Sinoć je požar pogodio Vjesnikov neboder i ponovno otvorio pitanje sudbine zgrade koja je desetljećima bila simbol novinarskog identiteta Zagreba. U Vjesniku su nastajale ideje, uređivale su se naslovnice koje su se pamtile i vodili razgovori koji su mijenjali javni život. Za mnoge je ostao kuća profesionalnog ponosa, čak i nakon godina zapuštenosti i polaganog nestajanja iz svakodnevice grada.
Nakon sinoćnjeg požara teško je ne poželjeti njegovu obnovu. Dio nas zamišlja kako bi bilo vidjeti Vjesnik ponovno živ, ispunjen dinamikom i svrhom. No, nakon toliko vremena prepuštenosti i neizvjesnosti, razumljivo je da smo skeptični i da ne znamo što će budućnost donijeti.
Igrom slučaja, dok na društvenim mrežama čitamo brojna iskustva nekadašnjih zaposlenika Vjesnikova tornja, baš danas je svoj put do nas pronašla priča o poznatom, povijesnom kazalištu u Torinu, koje je nakon razarajućeg požara dobilo novu priliku i obnovljeno ruho. Što će biti s Vjesnikom, ne znamo, no lijepo je vidjeti – kada postoji inicijativa i vizija – da se ponovno može podići ono što se činilo izgubljenim.
Teatro Regio Torino
Priča o Teatro Regio u Torinu primjer je kako se jedan kulturni simbol može podići iz pepela i ponovno postati mjesto ponosa za cijeli grad. Kazalište je otvoreno još 1740. godine, u doba kada je Torino prolazio kroz intenzivan razvoj, a njegova raskoš i reputacija ubrzo su ga svrstali među najvažnije talijanske kulturne institucije. Ondje su se premijerno izvodila velika djela, okupljali najvažniji umjetnici i publika koja je znala prepoznati kvalitetu. Bio je društvena pozornica, prostor susreta i jedan od najjačih identitetskih temelja Torina.
Sve se promijenilo u noći između 8. i 9. veljače 1936. kada je požar potpuno uništio zgradu. Ostala je samo “ljuštura” kazališta, a grad je preko noći ostao bez institucije koja je desetljećima oblikovala njegov kulturni život. Iako se o obnovi pričalo vrlo brzo nakon požara, godine su prolazile bez konkretnih poteza. Drugi svjetski rat, financijske neizvjesnosti i neslaganja oko toga kako bi kazalište trebalo izgledati u budućnosti učinili su svoje pa je Torino gotovo četrdeset godina živio s prazninom na mjestu gdje je nekad stajao simbol društvenog života.
Tek krajem šezdesetih počinje ozbiljan proces obnove. Riječ je o trenutku kada se donijela hrabra odluka da kazalište neće biti restaurirano u potpuno izvornom obliku, nego će se stvoriti prostor koji poštuje tradiciju, ali jasno gleda u budućnost. Arhitekt Carlo Mollino oblikovao je Teatro Regio za novo doba: izvana je zadržana povijesna fasada, ali unutrašnjost je doživjela radikalnu transformaciju. Eliptična dvorana, moderna akustika, napredna scenska tehnika i fluidna geometrija prostora postali su obilježja nove ere.
Teatro Regio ponovno otvara svoja vrata 1973. godine u novom ruhu, a Torino dobiva novu kulturnu točku koja je imala snagu potaknuti građane da ponovno osjete ponos i pripadnost. Danas se smatra jednim od najboljih primjera kako arhitektonsko nasljeđe može biti očuvano, reinterpretirano i pozicionirano za budućnost bez pretvaranja u muzej prošlog vremena.
O ovom sjajnom primjeru posljednjih su godina pisali i veliki arhitektonski portali, kada su prenosili informaciju o novom fotografskom projektu Francka Bohbota. On je, naime, producirao i realizirao seriju fotografija koje prikazuju Teatro Regio kao remek-djelo moderne arhitekture rođeno u 20. stoljeću. Njegovi vizuali akcentirali su Mollinovu estetiku modernizma, u kojoj je naglasak na skulpturalnosti i doživljaju prostora. Bohbot snima kazalište kao scenu koja sama u sebi nosi priču, hvata teksture, ritmove, svjetlo i sjene, kao da arhitektura ima vlastitu dramaturgiju.
Za razliku od tradicionalnih europskih opernih kuća s pozlatama i freskama, Mollinova verzija kazališta postavljena je na modernističku teatralnost. Dvorane i vijugavi hodnici obavijeni su dubokim crvenim tonovima i baršunastim crnim površinama, a svjetlo je raspoređeno tako da svi oblici djeluju gotovo skulpturalno. Već pri ulasku, zidovi od crvenog baršuna stvaraju toplo, pomalo tajanstveno ozračje, dok su krivulje balkona, prolaza i stropova oblikovane tako da prostor izgleda kao da je u pokretu, s fluidnošću koja prati dinamiku publike.
Mollino je Teatro Regio zamislio kao iskustvo. Inspiriran nadrealizmom, aerodinamikom i simbolikom, stvorio je dvoranu za više od 1.500 gledatelja u kojoj se duboke boje, dramatični kontrasti i igra svjetla pretvaraju u gotovo sanjivi dojam. Uklonio je uobičajene arhitektonske elemente opernih kuća i integrirao rasvjetu u samu strukturu prostora, pa unutrašnjost djeluje poput koreografije svjetla i forme.
Priča o torinskom kazalištu ne nudi recept ni univerzalnu formulu za obnovu gradskih simbola, jer svaka zgrada ima svoju povijest, svoje vlasništvo, svoju politiku i svoju publiku. No, pokazuje da se velika arhitektura ne mora promatrati isključivo kao teret prošlosti ni kao ruševina koja podsjeća na izgubljena vremena i može postati početak nove faze – ako postoji odluka da joj se da prilika.
FOTOGRAFIJE: Franck Bohbot
