Najpoznatiji svjetski backpackeri bili su švorc… a zatim su izgradili poslovno carstvo

Godine 1972. mladi je bračni par uskočio na trajekt u Harwichu u Essexu sa 400 funti u džepu. Šest mjeseci kasnije, gladni, iscrpljeni i bez prebijenog novčića, iskrcali su se na plaži udaljenog australskog North West Capea. Ne znajući to tada, putovanje koje su upravo prošli promijenit će život milijunima ljudi. 

Riječ je o Tonyju i Maureen Wheeler, a spomenuto putovanje postalo je Across Asia on the Cheap, prva knjiga u seriji Lonely Planetovih turističkih vodiča, piše The Times. Natipkan na posuđenom pisaćem stroju u podrumu u Sydneyju, na početku je izdan u svega 1500 primjeraka, no iznjedrio je izdavačko carstvo od 150 milijuna vodiča. Tisuće ljudi je zahvaljujući tom carstvu dobilo posao, a na kraju je ono prodano za 130 milijuna funti krajem 2000-ih. Ono najvažnije, Lonely Planet je generacijama mladih ljudi dao znanje i hrabrost da krenu u daleke avanture i u tom je procesu, neki tvrde, iznjedrio čudovište: plimni val turista koji povoljno putuju, a koji su preplavili neka od najljepših mjesta na svijetu. 

U listopadu će biti 50 godina od izlaska te prve knjige. Tony danas ima 76 godina, a Maureen 73. Iako im godine dobro stoje, dani odsjedanja u jeftinim hostelima i podrumima su daleka prošlost. U prostranom potkrovlju svoje kuće u Kensingtonu u Londonu, Stephenu Bleachu, novinaru The Timesa, pričaju kako je sve počelo. 

Čuli smo za hippy trail, koji je išao od Trga Dam u Amsterdamu do Katmandua. I pomislili smo da možemo to učiniti. Bili smo boomeri, znaš?, kaže Tony. 

Putovanja su mu već bila u krvi. Rođen je u Bournemouthu, ali očev posao upravitelja zračne luke značio je djetinjstvo u pokretu: Pakistan, Bahami, Kanada i SAD. Kad su počele 1970-e, bio je u Londonu, upravo diplomirao na Sveučilištu Warwick; Maureen je tek došla iz Belfasta s ambicijom da bude stjuardesa (Nije išlo jer sam bila preniska, tvrdi). Upoznali su se na klupici u Regent’s Parku, vjenčali godinu dana kasnije i odmah počeli kovati planove za veliko putovanje. 

Kupili su rabljeni monovolumen za 50 funti i ukrcali se na trajekt za Hook of Holland.

Nabavili smo najjeftiniji mogući auto jer ga je Tony kao inženjer mogao popraviti, a ako bi totalno ‘krepao’, mogli smo ga ostaviti pokraj ceste, priča Maureen.

Prošli smo Europu sve do Turske, a zatim se probili do Irana i Afganistana. Auto smo prodali u Kabulu nakon tri dana cjenjkanja, uzeli ruksake i jednostavno nastavili putovati, prisjećaju se sa sjajem u očima. 

U to doba nije bilo klasičnih vodiča za putnike koji putuju s ograničenim budžetom, ali nisu baš putovali naslijepo.

Znali smo da ćemo pronaći svoj put, kaže Maureen i nastavlja: Sreli bismo putnike koji su dolazili drugim putem pa bi nam oni rekli kako doći odavde do tamo ili gdje je dobro mjesto za prenoćiti. Dakle, vodili smo bilješke, a nitko na svijetu ne hvata bilješke bolje od Tonyja.

Nakon Pakistana, Indije, Nepala i jugoistočne Azije stigli su do Balija. Od 400 funti s kojima su krenuli, ostalo im je gotovo ništa:

Tamo smo upoznali jednog Novozelanđanina koji je imao jahtu i trebao je ljude da mu pomognu vratiti je u Australiju jer je bila sezona ciklona. Put je trebao trajati šest dana, a trajao je 16 dana. Ostali smo bez hrane, bez goriva. Ponestalo nam je svega, a onda nas je još pogodila prilično jaka oluja. Bila sam prestravljena. Konačno smo stigli do Australije, ali do plaže usred ničega na North West Capeu. Vidjeli smo nekakav zemljani put i krenuli hodati, ali najbliži grad bio je udaljen 80 milja. Nikad nisam vidjela takvu beskrajnost i pustoš. Rekla sam Tonyju, “Što ćemo kad padne mrak?”. A on je rekao da ćemo spavati uz cestu. No, tamo je bilo puno paukova, zmija i Bog zna čega još. Nije izgledalo dobro.

Par je spasila ekipa za ophodnju cesta koja je onamo prolazila. Nešto novca su zaradili čisteći i radeći druge poslove te na kraju završili u Sydneyju. Pretpostavili smo da ćemo raditi tri mjeseca i uštedjeti dovoljno novca da se vratimo u London, kaže Tony. No, ljude je zanimalo kako im je bilo na putovanju, stalno su ih tražili savjete i tako im je sinula ideja da napišu knjigu. 

Ostali su u Australiji i večeri provodili pišući vodič. Nisu imali pisaći stroj, ali Maureenin poslodavac dopustio im je da posude uredski IBM Selectric, glomazni rani električni stroj koji je težio oko 15 kg. Vukli bi ga simo-tamo kako bi Maureen svaku večer mogla pretipkati rukom pisane bilješke. Nakon toga su pronašli tipa koji je u svom podrumu imao jeftinu mašinu za tiskanje, a Maureen i Tony na kraju su sami uvezli knjige posuđenom klamericom. Do listopada 1973. vodiči su bili gotovi. 

Rezultat je bio, prema Tonyjevim riječima, “vrlo amaterska knjiga”:

Na svega 96 stranica odvela vas je od Londona do Australije. Europu smo pokrili na samo dvije stranice. Ostatak je bila Azija i dala vam je osnove: gdje možete jesti, gdje možete prespavati, a da je jeftino i čisto, gdje možete uhvatiti autobus, a gdje prelazite granicu. Zapisivao bih puno više da sam znao da ću o tome na kraju napisati knjigu. Sve ostalo u vodiču pisali smo po sjećanju i malo istražujući u knjižnici.

Možda je bilo rudimentarno, ali za stotine potencijalnih backpackera koji očajnički traže informacije kako ‘odraditi’ hippy trail gotovo da nije bilo konkurencije. Tony je uzeo slobodan dan na poslu u marketingu jedne farmaceutske tvrtke kako bi podijelio primjerke vodiča po lokalnim knjižarama. U prvom tjednu te su knjižare prodale svih 1500 kopija. Par je tada shvatio da su na tragu nečega. Odmah su krenuli istraživati za novi vodič, ovoga puta za jugoistočnu Aziju, regiju koju su u prvoj knjizi preskočili na nekoliko stranica.

S ovim vodičem smo napravili puno bolji posao jer smo planirali od početka, kaže Tony. I taj se vodič dobro prodavao pa je par počeo regrutirati freelance autore kako bi im pomogli u istraživanju novih naslova. 

Budući da su pisci početnici učinkovito stvarali potpuno novi izdavački žanr, morali su učiti u hodu. Karte su bile poseban problem u područjima bez pouzdanih izvora.

Doslovno si morao hodati po ulicama. Idite lijevo od željezničke stanice, ima 20 koraka do tog i tog hotela – takve stvari, kaže Tony. Nije svaki pisac bio dobar u tome: Imali smo jednog koji jednostavno nije mogao razlikovati lijevo od desnog većinu vremena.

Većinu okvirnih karata tada bi nacrtao Geoff Crowther, okorjeli putnik i pisac koji je imao dara za ilustraciju. Njegove prekrasne karte uspoređivane su s onima Međuzemlja iz Tolkienovog Gospodara prstenova. Poput njih, ponekad su bile maštovite, vjerojatno zbog Crowtherovog golemog apetita za vinom i čarobnim gljivama. 

Bilo je i drugih lapsusa. Kad u gradu nije bilo hotela, vodiči su povremeno predlagali neformalnije aranžmane. Maureen se prisjeća jednog koji nije upalio:

Napisali smo nešto poput: ‘Ako odete u ovu kuću pored rijeke, tamo je fini čovjek po imenu John koji će vas primiti za određenu cijenu’. I tu smo pogriješili – nije primao nikoga i nije bio sretan zbog ljudi koji su mu se pojavljivali na vratima.

Takve su pogreške ipak bile rijetkost i Lonely Planet je izgradio reputaciju na temelju pouzdanosti, ali tada je postojalo nešto radikalno drugačije i subverzivno u njihovom pristupu. Dok su drugi vodiči s poštovanjem pisali o velebnim hotelima, Lonely Planet je putnicima koji putuju s malo ili nimalo novca rekao kako se ušuljati i koristiti bazen u tim hotelima. Maureen kaže:

Tony se uspravi na stolcu: Nikad to nismo radili!

Mislim da jesmo, jednom? Nisam sigurna, odgovori mu Maureen i dodaje: Ali svejedno, u to vrijeme, da, postojao je subverzivni element. Činjenica je da smo govorili ljudima kako to učiniti na najjeftiniji i najlakši način. I to često – zapravo, redovito – na načine koji su kršili neka pravila.

Tony se prisjeća kako je vodič kroz Burmu (danas Mjanmar) čitateljima dao savjet kako zaobići smiješne tečajeve konverzije novca koje je odredila vlada. Postojale su drakonske kazne za razmjenu novca na crnom tržištu, ali one su se mogle izbjeći kupnjom boce Johnnie Walker Red Label viskija u Bangkoku i prodajom iste za deset puta veću cijenu u Rangoonu (današnji Yangon) – caka koja bi lako mogla financirati jednotjedno budget putovanje. 

Ako su vlade htjele činiti gluposti, mi bismo rekli ljudima kako da ih zaobiđu. Ovo s Burmom je postala normalna stvar. Jednom prilikom je čak carinik pokušao kupiti viski od mene prije nego sam prošao graničnu kontrolu, kaže Tony. 

Imali su, naravno, i ne tako lijepih trenutaka na putu, uključujući noć koju su morali provesti u sumatranskoj džungli kada im je motocikl zapeo u blatu. Znala sam da tamo ima tigrova, iako ih je vjerojatno bilo malo, kaže Maureen. Ali nikad nismo imali iskustvo bliske smrti. I većina ljudi ih nema. Da, ponekad bismo se razboljeli, ali ne tako strašno. Nijedan od nas nije imao malariju, dodaje Tony. 

Kako se tvrtka širila 1980-ih, par je zasnovao obitelj, vodeći svoju predškolsku djecu, Tashi i Kierana, sa sobom na putovanja:

Kada su imali dvije i četiri godine, poveli smo ih na četveromjesečno putovanje po Južnoj Americi javnim prijevozom. Išli smo u Afriku i kampirali posvuda, išli smo po Australiji, bili smo na svim kontinentima osim na Antarktici do vremena kad su krenuli u školu.

Polako su postajali sve profesionalniji, sa sve više freelance pisaca i uredom u napuštenoj trgovini u Melbourneu. Postigli su uspjeh, ali vodiči su i dalje bili mali, nišni proizvod za backpackere. To se promijenilo 1981. velikim hit vodičem kroz Indiju napisanim na 700 stranica:

To je bila naša 18. ili 19. knjiga tako da smo znali što radimo, ali Indija je bila velika. Znali smo da to ne možemo sami. Tako da smo jednom piscu dali da radi sjever, drugi jug, a mi smo radili središnju Indiju.

No, upalilo je. Prvo izdanje vodiča India: A Travel Survival Kit prodano je u više od 50.000 primjeraka, a kasnija izdanja prodala su se u više od dva milijuna primjeraka ukupno. Niskobudžetna putovanja eksponencijalno su rasla, gap-year fenomen je počeo uzimati maha, a Lonely Planet je postao biblija za backpackere. 

Novac se slijevao i tijekom iduća dva desetljeća, mali projekt Wheelerovih postao je globalni brend sa 500 zaposlenika i uredima na tri kontinenta. S tom ekspanzijom došla je i jedna kontradikcija. Svrha kompanije bila je, da citiramo jedan od njezinih slogana, pomoći čitateljima da pronađu ceste kojima se manje putuje, no sam njezin uspjeh učinio je da tim istim cestama sada putuju milijuni ljudi. Kako su backpackeri i gapperi preplavili Aziju držeći Lonely Planetove vodiče u rukama, tako su se i te destinacije počele mijenjati.

Tiha ribarska sela pretvorena su u smećem zatrpana turistička središta, a od Paharganja u Delhiju do Khao San Roada u Bangkoku, čitave četvrti postale su posvećene pružanju usluga turistima jer su postale bitne postaje na “Banana Pancake Trailu”. Prema riječima travel autorice Julije Buckley, neki su Lonely Planet počeli gledati kao smajlić globalizacije, trendi verziju McDonald’sa, pri čemu svaki vodič pomaže uništiti kulturu koju navodno slavi. 

Maureen se s tim ne slaže:

Demokratizirali smo putovanja i to je dobra stvar. Mladi zapadnjaci prije nisu imali stvarnu predodžbu o širem svijetu oko sebe, o tome da postoji toliko različitih kultura i običaja. Ja znam da ja nisam. Putovanja čine svijet manjim i manje nepoznatim, što može oduzeti dio misterija, ali ne možete jednostavno staviti kulturu u staklenku i reći: Nije li prekrasna? Kulture se mijenjaju. Možda vam se ne sviđa način na koji se mijenjaju, ali ako pogledate Veliku Britaniju u proteklih 50 godina, vidjet ćete da smo se promijenili. Mislite li da se Tajlanđani na neki način ne bi promijenili da nismo otišli tamo? Vrlo je patronizirajuće tako misliti.

Kad ste mladi, putovanja imaju jedinstvenu vrijednost, a mnogo su vrjednija kada putujete s ograničenim budžetom, odnosno s malo novaca. Danas imamo problem prekomjernog turizma, a jednostavno rješenje za to je da ljudima naplatite više. Znači li to da samo bogati smiju putovati? U potpunosti se ne slažem s tim, dodaje Tony. 

Otvoren je prema još jednoj moralnoj dilemi: treba li putovati u zemlje s represivnim režimima? Lonely Planet je izazvao kontroverze kad je objavio vodiče kroz Burmu zbog tamošnje vojne hunte, ali par kaže da su Burmanci bili oduševljeni s primanjem turista, a da su oni osobno provjerili kako bi bili sigurni da je smještaj koji preporučuju u vodičima u vlasništvu lokalnog stanovništa, a ne vlade. I dalje mislim da je taj pristup bio ispravan, kaže Tony, ali priznaje da postoje mjesta koja danas ne bi posjetio, poput Saudijske Arabije.

Kritičari su možda postavljali pitanja oko etike, ali nitko nije mogao osporiti poslovni model. Lonely Planet je 30 godina dominirao budget putovanjima u kulturnom i komercijalnom smislu. Stotine freelance pisaca poslane su po cijelom svijetu. Maureen je uglavnom bila u Melbourneu odgajajući njihovo dvoje djece i nadgledajući tvrtku, dok je Tony i dalje putovao, istraživao za svoje vodiče, testirao druge prije objave i radio na ostalim knjigama i člancima. 

Sebi je isplaćivao “dobru šesteroznamenkastu plaću”. Jeftina putovanja pokazala su se vrlo unosnima za par. Koliko su unosna bila, govori i podatak da su 2007. prodali tvrtku BBC Worldwideu za 130 milijuna funti. Do prodaje je došlo baš u trenutku kad je internet počeo potkopavati tržište turističkih vodiča, a šest godina kasnije, BBC ga je prodao uz gubitak od gotovo 80 milijuna funti. 

Brend je danas u vlasništvu američkog medijskog konglomerata Red Ventures. I baš kao što su informacije u seriji Lonely Planetovih vodiča pomogle u demokratizaciji putovanja, internet i stranice poput TripAdvisora učinili su ih suvišnima demokratizirajući informacije. 

Ponosan sam na ono što smo učinili. Oduševljen sam kad mi ljudi kažu da su otišli negdje jer sam ih inspirirao, to je super, jako sam sretan zbog toga. Ali, dani slave su prošli, kaže Tony. 

Kamo god bi otišli, svatko je imao Lonely Planet u rukama. Tonyja i mene su prepoznavali na ulici, bila je to velika stvar. Bio je to trenutak koji smo iskoristili. No, sada je prošao, dodaje Maureen. 

Par vrijeme provodi između Londona i Melbournea, no osim toga, Maureen malo putuje. Samo kako bi vidjela prijatelje ili otišla na operu, kaže. Nedavno je bila u Manausu u Brazilu, gdje se u amazonskoj prašumi nalazi ugledna operna kuća. Tony je, s druge strane, posjetio već 20 zemalja ove godine, putujući od Melbournea do Londona preko Južne Koreje, Japana, Aljaske, Kanade i SAD-a. Kaže da ne misli da će njegov apetit za putovanjima nestati.

Još uvijek uživam, rekao je.

On mora putovati. Svejedno mu je kamo ide sve dok se kreće, zaključuje Maureen. 

FOTOGRAFIJE: The Lonely Planet, Amazon