Open House Zagreb 2025.

Festival Open House Zagreb 2025. poziva na istraživanje zgrada, javnih prostora i infrastrukture koji su u središtu interesa danas te na promišljanje moderne arhitekture koja će u ne tako dalekoj budućnosti također postati baštinom. Želja organizatora je da se kroz projekt potakne arhitektonska struka da istraži i kreira kriterije stjecanja i konceptualizacije djela po kojima će nas pamtiti buduće generacije.

Open House Zagreb 2025.: Lokacije

Gornjogradska gimnazija Zagreb

ADRESA: Trg Katarine Zrinske 5

Trokrilna, dvokatna gimnazijska zgrada s dugačkim krilom prema Strossmayerovom šetalištu i kraćim krilom prema Trgu, građena je postupno na gradskom bedemu na mjestu napuštenog, srednjovjekovnog, dominikanskog samostana u kojem je 1607. otvorena isusovačka gimnazija. Nova gimnazijska zgrada, građena iza požara 1645. proširena je 1668. za potrebe filozofskog tečaja, te 1669. dobiva povlasticu visokih škola i postaje Akademijom, što se smatra osnutkom Zagrebačkog Sveučilišta.

Akademija je proširena i pregrađena između 1703. i 1705., te je novo južno, bogato detaljirano pročelje sa inkorporiranom srednjovjekovnom, polukružnom kulom vidljivo na vedutama Zagreba iz 1729. i 1792. Godine 1776. nakon ukinuća isusovačkog reda preustrojena akademija postaje “Kraljevska akademija znanosti”. Gimnazija je 1842. odijeljena od Akademije, a 1853. prigrađen je istočni dio krila prema šetalištu. Godine 1872. nadograđen je drugi kat na krilu prema šetalištu u kojem je 1874. otvoreno Sveučilište, koje tu ostaje do 1882., od kada zgrada služi samo za gimnazijsku svrhu.

U današnjoj zgradi razabiru se strukture isusovačke gimnazije iz 17. stoljeća s bačvastim svodovima i duboko usječenim susvodnicama sa naglašenim grebenima i nadsvođeni prostori u 18. stoljeću prigrađenih krila. Velika dvoetažna dvorana, nekadašnja isusovačka dvorana za predstave “Theatrum” prenamjenjena je 1894. u gimnastičku vježbaonicu. Trokrako stubište s kovanom ogradom izvedeno je 1829., o čemu svjedoči brončana pozlaćena spomen-ploča s grbom grofa Josipa Sermagea, , dok je novo trokrako stubište sa ljevano-željeznom ogradom u južnom krilu izvedeno je 1872.

Nakon potresa, Gimnazije se obnavljala prema projektu obnove za cjelovitu obnovu potresom oštećene zgrade, a predložene mjere uvažile su dane posebne uvjete i konzervatorske smjernice te se nije mijenjao vanjski izgled građevine.

Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

ADRESA: Trg Stjepana Radića 4

Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog u Zagrebu otvorena je 29. prosinca 1973. godine i prva je namjenski građena koncertna dvorana u Hrvatskoj nakon zgrade Hrvatskog glazbenog zavoda iz 1876. Arhitektonsko rješenje potpisuje Marijan Haberle, zajedno s Minkom Jurković i Tatianom Zdvořák-Erlih, iz biroa AB Forum. Zgrada je smještena na Trgu Stjepana Radića, južno od željezničke pruge, u tada novoformiranoj zoni javnih, kulturnih i administrativnih zgrada.

Lisinski je projektiran u duhu modernizma, čistih volumena i skladne kompozicije, a uz eksterijersku harmoničnost ističe se i funkcionalnom unutrašnjom organizacijom. Zgrada obuhvaća Veliku dvoranu s oko 1850 mjesta i Malu dvoranu s oko 300 mjesta, a projektirana je s naglaskom na akustičku kvalitetu, što ju svrstava među vrhunske koncertne prostore.

Osim akustike, važan arhitektonski element je multifunkcionalnost prostora koja omogućuje održavanje koncerata, festivala, kongresa i raznih manifestacija. Dvorana je tijekom desetljeća postala simbol Zagreba, „središnje mjesto glazbenog i kulturnog života“ grada i države. U njoj su gostovali brojni domaći i svjetski umjetnici, a programi poput ciklusa „Lisinski subotom“ značajno su obogatili zagrebačku kulturnu scenu. Usprkos početnim sumnjama u udaljenost lokacije, Lisinski se brzo etablirao kao nezaobilazno kulturno središte, potvrđujući se i kao arhitektonska znamenitost modernoga Zagreba.

Atelijer Meštrović

ADRESA: Mletačka 8

Dolazak Ivana Meštrovića (1883. – 1962.) u Zagreb koincidira sa svršetkom Prvoga svjetskog rata. Početkom 1920-ih započinje novi projekt koji će ga okupirati nekoliko godina – izgradnju Mauzoleja obitelji Račić u Cavtatu. Tada upoznaje buduću suprugu Olgu Kesterčanek, koja je kao magistra farmacije bila suvlasnica ljekarne u ljetnikovcu u Gružu, gdje je Meštrović imao kiparsku radionicu. Predviđajući dulji boravak na jugu, odlučio je kupiti kuću, u kojoj bi sklonio djela i u kojoj bi stanovao kada navrati u Zagreb.

Stoga 1920. godine kupuje sklop kuća iz 17. i 18. stoljeća u Mletačkoj 6, 8 i 10 na Gornjem gradu. Kako se zbog nove veze ubrzo razišao s prvom suprugom Ružom Klein Meštrović, ustupa joj dio kompleksa na broju 10, koji postaje njezino vlasništvo. Građevina na broju 8 preuređuje se u novi dom, dok će drvena prizemnica i drvarnica na broju 6 ustupiti mjesto atriju i atelijeru. Do 1923. godine na uređenju stambenih zgrada na broju 8 i 10, te na izgradnji atelijera Meštrović je surađivao s arhitektom Viktorom Kovačićem, a nakon prekida suradnje s njime nastavio je raditi s Haroldom Bilinićem.

Bilinić je po Meštrovićevim idejama projektirao pregradnje, drveni kasetirani strop, svijećnjake i namještaj u obiteljskoj kući, a Drago Ibler 1925. godine monumentalna ulazna vrata u atrij, koji svojim toskanskim stupovima stvara mediteranski ugođaj i karakter. Kao graditelji bili su angažirani Stjepan Uršić i Josip Žanko. Obitelj se u kuću u cijelosti preseljava 1927. godine. Kao i na drugim Meštrovićevim arhitektonskim projekatima i u ovom se slučaju ostvarila idealna sinergija suradnika i njegove predodžbe osviještenog ispreplitanja klasične tradicije s funkcionalnim modernizmom.

Atelijer Meštrović nastradao je u potresu 2020. godine, zbog čega se pristupilo obnovi koja je završena polovinom 2025.

Osnovna škola Izidora Kršnjavog u sklopu Školskog foruma

ADRESA: Ul. Izidora Kršnjavog 2

U južnom krilu kompleksa Školskog foruma, smještena je Osnovna škola Izidor Kršnjavi, koja 1948. godine ulazi u prostor prvotno namijenjen klasičnoj gimnaziji. Nakon odluke o gradnji kompleksa gimnazije, realke i trgovačke škole 1893. godine koju donosi Izidor Kršnjavi kao ministar prosvjete i kulture Hrvatsko-slavonske zemaljske vlade, glavni gradski urbanist Milan Lenuci postavio je osnovu za regulaciju terena na tada neurbaniziranom području.

Zemaljska vlada provela je natječaj za izgradnju Školskog foruma, na čiji su poziv u veljači 1894. godine natječajne radove priložili Herman Bollé i Kuno Waidmann iz Zagreba, Josip Vancaš iz Sarajeva, Atelijer Fellner & Helmer iz Beča i Atelijer Ludwig & Hülssner iz Leipziga, kojemu je projekt u konačnici povjeren. Ambiciozni plan izgradnje Školskog foruma u Zagrebu od samih je početaka bio izložen promjenama i prilagodbama, a Kršnjavi je nastojao da on bude izveden i opremljen na najbolji mogući način, te je sve raspoložive snage usmjerio prema tom cilju.

U knjizi Die österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild. Croatien und Slavonien iz 1902. opisuje Školski forum kao najveću i najljepšu školsku zgradu u Monarhiji. Jedinstvena soliterna zgrada sastoji se od tri krila, a svojim mjestom, dimenzijama i stilom, te položajem koji otvara novi gradski prospekt prema jugu, postala je urbanim i arhitektonskom reperom u tom dijelu grada. Uz suvremeno opremljene kabinete za nastavu, u sklopu škola su planirani zajednički sadržaji: svečana aula s kapelama, muzej odljeva antičke skulpture te dvorana za tjelovježbu u posebnoj građevini.

Radi nedostatka sredstava već u tijeku gradnje dolazi do prenamjene muzeja koji je planiran prema dimenzijama partenonskog friza u sportsku dvoranu i u toj je namjeni ostao do danas. Zgrada je upisana u Registar nepokretnih kulturnih dobara grada Zagreba kao zaštićeno kulturno dobro.

Muzej suvremene umjetnosti

ADRESA: Avenija Dubrovnik 17

Muzej suvremene umjetnosti smješten je u Novom Zagrebu na parceli uz križanje dvije važne gradske avenije. U skladu s natječajnim rješenjem iz 1999.godine, lociran je u sjevero-istočnom dijelu parcele, ostvarujući prema prometnicama slobodnu pristupnu zonu. Ovakvim postavom objekta uspostavljena su dva osnovna odnosa, jedan prema prometnici na sjeveru uz koju je ostvaren servisni pristup i ulaz u garažu, te drugi važan odnos prema postojećem križanju Avenije V. Holjevca i Avenije Dubrovnik.

S te strane projektiran je i glavni ulaz u Muzej, preko stepenasto organiziranog trga. Sam objekt svojom formom, te lokacijom nastoji obuhvatiti prostor oko sebe i učiniti ga svojim. Osnovni sadržaj Muzeja, izložbeni prostor, podignut je na etažu iznad prizemlja i svojim promjenjivim presjekom kao što formira prostore iznad i ispod, tako unutar sebe ostvaruje kombinaciju jednoetažne izložbene zone veće površine koje se nadovezuju na manje višeetažne prostore.

Na taj način ostvarena je mogućnost fleksibilnost unutar prostora različitog karaktera, uz otvorenu mogućnost budućih potreba za izlaganjem različitih formi i medija, što je za ovakav Muzej nužno. Konfiguracija izložbenog prostora neposredno proizlazi iz toga kaskadnog presjeka pa se muzej razvija nizanjem linearnih poteza koji su okomiti na bočni, meandrirani profil zgrade… Bočne strane meandra nisu namijenjene izložbama, pa je tako u zapadnom dijelu uz veliku staklenu stijenu osmišljen neformalni „prostor za odmor“… istočni potez zauzimaju uredi i druge pomoćne prostorije…

Kroz jezgru kuće se uspinju dva vertikalna bloka s autonomnim režimom korištenja: blok s restoranom koji se od prizemlja, preko prvog kata proteže do krovne terase, te blok s knjižnicom.

Akademija Likovnih Umjetnosti

ADRESA: Ilica 85

Zgrada Akademije likovnih umjetnosti građena je u različitim etapama od 1895. do 1957. godine. Riječ je o četiri međusobno povezana objekta, od koji je prvi podignut 1895. prema projektu Hermana Bolléa za umjetničke atelijere. Zgrada je smještena u središtu parcele gradskog bloka i ima oblik pravokutnika čija je sjeverna strana gotovo u potpunosti ispunjena velikim ostakljenim površinama koji su sezali u krovnu zonu.

Rešetkasti prozori velikih dimenzija glavni su akcent oplošja zgrade i služe njenoj primarnoj svrsi atelijerskog prostora i u načelu se postavljaju sa sjeverne strane kako bi osvjetljenje prilikom umjetničkog rada bilo ravnomjerno i ne prejako. Sveukupno šest prvih atelijera dodijeljeno je Robertu Frangešu, Vlahi Bukovcu, Mati Celestinu Medoviću, Ivanu Tišovu, Beli Čikošu i Otonu Ivekoviću.

S osnutkom Više škole za umjetnost i umjetni obrt 1907. postojala je potreba za proširenjem, pa zgrada dobiva dogradnju s istočne strane na koju se naslanja i krilo prema južnoj strani parcele. Dogradnja je povjerena graditelju Victoru Grossu koji se u potpunosti nastavlja na prethodni Bolléov projekt. Bolléova i Grossova zgrada dobiva treće proširenje neposredno nakon Prvoga svjetskog rada kada se škola reformira i dobiva naziv akademije. Prigradnja istočnog aneksa započinje 1921., a projektira ga arhitekt Ćiril Metod Iveković kao dvokatnicu s mansardom.

Proširenje odjela Akademije u drugoj polovini 20. stoljeća potiče izgradnju još jednog povezanog objekta, trokatnog krila s jugoistočne strane s funkcionalno projektiranim prostorijama prema potrebama suvremeno koncipirane nastave praktičnih i teorijskih predmeta. Projekt te gradnje izradio je Ivo Geršić, arhitekt specijaliziran za izgradnju školskih i zdravstvenih ustanova. Konstrukcijska i cjelovita obnova kompleksa zgrada koje čine današnju ALU obavljena je nakon oštećenja u potresima 2020., a novoobnovljena zgrada otvorena je u lipnju 2025. ALU je upisana u Registar nepokretnih kulturnih dobara grada Zagreba kao zaštićeno kulturno dobro.

Kuća Roller

ADRESA: Trg Marka Marulića 2

Stambeno najamnu kuću za Ladislava i Gizelu Roller, arhitekt Rudolf Lubynski projektira u neposrednom susjedstvu svog najznačajnijeg projekta, Kraljevske sveučilišne knjižnice i Zemaljskog arhiva na Marulićevom trgu. Vrijeme izgradnje kuće Roller uslijedilo je neposredno po dovršetku knjižnice, 1913./1914. godine.

Impozantna trokatnica slijedi ulični niz s istočne strane Trga u dužini od 20 metara i to je ujedno posljednja Lubynskijeva realizacija prije početka Prvoga svjetskog rata. U njezinom se projektu arhitekt odmiče od secesijskih dekorativnih oblika prema klasicizirajućoj mirnoći i simetriji. Ulaz u zgradu pozicioniran je centralno sa stanovima s lijeve i desne strane. Prvi i drugi kat su najreprezentativniji dijelovi zgrade jer se na bočnim stranama vertikalno protežu erkeri s trodjelnim prozorima koji su ukras pročelja.

Prostrani stanovi na katovima tipičan su primjer tzv. zagrebačkog tlocrta koji odvaja prostorije za stanovanje vlasnika, orijentirane prema uličnoj strani, od gospodarskog trakta koji čine kuhinja i soba za služavku u istaku dvorišnog dijela. Rudolf Lubynski veliku pozornost pridaje unutarnjem uređenju stubišta koje naglašavu svu raskoš i reprezentativnost ove zgrade. Zidovi ulaznog hodnika opločeni su pločicama koje nose potpis Armina Schreinera, poznatog zagrebačkog proizvođača keramičkih proizvoda.

Posebnost stubišnog dijela je fontana koja je obložena raznobojnim pločicama u nijansama zelene boje. Kvaliteta gradnje i unutarnjeg opremanja ukazuje na to da je bračni par Roller kao investitor ostvario uspješnu suradnju s projektantom svoje zgrade, koji je uspio realizirati jedan od svojih ponajboljih projekata stambene najamne kuće u Donjem gradu.

Stambena zgrada Tajder

ADRESA: Nova Ves 81

Ugrađena stambena zgrada L-tlocrta projektirana je 1979. za Izvršno vijeće Sabora tada Socijalističke Republike Hrvatske. U prizemlju su, orijentirana ulici, bila predviđena dva „lokala“ – prostora za trgovinu ili ugostiteljske sadržaje, asimetrično pozicionirana lijevo i desno od ukošenoga ulaza/uvoza u zgradu. Katovi su namijenjeni stanovanju: dvorištu su orijentirani dvoetažni stanovi, a ulici jednoetažni.

Arhitekta Tajdera je razmišljanje o prirodi ugrađene kuće dovelo do jednostavnog i logičnog zaključka da takva kuća „ima samo dvije fasade koje se nikad ne sagledavaju istovremeno“. Iz te teze nastale su njegove kuće s dva lica, „zagrebački Janusi“ u Vodovodnoj ulici i u Novoj Vesi. Na uličnim pročeljima obiju zgrada arhitekt u duhu postmodernističkoga doba varira tradicionalne elemente zagrebačke arhitekture – erkere i mansardne prozore, te efektno kombinira različite materijale – staklo, kamen, opeku. Dvorišna su pročelja sasvim jednostavna; u njihova žbukana oplošja „urezani“ su prozori i lođe.

Radionica i ured u Klaonici

ADRESA: Heinzelova 66, Kompleks Zagrepčanka

Urušena postojeća hala nekadašnje Klaonice u kompleksu “Zagrepčanka” naseljava se i adaptira novim programom. Koncepcija nove namjene formira se paralelno sa adaptacijom i predstavlja praksu otvorenog procesa istraživanja, projektiranja i opredmećivanja arhitekture u polju slobodnog djelovanja. Projektantska misao formira se i evoluira u dijalogu s prostorom, koji služi kao edukator i katalizator heterogenih procesa.

Krajnji rezultat ostaje nepredvidljiv. Proces izvedbe ispituje i briše granice naslijeđenih uloga arhitekt – investitor – izvođač, koje se susreću u jednom. Materijalizacija ideje događa se postepeno i ostavlja vrijeme za reinterpretaciju. Pitanje neprestanog dijaloga sa samim sobom. Zatečene datosti, ograničenja i potrebe formiraju tri prostorna entiteta – grijani prostor ureda, negrijani prostor radionice i vanjski vrt, koji se međusobno nadograđuju i preklapaju. Bez obzira na prostorno-funkcionalne oscilacije cjelina, Klaonica je definirana istovrijednim reciprocitetom odnosa i bivanja u svima.

Program arhitektonskog ureda intenziviran je i proširen praksama koje omogućuju ekstenziju digitalnog kroz afirmaciju manualnog. Proces u kontekstu Klaonice ne hijerarhizira / prioritizira krajnji rezultat – završeni objekt, već teži učenju kroz njegovu artikulaciju.

XII. gimnazija Dubrava

ADRESA: Međugorska ulica 42

Zgrada XII. gimnazije u Gornjoj Dubravi rezultat je višegodišnjih napora djelatnika škole, lokalne zajednice i Grada Zagreba da se gimnaziji, koja je do izgradnje nove zgrade dijelila prostor s tri strukovne škole, pruže adekvatni uvjeti rada i omogući nužno unapređenje nastave. Prostor rezerviran za izgradnju bio je tema javnog arhitektonsko-urbanističkog natječaja raspisanog 2013. godine od strane Grada Zagreba i provedenog početkom 2014. godine.

Osim zgrade gimnazije s pratećim sadržajima natječajni zadatak obuhvaćao je izgradnju klizačke dvorane. Primarno horizontalna logika funkcioniranja dvije velike zgrade i ograničavajući faktor minimalnog postotka prirodnog zelenila na parceli zahtijevali su ukupno smanjenje izgrađene tlocrtne površine odnosno preklapanje sadržaja po vertikali. Vertikalna dispozicija škole ostvarena je na način da su svi pedagoški sadržaji u užem smislu smješteni na kat škole iznad sadržaja u prizemlju koji osim pedagoške funkcije mogu biti i u funkciji šire zajednice.

Ovakvom jasnom vertikalnom dispozicijom sadržaja otvara se mogućnost održavanja niza aktivnosti u prizemlju istovremeno, bez ometanja nastave na katu. Preklapanje učionica na katu sa sadržajima velikih raspona u prizemlju vodilo je ka odabiru primarno čelične nosive konstrukcije velikih raspona. Niz čeličnih rešetki visine jedne etaže definira sustav u koji se ubacuju pedagoški sadržaji kata. Odnos funkcije i konstrukcije kao i primarno suhomontažna logika gradnje provedeni su odabirom materijala i tehnologije građenja od grubih građevinskih do završnih radova. Odabir završnih materijala, oblikovanje i karakter prostora proizašli iz takvog pristupa rješavanja projektantskog zadatka bliži su karakteristikama industrijske arhitekture nego arhitekture zgrada za odgoj i obrazovanje.

Matica hrvatskih obrtnika

ADRESA: Ilica 49

Natječaj za idejni projekt Matice hrvatskih obrtnika raspisan je 1937. godine. Izvedbeni projekt realizirao je Zvonimir Požgaj u suradnji s Aleksandrom Freuedenreichom, članom Građevnog odbora Matice. Kompleks čini pet „zgrada“ – ulična i dvije dvorišne, međusobno povezane tzv. međuzgradama, visine tri kata. Ulična reprezentativna sedmerokatnica i druga dvorišna trokatnica paralelne su s Ilicom, tj. dužinom su orijentirane u smjeru istok – zapad.

Cijelo prizemlje zgrade s ulazom iz Ilice oblikovano je kao trgovački pasaž s galerijom. U prizemlju pasaž vodi do restorana, a na katu stubištem do galerije i konferencijske dvorane. Iz pasaža se pristupa i stubištima ulične i prve dvorišne zgrade u kojima su predviđeni uredski i stambeni prostori. Iako je eklatantan primjer maksimalne eksploatacije zemljišta – površinom i visinom izgradnje, kompleks je iznimno vrijedno ostvarenje akademskih arhitekata Požgaja i Freudenreicha, sa stajališta projektantske izvrsnosti svladavanja iznimno zahtjevnog zadatka.

Matica je također i pokazni objekt mogućnosti i vještine ponajboljih hrvatskih obrtnika, njihov simbol i ponos, ali i sredstvo ostvarivanja prihoda ulaganih u unapređivanje i promociju struke te potrebitima. U realizaciju ovog reprezentativnog kompleksa upotrijebljena je tada najsuvremenija armirnobetonska skeletna konstrukcija, prezentna na glavnom iličkom pročelju, te kvalitetni i luksuzni materijali u obradi pročelja i interijera.

Posebno su vrijedni umjetnički radovi više akademskih slikara i kipara, Ernesta Tomaševića, Gustava Bohutinskog, Joze Turkalja, Petra Paapa i Kamila Tompe koji rese Iličko pročelje i interijere, keramičarke Blanke Dužanec-Neuberger, intarzije vijećnice koje je izveo Antun Župan, te oprema od kovanog željeza Cvjetka Pečara. U arhitekturi i njezinoj reprezentativnoj opremi latentno je prisutna dvojnost: s jedne strane su progresivne umjetničke i arhitektonske tendencije, a s druge „klasicizirajuće“ tradicionalne. Ta ambivalentnost proizlazi iz zahtjeva investitora, ali i novih trendova u arhitekturi i umjetnosti druge polovice 20. stoljeća. Kompleks Matice hrvatskih obrtnika zaštićen je kao pojedinačno kulturno dobro.

Stambena zgrada Trnje

Stambena zgrada s 30 stanova nalazi se u zagrebačkom naselju Staro Trnje, u blizini Savskog nasipa. U prostoru gdje višestambene zgrade ubrzano zamjenjuju nisku individualnu stambenu izgradnju, zgrada nastavlja započeti ulični niz. U nedostatku gradotvorne ambicije, UPU-om definirani ‘kazetni’ urbanizam ostavlja suženi prostor djelovanja unutar parcele romboidnog tlocrtnog oblika.

Tlocrtni oblik i dubina parcele, ograničena visina i ekstenzivan program polazište su za slobodno stojeću zgradu ravnopravne četverostrane orijentacije i (pre)velike tlocrtne dubine. Ovaj potencijalni nedostatak pretvoren je u niz prednosti – zgrada je organizirana koncentrično oko središnje jezgre u koju su na svakoj etaži umetnuta spremišta stanara. Oko jezgre je postavljena kružna horizontalna komunikacija – hodnik koji uz dvije umetnute vertikalne praznine postaje unutarnja galerija.

Sustav stanova organiziran oko središnje komunikacije definiraju tri paralelne zone (trake) koje se međusobno izmiču i prilagođavaju romboidnom obliku parcele. Karakteristična stambena etaža sastoji se od 8 stanova čije se servisne prostorije grupiraju uz središnju komunikaciju. Ovakvo zoniranje, kao i vrlo racionalan konstruktivni sustav (bez nosivih zidova unutar stana), omogućuju nizanje dnevnih i spavaćih prostora duž pročelja i fleksibilnost u prostornoj organizaciji stanova. Kompaktnim stambenim prostorima dodani su konzolni, bogato dimenzionirani volumeni balkona, obavijeni aluminijskom opnom.

Kao svojevrsna inverzija, stanovi najviše etaže organizirani su oko dubokih krovnih terasa, poput malih ‘patio-kuća’, preispitujući GUP-ovu definiciju ‘uvučene etaže’. Materijalizacija se temelji na ‘običnim’, jeftinim i sveprisutnim materijalima – konzolne ploče balkona izvedene su u vidljivom armiranom betonu, opna balkona izrađena je od pravokutnih aluminijskih profila a standardna fasadna žbuka izvedena je s vertikalnom profilacijom.

Holographik Space — multifunkcionalni prostor za dizajn i kulturu s integriranim barom

ADRESA: Franje Petračića 3

Holographik Space je projekt koji je nastao iz interne inicijative Holographik Studija, temeljen na jasnoj viziji stvaranja prostora koji povezuje dizajn, arhitekturu, glazbu i suvremenu kulturu. Ideja, koncept i kreativno usmjerenje proizašli su iz studijskog tima na čelu s njegovim osnivačem, koji je vodio projekt kroz sve faze – od inicijalne ideje i razvojne strategije do izvedbenih detalja i prostorne organizacije.

Fokus je od početka bio na stvaranju prostora u kojem se brišu granice između kreativnih disciplina i u kojem arhitektura aktivno doprinosi kulturi, zajedništvu i suradnji. Arhitektonski koncept i izvedba razvijeni su u suradnji s arhitektima Ivom Pauzar (Studio PI) i Lukom Bekavcem (NON Architecture), koji su kroz promišljen pristup prostornoj organizaciji, materijalima i svjetlu oblikovali modularan, adaptabilan prostor površine 200 m².

Prostor je minimalistički, ali slojevit – osmišljen tako da se neprimjetno transformira ovisno o dobu dana i vrsti sadržaja, uz naglasak na fleksibilnost, funkcionalnost i dugovječnost dizajnerskih odluka. Projekt je samoiniciran i samofinanciran, bez potpore institucija, sponzorstava ili natječajnih sredstava, što je omogućilo kreativnu slobodu i dosljednost u provedbi autorske vizije. Kao takav, Holographik Space nastao je kao odgovor na nedostatak nezavisne, dizajnom vođene kulturne infrastrukture u Zagrebu – s ciljem da postane dinamično mjesto susreta, razmjene ideja i suradnje među profesionalcima i publikom iz različitih kreativnih područja.

Holographik Space danas funkcionira kao platforma za interdisciplinarni dijalog, eksperiment i zajedničko stvaranje. Arhitektura prostora pritom nije zamišljena kao neutralna pozadina, već kao aktivni suigrač – alat koji omogućuje kreaciju, doživljaj i transformaciju prostora u skladu s programskim i sadržajnim potrebama.

Uredski prostor Brigada

ADRESA: Nova ves 17, Centar Kaptol, II. kat

Uredi su dizajnirani kao multifunkcionalni prostor koji se sastoji od izložbenog prostora, radnog prostora i terase. Skrivena vrata odvajaju izložbeni prostor od uredskog prostora, a jedini nagovještaj onoga što se nalazi iza vrata je prozor kroz koji se može zaviriti radna atmosfera agencije. Radni prostor definiran je velikom staklenom stijenom koja se otvara prema terasi i okolnom zelenilu, koje tako postaje sastavni dio interijera.

Osim radnih stanica, bitan element radnog prostora je velika biblioteka s uzorcima, stručnom literaturom i pločama za moodboardove i razradu procesa dizajna. Linearno dizajniran interijer završava kuhinjom i blagovaonicom koja se otvara na terasu koja služi kao alternativni radni prostor, ljetnom blagovaonicom i vrtom u kojem djelatnici agencije uzgajaju organsko povrće i začinsko bilje.

Dizajnerski komadi namještaja uključuju klasike regionalnog dizajna kao što su fotelje Bernarda Bernardija i Nike Kralja, kao i Meblo svjetiljke iz 1970-ih. Kako bi se ovim klasicima pružio prikladan ambijent, dio izložbenog prostora pretvoren je u hommage tom dobu i u potpunosti je dizajniran u duhu 1970-ih u Jugoslaviji.

Stambeno-poslovna zgrada Astre

ADRESA: Ribnjak 12-14

Stambeno-poslovnu zgradu Astre projektirali su 1969. godine Venčeslav Lončarić, Krešimir Cimperšak i Vjenceslav Richter. Zgrada je interpolirana unutar postojećeg bloka stambenih zgrada, na mjestu dotrajalih prizemnica. Projektanti su posebnu pažnju posvetili uklapanju zgrade u postojeći urbani kontekst. Sklad i kontinuitet u uličnoj vizuri postignut je visinskim usklađivanjem s okolnim zgradama, sjeverno stambenom zgradom Markulin Drage Iblera iz 1937. godine i južno, stambenom najamnom kućom Srećka Florschütza iz 1910./1913.

Zgrada je projektirana za vanjskotrgovinsko poduzeće Astra, kako bi se osigurao kvalitetni stambeni prostor za njene zaposlenike. Projektirana je iz presjeka, a modularnost i simetričnost rastera omogućili su razvoj više tipologija stanova, uz zadržavanje kvalitete stanovanja u svim varijantama. Zgrada je u osnovi pravilnog rastera, uz blage izuzetke radi nepravilnosti okolnih građevina unutar kojih je interpolirana.

Svi stanovi obostrano su orijentirani te koncipirani na dva nivoa, nastala izmicanjem presjeka za pola etaže, što je omogućilo razdvajanje dnevnih i noćnih funkcija unutar stanova. Sve spavaće sobe orijentirane su na istok, prema zelenilu Šalate. Ulična orijentacija je zapadna, te su za zaštitu od sunca predviđeni zaokretni drveni lamelni paneli koji naglašavaju vizualnu dinamiku pročelja.

Atrijske kuće u Sigetu

ADRESA: Froudeova 18-96, Novi Zagreb

Atrijske kuće u Sigetu organizirane su u nizove sa zatvorenijim pročeljima prema ulici i otvorenošću prema privatnim atrijima. Nizovi su i danas jedan od rijetkih primjera “tepih” izgradnje u Hrvatskoj. Kuća koja je predmet obilaska rekonstrukirana je i prilagođena suvremenim potrebama – stanovanju peteročlane obitelji u prizemlju i prostorima arhitektonskog studija na katu. Atrijske kuće u Sigetu primjer su pažljivo planiranog, niskog stanovanja iz 1970. godine koje i danas odskače svojom kvalitetom unutar urbanog tkiva Novog Zagreba.

Inicijalno prizemne kuće s vlastitim ograđenim dvorištima organizirane su u nizove položene u smjeru istok-zapad unutar mirne kolno-pješačke zone, što stvara sigurno i intimno stambeno okruženje. Kuće nude kombinaciju privatnosti, funkcionalnosti i kontakta s vanjskim prostorom, a njihov jednostavan arhitektonski izraz prepoznatljiva su vrijednost naselja. Kuće su se postepeno sdograđivale nakon 1990.godine prema predlošku iste autorice.

U jednoj od tih kuća proveli smo rekonstrukciju kojom je prostor prilagođen suvremenom modelu života i rada. Prizemlje je namijenjeno peteročlanoj obitelji, dok je kat organiziran kao arhitektonski studio, s jasno odvojenim pripadajućim vanjskim prostorima — intimnim dvorištem za obitelj i zasebnom terasom za ured. Ispreplitanje stambene i poslovne funkcije unutar iste kuće zahtijevalo je pažljivo promišljanje kako bi se osigurala privatnost stanovanja i istovremeno omogućio nesmetan rad. Vanjske intervencije svedene su na minimum, u potpunosti u skladu s izvornom arhitekturom, dok su unutarnji zahvati bili opsežni i precizno izvedeni kako bi prostor maksimalno iskoristio svoj potencijal i odgovorio na zahtjeve dvostruke funkcije.

Krešimirac

ADRESA: Trg kralja Petra Krešimira IV. 2

Tijekom šetnje sudionici će imati prilike razmotriti pojedinačne objekte na obodu trga, počevši od zgrade Radničke komore (1938., arhitekti Vladimir Šterk, Jovan Korka, Đorđe Krekić i Đorđe Kiverov, u kojoj se danas nalaze sindikati te Knjižnica Božidara Adžije), obližnjeg Činovničkog doma (1923. – 1926., arhitekt Valerijan Rieszner), te monumentalne Državne trgovačke akademije (1938., arhitekt Zvonimir Vrkljan, danas sjedište Ministarstva obrane).

Uz to, sudionici će moći pobliže čuti i o drugim objektima društvene namjene poput zgrade Hrvatskoga književnog društva sv. Jeronima (1928. – 1931., prema projektu Đure Kastla) ali i brojnim stambenim zgradama istaknutih arhitekata, poput zgrade Kasumović (1927./1928., prema projektu atelijera Benedik i Baranyai), kuće Draganec (1927. – 1928., prema projektu Vladimira Šterka), kuće Pordes (1929. – 1931., prema projektu Zlatka Neumanna), stambenih uglovnica graditelja braće Carnelutti (1930. – 1931.) te Otona Goldscheidera (uglovnica Zrnac, 1931. – 1932.).

Nakon razgledanja oboda upoznat će se s izuzetnim krajobraznim rješenjem trga, za koji je najzaslužniji Ciril Jeglič te s dijelom za odrasle koji je nastao u suradnji s Josipom Seisselom. Šetnja se temelji na monografiji “Krešimirac” koja, prema riječima recenzenata, predstavlja važan doprinos znanju o genezi, odnosno procesu planiranja i izgradnje jednog od urbanistički najzanimljivijih zagrebačkih trgova, o promjenama koje su se događale protokom vremena i po smjenama državnih/gradskih vlasti/ideologija te o načinima na koje se trg koristio pa, naposljetku, o suvremenim sjećanjima i opažanjima sugrađana, pa tako nudi ne samo jedinstven pogled u dugo trajanje zagrebačkog urbanizma i krajobrazne arhitekture, nego i u načine njihova korištenja i na kulturu (pri)sjećanja.

Stellar Boutique Modules (rekonstrukcija hotela Jadran)

ADRESA: Vlaška ulica 50

Stellar Boutique Moduls je najnoviji realizirani projekt STUDIO UP za brand Maistra City Vibes koji je uslijedio nakon projekta Zonar Zagreb. Oba slučaja bave se kompletnom rekonstrukcijom postojeće strukture u novu sferu, u novo iskustvo, u iskustvo koje intenzivira ritam grada. Za razliku od projekta Zonar Zagreb koji je slobodnostojeći toranj na periferiji, Stella Boutique Moduls ugrađen je u tkivo donjogradskog zagrebačkog blokai rekonstruira život u rano modernističkoj zgradi na nov način.

Rani modernizam karakterizira bijela boja. Stellar je bijel, reflektivan, svježeg beskopromisnog dojma s 48 soba I 2150 metara kvadratnih atraktivnih prostora. Hotel u prizemlju fukcionira kao ekstrovertirana gradska kavana bipolarnog karaktera, s jedne strane svojim reflektivnim stranicama uvlači intenzivan ritam grada u unutrašnjost, a s dvorišne strane nudi mirni i tihi dojam skrivenog vrta.

Dojam kavane je dojam oblaka kojeg definiraju veliki rasterizirani motivi ljudi, a jedini prepoznatljivi elementi su reflektivni objekti ‘nepometenog poda’. Smještajni moduli monokromatski su i izliveni u jednom materijalu, doslovno levitirate u bijeloj boji. Kao gost u zoom-out kontaktu ste sa s vizurama najstrožeg centra Zagreba – prema katedrali i Šalati, a u zoom-in prednjem planu ste u kontaktu sa stropnim ‘freskama’ koje je osmislio umjetnik i naš stalni partner Silvio Vujičić. Nenado Vukušiće je bio zaduženim za ime, a Damiro Gamulino je osmislio sustav signalizacije kroz hotelski sklop.

Zagrebački velesajam

ADRESA: Avenija Dubrovnik 15

Zagrebački velesajam, kako institucionalno, tako i urbanističko-arhitektonski, predstavlja značajnu povijesnu i kulturnu znamenitost Zagreba. Kroz drugu polovicu 20. stoljeća, njegovi su paviljoni bili poprište i ogledalo društveno-kulturnog, ekonomskog i (geo)političkog razvoja ne samo Zagreba, već i Jugoslavije. U arhitektonsko-urbanističkom smislu, podizanje novog prostora Velesajma na desnoj obali Save 1955./56. godine dalo je potreban infrastrukturni poticaj za razvoj Novog Zagreba, a izgrađeni sajamski grad stvoren je kao ogledalo paviljonske arhitekture šireg europskog područja.

U prostornom smislu, on je nastao spojem dvaju urbanističkih koncepata – onog Marijana Haberlea iz 1955. godine i plana Božidara Rašice iz godine kasnije. Šetnja po Zagrebačkom velesajmu bavit će se ovim prostorom, sagledavajući njegovu kompleksnost kroz prizmu suodnosa urbanizma, arhitekture te ekonomsko-političkih uvjeta i potreba jednog vremena, u kojem su opći sajmovi uzoraka bili ne samo izlog privrednih postignuća i tehnološkog dosega, već i alati političke propagande i kulturoloških nadmetanja podijeljenog svijeta.

Stambeno naselje Travno

ADRESA: Božidara Magovca 101b

Naselje Travno, realizirano sredinom 1970-ih u sklopu širenja Novog Zagreba, predstavlja primjer promišljeno planirane urbane cjeline oblikovane u duhu modernističkih načela. Detaljni urbanistički plan izradio je Miroslav Kollenz. Inspiriran studijskim boravkom u Kopenhagenu, Kollenz je planiranju naselja pristupio sa stavom da je najvažniji urbanistički uspjeh u tome da stanovnik osjeti da je dio naselja. U skladu s tom idejom, središnji javni prostor naselja projektiran je kao jezgra društvenog života i mjesta identifikacije zajednice.

Čini ga prostrana pješačka zona s velikom travnatom livadom, oko koje su smješteni ključni javni sadržaji: škola, vrtići, igrališta, knjižnica, kulturni centar te plato uz Mamuticu koji ima funkciju trga s ugostiteljsko-trgovačkim sadržajima. Naselje opslužuju dvije ulice, ulica Nikole Kopernika i ulica Božidara Magovca, duž kojih su raspoređeni stambeni blokovi i tornjevi. Osnovna ideja stambene arhitekture bila je individualizacija stanovanja raščlanjivanjem volumena i ritmizacijom pročelja unutar tipiziranih sustava izgradnje.

Stambeni fond strukturiran je u nekoliko prepoznatljivih cjelina: na zapadu se nalazi blok s velikom i malom Mamuticom, na sjeveru četiri tornja u Kopernikovoj ulici, na istoku niz zgrada poznat kao Kineski zid, a na jugu blok od pet tornjeva. Te cjeline međusobno su povezane nižim lamelama kolektivnog i nizovima individualnog stanovanja. Arhitektonska rješenja razvijali su autori unutar projektnih zavoda građevinskih poduzeća Industrogradnja, Tempo, Tehnika, Jugomont-Jugobeton i Novogradnja. Među njima se ističu Hrvoje Davidovski, Đuro Mirković, Neda Morsan, Nevenka Postružnik, Ljubomir Perić, Emil Seršić, Judita Štopar, Benedetto Tardozzi,

Željeznička kolonija

ADRESA: Trg Augustina Kažotića

Željeznička kolonija u Maksimiru nastaje između dva svjetska rata, u vrijeme ubrzanog rasta i razvoja Zagreba. Regulatorna osnova grada Zagreba iz 1923. predvidjela je formiranje niza manjih vrtnih naselja na neizgrađenoj periferiji istoka grada oko perivoja Maksimir. Kolonija predstavlja samostalnu urbanističko-stambenu cjelinu nastalu uz željezničkeu prugu gdje je Direkcija državnih željeznica u Zagrebu 1927. izgradila naselje za svoje radnike.

Nacrti za tipske kuće dobiveni su od Federalne direkcije u Beogradu, dok je Arhitektonskih odjel Gradskog građevnog odsjeka izradio projekt parcelacije i razmještaja razlitičih tipova kuća. U odnosu na ostala zagrebačka radnička naselja iz istog razdoblja koja su planirana ortogonalno, jednolično i monofunkcionalno, Željezničku koloniju odlikuje oblikovanje prema konceptu ‘vrtnih gradova’ i ‘lijepih vizura’ te uvštavanje javnih i društvenih sadržaja unutar stambenog naselja.

Kompozicijska i društvena središta naselja čine kvadratni trg s zgradom konzuma i samostanom te trokutasti trg s dječjim igralištem, oko kojih se formira 15 nepravlinih stambenih blokova. Kolonija se gradi od tri osnovna tipa objekata za smještaj radnika, od kojih su najčešće karakteristične prizemne kuće u nizu s mansardom. Unatoč stradanju tijekom bombardiranja 1944. i kasnijim intervencijama naselje je zadržalo svoje urbanističke vrijednosti te je zaštićeno kao kulturno dobro Republike Hrvatske i evidentirano kao jedno od zaštićenih gradskih naselja u Generalnom urbanističkom planu grada Zagreba.

Katolički dom

ADRESA: Kordunska 1

Zgradom katoličkog doma dovršena je arhitektonska cjelina Župe svetog Blaža, fokus zapadnog proširenja Donjeg grada. Suvremenim rječnikom, riječ je o hibridnoj građevini, kako u smislu urbane formacije jer kao uglovnica zatvara otvoreni blok, tako i u smislu njenog raznolikog sadržaja koji se mijenjao kroz osamdeset godina intenzivne upotrebe. U nastavku zatečene logike složene cjeline različitih volumena crkve, zvonika i župnog dvora arhitekta Viktora Kovačića (1914.), podijeljena je u dva dijela.

Manji, dvorazinski volumen naslanja se na crkvu i zatvara dvorište župnog dvora. Veći, petrazinski volumen prema sjeveru dovršava niz ugrađenih zgrada u Kordunskoj ulici, a prema istoku se spušta u suteren i formira slikovit mali trg iza crkve s kojega se pristupa u predvorje kino dvorane, nekad pučko učilište, a danas kafić. Manji volumen ravnog krova sasvim je jednostavan i završen istim materijalima kao i Kovačićeva crkva, pločama travertina i bijelom žbukom.

Veći volumen pokriven je masivnim četverovodnim krovom i artikuliran loggijama u prizemlju i trećem katu, s tektoničkom podjelom žbukanog pročelja na kojemu je vidljiva razlika konstruktivnog armiranobetonskog skeleta i ispune. Osim kino dvorane i nekoliko ureda u nižim razinama, zgrada sadrži najamne stanove. U jednom dvorazinskom stanu bio je i ured Marijana Haberlea.

Središnja gradska os

ADRESA: Od Glavnog kolodvora do Mosta slobode

Prostranstva pretežno neizgrađene trnjanske ravnice, već su gotovo jedno stoljeće prostor modernističkih projekcija novoga administrativnog i reprezentativnog središta grada. Ideal geometrijskog središta zagrebačkih urbanističkih figura, razapet između reprezentativnog parkovnog okvira povijesnog Donjeg grada i luka pripitomljenog toka rijeke Save, služio je kao organizacijska potka sukcesivnim iteracijama planerskih matrica od 1930-tih godine sve do danas.

Nebrojene urbanističke koncepcije koje čine Trnje najplaniranijim zagrebačkim prostorom, izmjenjivale su se i iscrpljivale u pokušajima ovladavanja sve složenijom prostornom situacijom južno od pruge, ostavljajući pritom realizirane fragmente kao vidljive tragove ove evolucije. Unatoč kontinuiranoj promjeni planerskih paradigmi, doslovna i metaforička središnjost osi i dalje perzistira, neprestano se nadograđujući sve ambicioznijim planovima i rastućem broju kapitalnih realizacija.

Cezure među monumentalnim pročeljima gradskih institucija, otvaraju vizure prema nesređenim ostacima nekadašnje periferije te otkrivaju razmjere njene nedovršenosti kao koherentog urbanog poteza. Kroz niz vinjeta iz arhitektonske i urbanističke povijesti zagrebačke modernizacije, prikazat će se vrijedne građevine, urbanistički potezi i njihovi nerealizirani pandani kao koloplet još uvijek nedovršene prostorne osi središta grada.

Osnovna škola Ivanja Reka

ADRESA: Ivanjorečka cesta 1b

Naselje Ivanja Reka nalazi se na istočnom ulazu u grad Zagreb. U neposrednoj je blizini visokofrekventnog prometnog čvorišta, trgovačkih centara i industrijskih hala, u zoni konflikta urbanog i suburbanog tkiva Zagreba. U odsustvu javnih sadržaja osnovna škola preuzima infrastrukturni značaj te naselje postaje edukacijski, društveno i javno opremljeno. Arhitektura nastaje kao konfrontacija zatečenog krajolika dominantno suburbane, agrikulturne fizionomije i infrastrukturne mreže lišene polemičkog dijaloga sa zatečenim.

Teritorij obuhvata osnovne škole stupnjevan je kriterijem odnosa javnog i privatnog. Linearno, efikasno i pregledno nizanje jediničnih programa odražava infrastrukturnu narav konteksta. Prostorna organizacija osnovne škole bazirana je na dvije prostorne osi: os sjever-jug kojom se protežu javni sadržaji gradskog karaktera stupnjevane dostupnosti i osi istok-zapad kojom se organiziraju sadržaji namijenjeni isključivo korisnicima škole. Superponiranjem dviju osi, u točkama susreta, nastaju glavni urbani induktori javnog života.

Stambeno naselje Pavlenski put

ADRESA: Pavlenski put

Shematski gledano, naselje Pavlenski put sastoji se od dvije prostorne grupe oprečnih karaktera: prva je gusto izgrađena stambena zona na sjeveru (pozitiv), a druga je potpuno neizgrađena longitudinalna parkovna površina u južnom dijelu (negativ). Projekt je baziran na napetosti između ta dva antipoda. Naselje je planirano kao završetak šire zone stanovanja i zajedno sa susjednim naseljem POS Špansko stvara zaokruženu urbanističku cjelinu.

Zatečeno pozadinsko zelenilo POS-a i fragmentirana pješačka šetnica uz potok Vrapčak prepoznati su kao kvalitetni prostorni potencijali, pa se novo naselje svojim neizgrađenim dijelom nadovezuje na njih udvostručujući im površinu i uokvirujući izduženi centralni parkovni potez- zeleno središte kvarta, koje dobivši sjevernu fasadu, sada okuplja oko sebe oba naselja i spaja ih u jedno pješačkim transverzalama prokrvljeno tijelo. Iz izduženog središta se kroz međuprostore između zgrada češljasto zavlače sjenoviti zeleni rukavci i protežu se skroz do stražnje obodne prometnice.

Zbog toga naselje živi u zelenilu i sa zelenilom. Ove zgrade u oblikovanju, materijalu i dispoziciji razlikuju vanjske „trake“ (u kojima su stanovi) i unutarnje (u kojima su komunikacije), te ih režu, šire ili „razlistavaju“ kako bi se u nutrinu dovukle vizure i dnevno svjetlo, i kako bi zajedničke galerije postale neka vrsta ostakljenih pješačkih ulica u zraku. Te zonski razlistane i tlocrtno posmaknute trake na svojim sjevernim i južnim krajevima dobivaju i završnu kulminaciju u obliku vertikala – „tornjeva“, čime se najkvalitetniji rubni dijelovi okrenuti na Sljeme ili potok istežu u visinu i tako povećavaju.

Yammat FM

ADRESA: Račkoga 10

Radio Yammat jedinstveni je gradski prostor medija, kreativnosti, kulture i dijaloga. Smješten u prizemlju Račkoga 10, svojom otvorenošću neposredno pokazuje radio kao društveni, reaktivni medij. Duboki ulični prostor oblikovan je čistim linijama i materijalima. Koristeći dva primarna oblikovna elementa: strop i tribinu, omogućava besprijekorno funkcioniranje radija, a gradu nudi sliku medija dosad rezerviranog samo za slušanje.

Riječima arhitektice Maje Tedeschi: Moja osnovna arhitektonsko-muzička ideja bila je oblikovati cjeloviti prostor koji podsjeća na unutrašnjost drvenog muzičkog instrumenta ili drvene muzičke kutije, te je stoga drvo glavni materijal u prostoru. Drveni kazetni strop proteže se kontinuirano cijelom duljinom prostora, od uličnog do dvorišnog pročelja. Niti na jednom dijelu strop nije prekinut zidnim pregradama, svi funkcionalni prostori su od transparentnog stakla sa punim drvenim parapetima, koji „lebde“ u zraku.

Odluka da umjesto drvenog poda, strop bude u punom drvetu čini inverziju kojom je nadahnuta drvenim poklopcem koncertnog klavira, ispod kojeg se smjestio cijeli Yammat. Parter glavnog studija sam zamislila kao pozornicu u kojem se vode radijski intervjui i debate, ali isto tako i koncerti glazbenika i live DJ setovi. Osim publike u studiju, očekujem i dolazak Slučajnog prolaznika koji svojim uličnim angažmanom cijelom kreativnom procesu daje posebnu dimenziju.

Hotel Esplanade

ADRESA: Mihanovićeva 1

Hotel Esplanade izgrađen je na inicijativu Dioničkoga društva za gradnju svratišta i kupališta – trgovačkoga društva u vlasništvu 17 hrvatskih banaka na čelu s Prvom hrvatskom štedionicom. Gradnja suvremeno opremljenoga hotela u Zagrebu planirana je i ranije, još prije Prvog svjetskog rata, zbog jednostavne činjenice da je rastućem gradu nedostajao takav jedan hotel.

I premda je na natječaju za gradnju hotela najboljim rješenjem proglašen projekt Otta Rehniga, izrada glavnoga projekta s reduciranim programom gradnje povjerena je zagrebačkom arhitektu Dionisu Sunku, koji je svoje projektantske sposobnosti već dokazao na najrazličitijim vrstama zadataka, uključujući i kompleksne gradnje Prve hrvatske štedionice u Osijeku i u Beogradu.

Hotel Esplanade – monumentalni soliter na južnom potezu zagrebačke Zelene potkove – udovoljio je svojim prostornim rješenjima i opremom svim zahtjevima modernoga doba i potrebama novih putnika, ali i građana Zagreba. U donjim su etažama hotela, uz obavezne servisne prostorije, zajedno smješteni i javni sadržaji i sadržaji rezervirani samo za hotelske goste: uz hotelski se restoran tako nalazi velika kavana s terasom, a hotelsko predvorje ujedno je predvorje središnje plesne dvorane (Smaragdna dvorana).

Na katovima su hotelske sobe – ukupno dvije stotine, dok je etaža potkrovlja bila namijenjena stanovanju hotelskoga osoblja. Javni prostori hotela opremljeni su skupocjenim materijalima (mramor, hrastovina, pozlaćena bronca, mesing, kristal), dojmljivih su dimenzija, impresioniraju kombinacijama boja i tekstura. Prostorije namijenjene gostima opremljene su s umjerenijom dozom luksuza, njihov je namještaj bio masivan i funkcionalan, ukrasi odmjereni. Arhitekt Sunko nastojao je na više razina uklopiti veliki hotel u neposredni okoliš, ali i poslati poruku da se iza fasade nalazi udoban i luksuzno opremljen prostor.

Dojam masivnosti arhitekt izbjegava osnovnom kompozicijom volumena, odnosima uvučenih i istaknutih dijelova, visinama etaža, oblikom krova. Na oplošju kombinira elemente preuzete iz klasicističke tradicije i neobaroka, čime korespondira neposrednoj okolini. Prostranom terasom na koju se nastavlja gradski perivoj hotelska se zgrada simbolički otvara svima – građanima i posjetiteljima Zagreba, putnicima u prolazu.

Obiteljska kuća u Serdarovoj ulici

ADRESA: Ulica Ive Serdara

Prostornu koncepciju kuće određuju veliki nagibi terena i vizure na grad, a njezina se unutrašnjost strukturira po vertikali. Dva volumena kuće povezana su zatvorenim hodnikom u visini prizemlja, ali i na nivou najniže etaže. Manji volumen obuhvaća garažu, apartman za goste i prostore za veća društvena okupljanja. U većem je volumenu smješten stan vlasnika kuće. Prostorni je tok unutar kuće isprepleten i slojevit, a tlocrtni raspored s tri ulaza najuočljivija odrednica.

Glavni ulaz u stan u ravnini je s cestom, sporedni ulaz na sjevernoj fasadi većeg volumena otkriva prostor „djevojačkog“ apartmana, dok se bočni ulaz apartmana za goste u manjoj kući skriva u stubišnom prolazu između dva volumena. Dnevni je boravak podijeljen na dva dijela: jedna polovina zauzima najvišu etažu kao salon s pogledom na grad, a druga najnižu s izravnim ulazom u vrt.

Koncepcija se prostorne složenosti proširuje i na eksterijer . dramatičnost izraza nastaje kontrastom padajuće linije uzdužnog profila ceste i obrnutog smjera uzlazne crte kompozicije volumena, ne samo na uličnoj nego i na dvorišnoj strani. Fasade se urezuju u masu čime potenciraju monolitnost, blokovski karakter volumena. Balkon, pergola, niša i prolaz, skulpturalni su elementi akcentuiranja pročelja. Premda je za fasadu izabrana zemljana boja kao element krajolika , težište oblikovanja nije na boji, nego na teksturi. Slaganjem klinker pločica različitih debljina nastaje trodimenzionalni mozaik treperave opne kuće.

Trg kralja Tomislava

Uređenje posljednjeg trga tzv. Istočnog perivoja prezentirano je Gradskom poglavarstvu u srpnju 1897. godine. Za njegovo urbanističko planiranje zaslužan je glavni gradski urbanist Milan Lenuci, a to je ujedno bio njegov jedini cjelovito izveden projekt trga-perivoja u sastavu Zelene potkove koju je planski razvijao nakon donošenja Regulatorne osnove 1887. godine.

Hortikulturu strogih geometrijskih nasada i bogatih cvjetnih rondela osmislio je gradski vrtlar Franjo Jeržabek, a kruna novoga Trga Franje Josipa, u doslovnom i prenesenom smislu, podignuće je Umjetničkog paviljona 1898. godine, čime je u sinergiji arhitekture i hortikulture nastao prostor izuzetnog estetskog naboja. Ostakljena osmerostrana kupola nadvišena lanternom ističe se kao markacija koja vizuri grada daje karakterističan obris.

Slikovitu urbanu scenografiju svojim pročeljima nadopunjuju građanske stambene kuće koje svojim pravilnim nizom rube gradski trg, a koje su izgrađene od 1891. do 1904. godine u stilovima od neorenesanse do secesije. Među kućama koje su redom djela poznatih hrvatskih arhitekata, ističe se kuća Vlahe Bukovca, podignuta 1897. prema projektu arhitekata Hönigsberga & Deutscha koju nadvisuje skulptura krilatog genija, djelo kipara Rudolfa Valdeca. U dvorišnom dijelu Bukovac je izgradio i prvi privatni umjetnički atelijer u Zagrebu, koji danas koristi Fundacija Murtić.

Arhitektonski, Građevinski i Geodetski fakultet (Izvorno. Tehnički fakultet 1937.-1940.)

ADRESA: Ullica Andrije Kačića Miošića 26

Najvažnija realizacija arhitekta Milovana Kovačićeva i jedina javna zgrada u njegovu opusu jest zgrada Tehničkog fakulteta u Zagrebu, danas zgrada Arhitektonskog, Građevinskog i Geodetskog fakulteta. Njezinoj gradnji prethodile su duge pripreme koje su počele 1923. godine. U rad na projektu Kovačević se priključio tek 1934. godine i izradio studiju novoga Tehničkog fakulteta, na osnovu koje je izrada projektnog elaborata 1936. godine dodijeljena profesoru Edi Schönu i njegovu asistentu Milovanu Kovačeviću.

Prema njihovoj urbanističkoj zamisli, fakultetski sklop čine tri četverokatna paviljona namijenjena nastavi na pojedinim odsjecima. Koncipirani su kao plosnati dvotrakti položeni u smjeru sjever-jug s nizovima učionica i laboratorija uz središnji hodnik. Oni su pak međusobno povezani prizemnim hodnikom – promenadom koja je glavna horizontalna komunikacija sklopa. Na nju se priključuju vertikalne komunikacije te dvije velike predavaonice, biblioteka, kabineti, laboratoriji i ostali fakultetski sadržaji. Prva etapa bila je namijenjena arhitektonskom, građevnom i geodetskom odsjeku s velikom predavaonicom, bibliotekom i dekanatom.

Građevna dozvola izdana je 1937. godine, a gradnja prvog paviljona završena je 1940. godine. Cijeli proces projektiranja i gradnje pratio je odbor za gradnju u kojem su sudjelovali arhitekti Edo Schön, suautor idejnog projekta, i Juraj Denzler, koji je izradio izvedbene projekte za građevinsku stolariju i ugrađeni namještaj. Kretanje prema zgradi fakulteta, ulaženje u nju ili korištenje njenih prostorija vođeno je i usmjeravano s efikasnošću tipičnom za Kovačevićev pristup kreiranju prostornog doživljaja.

Cijeli sklop svodiv je na dva osnovna tipa prostorija: bogato dimenzionirane horizontalne komunikacije izdužene u smjeru kretanja koje služe za neformalne aktivnosti fakulteta te niz specijaliziranih soba, smirena kubičnog formata različitih veličina, od profesorskih kabineta do velike predavaonice, u kojima se odvija institucionalni život fakulteta. I osjetilno iskustvo ove zgrade je bazično, ne zaokuplja nas svojom ekspresivnošću već nas usmjerava prema osnovnim aktivnostima i gradi neutralan okvir za život i rad.

Kampus Infobip

ADRESA: Utrinjska 29

Snažna globalna ekspanzija „unicorn“ IT kompanije Infobip pokrenula je izgradnju hibridne zgrade u Zagrebu. Infobip je odabrao lokaciju na južnom rubu Zagreba koja nije prestižna, no dobro je infrastrukturno povezna.Zgrada je zamišljena kao samodovoljni organizam koji osigurava svojim zaposlenicima sve što im je potrebno tijekom radnog dana, pa i izvan njega. Također, investitor je uz urede zahtijevao i rezidencijalni dio za zaposlenike i goste, te popratne sadržaje poput kantine, prostora za rekreaciju i prostora za konferencije.

Takav hibridni karakter zadatka doveo je do koncepta „stacking-a“, slaganja prostorno-programskih elemenata jedan na drugi. Baza sadrži urede okupljene oko središnjeg atrija, a vitki vertikalni blok smještajne jedinice. Ključnu ulogu u prostornoj organizaciji igraju prijelazne etaže. Prizemlje s otvorenom garažom i ulazom proizlazi iz ideje drive-in ureda logičnog u suburbijskom kontekstu. Javna etaža na četvrtom katu s restoranom, kongresnom dvoranom i velikom terasom-parkom spaja bazu i vertikalni blok.

Tako se kroz presjek zgrade sustavno odvija dramaturgija prijelaza između različitih urbanih, programskih i socijalnih pejzaža. Svi građevni elementi pažljivo su koordinirani, a konstrukcija i infrastruktura zgrade eksplicitno su pokazani kao dio oblikovanja interijera i vanjštine zgrade. Jasno vidimo i razumijemo način na koji zgrada funkcionira kao cjeloviti prostorno-tehnološki organizam, pa možemo govoriti o „funkcionalnoj i konceptualnoj transparentnosti“. Zgrada Infobipa nudi poticajan radni ambijent, u entropijski pejzaž suburbije upisan je kultiviran arhitektonski sklop koji je podudaran s visokim ambicijama tvrtke koju udomljuje.

Palača Mesić, Memorijalna zbirka dr. Ivana Ribara i Cate Dujšin Ribar

ADRESA: Demetrova 3

U Demetrovoj ulici na broju 3 nalazi se palača iznimne kulturno-povijesne, arhitektonske i urbane vrijednosti. U izvorima se spominje 1751. godine kao zidana prizemnica na zapadnom obrambenom zidu Gradeca. Prvi vlasnik bio je notar Nikola pl. Mesić i po njemu se danas cijeli kompleks naziva Palača Mesić. Do sredine 19. stoljeća kuća se sastojala od jednokatnog zapadnog krila na bedemu i sjevernog krila prema ulici uz koje je bila staja.

Sredinom 19. stoljeća, tadašnja vlasnica, Emilija Keglević rođ. Collenbach dala je nadograditi kat na uličnom krilu, vežu, podignuti klasicističko stubište te drveni trijem na istočnoj i južnoj strani dvorišta. Početkom 20. stoljeća arhitekt Ignjat Fischer, koji je u ovoj kući imao atelje, projektirao je i dogradio 1926. godine drugi kat na sjevernom i zapadnom krilu. Dvorišni trijem je tada dobio kamene stupove, a u dvorištu je napravljen i zdenac.

Dovršetkom dogradnje prema Fischerovom projektu zdanje u Demetrovoj 3 poprimilo je oblik četverokrilne palače s unutrašnjim dvorištem. Na fasadi prvoga kata, s dvorišne strane, nalazi se zanimljiva freska – dječak u šestinskoj nošnji gleda bitne zagrebačke zgrade koje je projektirao Ignjat Fischer. Pretpostavlja se da je freska, nastala 1939. godine, djelo arhitektove kćeri Ivane Fischer koja je bila i prva hrvatska dirigentica.

Freska je restaurirana 2008. godine tijekom obnove palače. Zbog izuzetne vrijednost palača Mesić zaštićena je rješenjem o preventivnoj zaštiti Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu 1969. godine i ima značaj kulturnoga dobra. U Demetrovoj 3 na drugom katu nalazi se i Memorijalna zbirka dr. Ivana Ribara i Cate Dujšin Ribar koja je teško oštećena u zagrebačkom potresu 2020. godine i od tada je zatvorena za javnost.

Kapela Majke Božje Kraljice Hrvata na Sljemenu

Kapela na Sljemenu, djelo arhitekta Jurja Denzlera, izgrađena je prije gotovo stotinu godina te i danas svjedoči o iznimnoj projektantskoj promišljenosti, zračeći svježinom i trajnom relevantnošću. Denzler, jedan od istaknutih hrvatskih arhitekata 20. stoljeća, poznat po modernističkom pristupu te izraženom kontekstualnom senzibilitetu, osmislio je kapelu kao šumsko svetište u povodu 1000. godišnjice Hrvatskog Kraljevstva i 1300. godišnjice pokrštavanja Hrvata.

Projekt odgovara na specifičnosti lokacije i političkog konteksta, pri čemu su ciljano i uvjerljivo korišteni esencijalni elementi sakralne graditeljske baštine, oblikovani u originalnoj, inovativno jednostavnoj i skladnoj centralnoj prostornoj kompoziciji. Kompozicija, usklađena s prirodnim okruženjem i sakralnom tradicijom, obogaćena je suptilnim dijalogom hijerarhijski razrađenih prostornih oblika i formalizirana jednostavnom konstrukcijom.

Kapela zrači bliskošću i pristupačnošću, zahvaljujući poznatim formama, dok su stvorene konceptualne slike i simboli lako prepoznatljivi i pamtljivi. Nije riječ o sentimentalnoj interpretaciji baštine, već o promišljenom i kontekstualno usklađenom snažnom projektantskom odgovoru na zadani izazov. Građena je za točno određenu lokaciju u točno određenom vremenu i ne pretendira na univerzalnost – upravo u tome leži njezina vrijednost. Ona je primjer projektantskog pristupa koji i danas ima iznimnu vrijednost: osluškivanje poruka baštine i kritičko propitivanje konteksta, čime se istodobno čuva raznolikost i nadilazi prolaznost arhitektonskih trendova

Jadran Film Zagreb

ADRESA: Rudolfa Kolaka 12

Jadran film je nastao krajem 1946. godine na temeljima filmske direkcije NR Hrvatske kao radna organizacija za proizvodnju dugometražnih i kratkometražnih filmova. U prvih desetak godina djelovao je na raznim lokacijama u Zagrebu, da bi se 1953. počeo seliti u novi „filmski grad“ u Dubravi koji je dovršen 1956. prema projektima arh. Igora Skopina. Iste godine proizvodni pogon se izdvaja i postaje Dubrava film.

Zbog potrebe bolje promocije Jadran film 1960. izgradio upravnu zgradu u Ulici Grada Vukovara 62 po projektu arh. Božidara Rašice, međutim zbog financijskih probleme vrlo brzo ju je prodao tvrtci Ingra i u potpunosti se stacionirao u Dubravi gdje su se dve jedinice 1962. ponovo objedinile u Jadran film. Ključni korak u razvoju Jadran filma bio je 1961. kada je Orson Welles odabrao Zagreb za snimanje filma Proces prema Kafkinom predlošku.

Dolazak velikog režisera uz ondašnje glumačke vedete Anthony Perkinsa, Jeanne Moreau i Romy Schneider bio je prekretnica u afirmaciji Jadran filma i njegovom pozicioniranju kao jednog od najznačajnijih filmskih studija u ovom dijelu Europe. Zlatno doba Jadran filma započinje s generacijom naših filmskih djelatnika početkom ’70-tih godina prošlog stoljeća kada direktor postaje Sulejman Kapić koji na toj poziciji ostaje do mirovine 1991.

Veliku pomoć imao je u producentu Branku Lustigu, koji je kao organizator snimanja sudjelovao u najvećim međunarodnim projektima Jadran filma – filmovima Limeni bubanj Volkera Schlöndorffa (1979.) i Sofijin izbor Alana Pakule (1982.) te serijama Vjetrovi rata (1983.) i Rat i sjećanja (1988.) Dana Curtisa. U prostorima Jadran filma realizirane su i brojne koprodukcije pa se redovito u tim najboljim godinama prihod kretao oko desetak milijuna dolara. Nažalost, tijekom Domovinskog rata sva produkcija je zamrla, a u poratnom razdoblju kao rezultat netransparentne privatizacije Jadran film je gotovo propao. Nekad reprezentativni prostori i studiji danas su zapušteni.

Robna kuća Kastner & Öhler

ADRESA: Ilica 6

Kao i mnogi drugi zagrebački poduzetnici onog vremena, Carl Kastner i Herman Öhler došli su iz razvijenijih krajeva Austro–ugarske monarhije. Nakon trgovačkih kuća u Češkoj i Austriji, pokušavali su otvoriti i trgovinu u Zagrebu na nekoliko lokacija, bez velikog uspjeha, dok 1903. godine nisu unajmili prizemlje hotela na početku Ilice (Franjo Klein, 1867.). Robna kuća razvila se iz te trgovine postupnim dogradnjama i nadogradnjama, uvlačenjem u dubinu bloka te širenjem na sve razine nekadašnjeg hotela i nekoliko susjednih zgrada.

Veliko preuređenje izvršio je Ignjat Fischer 1913. godine, a konačno ju je završio izgradnjom novog, reprezentativnog pročelja Alfred Keller 1928. godine. Obloženo kamenim pločama, artikulirano rizalitima i okomitim trakama stakla, završeno tornjićima s dvjema staklenim kupolama, osvijetljeno na prikladan način, pročelje je i bilo zamišljeno kao senzacija, svojevrstan oglas neposredne dostupnosti bjelosvjetske trgovačke robe. Uz široki asortiman, dobru uslugu i moderan način prodaje, i tomu odgovarajuća arhitektura značila je veliki napredak zagrebačke i hrvatske trgovine.

Nakon Drugog svjetskog rata, robna kuća Kastner & Öhler je nacionalizirana i postaje dijelom trgovačke kuće NAMA (skraćeno od Narodni Magazin) koji ubrzo širi svoje poslovanje otvaranjem brojnih podružnica u Zagrebu i drugdje. I nakon nekoliko preuređenja, reprezentativna palača na početku Ilice zadržala je svoj vanjski izgled i glavne karakteristike interijera, te predstavlja dragocjeno svjedočanstvo poduzetničkog duha bez kojeg ne bi bilo zagrebačkog Donjeg grada.

Oktogon – palača Prve hrvatske štedionice

ADRESA: Ilica 5 / Bogovićeva 6, Zagreb

Monumentalna zgrada u samom središtu grada Zagreba projektirana je tako da čini prostorno-oblikovnu cjelinu sa susjednom zgradom nekadašnje Eskomptne banke u Ilici 3, koju su projektirali bečki arhitekti Feller & Helmer. Isti su arhitekti postavili idejnu osnovu u pozvanom natječaju za gradnju palače Prve hrvatske štedionice. Razradu projekta izveo je Josip Vancaš koji primjenjuje inovativno prostorno rješenje s pasažom, prvom trgovačkom galerijom u zagrebačkoj arhitekturi, uz primjenu novih inženjerskih rješenja.

Ostakljena kupola nad središnjim oktogonalnim prostorom postala je simbol zgrade koja je po njoj i dobila svoj neformalni naziv – Oktogon. Zgrada je bogato dekorirana alegorijskim figurama koje simboliziraju blagostanje, štedljivost, trgovinu i industriju, a djelo su kipara Dragutina Moraka, nastavnika na Obrtnoj školi, dok su reljefi rad bečkog arhitekta Reinhardta Völkla. U Obrtnoj školi izrađene su i raskošne kovane vratnice s obje strane ulaza u pasaž.

Izvorna neostilska ornamentika pročelja pojednostavljena je 1925. prema zamisli arhitekta Lava Kalde. Kombinacija secesijskih i neorenesansno-neobaroknih elemenata čine ovu zgradu jednu od najuspjelijih realizacija hrvatske arhitekture na prijelazu 19. u 20. stoljeće. Izvorni prostor banke s trezorom i šalterima u tijeku je prenamjene u galerijsko-muzejski prostor Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti.

ZET Remiza

ADRESA: Fallerovo šetalište

Zbog razvoja grada Zagreba te širenja tramvajske mreže uz sve veći broj tramvajskih vozila u prvim desetljećima 20. stoljeća, tramvajsko spremište na lokaciji današnjeg Tehničkog muzeja je postalo pretijesno. Navedene okolnosti dovele su do odluke o gradnji nove remize na tadašnjem „rubu“ grada, današnjoj lokaciji spremišta na Trešnjevci, odnosno Vurovčici. Kako bi se mogla izgraditi “trešnjevačka pruga” koja se protezala Tratinskom i Ozaljskom ulicom, ZET je o svom trošku dao izgraditi željeznički nadvožnjak na Tratinskoj, dok je nadvožnjak na Savskoj kod Crnatkove ulice izgrađen na inicijativu i uz doprinos ZET-a.

Gradnju pruge pratila je i ostala prateća infrastruktura, poput kanalizacije i vodovoda te je gradnja novog spremišta ponajviše utjecala na razvitak ovog dijela grada. Tramvajsko spremište na Ljubljanici pušteno je u rad u veljači 1936. godine. Zbog arhitektonskih rješenja s dva armirano-betonska luka široka 25,26 metara, spremište je tada slovilo za jedno od najprestižnijih akrhitektonskih zdanja za tu namjenu u Europi. Do danas je spremište gotovo u cijelosti zadržalo prvobitni izgled te je originalan primjer industrijske arhitekture toga vremena. Ulaskom u remizu posjetitelji imaju dojam kao da su se vratili u prošlost osjetivši duh starog Zagreba. Spremište se i danas u cijelosti koristi te je ključno za svakodnevno održavanje tramvajskog voznog parka.

Zavod za Forenziku psihijatriju dr. Vlado Jukić

ADRESA: Psihijatrijska bolnica Vrapče, Bolnička cesta 32

U listopadu 2002. godine uprava PB Vrapče raspisala je arhitektonski Natječaj za idejno rješenje nove zgrade Zavoda za forenzičku psihijatriju na sjeverozapadnom uglu bolničkog parka. Gradski zavod za zaštitu spomenika insistirao je da se paviljon izgrađen po projektu Kune Weidmana 1879. za infektivni odjel sačuva i obnovi kao dio nove zgrade. Odlukom ocjenjivačkog suda prva nagrada dodijeljena je projektu autora Dražena Juračića i Gordane Žaja.

Nakon provedenog natječaja nastavljen je rad na programiranju forenzičkog odjela tako da su uz psihijatre uključeni specijalisti iz drugih područja. Tijekom diskusije idejnog rješenja i početnog programa izgradnje, interdisciplinarni tim je temeljem komparativne analize suvremenih zgrada forenzičke psihijatrije i terapijskih modela doradio projektni zadatak i prostorno funkcionalne kriterije.

Najbitnija poboljšanja su organizaciji bolesničkih odjela, sadržaja za ambulantne bolesnike, okupacionih terapija i sigurnosnih sustava. Zgrada je oblikovana tradicionalnim oblikovnim registrom radi lakše identifikacije pacijenata s novom okolinom: pročelja obrađena žbukom, pravilno fenestrirana i otvorena prema parku na istočnom dijelu parcele. Prozori bez rešetaka, s neprobojnim fiksnim ostakljenjem i ventilacionim zaokretnim krilom zaštićeni su od sunca elektromotornim roletama. Radni prostori osoblja orijentirani su na zaštićene i mirne prostore malih unutarnjih dvorišta.

Projektiranje je trajalo od 2002 do 2005. Izvedba započeta 2005. godine obustavljena vrlo brzo zbog nedostatka sredstava, nastavljena je tek 2016 i dovršena u siječnju 2020. završetkom opremanja namještajem i medicinskim uređajima. Zavod za forenzičku psihijatriju dr. Vlado Jukić, zbrinjava psihijatrijske bolesnike opasne za sebe ili okolinu, kojima je sud odredio bolničko psihijatrijsko liječenje.

Stambeni blok Park Kneževa

ADRESA: Ulca kneza Branimira – Ulica kneza Borne

Park Kneževa pješački povezuje Branimirovu i Borninu ulicu i omogućuje pristup stambenim i javnim sadržajima u svojoj unutrašnjosti, podižući tako kvalitetu stanovanja cijelom susjedstvu. Unutar bloka smještene su tlocrtno i visinski razvedene zgrade okružene parkom, čiji su volumeni u interakciji s blokovskim zelenilom. Sadržajno objedinjuje nekoliko tipologija: stanovanje, poslovne prostore i urbani park.

Projekt se nalazi u tipičnom bloku zagrebačkog Donjeg Grada, u blizini željezničke pruge, omeđen Branimirovom, Borninom, Domagojevom i Erdödyevom ulicom. Riječ je o prostoru stambeno-industrijskog bloka bivše tvornice Nada Dimić i tvornice Penkala. Od zatvaranja tvornica 1990-ih, zgrade u zoni između dviju ulica su dotrajale i uklonjene. Time je stvoren veliki prazan prostor u samom središtu grada koji je omogućio kvalitetnu urbanističko-arhitektonsku intervenciju.

Osnovna ideja novog bloka je pješačko povezivanje dviju ulica, jasna preglednost i pristup gradu i bloku, stvaranje nove velike zelene površine – urbanog parka unutar bloka. Uvođenjem parka u unutrašnjost podiže se kvaliteta stanovanja ne samo za stanovnike bloka, već i za okolne zgrade. Projekt uključuje nekoliko različitih tipologija stanovanja. Dvoetažne kuće u nizu s predvrtom u mirnoj unutrašnjosti bloka omogućuju vrlo kvalitetan život u dodiru s terenom.

Tu su i stanovi s većim terasama koje povećavaju kvalitetu života na otvorenom, stanovi s velikim lođama, s pogledom na grad, te najveći stanovi na zadnjem katu, s terasama i pogledom na cijeli Zagreb.

Britanski trg

Britanski trg planiran je 1887. godine drugom Regulatornom osnovom Zagreba, pod oznakom “trg O“ , kao sastavni dio sjevernog ruba donjogradske urbane strukture. Smješten je unutar dolinskog prostora potoka Kraljevca, na sjecištu povijesnih komunikacija: Pantovčaka, Radničkog dola i Rokove ulice s Ilicom. Realizacija trga započinje 1888., provizorno uređenom tržnom plohom.

Detaljnom regulatornom osnovom iz 1890. utvrđena je njegova početna forma, kasnijim intervencijama postupno povećavana i redefinirana. Trg prepoznatljive obrise dobiva na prijelazu u 20. stoljeće, sukcesivnom izgradnjom perimetra. Topografske svojstvenosti prostora odredile su smjer trga, njegovu jedinstvenu izduljenu i nepravilnu geometriju. Kultura fin de scieclea artikulirala je rastvorenost trga na spojnicama s Pantovčakom i Rokovom ulicom, dok je sjeverno “pročelje“ u zoni utoka Radničkog dola ostalo oblikovno i sadržajno nedefinirano.

Historicistički koncepti težili su zatvoriti sjevernu stranu trga, Lenucijeva vizija bila je povezati ga širokim bulevarom s prirodnim kontekstom Medvednice, dok je modernistička realizacija hibridne ulice propustila iskoristiti potencijal tog specifičnogmjesta. Uz navedene teme, slojevita genealogija Britanskog trga bilježi niz nerealiziranih projekata i ideja poput natkrivanja tržišta, izgradnje crkve sv. Blaža, uspostave paralelne Ilice…. Danas Britanski trg zadržava izvornu funkciju otvorenog tržišta, čime potvrđuje kontinuitet identiteta i simboličke vrijednosti unutar urbanog tkiva Zagreba.

Kuća u Čanićevoj

ADRESA: Čanićeva 6

Bivša bravarska radionica, skladište i stanovanje, danas atelijer za izradu nakita i Galerija. Zgrada je građena kao bravarsko-obrtnička radionica s vanjskim skladištem i stanom na prvom katu, uz koji je terasa na začelju. Jedna je od rijetkih sačuvanih kuća kakve su obrtnici između dva svjetska rata gradili na obodu centra grada, u kojima su i živjeli i radili. Sagradio ju je Stjepan Križić, bravar koji je svojedobno izrađivao građevnu bravariju za Erlicha i Kovačića, surađujući sa svojim tadašnjim partnerom Črčekom.

Uz kuću je s prednje, dvorišne strane, bilo otvoreno skladište materijala, spremište ogrijeva i uz nju garaža. Mala prijemna kancelarija uz ulaz davno je srušena i nepoznato je kako je izgledala. Kućom su nakon Drugog svjetskog rata “upravljale” razne firme, koje su devastirale čitavo prizemlje, dok je obitelj zadržala stan na katu. U posjed obitelji kuća se vraća tek 1990-ih, nakon čega započinjemo s njezinim preuređenjem. 

Do danas, gabarit je u cijelosti sačuvan, dok je velika radionica u prizemlju sa svim pripadajućim sadržajima pretvorena u stambeni i radni prostor. Režim korištenja prizemlja i kompletno preuređenje prizemlja projektirala je d.i.a. Amira Čaušević. Nekadašnje skladište postalo je atelijer dizajnera nakita Nenada Robana, a spremište i garaža pretvoreni su u Galeriju Spot koja je upravo obilježila 10 godina djelovanja, bez da je dodan i jedan centimetar volumena.

Stan na katu s pripadajućom terasom koristi arhitektonski ured Grgurević i partneri (Hrvoje Vidović i Ivona Jerković). Iako nije rješenje poznatog ili uvaženog arhitekta, Čanićeva 6 primjer je odnosa prema baštini, kako obrtničkoj (uz zadržavanje i obnovu pojedinih dijelova), tako i obiteljskoj. Kuća je primjer ekonomije stanovanja obrtničke klase i onoga što iz ovakvih mikro-lokacija možemo dobiti ako s njima raspolažemo i u njih ulažemo.

NASLOVNA FOTOGRAFIJA: Jure Živković