Nina Katavić i Ana Bacinger moje su sugovornice kojima je zajednički život u sredini manjoj od one zagrebačke pa je Nina glavni grad zamijenila Lastovom, a Ana Varaždinom. Prije nego krenemo na priču o životu i radu u novim sredinama koju su podijelile s nama, predstavit ću ih ukratko.
Nina radi kao učiteljica tjelesne i zdravstvene kulture u osnovnoj školi na Lastovu, a ujedno je i event menadžerica te trenerica jedrenja. Ana je karijeru gradila na području modnog i lifestyle novinarstva te je prošla sve funkcije; od novinarke preko modne urednice do glavne urednice. U hodu se zaljubila u modne editorijale, produkciju snimanja i sve kreativno što taj posao nosi pa je godinama radila kao stilistica za brojne hrvatske magazine. Danas je samozaposlena i radi kao vanjska suradnica-novinarka, producentica snimanja, povremeno stilizira, a ima i vlastiti modni brend LFP Collection i blog kojeg vodi već 14 godina. Uz to, mama je i dvogodišnjeg Leva.
Život u manjoj sredini: Lastovo & Varaždin
Pitala sam Ninu kako je izbor pao na Lastovo?
“Od 2021., tijekom ljeta i često tijekom godine, boravila sam na otoku zbog dečka koji je s Lastova. 2023. sam se na otok i preselila jer sam počela raditi u osnovnoj školi. Kako sam prethodno prošla dvije selidbe, sada sam znala što me čeka. Ipak, ovo je preseljenje bilo značajno drugačije i teže – ne samo iz operativnih razloga, nego jer je završio jedan prekrasan period u mom životu. Za razliku od poslovnog života, školovanje je neusporedivo opuštenije, ležernije i bezbrižnije.”
Anina selidba u Varaždin dogodila se bitno ranije, prije punih 10 godina:
“U to vrijeme su mi svi govorili da sam luda jer sam dala otkaz s funkcije glavne urednice jednog renomiranog modnog portala. Danas kada na to gledam, vidim da je to tako moralo biti i da se dogodilo u pravom trenutku. Svi koji rade novinarski posao, pogotovo onaj online, prije ili kasnije odluče promijeniti profesiju jer taj posao previše troši… Odluka je pala na Varaždin iz jednostavnog razloga – zbog ljubavi i mogućnosti da napravimo svoj dom, idilu u kojoj ćemo stvoriti obitelj i zajedno ostarjeti.”
Selidba joj nije teško pala jer je istovremeno bila izuzetno iscrpljena od posla. Došla bi doma na maminu kuhinju, napunila baterije, a zatim bi sa suprugom Sebastijanom krenula u stvaranje njihovog današnjeg doma. Kao prednost navodi da se nije preselila u nepoznati grad, već u sredinu u kojoj je imala prijatelje, a njezina je obitelj na svega desetak kilometara udaljenosti. U tom se periodu, prisjeća se, toliko zasitila Zagreba i svega što on nosi sa sobom da ju je baš veselilo biti u manjoj sredini.
Nina nam dočarava svoj život na Lastovu. Za razliku od Zagreba, do posla može doći ili pješke ili s automobilom za pet minuta. U školi je vrlo dinamično jer je s učenicima u dvorani, na igralištu, a u ljetno vrijeme i na moru. U školi je mala zajednica u kojoj se svi poznaju i dobro slažu te je naglasak na obiteljskoj atmosferi koju u Zagrebu i nije toliko primijetila.
“Najveće razlike u radu između gradskih i ruralnih sredina su vidljive u broju učenika. U nekom razredu imam 3, a u nekom 7 učenika, što je značajno manje od broja učenika u nekom razrednom odjelu u Zagrebu. Iako se čini na prvi pogled da je jednostavnije raditi s manjim brojem učenika, zapravo je zahtjevnije i izazovnije jer ih je teže animirati i potaknuti na rad”, objašnjava Nina i dodaje:
“Prednosti života na Lastovu su puno slobodnog vremena, čist zrak i priroda, zdraviji život i kvalitetniji odgoj djece. Slow living motion je ovdje maksimalno izražen i pojam stresa je potpuno stran. “
Zime na otoku
No, kaže, postoje i nedostaci poput velike udaljenosti od većeg grada (u ovom slučaju Splita od kojeg otočane dijeli pet sati vožnje brodom), zatim izostanak robne dostave, oskudan asortiman proizvoda koji se mogu kupiti u samo dvije lokalne trgovine i nedostatak različitih aktivnosti, posebno preko zime. Nina ističe:
“Izoliranost na otoku ponekad je deprimirajuća jer vremenske prilike znaju zaustaviti mogućnost prometa prema i od kopna. Zime na otoku su bezlične i uglavnom svatko čeka ljeto, sezonu i lagani ‘šušur’. Tijekom zime svi rade u polju, najviše oko maslina i obavljaju svoje redovne poslove. U zimsko vrijeme mlađi često idu u Split zbog shoppinga i zabave.”
Kaže kako se zna sjetiti dana u Zagrebu koji bi joj brzo prolazili jer su uvijek bili ispunjeni s mnogo aktivnosti. No, kako je grad velik, tako bi dosta vremena provodila putujući s jednog odredišta na drugo. Sada ne razmišlja o mjestu gdje se nalazi, već život na Lastovu promatra kroz sebe, svoj rast i sa željom za ostvarenjem postavljenih ciljeva.
“Zimi dane najčešće provodim u školi ili na različitim online edukacijama i društvenim mrežama. Volim kuhati pa isprobavam nova jela, šetam i idem s dečkom na ribe. Ljeti je uvijek radno jer je tu zahtjevan posao u konobi zbog velikog broja turista, nautičara koji posjećuju prekrasnu uvalu Zaklopaticu sa svojim jedrilicama”, opisuje Nina svoje dane i dodaje kako je sretna što ima prilika doživjeti i način života u sredini znatno, znatno manjoj od Zagreba. Život na otoku, zaključuje, razvija strpljivost i vještine otpornosti na izazove i teškoće.
Renovacija kuće & slow living
Vratimo se s Lastova na kopno, ponovno do Varaždina, gdje Ana sa suprugom kreće u projekt uređenja doma. Taman su u dogovorima oko velike renovacije kuće u kojoj žive i iduću godinu opisuje kao vrlo izazovnu jer će, uz posao i sina Leva, imati i posla s majstorima. Kuća koju renoviraju nalazi se u lijepom dijelu Varaždina, svega deset minuta šetnje od strogog centra grada, a najviše ih je osvojila lokacija i ogromno dvorište u kojem danas uživaju. Zanimalo me kako izgleda njezina svakodnevica:
“Sigurno imam više slobodnog vremena i kvalitetniji život nego da živim u Zagrebu. Levov vrtić udaljen je tri minute biciklom od naše kuće, dućan isto tako. Ako ne moram u Zagreb poslovno, ne palim automobil po tjedan dana; sve obavljam biciklom ili pješke. U Varaždinu većina ljudi radi od 7 do 15 sati pa su i popodneva duža, kvalitetnija i usmjerenija na obitelj, djecu i prijatelje. Ne bih to mijenjala ni za što na svijetu.”
Prije nego je postala majka, nije joj bio problem posao prilagoditi preseljenju. Išla je na gotovo sve evente i odrađivala po 2-3 sastanka tjedno. No, u ovoj fazi života to joj je postalo naporno i zamorno, a kao jedan od glavnih razloga izdvaja zagrebački promet koji je postao nepodnošljiv. Do ulaza u Zagreb joj treba 40 minuta, jednako kao i nekome tko živi na periferiji grada, kaže Ana.
“Izazov je jedino kad ne spavamo dobro, mislim da tu svaka mama suosjeća sa mnom. Prednosti su definitivno te da se vratim doma u svoj mir, sjednem u vrt i resetiram se nakon dugog i napornog dana.“
No, Varaždin, za razliku od Lastova, ipak nije toliko mala sredina. Jako je blizu Zagreba i mnogo ljudi poslovno prema njemu gravitira. Većina stanovnika Varaždina, kaže Ana, mašta o brzom vlaku koji bi povezao Varaždin i Zagreb i s kojim bi za četrdesetak minuta bili na glavnom kolodvoru. To bi im znatno pojednostavilo život.
“Ako želite graditi karijeru u nekim profesijama, jednostavno ste primorani raditi u Zagrebu. No, mislim da je tako u svakom manjem gradu. Imam veliku sreću što s većinom svojih klijenata imam dogovor da radim od doma i po potrebi dolazim na neke veće sastanke i, naravno, na snimanja. Sve je stvar dogovora”, objašnjava i dodaje kako u ovom periodu svog života ne vidi nikakve nedostatke. Slow living joj odgovara, iako on uz toddlera i nije toliko moguć, smije se.
Postoji li FOMO?
Čini li joj se da nekad nešto propušta u Zagrebu?
“Da! Pogotovo zbog društvenih mreža! Prestala sam odlaziti na većinu evenata jer me to previše iscrpljuje. Odlazim samo na one koje organiziraju moji klijenti i često pomislim da sam svašta propustila. Ali, kroz jedan razgovor s prijateljicom koja je na većini tih istih evenata, shvatim da ne propuštam puno. Zapravo mi najviše nedostaju zagrebačka događanja, dobri restorani, chic kafići i koncerti. Međutim, za sve to sjednem u automobil i brzo sam u Zagrebu”, zaključila je Ana našu priču.
FOTOGRAFIJE: Privatno vlasništvo
