Scena iz filma “The Piano”, autorice Jane Campion, kad Ada i Baines (sjajni, savršeni Holly Hunter i Harvey Keitel) prvi put dodiruju prste iznad klavira, zauvijek mi se urezala u mozak, u tijelo, u organizam. Imala sam osjećaj kao da gledam samu srž želje, komunikacije izvan riječi, sirovu senzualnost koja nije ni uljepšana ni pojednostavljena. To me na neki neobjašnjivi način prosvijetlilo – film ne mora biti isključivo muška priča s povremenim ženskim likovima kao dekoracijom. Postoji cijela galaksija redateljica, genijalnih žena koje su krojile filmsku povijest, samo što su njihovi glasovi prečesto bili prigušeni. I krajnje je vrijeme da zaronimo dublje u njihove svjetove, zar ne?
Redateljice i filmovi koji mijenjaju stvari
Počnimo s pionirkom, s pravom majkom svega – Alice Guy-Blaché. Punim imenom Alice Ida Antoinette, Guy-Blaché bila je francuska pionirka filmske režije. Smatra se jednom od prvih filmašica koja je snimila narativni igrani film, kao i prvom ženom koja je režirala film. Od 1896. do 1906. vjerojatno je bila jedina filmašica na svijetu. Eksperimentirala je s Gaumontovim sustavom sinkroniziranog zvuka Chronophone, kao i s bojanjem filma, međurasnim glumcima i specijalnim efektima. Dok su njezini muški suvremenici snimali kratke, često komične prizore, ona je već krajem 19. stoljeća režirala narativne filmove s kompleksnijim pričama, eksperimentirala s ranim tehnikama sinkronizacije zvuka i boje, i što je najvažnije, vodila je vlastiti filmski studio, Solax.
Njezina vizionarska režija “La Fée aux Choux” iz 1896. godine često se smatra jednim od prvih narativnih filmova uopće. Zamislite tu poduzetnost i kreativnu slobodu u vremenu kada su žene rijetko imale takvu moć u bilo kojoj industriji, a kamoli u novonastaloj filmskoj umjetnosti.
Guy-Blaché nije samo bila prva režiserka; ona je aktivno gradila temelje filmskog jezika, razumijevanja montaže i kadriranja kao alata za pripovijedanje. Ironično, njezino je nasljeđe desetljećima bilo marginalizirano, tek nedavno joj se vraća zasluženo mjesto u povijesti filma. Njezina rana djela pokazuju fascinantnu svijest o ženskoj perspektivi, često stavljajući žene u aktivne uloge, daleko od pasivnih muza koje će kasnije dominirati ekranima.
Nakon desetljeća pretežno muške dominacije (uz časne iznimke poput Dorothy Arzner i Ide Lupino, čije bi priče također zaslužile poseban esej), sedamdesete donose snažan val ženske autorske energije. U Njemačkoj, Margarethe von Trotta postaje ključna figura Novog njemačkog filma, ali s izrazito ženskim fokusom. Njezin film “Die bleierne Zeit” iz 1981., nagrađen Zlatnim lavom u Veneciji, nije samo secirao poslijeratnu njemačku traumu i uspon radikalizma, već je u središte stavio kompleksan odnos dviju sestara s različitim političkim uvjerenjima.
Von Trotta je majstorski preplitala osobno i političko, pokazujući kako ideologije oblikuju intimne živote žena. Njezini filmovi, poput “Die bleierne Zeit”, često istražuju sestrinstvo kao snažnu vezu i prostor za političko djelovanje, nudeći nijansirane portrete žena koje nisu bile samo žrtve povijesnih okolnosti, već aktivne sile unutar njih. Njezin intelektualni i emotivni pristup ženskim likovima bio je revolucionaran u kontekstu filma koji je često žene svodio na stereotipe. Najveći uspjeh među njezinim posljednjim filmovima ostvaruje biografska drama „Hannah Arendt“.
Istovremeno, u Italiji, Lina Wertmüller osvaja publiku svojim dugim, često ironičnim naslovima i filmovima koji su bili smjela mješavina seksa, politike i crnog humora. Njezin “Pasqualino Settebellezze” iz 1975., s Giancarlom Gianninijem u glavnoj ulozi, nominiran je za Oscara za najboljeg redatelja, čime je Wertmüller postala prva žena u povijesti s tom nominacijom. Film je groteskna, ali istovremeno i duboko ljudska priča o preživljavanju u fašističkoj Italiji i nacističkim logorima, oštro satirički ispričana s prilično inventivnim vizualnim dojmom.
Wertmüller se nije bojala tabua, njezini su filmovi propitivali rodne uloge, seksualnu politiku i društvenu hipokriziju s jedinstvenim, često provokativnim stilom. Ona je pokazala da žene mogu biti jednako subverzivne, duhovite i politički oštre kao i njihovi muški kolege, rušeći barijere žanrova i očekivanja.
Osamdesete su donijele Chantal Akerman i njezin radikalni, minimalistički pristup filmskom jeziku. Njezin magnum opus, “Jeanne Dielman, 23 quai du Commerce, 1080 Bruxelles” iz 1975., često se smatra jednim od najvažnijih feminističkih filmova ikada snimljenih. Tri sata i dvadeset minuta fokusiranja na rutinske kućanske poslove jedne žene srednjih godina u Bruxellesu zvuči kao antiteza komercijalnom filmu, ali Akerman upravo u toj repetitivnosti i pažljivom promatranju svakodnevice pronalazi subverzivnu snagu. Ona daje glas onome što je tradicionalno bilo nevidljivo i nevažno – ženskom radu u kući, unutarnjem svijetu žene koji se guši pod teretom tih rutina.
Njezina precizna kadriranja, dugački kadrovi i nedostatak tradicionalne narativne strukture radikalno su preispitali filmsko vrijeme i prostor, stvarajući osjećaj klaustrofobije i potisnute tjeskobe koji je bio revolucionaran u svom prikazu ženskog iskustva. Akerman je utrla put mnogim kasnijim filmašicama koje su istraživale žensku subjektivnost kroz netradicionalne forme.
U to vrijeme, u Francuskoj, Agnès Varda, s njezinim prepoznatljivim nekonvencionalnim pristupom filmu, nastavlja stvarati djela koja s lakoćom prelaze granice između fikcije i dokumentarnog. Od ranih remek-djela poput “Cléo de 5 à 7” iz 1962., koji prati mladu pjevačicu dok čeka rezultate medicinskih pretraga, do njezinih kasnijih, osobnijih dokumentaraca poput “Les Glaneurs et la Glaneuse”, Varda je uvijek pokazivala duboku empatiju prema svojim likovima, posebno prema ženama na marginama društva.
Njezina zaigranost s filmskom formom, njezina toplina, humor i neprestana znatiželja prema ljudskom iskustvu učinili su je jednom od najvažnijih i najutjecajnijih figura u povijesti filma. Varda je rušila hijerarhije između “važnih” i “nevažnih” tema, dajući glas običnim ljudima i njihovim pričama s poetičnom osjetljivošću.
Devedesete su nesumnjivo obilježila snažna autorska vizija Jane Campion. Njezin “The Piano” iz 1993., nagrađen Zlatnom palmom u Cannesu, nije samo vizualno raskošno remek-djelo s nezaboravnom glazbom Michaela Nymana. To je duboko slojevit film o ženskoj seksualnosti, moći, komunikaciji i potisnutoj strasti u patrijarhalnom društvu 19. stoljeća.
Campion je stvorila senzualan i zagonetan svijet u kojem su žene bile kompleksne, strastvene i često neshvaćene, a njezina prepoznatljiva vizualna poetika, s fokusom na prirodu i unutarnja stanja likova, postala je njezin zaštitni znak. Filmovi poput “An Angel at My Table” i “Bright Star” nastavljaju istraživati ženske živote s iznimnom osjetljivošću i vizualnom ljepotom, etablirajući Campion kao jednu od najvažnijih suvremenih filmašica.
Njezina TV serija „Top of the Lake“ je fantastična studija ženskih likova (Elisabeth Moss, Gwendoline Christie i Holly Hunter su odlične u seriji), a iako je Benedict Cumberbatch glavni lik u njezinom filmu „The Power of the Dog“, poseban utisak ostavlja uloga Kirsten Dunst. Potpis Jane Campion je jednostavno toliko snažan i upečatljiv da se prepoznaje i osjeća na samom početku gledanja, odmah, nakon svega par kadrova.
U novom mileniju, Claire Denis nas vodi na često mračna, ali uvijek senzualna i visceralna putovanja kroz ljudske odnose i kolonijalnu povijest. Filmovi poput “Beau Travail” iz 1999., labave adaptacije Melvilleove “Billyja Budda”, smještenog u francusku Legiju stranaca u Africi, i “High Life” iz 2018., znanstveno-fantastične meditacije o izolaciji i ljudskoj reprodukciji u svemiru, karakterizira fragmentirana naracija, snažan fokus na tjelesnost i atmosferičnost.
Denis ne bježi od kompleksnosti moći, želje i nasilja, nudeći nam filmska iskustva koja su istovremeno prelijepa i uznemirujuća, često ostavljajući gledatelja s više pitanja nego odgovora. Njezin jedinstveni vizualni stil i hrabro istraživanje ljudske psihe učinili su je ključnom figurom suvremenog autorskog filma.
A onda je tu Céline Sciamma, čiji filmovi s iznimnom nježnošću i inteligencijom slave žensku želju, prijateljstvo i umjetničko stvaranje. “Portrait de la jeune fille en feu” iz 2019. nije samo predivna ljubavna priča smještena u 18. stoljeće, već i duboka meditacija o ženskom pogledu, umjetnosti i sjećanju.
Sciamma stvara sigurne prostore na ekranu za svoje ženske likove, istražujući njihove unutarnje živote i odnose bez tzv. „male gaze“, nudeći nam viziju ženske subjektivnosti koja je svježa, relevantna i duboko rezonantna s novom generacijom gledateljica (i gledatelja!). Njezini raniji filmovi poput “Tomboy” i “Bande de filles” također su se bavili temama rodnog identiteta i ženske adolescencije s iznimnom osjetljivošću.
I naravno, ne smijemo zaboraviti nedavni trijumf Justine Triet s njezinim inteligentnim i napetim filmom “Anatomie d’une chute” (“Anatomy of a Fall”), koji je osvojio Zlatnu palmu u Cannesu 2023. Triet gradi kompleksne narative s snažnim ženskim likovima u središtu, postavljajući teška moralna pitanja i secirajući dinamiku moći unutar obitelji i društva. Njezin rad pokazuje da su žene ne samo sposobne za vrhunska redateljska postignuća, već i da njihove perspektive obogaćuju filmsku umjetnost na načine koji su prije bili zanemareni.
Ove žene, zajedno s mnogim drugima čija bi se imena trebala naći u ovom tekstu (pomislite na Lucreciju Martel, Naomi Kawase, Lynne Ramsay…), nisu samo “probile barijere”. One su ih razbile u komadiće, ispričale moćne priče iz perspektiva koje su prečesto bile marginalizirane, eksperimentirale s filmskim jezikom i temama koje su tradicionalno bile rezervirane za muškarce, i transformirale samu umjetnost filma. Njihova hrabrost, kreativnost i utjecaj su nemjerljivi.
Kino bez njih ne bi bilo samo nepotpuno, bilo bi neprepoznatljivo, lišeno bogatstva ženskog iskustva i vizije. Zato, dajte im svoj fokus, istražite njihove filmove i pridružite se neprekidnoj revoluciji gledanja. Vrijeme je da se ženska filmska magija i stvaralaštvo slavi s dubokim poštovanjem i entuzijazmom koji zaslužuje. Jer, ruku na srce, tko još želi gledati svijet samo kroz – jedne naočale?
FOTOGRAFIJE: PR
