Putujete li u Pariz, uz obilje muzeja i galerija gotovo sigurno ćete se, barem na pola sata, zaputiti u jedan od slavnih pariških vrtova. Bilo da vam je u itineraru Jardin des Tuileries u blizini Louvrea, Jardin du Palais Royal koji nudi bijeg od gradske vreve ili Jardin du Luxembourg poznat među lokalcima kao “le Luco”, jedna stvar svima im je zajednička, a to su zelene metalne stolice. Razbacane po travnjacima, skupljene oko fontana, naslonjene na stabla… Kroz desetljeća, one su postale kulturološki lajtmotiv grada.
Gotovo da ne postoji Instagram reel iz Pariza koji ih ne zahvati u kadar, kao simbol gradske svakodnevice. Parižani ih koriste bez žurbe. Netko sjedi sam i čita Le Monde, netko prebacuje sako preko naslona i otvara termosicu jer je baš na pauzi za ručak, netko se zavalio s nogama preko naslonjača i planira “power nap”. Turisti im prilaze opreznije, ali brzo skuže sistem. Povuci, postavi gdje želiš, vrt je tvoj.
Zašto su zelene stolice Pariza ušle u legendu
Možda zato što se u Parizu rijetko sjedi bez razloga. Uvijek je to mali ritual: pauza od posla, promatranje prolaznika, piknik s prijateljima ili jednostavno ljenčarenje pod stablom. Stolice prate tu ideju i dizajnirane su tako da ostavljaju prostor: nisu nametljive, ne zadržavaju, ali te ni ne tjeraju dalje.
Tko je ikada sjeo na jednu od njih, zna o čemu je riječ. A tko nije, lako će doći na red. Samo u Jardin du Luxembourg ih je više od četiri tisuće, a onda i u Jardin des Tuileries, Palais-Royalu, na Place de la République, pa čak i uz obalu Seine kada se ljeti ondje postavi gradska plaža.
Prve stolice u pariškim vrtovima pojavile su se još u 18. stoljeću, kada su gradske vlasti odlučile postaviti individualne modele umjesto klupa, što je bilo revolucionarno. U to doba, sjesti u javnom prostoru značilo je imati privilegiju i nije bilo besplatno. Privatne tvrtke imale su koncesije i naplaćivale najam po satu, a Parižani su se, očekivano, bunili i pitali se kako to da moraš platiti da se odmoriš u vlastitom gradu?
Stvari su se promijenile 1843. godine, kada francuska država kupuje 1500 stolica i preuzima upravljanje njima. No pravi simbol Pariza, onaj masivni zeleni model s naglašenim naslonima, pojavio se tek 1923. godine u Jardin du Luxembourg. Te su godine gradski obrtnici iz Ateliers de la Ville de Paris osmislili model koji će postati poznat kao Sénat stolice jer ih je upravo Senat naručio i nad njima imao nadležnost.
Sénat stolice: Zeleno željezo koje ne stari tako lako
Stolice su napravljene da traju: čelik, vijci, ručno vareni spojevi. Unutar Sénat serije postoje tri modela; bez naslona, s naslonom i naslonjač, i teže do 13,5 kilograma, što se s jedne strane možda čini pretjeranim, ali ima svrhu. Na službenoj stranici Jardin du Luxembourg objašnjavaju da su preteške za ukrasti, a još je manja vjerojatnost da ih vjetar otpuše u slučaju jake ljetne oluje. Pritom elegantno izdržavaju desetljeća korištenja, podjednako i sunce i kišu, dječja penjanja i penzionerske štapove.
Godinama su se iznajmljivale pod koncesijama, sve dok 1974. Senat nije odlučio: stolice postaju besplatne i dostupne svima. Bio je to čin demokracije u praksi, sjedenje kao pravo, a ne privilegija. I dalje ih nadgleda Senat, kontrolira njihov broj (oko 4500 u Jardin du Luxembourg), raspoređuje ih po vrtu, a ako koja pukne, šalje je na popravak u društvene radionice koje su dio lokalne integracijske politike.
Devedesetih, originalne Sénat stolice već su bile istrošene, boja je bljedjela, a nasloni su škripali. Tada Senat raspisuje natječaj i traži novu generaciju istih stolica. Pobjeđuje tvrtka Fermob, mali francuski proizvođač vrtnog namještaja iz Thoisseya, gradića sjeverno od Lyona, osnovana još 1890. od strane obitelji kovača. Toj se priči 2002. pridružuje dizajner Frédéric Sofia. Njegov zadatak? Redizajnirati stolicu tako da zadrži karakter, ali postane lakša, udobnija, dostupna svijetu. Sofia uzima godinu dana za promatranje: fotografira sve modele u Jardin du Luxembourg, mjeri širinu sjedala i visinu naslona. Primjećuje da su neki modeli nespretno zavareni, dok drugi imaju nelogične naslone. Njegova nova verzija bit će ergonomičnija, skladnija, ali i dalje prepoznatljivo pariška.
Tako nastaje Luxembourg stolica, napravljena od aluminija (tek 3,8 kg za običan stolac bez naslona), u raznim bojama, s mekanim linijama koje ne režu u leđa. I što je najvažnije – dostupna svima. Danas ju možete kupiti online, odnijeti je kući i staviti u svoj vrt, iako naravno nikada neće imati onu patinu kao stolice u pariškom vrtu.
Luxembourg stolica dostupna je za kupnju široj javnosti, za razliku od stolice Sénat koja je isključivo rezervirana za pariške vrtove i pod skrbi je Senata, kao dio javnog dobra.
Iako su prve stolice postavljene upravo u vrtu Luxembourg, ubrzo su se proširile diljem Pariza pa ih se danas može vidjeti u Jardin des Tuileries, gdje se savršeno uklapaju u strogu geometriju vrtova između Louvrea i Place de la Concorde, na moderniziranom trgu Place de la République koji okuplja sve od prosvjednika do improviziranih koncerata, zatim u tišim kutovima Palais-Royala među kolonadama i šljunčanim stazama, uz obalu Seine u sklopu ljetnog koncepta Paris Plages, pa sve do Avenije Champs-Élysées, koja se do 2030. planira pretvoriti u pješačku šetnicu s novim, dizajnerski prilagođenim verzijama klasičnih pariških stolica.
Zelene stolice pariških vrtova možda su najjednostavniji, a ujedno i naprepoznatljiviji element gradskog namještaja pa sljedeći put kad se nađete na spomenutim lokacijama, znajte da ne sjedite na stolici, već u komadiću povijesti.
FOTOGRAFIJE: Jardin du Luxembourg, Unsplash, Pexels, Instagram
