Ako u jedan od koraka svoje svakodnevne rutine ubrajate skrolanje po Instagramu, postoji vjerojatnost da ste u posljednjih nekoliko mjeseci naišli na profil po imenu “Pao mi je šećer”. Uzrečica je to koju će iskoristiti mnogi kada požele nešto slatko, no u ovom slučaju pričamo o stvarnom i nimalo bezazlenom zdravstvenom problemu. Kako je to živjeti sa šećernom bolesti i naglim oscilacijama šećera u krvi, najbolje zna autorica ovog profila, Lucija Prpić.
Od dijabetesa boluje tri godine, a nakon što je iz temelja promijenila svakodnevnu rutinu i način života, pokrenula je Instagram profil “Pao mi je šećer”, na kojem nesebično dijeli recepte svojih finih slastica prilagođenih dijabetičarima. Ovo je njena priča koju vrijedi pročitati.
Draga Lucija, otkrij nam tko se točno krije iza ovog profila!
Iza profila stoji 28-godišnjakinja kojoj šećer zna doslovno pasti na niske vrijednosti zbog krive procjene, ali često i u prenesenom značenju kada jedino o čemu razmišljam je komad najkremastije torte. Moje ime je Lucija Prpić i možemo reći da sam samouka slastičarka u nastajanju. Zaljubljenica u lijepu keramiku, miris kave, putovanja i sitnice koje život čine ljepšim. Službeno i možda bitnije za priču, bolujem od dijabetesa tip 1 i Hashimotovog tireoditisa zadnjih nekoliko godina.
Čime se baviš i kada pronalaziš vrijeme za izradu slastica?
Zajedno s tatom i bratom vodim privatnu građevinsku firmu, a slastice izrađujem u svakom slobodnom trenutku kad nisam u uredu za laptopom. Najčešće to bude ili vikendom ili radnim danom predvečer pa cijeli proces podijelim na dva dana kako bi ipak uhvatila nešto sna.
Prije nekoliko mjeseci pokrenula si svoj specijalizirani Instagram profil „Pao mi je šećer“ – kako si došla na ideju i odlučila se na taj korak?
Zapravo cijela priča krenula je skroz spontano. Kako sam veliki ljubitelj slatkog znala sam da postoji rješenje kako zadovoljiti tu želju, a opet ne dovesti se u situaciju gdje mi je šećer visok i ne osjećam se dobro. Unatrag godinu dana intenzivno sam krenula istraživati recepte, upoznavati se s namirnicama i mogućim zamjenama. Krenula sam eksperimentirati i shvatila da to što radim je fino meni, ali i ljudima oko mene i tako dobila vjetar u leđa da nastavim i dalje. Veliku ulogu u pokretanju samog profila imao je brat koji je bio velika podrška i poticaj da se odvažim na taj korak i krenem objavljivati slike i recepte javno.
Od samog početka ideja cijelog profila je stvoriti novu verziju kremastih, slatkih i sočnih slastica koje nas svakodnevno okružuju, a nisu za sve prihvatljiva opcija. Iako recepti u potpunosti jesu prilagođeni dijabetičarima, na profilu se mogu naći i slastice koje ne sadrže gluten, jaja ili neke druge često problematične namirnice. Zapravo slobodno mogu reći da su na profil dobrodošli svi koji su voljni probati nešto novo, drugačije ili možda samo povremeno smanjiti unos bijelog šećera i bijelog brašna.
Spoznaja o dijabetesu – kada si dobila službenu dijagnozu i što joj je prethodilo? Jesu li postojali neki simptomi koji su te potaknuli da se obratiš liječniku?
Službena dijagnoza postoji od kolovoza 2020. godine, a slutnja i pretpostavka da nešto nije u redu od početka te iste godine. Ja sam bila školski primjer kulminacije bolesti s tipičnim simptomima koje viđate na posterima u čekaonicama. Od čestog mokrenja, konstantnog osjećaja žeđi, velikog gubitka kilograma, stalne želje za slatkim i naglim pogoršanjem vida.
Kako je 2020. godina, godina početka pandemije, kaosa u zdravstvu, ali i u svijetu, moji simptomi su nekako pali u drugi plan i gotovo za svaki imala sam neko objašnjenje zašto je prisutan. Treniram, pa zato gubim kilograme; i inače puno pijem pa zato ta stalna potreba za mokrenjem, bili su to samo neki od izgovora i utjeha koje sam sama sebi prodavala. Na kraju, sredinom kolovoza dolazi do hitne hospitalizacije dolaskom s nemjerljivim šećerom i boravkom u bolnici gdje kreće prilagodba i osvještavanje da je ovo odsad pa nadalje moj život.
Kako si dočekala tu vijest i kako je izgledao proces od spoznaje do promjene životnih i prehrambenih navika? Koliko toga je doista potrebno promijeniti?
Tada sam mislila da sam vijest prihvatila super, pomalo i sretna da napokon postoji dokaz da nešto nije u redu i da rješenje postoji. Ali gledajući sad s odmakom na cijelu situaciju, shvaćam koliko sam bila u strahu, u stanju šoka i nevjerici da se to baš meni događa. Prva tri dana u bolnici trajala su kao čitava vječnost, ali vrlo brzo sam shvatila da iz ovoga nema izlaza i da što si prije posložim glavu bit će lakše. Već u bolnici krenula sam istraživati o dijabetičkim pomagalima, čitala iskustva ljudi, istraživala različite udruge i došla do spoznaje da koliko god je teško, nisam u ovome sama.
A na pitanje koliko je doista potrebno promijeniti, odgovor je jednostavan – mijenja se sve! S dijabetesom dolazi spoznaja da sve utječe na nas pa i onda kad mislimo da nije tako. Negativne emocije kao i jednostavni ugljikohidrati dižu šećer, nekvalitetan san, stres remete šećer. Kod kroničnih bolesti dobivate šansu za nastavkom života, ali s tom šansom dolazi veća odgovornost i briga nego s bilo čim drugim. Morate biti uvijek korak ispred i razmišljati prije injektiranja inzulina, hoćete li se više kretati nakon obroka, možda odraditi trening, biti izloženi stresu na sastanku koji vas čeka za sat vremena i slično. To su sve situacije koje utječu na vas i vaš metabolizam.
Je li tvoja prehrana postala skuplja nakon što ti je otkriven dijabetes?
Je, postala je. Zamjene za bijelo brašno koje svi koristimo su duplo skuplje za istu kilažu. Isto tako gotovi proizvodi kao integralna riža ili tjestenina su skuplji u odnosu na iste proizvode bez etikete integralno zrno. Ali opet to nije razlog da se prepustimo i ne pazimo na sebe. Uvijek je moguće da na tanjuru poslužimo više proteina i povrća, a smanjimo količinu npr. tjestenine i tako vijek jedne kutije produžimo na nekoliko obroka.
Pokrenula si „Pao mi je šećer“, kao mjesto koje dokazuje da se ne moramo pozdraviti sa slatkim samo zato jer imamo šećer – što još želiš poručiti objavama na svom profilu publici koja te prati?
Glavna misao vodilja u svemu pa tako i na profilu mi je da pokažem ljudima da iako su restrikcije prisutne, one nas nužno ne moraju ograničavati da uživamo u finoj hrani i svemu onome što ona nosi. Mi na ovom području često hranu vežemo uz slavlja, druženja te je hrana sveprisutna u našim životima. Ali isto tako znam da je jako teško biti okružen hranom koju ne smiješ konzumirati, a svi oko tebe u njoj uživaju. Pokušavam što više i na profilu naglašavati da je sve u umjerenom konzumiranju i da sve može biti fino iako smo to prilagodili nama i našem tijelu. Iako su kolači koje radim prihvatljivija verzija od onih koji su krcati bijelim šećerom, to ne znači da možemo staviti tortu ispred sebe i pojesti ju cijelu. Ključ je u balansu, osluškivanju tijela i na kraju u uživanju.
Radiš slastice s eritritom – koje pozitivne strane njega bi istaknula?
Za sve one koji ne znaju, eritrit ili eritrol je šećerni alkohol koji se u prehrambenoj industriji koristi kao zamjena za saharozu (svima poznatiji kao bijeli šećer). Slatkoća mu je 60-80% u odnosu na stolni šećer, a super karakteristika je da nema sekundarni okus stoga je idealan za izradu slastica. Međutim ono što je idealno kod eritrita je što ima glikemijski indeks ravan nuli, što znači da ne povećava razinu šećera u krvi, što ga čini idealnim zaslađivačem za ljude koji boluju od dijabetesa.
Što je sve moguće mijenjati u slasticama, a da one i dalje zadržavaju svoj izgled i okus? Koristiš li se i starim receptima bake ili mame?
Danas kada je prehrambena industrija jača nego ikada prije, slobodno mogu reći da je moguće promijeniti gotovo sve. U svim receptima prvo što mijenjam su bijelo pšenično brašno i stolni šećer. Najčešće za biskvite koristim bademovo brašno, dok za kekse kombiniram zobeno, integralno pirovo. Određene namirnice ne izbacujem nego nalazim prihvatljiviju verziju, npr. koristim vrhnje za šlag od mliječne masti jer sadrži manje šećera na 100 g ukupnog proizvoda nego isti pripravak napravljen od biljne masti. Znam se poslužiti i bakinim ili maminim receptima, ali više kao inspiracija za stvoriti nešto drugo, nego za samo kopiranje i prilagođavanje.
Naglašavaš umjerenost u svemu – kako to izgleda u tvom slučaju kada su slastice u pitanju?
Vjerojatno ljudi koji prate misle da se kod mene torte jedu svaki drugi dan, ali realnost je ipak malo drugačija. Sadržaj koji plasiram često je snimljen unaprijed te tjednima kasnije bude objavljen. Često torte radim za prijatelje pa mi i oni pomognu da dođem do novog sadržaja. Najčešće jednom tjedno nešto isprobam i ispečem, a u mom slučaju do mene dođe kriška ili dvije, ostatak vrlo brzo ostali riješe (smijeh).
Što si na svom primjeru naučila, kako spriječiti da ti podivlja šećer, koje prakse dobro funkcioniraju?
Prilagodba je ključ uspjeha, a na kraju i dobrih šećera. A uz prilagodbu jako je važna disciplina. Držati se režima kojeg si odrediš i pratiti povratne reakcije tijela na određene namirnice dio su puta ka kvalitetnijem životu uz dijabetes. U bolnici vas uče da je dijabetes čista matematika, što je dijelom i istina. Računaš ugljikohidrate, prilagodiš jedinice inzulina, injektiraš i problem je riješen. Eh, ali u životu ništa nije samo crno ili samo bijelo pa onda i matematika često zna pasti u vodu. Dogodi se da šećeri podivljaju, a razloga misliš da nema. Najčešće je to samo pokazatelj da koliko je bitna konzumacija zdrave i kvalitetne hrane, toliko je bitna i konzumacija zdrave okoline, odnosa i navika.
U tim slučajevima najbolje je korigirati inzulin, stati i pričekati da se tijelo vrati u balans. Magičnih rješenja nema, ali ono što uvijek dobro funkcionira je fizička aktivnost. Od zahtjevnijih treninga do desetominutne šetnje nakon obroka, ubrzat će rad inzulina i u kraćem vremenskom periodu dovesti vrijednosti u normalu. Također velika preporuka za dijabetičare, ali i za sve one koji samo malo više žele brinuti o sebi i svome zdravlju je knjiga Glukozna revolucija autorice Jessie Inchauspé. Knjiga koja na jednostavan način donosi rješenja kako dovesti šećere u ravnotežu i tako poboljšati kvalitetu vlastitog života.
U čemu danas i dalje uživaš, neka stara jela koja smiješ i neka nova jela koja su ti postala najdraža?
Ono u čemu i dalje uživam su sladoled i mamine lazanje. Nisu često na meniju, ali s vremena na vrijeme priuštim si ih. A od novijim nemam neko posebno jelo koje bih izdvojila, ali rodila se ljubav prema grahoricama/mahunarkama pa njih pokušavam što više kombinirati i koristiti.
Nedavno si putovala u Rim i objavila dnevnik jednog dijabetičara u zemlji ugljikohidrata – kako se prilagoditi situaciji na licu mjesta?
Putovanja su meni možda i najkompliciraniji segment života uz dijabetes i to iz razloga što doma poznaješ namirnice, koristiš već isprobane proizvode, a to na putovanjima nije slučaj. Uz sve to, na putovanjima smo opušteniji pa onda možda i disciplina koje se držimo doma oslabi. Putovanje u Rim bila je jedna vrsta eksperimenta, ajmo vidjeti dokud to može i koliko može. Na kraju šećeri su bili i bolji od očekivanog, a ono što je pomoglo je puno fizičke aktivnosti (preko 20.000 koraka dnevno) i veliki unos vode.
Za kraj, kakve su povratne reakcije na tvoj Instagram profil i kako bi voljela nastaviti razvijati svoju platformu?
Reakcije su daleko bolje od onoga što sam ja na samom početku očekivala. Ljudi se javljaju da su isprobali, da su odlučili pripaziti na šećere i to mi je jako drago čuti. Zadovoljna sam kako zajednica raste i nadam se da će se tako i nastaviti. U sve ovo krenula sam bez ikakvih očekivanja i nemam neke striktno zapisane planove koje želim ostvariti. Učim, istražujem i isprobavam, a sve više od trenutnih brojki i reakcija za mene je samo pozitivan znak da moram nastaviti tako i dalje.
FOTOGRAFIJE: Instagram
