marko Tadić je umjetnik koji traži, prebire, pohranjuje – puni spremnike sjećanja – fizički i asocijacijski arhiv kao temelj svoje prakse. I u radu Suveniri oslanja se naslijeđeni inventar svakodnevnice. Polazište su mu odbačene memorabilije, starinske drvene pločice s panoramama raznih turističkih destinacija poput Dubrovnika, Zadra, Bleda, Pule i raznih krajolika.

Marko Tadić, Suveniri, detalj, 2007., foto: Damir Žižić © Trotoar

Nekadašnji plijen ritualnog sakupljanja na putovanjima, ti mali artefakti osobne povijesti, predmeti su beskrajno trivijalni a duboko značajni kao nostalgični podsjetnici na (dobra) stara vremena. Izbačeni iz jednog životnog ciklusa, povlače se u skladišta memorije iz kojih ih Tadić izvlači i brikolira u nove priče. Njegov proces odražava ono što je Claude Lévi-Strauss nazvao divljom mišlju (la pensée sauvage)^[1], način intuitivnog i metaforičkog razmišljanja koji iz prošlih iskustava izvlači fragmente i simbole spajajući ih u nove strukture značenja. Suptilnim ili radikalnim intervencijama, Tadić nadmudruje klišejizirane turističke vedute. Poznata mjesta se rasipaju, zamagljuju ili mutiraju, a u njih se uvlači atmosfera opće melankolije. Is this home (Was it ever home)?, Celebrating nonsense?, Wish you were here, samo su neke od upisanih poruka. Iako se radi o imaginarnim mjestima, traumatska jezgra života opstaje. Traume, osobne ili kolektive, ne nestaju već kroz tragove prošlosti ostaju trajno upisane u našu percepciju stvarnosti. Ali u Tadićevoj praksi entropija nije cilj ni kraj već dio procesa. Skladišta i arhivi koje istražuje vraćaju se kao mjesta užitka u sjeti, a u njegovom objektima kao stalno pregovaranje između brisanja i stvaranja, praznina i spekulativnih budućnosti.

^[1] Claude Lévi-Strauss, Divlja misao (La Pensée Sauvage)

Igor Ruf – Frizerski salon za brdo

Ima jedno mjesto na ovom svijetu / Na kojem ne bih nikad živio / Ali ima ljudi koji na tom mjestu žive / Tamo si uvijek sam / I ne prija ti ništa / Ima jedno mjesto na ovom svijetu / Na kojem puše vjetar bez prestanka / Fiju Fu / Fiju Fuuu^{^[1]}

Rad Igora Rufa Frizerski salon za brdo djelomično je inspiriran dokumentarnim filmom o nepalskoj starici koja je, zaslijepljena surovim himalajskim suncem, godinama živjela u mraku. Kad je napokon progledala zahvaljujući pokretnoj klinici za uklanjanje mrena – glasno se nasmijala. I tu ulazi Igor Ruf i stvari postaju…začudne. Mene zanima što se desilo nakon svega toga. Kakvu sam to poluinformaciju dobio i kakvog smisla sve to ima, pitam se, a kosa raste i raste. (I.R.)Starica možda odlazi u frizerski salon koji možda postoji ili ju dočekuje tek sablast prošlih šišanja. Vraća se na vrh planine, kosa joj prkosno vijori na vjetru, ona sama postaje krajolik. U Rufovoj viziji, ona je vječna. Kao brdo. Kao sjećanje. Jedina moguća slika u tom mnoštvu opažaja. (I.R.)

Igor Ruf, Frizerski salon za brdo, 2016., foto: Boris Cvjetanović

Narativno praćenje Rufovih ambijenata zahtjevno je i namjerno divergentno. Događaji izmiču brzoj i jasnoj identifikaciji, što često izaziva nelagodu kod gledatelja (dragocjenu reakciju, kad je uspješno isprovocirana). Neizostavan dio njegovog procesa je istraživanje vlastitih uspomena – dvojnost izranjanja iz prošlog vremena i ponovnog uranjanja u njega. I u Frizerskom salonu za brdo razotkriva se osobno: izvodi autorske pjesme, instalira cabinet de curiosités, svoju malu eklektičnu zbirku iz djetinjstva, a u autorskom stripu Brdo smrdo i borovi odvija se, njemu itekako poznata, igra šišanja. Scenografski snažan ambijent Salona ograniziran je prema principu starinarnice. Akumulacija raznih elementa, bilo predmeta, sjećanja ili iskustva, stvara dojam alternativnog, apsurdnog prostora; naposljetku umjetnost ima jednu prednost nad utilitarnim svijetom – ona ne mora funkcionirati.^[2]

^[1] Vokalna interpretacija Igora Rufa, auditivni dio instalacije Frizerski salon za brdo

^[2] Predrag Pavić, Kako odliti vatru? (Izložba brda namještaja i hodajućih prostora I)

TARWUK – E
A tangerine is peeled
An unstruck sound is released ^{^[1]}

TARWUK (Bruno Pogačnik Tremow i Ivana Vukšić) djeluje kao simbiotski umjetnički entitet – organizam koji suspendira individualne identitete u korist slobode zajedničkog kreativnog istraživanja. Autorstvo (…ako nisam ja tko jest i što je to…) postoji isključivo kao kolaborativni proces, neprekidna i intuitivna međusobna razmjena. Dinamika TARWUK-a podsjeća na nadrealističku metodu cadavre exquis^{^[2]} prema kojoj svi uključeni mogu dodavati fragmentirane intervencije i poticati organski rast multidiscipliranih radova.

TARWUK, E, kombinirana tehnika na platnu, 152 x 122 cm, 2018., foto: Damir Žižić, detalj rada

Slika E zamišljena je kao dio instalacije Vernicular River Holds 6 Bodies Down, povezane s kratkim filmom Baka (2018.) u žanru cinéma vérité i SF-a, nastalim u suradnji s Matthew Goedeckeom. U filmu članovi obitelji glume sami sebe, okupljeni oko stola na ritualnoj matrijahalnoj večeri gdje je glavna poslužena – baka. Instalacija, spoj slika, fotografija, skulptura, rekvizita i zvuka, bila je oblikovana kao filmska scena – pristup izgradnji izložbi kojeg TARWUK dojmljivo razvija u svojim recentnim projektima. U praksi TARWUK-a mizanscena postaje narativni okvir performativne situacije – ambijent u koji gledatelj ulazi vjerujući da svjedoči nečemu već zatečenom. No ubrzo shvaća da je dislociran iz svakodnevice i pozvan na pozornicu u svjesnu participaciju.

Apstraktni krajolik slike E, s orfičkim geometrijskim znakom, reprezentira zajedničko stvaranje oslobođeno predvidljivosti i unaprijed zadanog smjera. Kroz iterativni pristup radu – vraćanje, nadograđivanje, preoblikovanje – nižu se slojevi materijala i korespondencija, a slika ostaje otvorena, izmičući stisku fiksne identifikacije.

^[1] Jen Fisher, A Musical Score at the End of the World

^[2] Umjetnički postupak nastao unutar francuske nadrealističke scene 1920-ih

Mila Panić – Between here and there…Is 20 hours border crossing

…možemo se to zapitati, pamćenja radi, zašto vrijeme ne prolazi, zašto vas ne napusti, već se taloži oko vas, iz trenutka u trenutak, sa svih strana, sve više i više, sve gušće i gušće… ^{^[1]}

Kada ljudi migriraju, krijumčare i vlastitu budućnost. Pažljivo ju čuvaju u preklopima prošlosti, uz isječke sjećanja i nadanja. Budućnost ni linearnu, ni zajamčenu; koja se tek treba izboriti. Uz fizičko premještanje odvijaju se i tihi pregovori unutar identiteta. Konflikti nastajanja novoga u starom.

Mila Panić, Between here and there… is 20 Hours Border Crossing, akristal, aluminij, prašina, 83 x 23 cm, 2023., *Courtesy of the artist and eastcontemporary gallery*

Najizravniju vizualizaciju stanja-između donosi Mila Panić s recentnim radom iz ciklusa Südost Paket (Jugoistočni paket) kojeg razvija od 2017. godine. Iskustvo života u dijaspori – u vremenskom, prostornom i emocionalnom razmaku – kanalizira kroz objekt autobusne gume. Guma kao kapsula mikrokozmosa koja se kotrlja dobro utabanom migrantskom trasom između Njemačke i Bosne i Hercegovine. U ranijim instalacijama iz ove serije Panić je koristila ready-made gume ispunjavajući ih artiklima poput cigareta, parfema i slatkiša; predmetima imaginarnog prestižnog statusa koji često putuju u prtljagama. Njeni multimedijalni radovi personificiraju glasove malih povijesti^[2], onih koji su ostali na marginama dominantnih narativa. Ukazuju na nemoć uspostavljanja koherentnosti između osobnog i kolektivnog, kad se radnje i misli ponavljaju dok ne izgube jasnoću i svrhu, pretvarajući se u strah, bijes i egzistencijalnu paralizu. Dok neki umjetnici aktivno traže i istražuju apsurd, Mila Panić ga netraženo nalazi. I ne može mu umaknuti. Pa ga nastanjuje, izvrće i transformira u oštar humor.

Suptilna instalacija na izložbi Nirgendwo ujedno je i najosobniji rad iz tog ciklusa. Izvedena u akristalu, guma svojim kretanjem utiskuje trag u prašini ispisujući riječi Between Here and There, intimnu poetizaciju vlastitog raskorijenjenog identiteta. Guma preuzima funkciju bijelog fantoma stvarnosti – prisutnog ali nestalnog i neuhvatljivog, koji se rasipa lako poput pijeska.

-Martina Marić Rodrigues

^[1] Samuel Beckett, Neimenjivi (L’Innommable)

^[2] Walter Benjamin, Theses on the Philosophy of History

TRAJANJE IZLOŽBE:

Trajanje izložbe: 14. 02. 2025. – 15. 03. 2025.

Radno vrijeme galerije: od srijede do petka od 11 do 19 sati, subotom od 10 do 14 sati, i po dogovoru.

IMPRESSUM

Izložba: Nirgendwo

Umjetnici: Mila Panić, Igor Ruf, Marko Tadić, TARWUK (Bruno Pogačnik Tremow i Ivana Vukšić)

Kustosica i autorica teksta izložbe: Martina Marić Rodrigues

Suradnički tim: Natali Cerin, Bojana Birač, Tena Bakšaj

Majstor rasvjete: Bojan Gagić