Sutra idem na godišnji, u očaju preturam ladice i tražim kupaći. Našla sam neki od prošle godine, isprobavam ga, gledam se u ogledalo, sve je krivo. Odijevam se, odlazim do grada i ulazim u prvi dućan u potrazi za spasom. Uzimam tri modela, jedan gori od drugoga. Ulazim u kabinu i jedina misao mi je – što mi je ovo trebalo. Čak i u danima kad se osjećaš odlično, kad uđeš pod ta histerična svjetla i staneš pred to užasno ogledalo, sve padne u vodu. Nije da više imam previše izbora, a ni energije, sutra krećem na more pa odlučim uzeti najmanje groznu opciju.
Stigla sam u bratov apartman, bila sam tamo i prošle godine, ali su u međuvremenu sve potpuno renovirali. Ulazim u stan, sve je novo, nepoznato. Izmučena od puta, odlazim u toalet, krenem prati ruke i dignem pogled koji mi se susretne s pločicama. Oh, nema ogledala. Sjećam se da je drugo bilo u hodniku pa krećem tamo. Nema ni njega. Prođem po cijelom stanu, ali u njemu nema jednog jedinog ogledala. U poluočaju zovem brata i imam samo jedno pitanje – ej, zašto ste počupali sva ogledala u stanu? Čujem smijeh s druge strane i kratki – ups. – Zaboravio sam ti reći, da. Kad smo renovirali stan, nismo ih vratili jer nije još sve gotovo. Ne znam, odi si kupiti neko malo, govori mi.
Počela sam guglati gdje je najbliži dućan u kojem bih ga mogla kupiti, ali sve je djelovalo prekomplicirano. Razmišljat ću o tome sutra. Ako ništa, u životu sam bar naučila napamet skinuti leće.
Došlo je jutro, perem zube, moram staviti leće natrag u oči. To bome još nisam naučila napamet. I što ćemo sada? Uzimam mobitel, palim kameru, mučim se, ali uspjela sam. Opet vidim, možemo dalje. Dok pijem kavu razmišljam si kako je bizarno da me tako nešto kao nedostatak ogledala moglo potpuno izbaciti iz ravnoteže. I ne pretjerujem, potpuno me izbacilo. Spremam se za plažu, uzimam onaj isti kupaći koji sam mrzila u dućanu, oblačim se i prvi poriv mi je da provjerim kako mi stoji. Ništa od toga. Idem na plažu pa kako god izgledala.
Tijekom dana uhvatim se nekoliko puta kako tražim svoju refleksiju – u pećnici, prozoru, bilo gdje. Počela sam razmišljati koliko često zapravo gledamo sebe. Ne da bismo se zbilja vidjeli, nego da bismo se procijenili i izmijenili. Tražimo se u retrovizoru, kameri, izlogu, liftu, i često dobijemo poriv nešto popraviti. Ili nas iznervira nova bora koju uhvatimo na licu, podočnjaci koji su veći nego jučer, noge koje izgledaju predebelo za tu suknju. U sekundi – dan koji je možda počeo kao dobar vrlo brzo to više nije.
Došao je i drugi dan, odustala sam od kupnje ogledala. Na moru sam, ionako se neću šminkati, bit ću čupava, već danas će me prestati biti briga kako mi stoji taj kupaći i odjeća koju ću samo nabacati na sebe. Pogađate, to se nije dogodilo. I dalje sam očajnički tražila svoj odraz. Češljala sam se naslijepo, prstima pratila put kose i pokušavala pogoditi gdje je razdjeljak, mazala kremu i skidala leće napamet, ali i dalje me užasno kopkalo kako izgledam.
Kafić na plaži u kojem sam svaki dan pila kavu imao je isti problem kao i moj stan – nula ogledala. U tom trenutku sam pomislila da me netko zafrkava. A onda sam svjesno odlučila – moram prestati. Jednostavno sam osvijestila koliko je zastrašujuće da mi taj mali predmet može toliko kontrolirati život. Već idući dan više me apsolutno nije bilo briga. Dani su prolazili, a ja sam prestala tražiti svoj odraz.
Pred kraj godišnjeg otišla sam na drugu plažu, ušla u kafić i u jednom trenutku krenula na toalet. Kad sam izašla prvi put nakon devet dana preda mnom se pojavilo ogromno ogledalo u kojem sam vidjela cijeli svoj odraz. Pogledala sam se i izgledala… kao ja. Možda malo raščupana, malo tamnija, ali to je bilo to. Nasmijala sam se, kimnula si i pomislila kako sam danima uspjela živjeti bez ičije potvrde, pa čak i svoje. I izgledala sam si sjajno.
Često sam u sebi nosila onaj neki glas koji komentira: “Popravi to, ispravi to, poravnaj obrve, istiskaj taj prišt”. Sad tog glasa odjednom nije bilo. I osjećala sam se čudno. Oslobađajuće. Ne znam, možda ih iščupam i u svom stanu.
FOTOGRAFIJE: Kaboompics, Pexels
