Čitam sve i svašta. Od krimića, trilera, drame, erotske književnosti, klasika, političke publicistike, knjiga za mlade, knjige po kojima su snimljene serije, filmovi, dosta psihologije, knjige o umjetnosti, glazbi, ponekad mi se i koja filozofska nađe u rukama. No, ima nekoliko knjiga kojima se često vraćam i da mogu, stalno bi ih imala u torbi. Svaki dan bi ih nekoliko puta otvorila i pročitala par rečenica. Iako ih sada već cijele znam skoro pa na pamet, sve te njihove rečenice mi svaki put različito odzvanjaju, kao da s novim vremenom i čitanjem mijenjaju značenje, nadograđuju se i sazrijevaju.
Žene koje trče s vukovima
Jedna od tih knjiga je “Žene koje trče s vukovima”. Objavljena 1992. godine, čim je stigla na police knjižnica posudila sam ju. Čitala sam ju iako nisam skoro pa ništa razumjela, naime išla sam tada u peti razred osnovne škole. Iako sam prilično ozbiljne knjige čitala od najranije dobi, s maksimalnim razumijevanjem koliko ga jedna osnovnoškolka može imati, ovu knjigu nisam shvaćala, tada sam mislila da shvaćam, no nisam, niti blizu. Sada u retrospektivi, nisam ju u potpunosti shvaćala jako, jako dugo. Iako, stalno sam joj se vraćala. Posudila sam ju i sljedeće godine, i sljedeće, i sljedeće… U drugom srednje sam kupila svoj primjerak koji dan danas stoji na stoliću u dnevnoj sobi, uvijek spreman za listanje. Uz sve druge nove knjige koje kupim ili posudim u knjižnici. Na stoliću su naime, one koje trenutno čitam. Trenutno ih je četrnaest komada: dvije iz knjižnice (pročitane, moram ih vratiti) te njih dvanaest podijeljene u tri stupca po četiri knjige.
Prvi stupac čine najnovijih četiri; sve su oko dvjestotinjak stranica, malog formata i mekog uveza i njih ću “progutat” najvjerojatnije do sljedećeg vikenda. Drugi stupac čine njih četiri koje čitam i proučavam, pamtim rečenice, vadim bilješke jer ih istražujem za neke zadatke pisanja. A treći stupac čini jedan divan ilustrirani roman Klare Rusan za koji će mi trebati nešto više vremena jer je pun detalja, što riječi, što minucioznih ilustracija, tako da ga i čitam i gledam – vječno; kao i dvije knjige kojima se u zadnje vrijeme često vraćam jer volim čitati već toliko puta pročitane dijelove, no svaki put meni potrebne… I ta jedna knjiga koja je tu najdulje. Koja je promijenila sedam stanova, sedam dnevnih boravaka i sedam stolića.
Ona je tu od početka i bit će do kraja. Uščuvana, no trošna. Dobro uvezena, no listovi kao da će svaki čas ispasti, mekanog uveza, no teška, debela i čvrsta. Moja “Žene koje trče s vukovima” ima tragove vremena, ima moje tragove vremena na sebi. Ponekad kada ju samo gledam, te njezine (loše) dizajnirane korice, shvaćam da osim devetnaest priča koje knjiga donosi čitateljima, ona priča i onu dvadesetu, svakome njegovu, njezinu.
Kako sam spomenula, dugo ju nisam čitala, samo je stajala na stoliću, izmjenjivala ih je. Čitala sam dijelove, no dugo ju nisam cijelu pročitala od početka do kraja, u komadu. I onda sam prije nekoliko godina gledala odličnu seriju “Fleabag” i zbog jedne scene s Kristin Scott Thomas i Phoebe Waller-Bridge sam momentalno posegnula za njom i pročitala ju u komadu. Znate ono kada krenete čitati predvečer, navečer i ulovite se kako nakon maratona sjajne knjige lovite zadnje stranice u onim zadnjim atomima snage, koje izvlačite u blagi sprint jer jedva čekate kraj (a i sunce je izašlo, zora je odavno završila). Znam kraj skoro na pamet i svejedno jedva čekam doći do njega, barem je tako u mom slučaju, kod “takvih” knjiga.
Ne moramo analizirati moje osobne razloge zašto sam posegnula za njom. Tko me poznaje, shvatit će. No, ono što je bitno, što povezuje scenu i knjigu jest taj iskonski osjećaj koji povezuje sve žene, sve ženske arhetipove, sve ono što je žensko.
Psihoterapeutkinja i spisateljica Clarissa Pinkola Estés nakon više od dvadeset godina rada i pisanja 1992. godine objavila je knjigu “Women Who Run With the Wolves: Myths and Stories of the Wild Woman Archetype”. Isprva ju je odbilo četrdesetak izdavačkih kuća s obrazloženjem da se ne radi o znanstvenoj knjizi. Danas se knjiga smatra remek-djelom, prevedena na četrdesetak stranih jezika s nebrojeno mnogo izdanja.
Clarissa Pinkola Estés je američka pjesnikinja, psihoanalitičarka i stručnjakinja za posttraumu koja je odgojena u vremenu i prostoru, danas gotovo nestalim usmenim i etničkim tradicijama. Ona je prva generacija Amerikanki koja je odrasla u ruralnom selu od 600 stanovnika u blizini Great Lakes. Estés je cjeloživotna aktivistkinja u službi onih bez glasa; kao specijalistkinja za oporavak nakon traume i psihoanalitičarka s četrdeset i osam godina kliničke prakse s osobama traumatiziranim ratom, izbjeglištvom i žrtvama torture; i kao novinarka koja pokriva priče o ljudskoj patnji i nadi.
Ona je Mestiza Latina, španjolska Indijanka iz Meksika, trenutno u svojim sedamdesetima. Odrasla je u sada iščezloj usmenoj tradiciji ratom razorenih imigrantskih, izbjegličkih obitelji koje nisu znale čitati ni pisati, ili su to činile kolebljivo, i kojima je engleski bio treći jezik iznad njihovih prastarih jezika. Kao starije dijete posvojena je u useljeničku i izbjegličku obitelj većinskog naroda Mađara i manjine Podunavskih Švaba. Njezine obitelji nisu znale čitati ni pisati, ili su to činile neodlučno, nespretno. Ali bili su iznimno mudri u pogledu prirode, sadnje, životinja, izrade svega od nule, od cipela do pjesama. Njezin odgoj i djetinjstvo obilježeni su i uronjeni u usmenu tradiciju starih mitova i priča, pjesama i napjeva, plesova i drevnih načina liječenja.
Na njezino pisanje, znanstveni i terapeutski rad, duboko su utjecali ljudi iz njezine obitelji koji su bili poljoprivrednici, pastiri, hmeljari, kolari, tkalci, voćnjaci, krojači, stolari, čipkari, pletilje, konjari i jahačice iz svojih starih zemalja.
Iako od rođenja uronjena u usmeno, plemensko i drevno, obrazovala se i zaslužila doktorat iz etnokliničke psihologije, studija socijalnih i psiholoških uzoraka kultura i plemenskih grupa, s naglaskom na domorodačke povijesti. Autorica je mnogih radova i djela, a knjiga “Žene koje trče s vukovima” bila je punih sto četrdeset i četiri tjedna na vrhu liste bestsellera New York Timesa!
Kao specijalistica za post-traumu, Estés je započela svoj rad 1960-ih u veteranskoj bolnici Edward Hines Jr. u Hinesu, Illinois. Tamo je radila s bojnim vojnicima iz Prvog svjetskog rata, Drugog svjetskog rata, rata u Koreji i Vijetnamu, koji su živjeli s kvadriplegijom, onesposobljeni zbog gubitka ruku i nogu. Radila je u drugim ustanovama brinući se za teško ozlijeđenu “odbačenu” djecu, ”šokirane” ratne veterane (tada tako zvane, sada, desetljećima se zna da se radi o posttraumatskom stresnom poremećaju) i njihove obitelji. Njezino podučavanje pisanja u zatvorima počelo je ranih 1970-ih u muškoj kaznionici u Coloradu; Saveznom ženskom zatvoru u Dublinu, Kalifornija, i u drugim “zaključanim ustanovama”.
Estés je radila na području gubitka djece, preživjelih obitelji žrtava ubojstava, kao i rada na kritičnim incidentima. Radila je i na mjestima prirodnih katastrofa, gdje je, na primjer, počela razvijati protokol za oporavak nakon traume za preživjele potresa u Armeniji. Od tada je njezin Protokol oporavka nakon traume preveden na mnoge jezike i koristi se diljem svijeta za edukaciju građana-pomagača da obavljaju posttraumatski rad na licu mjesta u mnogim katastrofama, nakon što su prve osobe, ne-stručnjaci i stručnjaci krenule dalje. Dobitnica je mnogih nagrada i počasnih priznanja za svoj znanstveni rad, tako da me je, nakon što sam ju istražila, nekako iznenadila činjenica da je njezinu knjigu odbilo četrdesetak izdavača prije nego je objavljena. A sve pod izlikom da nije znanstvena, ili nije “dovoljno” znanstvena.
Knjiga je momentalno po izdanju stavljena na self-help police knjižara. A svi znamo kako te police izgledaju. U moru šarlatanstva i “mumbo jumbo” sadržaja ipak izroni tu i tamo neka ozbiljna, dobra knjiga. Bila ona znanstvena ili ne. No, tu je bio problem sa “Žene koje trče s vukovima”. Ta knjiga po niti jednoj točki definicije self-help žanra ne spada u njega. Prije je filozofska, nego self-help. A opet, sama Estés ju ne definira tako. No, čim su ju kritika, izdavači i mediji 1993. okarakterizirali kao “duhovni, spiritualni odgovor na knjigu “The Feminine Mystique” Betty Friedan knjiga se probila do šire mase; one društvene, kulturne, filozofske… svake. Čak i onih koji pobožno kopaju po “self-help” policama knjižara i knjižnica, i onih koji bježe od njih.
U ovoj snažnoj, strastvenoj knjizi, Clarissa Pinkola Estés nas vraća starim, interkulturalnim, arhetipskim pričama poput one o Modrobradome, Vasilisi Premudroj, Zlatokosi, o Djevojčici sa šibicama, ili predivnoj afričkoj priči o Manaweeju, a sve kako bismo kroz njih proniknule našu “divlju ženu”, neizmjerno mudru i bogatu te kako bismo svladale sva poglavlja koja pred nas život stavlja: ulazak u svijet žena, jedinstvo s partnerima, osamljenost i traganje, osjećaj otpadništva, prijateljstvo s vlastitim tijelom, preživljavanje, bijes i praštanje, seksualnost, sklad s vlastitim unutarnjim bićem, njegovanje stvaralačkoga života, prihvaćanje sebe i svega onoga oko sebe.
Da se vratim na scenu iz serije “Fleabag”. Gledajući je odmah mi je pred oči iskočila Baubo, drevna antička, grčka božica. Ona se prikazuje i opisuje kao starija žena u grčkoj mitologiji koja se posebno pojavljuje u mitovima ranog orfizma. Poznata je kao božica veselja, prikazana je kao razvratna i seksualno oslobođena. Kipovi i slike, freske prikazuju je kao tijelo žene, bez glave, bradavice na torzu su joj oči i umjesto usta ima vulvu. Moram priznati da tijekom svog studiranja povijesti umjetnosti nisam naišla na ovu božicu (a prošli smo sve, ili većinu razvratnih bogova!).
Čitajući “Žene koje trče s vukovima” kao tinejdžerka pokušala sam naći opis ove božice u knjizi o antičkim mitovima koju smo imali doma, neuspješno. Tražila sam ju i u knjigama o antičkoj mitologiji u knjižnicama i našla. I to u knjizi “The Greek Myths” Roberta Gravesa. Opis Baubo je skoro pa identičan onome kako sam ju doživjela u knjizi “Žene koje trče s vukovima”. Njezina vulva je opisana ne kao spolni organ, već kao portal ka ženskim pričama i znanju, u potpunosti lišen te prve, seksualne konotacije, iako ju sadrži, zajedno sa svim ostalim, ženskim.
Način kako Kristin Scott Thomas opisuje bol, tu žensku konstantu, momentalno me podsjetio na Baubo i knjigu. Uzela sam ju u ruke i u dva dana pročitala. Knjiga ima petstotinjak strana, no proletjele su kao najuzbudljiviji vikend izlasci. Mislim da je to bilo 2019. godine. Od tada joj se na mjesečnoj bazi vraćam i čitam određene dijelove. A sada sam se odlučila na novo čitanje cijele knjige. Jako me zanima što će mi sada reći.
Tekst je izvorno objavljen na neononline.hr.
FOTOGRAFIJE: Unsplash, clarissapinkolaestes.com, Algoritam (naslovnica)
