“Stol za jednu osobu, molim vas.” – stvara li vam ova rečenica osjećaj zadovoljstva ili nelagode? Dugo sam pripadala drugom timu: nisam se osjećala ugodno solo na kavi, a kamoli na ručku. Međutim, jedno poslovno putovanje sve je promijenilo. Došlo je vrijeme objeda, a ja sama. Kako sam željela pojesti nešto konkretno, a ne pekaru ili fast food, samoj sebi sam rekla: “Ok, sad je vrijeme.”
I, stvarno je bilo. Otada mi je solo odlazak na ručak ili na kavu pravi gušt i taj ritual prakticiram relativno često: nekad jer imam vremena između dvije obveze, a nekad ciljano izdvojim vrijeme za solo ručak u dnevnom rasporedu. Naravno, da me netko krivo ne shvati, nema mi draže stvari od druženja uz ukusne zalogaje s dragim ljudima (ako planirate ručak ili večeru s ekipom, evo naših prijedloga restorana u Zagrebu), no ponekad volim ukrasti sat za sebe u danu i počastiti se ručkom, kavom, brunchom – you name it.
Zašto volim ići na “solo ručak”?
Vox je sjajno sažeo moje misli: Dining out alone can be one of life’s greatest pleasures — and it’s a privilege, too.
Složit ću se, tih sat vremena svakih nekoliko tjedana, pravo je zadovoljstvo u kojem je prioritet na uživanju i na upijanju svijeta oko sebe. Bez laptopa, bez razgovora, ponekad uz knjigu te uz, po mogućnosti, minimalno korištenje mobitela. I točno je to ono što mi nekad treba. I takav koncept objedovanja je u porastu. Naime, prema podacima koje je prikupila tvrtka za rezervacije u restoranima OpenTable, internet je prepun ljudi koji ponosno ističu strast prema solo ručku. Ističu razne vrline takve prakse, a autorica je za Vox takvom ručku dodala i epitet s kojim se moglo složiti: meditativno.
Uvijek pokušam izvući maksimalno zadovoljstvo iz tog “običnog” iskustva: iz hrane, okusa, ambijenta, razgovora koji se odvijaju oko mene. Sama sam sa svojim mislima, promatram ono što se oko mene događa, ponekad i prisluškujem razgovore… I, vjerujte mi, nikad nije dosadno! Autorica Alissa Wilkinson kratko nas provodi i kroz povijest, govoreći kako je čin solo ručanja nešto za što su se prethodne generacije morale boriti. Naime, kada bi žena ili čak skupina žena došle u restoran bez pratnje muškaraca, obeshrabrivao bi se njihov ulazak u restoran, a u neke im je čak bilo zabranjeno ući.
Međutim, sve se mijenja 1868. kada njujorški restoran Delmonico’s postaje prvi koji poslužuje grupu žena bez pratnje muškaraca. Ipak, nije bila riječ o redovnoj praksi, već o planiranom druženju organiziranom od strane jednog ženskog društvenog kluba. Stvari su se počele mijenjati kada su žene došle na tržište rada pa su se i restorani počeli drugačije dizajnirati, tako da iskustvo bude što ugodnije i za solo goste.
Spomenula sam i minimalno korištenje mobitela tijekom solo ručka. Umjetnička fotografkinja Nancy Scherl prošle je godine objavila knjigu “Dining Alone: In the Company of Solitude” koja sadrži fotografije gostiju diljem svijeta kako samostalno ručaju. Mnogi od njih koriste mobitele, a autorica kaže kako joj se čini da ih koriste baš zato da ne bi morali pozdraviti ili započeti razgovor s osobom koja sjedi stol ili dva dalje. Međutim, kaže, bilo bi lijepo ponekad srušiti i tu barijeru te reći “bok” umjesto izvaditi mobitel iz torbe ili džepa.
Uz knjigu je lakše
Zgodan način za “probiti” nelagodu solo odlaska na ručak su tzv. communal, odnosno zajednički stolovi. Nemaju ih mnogi restorani, čini mi se kako su u inozemstvu nešto uobičajeniji, a Broom44 na zagrebačkom Dolcu pada mi na pamet kao izvrstan primjer mjesta koji ga ima kod nas. Dakle, takvi zajednički stolovi mjesto su gdje možete sjesti solo, uživati u atmosferi, ali potencijalno i započeti razgovor s nekim jer će vam se za stolom vjerojatno pridružiti i drugi “solisti”. Iz vlastitog iskustva, rekla bih da knjiga uvijek “spasi” stvar jer vam se čini kao da imate društvo pa je dobro štivo pri ruci dobra ideja.
Uživanje bez dugih dogovora
I Vogue se dotaknuo ove teme, rekavši u jednom članku iz prošle godine kako je 2023. godina u kojoj treba prihvatiti samostalno objedovanje u restoranima. Kažu kako je nekada postojala “stigmatizacija” vezana za solo odlazak na ručak ili večeru. Međutim, novije generacije ljubitelja hrane to mijenjaju i, piše autorica Laura Richards, traže novu razinu senzorne interakcije koju mogu doživjeti isključivo ako u restoran idu – sami. Riječ je o činu svjesnog uživanja koji je oslobođen dugih dogovora oko termina, biranja restorana, dijeljenja hrane i small talka. Umjesto toga, jedu što žele, gdje žele i kad žele, posvećujući apsolutnu pažnju jelima pred sobom.
Medium u članku “How dining alone can transform your life (and the 2 myths holding you back)” postavlja odlično pitanje: Zašto bismo radije bili sami u privatnosti nego sami u javnosti?, osvrćući se pritom na činjenicu da mnogi neće otići u restoran, kino ili, recimo, na izložbu, ako nemaju društvo. Recimo – ostat ćemo doma i naručiti pizzu, iako bismo je radije pojeli u restoranu. Problem je, kaže autorica Cynthia Marinakos, u nekoliko briga poput one: što će drugi misliti…?
Na tu temu postoji i istraživanje pa je tzv. “spotlight effect” pokazao da ljudi prilagođavaju svoje aktivnosti onome što bi ljudi mogli misliti. Primjerice, radije ćemo ostati kod kuće, umjesto izaći sami na večeru ili u kino. No, istraživanje je pokazalo da drugi ljudi takve stvari ni ne primjećuju i da ćemo razliku u odluci hoćemo li ostati doma nezadovoljni jer nismo napravili što smo željeli ili, s druge strane, ipak izići i ispuniti si želju, osjetiti samo – mi. Prenose i misli Eleanor Roosevelt koja je to jako dobro sažela:
“Ne bismo se toliko brinuli što drugi misle o nama da shvatimo koliko rijetko to čine.”
Zaključak je, ne treba brinuti što će netko misliti ako nas vidi da solo ručamo ili večeramo. Velika je vjerojatnost da neće ni primijetiti, ali mi sami hoćemo, prije svega jer smo izišli iz zone komfora i napravili što smo priželjkivali. Druga briga koju autorica spominje u članku za Medium je da se sami ne možemo zabaviti. Ok, možda nam neće svaki put biti zabavno kao onda kada smo u društvu prijatelja i kolega, no solo odlazak na izložbu, u kazalište i kino ili na “običan” ručak može biti itekako dobar provod!
FOTOGRAFIJE: Pexels, Canva
