Kad je njegov voljeni bernski planinski pas uginuo, Cédric Sapin-Defour iskusio je onu vrstu tuge koja je obično potaknuta smrću bliskog člana obitelji. Cédricovu knjigu o njihovom radosnom zajedničkom životu nazivaju melemom za srce, a djelo je usmenom predajom ove godine postalo ogroman književni hit u Francuskoj.
Nakon što mu je trebalo nekoliko godina da se pomiri s gubitkom, učitelj tjelesne i zdravstvene kulture i zaljubljenik u planine Cédric Sapin-Defour krenuo je u pisanje knjige: ne toliko tužaljke o Ubacovoj smrti, koliko slavljenja njegova života, odnosno njihova zajedničkog života tijekom 13 godina. Bilo bi to kao da pas i gospodar mogu uživati u posljednjoj nostalgičnoj šetnji planinama Savoje, baš kao što su to učinili mnogo puta prije, piše britanski The Times.
Son odeur après la pluie (Njegov miris nakon kiše), knjiga je koja je na scenu stupila ne samo kao posveta ljubavi koju ljudi gaje prema svojim kućnim ljubimcima, već i kao sredstvo izražavanja duboke tuge koju svi osjećaju nakon smrti psa, kada ostanu samo ogrlica i dlake, a kuća bez njih djeluje prevelika.
Njegov miris nakon kiše
Zahvaljujući usmenoj predaji, Cédric je ove godine postao najnevjerojatnija francuska književna senzacija. Časopis Le Point nazvao je knjigu “otkrićem ljeta”. Drugi recenzent pozdravio ju je kao “melem za srce”, dok je Le Monde pohvalio autora jer se uhvatio u koštac s društvenim tabuom: oplakivanjem kućnog ljubimca. “Svaki višak tuge čini se sumnjivim, znakom zabrinjavajuće psihološke krhkosti”, napisali su.
Unatoč velikoj ljubavi Francuske prema kućnim ljubimcima, a procjenjuje se da zemlja ima oko 8 milijuna pasa/ kućnih ljubimaca, izdavački svijet nije očekivao uspjeh knjige pa je prvi tisak na proljeće bio prilično skroman. Naklada je iznosila 4300 primjeraka i nije postojao budžet za marketing. Benoît Heimermann, urednik u uglednoj izdavačkoj kući Stock, početkom prošle godine pročitao je prvih nekoliko poglavlja knjige Son odeur après la pluie i isprva se osjećao zbunjeno. Nikada u životu nije imao psa, ali tekst ga je uspio zavesti. Pobrinuo se da njegova izdavačka kuća potpiše ugovor sa Cédricom, no samo lansiranje knjige prošlo je relativno ispod radara.
Otkud onda uspjeh knjige? Zahvaljujući brojnim knjižarima diljem Francuske, koji su je pročitali i pomislili da je veličanstvena. Uvrstili su je u svoju ponudu i knjiga je zahvaljujući njihovim preporukama postala, kako će reći, zasluženi medijski fenomen. Do danas je prodana u više od 150.000 primjeraka, konkurirajući daleko poznatijim književnim imenima s vrha liste bestsellera. U ovom trenutku prevodi se na šest jezika, uključujući kineski, a vjerojatno će uslijediti i engleska verzija.
“Došlo nam je mnogo ljudi, čitatelja s kućnim ljubimcima, psima – svi oni vide sebe u ovoj priči. Smatram da je izuzetno dobro napisana, a Cédric uspijeva napraviti vrlo jednostavnu priču o životu sa svojim psom nečim potpuno univerzalnim. Svojevrsnom refleksijom na život”, izjavila je Laure Barros iz knjižare Garin u Chambéryju.
Postoje i rasprave o mogućem filmu i – pomalo nevjerojatno – o kazališnoj predstavi, dok Sapin-Defour putuje Francuskom, žonglirajući s intervjuima, potpisivanjem knjige, književnim festivalima i svakodnevnim obavezama u školskoj sportskoj dvorani. Njegov uspjeh uslijedio je nakon onog što je moglo biti tragedija: dok je radio na finalnom uređivanju knjige, njegova supruga Mathilde, također učiteljica sporta, pala je u komu nakon nesreće u Dolomitima. Cédric vjeruje da je njezinom oporavku, iako dugom, pomogla prihvaćenost njegove priče koja je istovremeno i priča njezina života.
Knjiga počinje 2003. godine, kada je autor uzeo Ubaca kao štene od jedne lokalne uzgajivačice koju je nazvao Madame Château. Prvi izazov bio je odabir imena. Od 1926. Société Centrale Canine, francuski odgovor kinološkom klubu, preporučuje da svi psi rođeni određene godine imaju imena koja počinju istim slovom: te godine je to bilo “U”. Sapin-Defour se poigravao s idejom imena Utopie, ali, shvativši da je predugo za vikati, umjesto toga se odlučio za Ubac, francuski izraz za manje sunčanu stranu alpske doline.
Prvih nekoliko godina, Sapin-Defour je bio samac i između čovjeka i životinje stajalo je malo toga. Iskusni planinar i skijaš, nosio je Ubaca u ruksaku dok se spuštao niz snježne padine. Raspoloženje u kući se promijenilo kada se na sceni pojavila njegova buduća supruga koja je počela obitavati u njegovom domu. “Nisam siguran da se može reći da životinje osjećaju ljubomoru, ali on je svakako pokazivao sve znakove”, napisao je Cédric. Prethodno dobro odgojeni Ubac počeo se ponašati osvetoljubivo, žvakajući užad za penjanje i neprestano obavljajući nuždu ispred vrata njihove spavaće sobe.
Ipak, postupno je počeo prihvaćati Mathilde, kao i druga dva psa koje je par kasnije doveo u svoj dom: Ubacovu vlastitu kćer Frison i labradora po imenu Cordée. Oboje su u međuvremenu uginuli, ali nakon nedavnog putovanja u Rumunjsku, Sapin-Defour i njegova supruga usvojili su uličnog psa kojeg zovu Lulu. Povest će ga sa sobom na putovanje sljedećeg proljeća, kada planiraju uzeti odmor od svojeg učiteljskog posla i krenuti u kamperu na nastavak produžene turneje po Europi koju je prekinula Mathildina nesreća.
Što Sapin-Defouru najviše nedostaje u svijetu bez Ubaca? “Radost. Ne samo sreća, nego i radost, svojevrsna eksplozija oduševljenja, nešto iskričavo što imate sa psom.“
Njegova ideja bila je jasno izraziti svoju ljubav prema kućnom ljubimcu, a da se pritom ne osjeća smiješno. Sapin-Defour ne voli riječi “gospodar” ili “vlasnik”, opisujući sebe i Ubaca kao jednake, sa svim nedostacima prijateljstva među vrstama. “Ne znam zašto dajemo sve od sebe da razgovaramo sa psima”, piše on. “Svatko od nas vjerojatno potajno sanja o tome da postane prvi čovjek na Zemlji kojem je njegov pas odgovorio.”
Budući da psi stare puno brže nego ljudi, vremenska komponenta u suprotnosti je s ovim odnosom, a knjiga je također priča o smrti. “O tuzi za kućnim ljubimcima treba se otvoreno govoriti u našem društvu, a ne je pometati pod tepih”, objašnjava Sapin-Defour i kaže da mu je komentar koji često čuje, a koji glasi “Ma dobro, nabavit ćeš drugog psa”, jednostavno nepodnošljiv.
Iako ga izdavači već traže da krene s pisanjem iduće knjige, nema sumnje da će baš ovo djelo koje je ostavio kao naslijeđe društvu i svijetu najjače odjeknuti, a mi očekujemo skorašnju englesku inačicu knjige koja će nas posve sigurno dirnuti u srce.
FOTOGRAFIJE: Stock, Instagram
