PIŠE: Anja Bendeković
Uhvatila sam se više puta prošle godine kako odbrojavam dane do putovanja: dana kada ću se maknuti, doživjeti, kušati nešto novo. Volim putovati, no sve više volim i izlete u neposrednu okolicu. Tekst koji sam pročitala prije nekoliko mjeseci zaintrigirao me i potaknuo da svojim šetnjama i lokalnim izletima posvetim više pažnje i vremena.
U tekstu se radilo o mikroavanturama, kratkim izletima u blizini doma koji unose osvježenje u svakodnevicu. Pojam je skovao britanski avanturist Al Humphreys, koji se, nakon što je propješačio, probickilirao i proveslao pola svijeta, s obitelji nastanio u okolici Londona. Obiteljski život i svijest o učinku dalekih putovanja na okoliš privezali su ga za taj ruralno-industrijski dio Engleske, kraj koji Humphreys naziva izrazito neavanturističkim. No, unatoč neavanturističkom ozračju tog dijela Engleske, Humphreys mu je odlučio dati priliku, kako bi mogao nastaviti s istraživanjem i avanturama – samo u puno manjem radijusu.
Kako sam otkrila mikroavanture?
U svom eseju “Jedna mala mapa dovoljna je za cijeli život” Humphreys je izložio zanimljivu pretpostavku:
“Što ako ovaj močvarni kutak Engleske zapravo obiluje pustolovinama, prirodom, divljinom, iznenađenjima, tišinom, perspektivom – samo ako se potrudim izaći i pogledati?”.
Vođen tom idejom, Humphreys je kupio kartu svog kraja od 20 četvornih kilometara i odlučio svakog tjedna istražiti svaki milimetar – hodajući ili biciklirajući, upijajući sve što na putu vidi, tražeći čaroliju u običnim krajolicima, putevima, kanalima, živicama. U doba kada, kako bi pobjegli iz rutine i uobičajenoga, ljudi putuju na druge krajeve svijeta, ta mi se misao naročito svidjela.
Već me neko vrijeme odbija pojam putovanja kao statusnog simbola i kao još jedne kvačice na listi želja, a problematika masovnog turizma koji zatire lokalnu kulturu (zapravo, kulturu kao takvu) ozbiljno je zabrinjavajuća. Na tu temu zanimljivu je knjigu napisao Ilja Leonard Pfeijffer – na primjeru Venecije, ali primjenjivu na sva popularna turistička odredišta.
Osobno mi putovanja znače doživljaj mjesta, ljudi, prirode, umjetnosti, zvukova, okusa i mirisa – a putovati volim polako, ne trčeći od jednog do drugog grada ili znamenitosti. Promatranje ljudi s terase kafića, uživanje u doručku s pogledom, šetnja naoko nezanimljivim kvartom, odlazak na izložbu ili u kino omogućuju mi takav doživljaj mjesta.
Takvu vrstu avanture, ako smo za to raspoloženi, možemo doživjeti i vrlo blizu kuće.
Iako manija putovanja uzima sve više zamaha, vremenski i financijski većina nas si putovanja može priuštiti tek nekoliko puta godišnje. Što uopće ne znači da nakon posla ili vikendom ne možemo imati život ispunjen (mikro)avanturama. Humphreys kaže (a meni koja radim od devet do pet zvuči izvrsno) da između pet i devet imamo punih 16 sati za sebe, koje možemo iskoristiti kako želimo: u vožnji biciklom, na izletu vlakom van grada, kampirajući u obližnjoj prirodi, kupajući se u obližnjoj rijeci. I takav kratki odmak može donijeti pomak perspektive kojem uglavnom težimo kada putujemo.
“Ovoga proljeća odlučila sam iskoristiti najdraže mi doba godine i većinu slobodnog vremena provesti u šetnjama po gradu ili prirodi, planinarenju, promatranju stabala u cvatu i mikroizletima.“
Kada su u Zagrebu procvale prvo trešnje, a zatim i magnolije, nakon posla odlazila sam u ciljane šetnje u kojima sam obišla i fotkala najljepša stabla u širem centru (od Mažuranca do Kvatrića). S obzirom na to da priliku imam jednom godišnje, odlučila sam ju iskoristiti.
Jedne nedjelje, probudila sam se neuobičajeno rano i počela čitati knjigu “Živa planina” škotske autorice Nan Shepherd, koja je većinu svoga života provela istražujući rodne Cairngormse, planine na sjeveroistoku Škotske. Shepherd je toliko živopisno opisala to gorje, njegove boje, mirise, teksture, životinje, ljude i promjenjivo vrijeme; uz detaljne observacije svakog cvijeta, ptice, gorskog potoka i oblaka, da sam već nakon nekoliko poglavlja odlučila: “Idem na Sljeme!”.
Bilo je tako rano da nisam imala nikakve dogovore sljedećih nekoliko sati; skuhala sam čaj, stavila knjigu u ruksak i krenula na Kraljičin zdenac. Tog jutra, a bio je neuobičajeno lijep dan, definitivno nisam bila jedina koja se sjetila hodati prema Kraljičinom zdencu, no to me nije nimalo smetalo. Pokušala sam se, kao Shepherd, usredotočiti na promatranje prirode, cvijeće koje je u svim bojama izniknulo kraj staze, jarko zelene krošnje, zvuk ptica i vode. Na nekoliko mjesta zastala sam da osjetim teksturu kore debla, mahovine, mladog lista; na zdencu sam uronila ruku u vodu da osjetim svježinu i tihu, upornu snagu. U 11 sam se već vratila u kvart i sjela na kavu u Lutu.
Jednog vikenda u društvu sam krenula na Svetu Geru, a kako smo u selo Sošice, iz kojega kreće staza, stigli relativno kasno, odustali smo od Svete Gere i krenuli prema nižem vrhu Pliješ. Iako je prvi dio puta šumarija potpuno izrovala, a okoliš se sastojao od porušenih stabala, i iako je priroda još uvijek bila uspavana i smeđa od zime, kako smo se penjali, tako smo počeli primijećivati velike bijele cvjetove kako izranjaju iz sloja lišća na zemlji, kao i posušeno prošlogodišnje cvijeće koje sam ubrala i ponijela kući. Na klupi ispred zatvorenog doma jeli smo sendviče i pili čaj, a na povratku smo sjeli u lokalnu krčmu oko koje sam bila izuzetno skeptična, a u kojoj smo smazali odličan buncek, kiselo zelje i restani krumpir (Buffet Radić-Ilas u selu Sošice, ako nekoga zanima). Na povratku prema Zagrebu smijali smo se natpisu Gnoj-to-go, uočili rodnu kuću Tadije Smičiklasa, a zatim guglali čime se Smičiklas sve bavio i upijali boje zalaska.
Nekoliko vikenda kasnije popela sam se i na Svetu Geru: tada je cvijeće već nicalo u punom zamahu, a mi smo koristeći aplikaciju Seek (koju koristi i Humphreys) otkrivali o kojim se vrstama radi. Na livadama pred vrh promatrala sam hrpice zemlje koje su izrovale krtice (što dugo nisam vidjela) i jaglace kraj staze, gledala u Sloveniju s vrha i na kraju dana osjećala se kao da sam nešto doživjela.
Jedno sunčano poslijepodne, koje sam nakon posla provela igrajući badminton na Maksimiru, jedno mi je od najljepše provedenih poslijepodneva ove godine. Dva sata igre, koje uskoro želim ponoviti. Duži dani rastežu vrijeme koje možemo provesti na suncu čak i nakon posla (puno je toga čemu se imamo veseliti u ovoj sezoni!).
Vrhunac proljetnih mikroavantura bio mi je ipak odlazak u slovenske Alpe – što vjerujem da ne bi spadalo u kategoriju mikroavantura, ali na dva i pol sata vožnje od Zagreba ne može se smatrati ni velikom avanturom. Taj vikend u planinama, koliko god to klišejizirano zvučalo, napunio me energijom za sljedećih nekoliko tjedana. Hladni planinski zrak i prozirnost tamošnjih rijeka i potoka, zasitnost lokalnih žganaca sa čvarcima, obilje cvijeća (čak sam ulovila i cvat voćaka koji je u Zagrebu već prošao), glasanje janjeta u stadu, mirni pogled krava, pastirske kućice u dolini u kojima sam zamišljala da provodim ljeto bez interneta, patke koje su letile u parovima, oblaci koji su dramatično jurili preko jezera, a zatim i sunce koje se ukazalo sljedećeg dana ispunili su me zadovoljstvom kakvo sam obično osjećala na drugom kraju svijeta.
Slobodno vrijeme u ostatku ovog ljeta, uz povremeno putovanje, namjeravam provesti u izlascima iz rutine i mikroizletima. Želim pronaći mjesto na kojem se noću skupljaju krijesnice, nabrati buket poljskog cvijeća da me cijeli tjedan podsjeća na odlazak u prirodu, ići biciklom na posao i na ljetnu večernju šetnju po kvartu u kojem sam odrasla. Kao dijete obožavala sam se penjati na stabla, što nisam učinila od tada. Sigurna sam da bi mi danas donijelo pomak u perspektivi.
FOTOGRAFIJE: Privatno vlasništvo
