The Guardian donosi priču jedne Irkinje Maríe Hjálmtýsdóttir, učiteljice u školi i aktivistice, koja je podijelila iskustvo svoje obitelji sa skraćenom tjednom satnicom te je opisala kako 36-satni radni tjedan izgleda u praksi. Takva poslovna promjena u Irskoj započela je 2019. godine, nakon uspješnih probnih projekata u kojima je sudjelovalo više od 1% radne populacije Islanda. Kao rezultat, gotovo 90% zaposlenih u zemlji sada radi kraće radno vrijeme ili ima pravo na skraćivanje tjedna.
Kako 36-satni radni tjedan izgleda u praksi?
I druge zemlje razmatraju slijediti islandski primjer: Njemačka, Portugal, Španjolska i Ujedinjeno Kraljevstvo već su pokrenule ili provode pilot-projekte. Ovdje smo pisali o dvije hrvatske tvrtke koje su primijenile nešto slično te se odlučile za 4-dnevni radni tjedan – i više se nisu vratile na staro. Prije godinu dana, Belgija je postala prva zemlja Europske Unije koja je zakonski omogućila četverodnevni radni tjedan svima koji to žele. Međutim, za razliku od islandskog modela, u Belgiji svi koji se odluče na četverodnevni radni tjedan moraju ugurati isti broj radnih sati u manje dana. Možda je to razlog zašto se manje od 1% ljudi odlučilo na tu opciju.
Kako 36-satni tjedan funkcionira na Islandu? Prije je bilo češće da su žene ondje radile skraćeno radno vrijeme kako bi uskladile obiteljske i poslovne obveze. Od 2019. godine kada je uveden 36-satni radni tjedan, to je značilo korak prema većoj jednakosti jer je njihov kraći radni tjedan omogućio ljudima (uglavnom ženama) koji su prije radili skraćeno 36 sati tjedno, da unutar istih sati sada postignu puno radno vrijeme, a s punim radnim vremenom došli su i bolja plaća i bolji uvjeti. Promjena je također omogućila mnogim muškarcima koji su bili stalno na poslu da se više uključe u svakodnevni život svoje djece, piše The Guardian.
Autorica teksta kaže kako njezin suprug radi u državnom uredu. Isprva je radio do podneva svakog petka, no brzo je promijenio odluku i sada uzima po dva slobodna petka svakog mjeseca. Na svoje slobodne dane, govori, voli dugo spavati, zatim razgovarati s prijateljima dok čisti kuhinju te odlazi u trgovinu u potrazi za zanimljivim knjigama. Doma dođe do 13:40 kako bi pokupio sina iz škole. Budući da autorica članka po njega odlazi ostalim danima, to joj je omogućilo da svaki drugi petak poslijepodne provede s prijateljima, volontira ili jednostavno ode sama na trening, a i da kao umorna učiteljica izbjegne burn out.
“Svi znamo onaj osjećaj lakoće i slobode dan prije nego što idemo na godišnji odmor. Moj suprug sada uživa u tom osjećaju dvaput mjesečno, a ja ne moram pamtiti koji je tjedan na redu, jer u četvrtak poslijepodne to vidim na njegovom licu.“
Budući da je učiteljica, ova promjena tehnički se ne odnosi na autoricu članka jer se na njezin posao i dalje gleda kao na radni tjedan od 40 sati. Međutim, samo 26 sati tjedno provodi predajući u učionici. Ostatak vremena odlazi na sastanke, ispravljanje i pripremu nastave. Ima slobodu organizirati te sate izvan nastave sama, što znači da, radeći malo duže neke dane, može uzeti slobodno petkom poslijepodne, kada je njezin suprug također slobodan.
Administratori, domari, čistači i kuhinjsko osoblje u njezinoj školi pripadaju drugim sindikatima i sada rade skraćeno svakog tjedna. Promijenili su raspored tako da je manje popodnevne nastave petkom. Osoblje je zadovoljno, a učenici se nisu žalili, prenosi The Guardian. Različite tvrtke i institucije imaju različite potrebe i, naravno, nije svima moguće zatvoriti vrata u podne jednom tjedno. Neki zaposlenici skratili su pauze za kavu i ručak, a ljudi su morali razmisliti o tome kako isplanirati rad – koji sastanci mogu biti kraći, koji se mogu održati online, a koje odluke se mogu donijeti putem e-maila.
Veće zadovoljstvo poslom
Neki se, kaže, žele vratiti na staro jer još uvijek nisu riješeni svi problemi, poput stresa kojeg dio ljudi osjeća kada ranije napuste ured, a posao se i dalje gomila. Promjena, piše The Guardian, nije bila jednostavna i ne može se primijeniti na sva zanimanja. Međutim, svi kvalitativni i kvantitativni podaci pokazuju da većina ljudi koja je skratila svoje radno vrijeme – to voli. Zadovoljstvo poslom je poraslo, stres je smanjen, a zaposlenici se osjećaju sretnije na radnom mjestu.
Suprotno strahovima da će produktivnost patiti, istraživanja su pokazala da je razina ostala ista ili je čak poboljšana – ponekad samo uklanjanjem duljih pauza za kavu ili boljim postavljanjem prioriteta na poslu. Maríe dodaje kako joj je prijateljica, inače zaposlena u jednoj velikoj auto-kući, objasnila da su se zaposlenici okupili da bi osmislili način provedbe kraćeg radnog tjedna bez da to utječe na njihove klijente.
Uredski radnici sada mogu birati hoće li svaki dan završavati ranije, imati pola slobodnog dana tjedno ili cijeli slobodan dan svaka dva tjedna, dok su mehaničari promijenili raspored smjena, ali i dalje na vrijeme popravljaju jednaku količinu automobila. Dodaje da su zaposlenici zadovoljni promjenama i da se nitko od njih, uključujući šefove, nikada ne bi vratio na staro.
Dragocjeno slobodno vrijeme
Dodatne slobodne sate ne koriste za posjete liječnicima ili roditeljske sastanke u školama. Na Islandu su oduvijek imali pravo obavljati takve stvari prema potrebi, bez smanjenja plaće. Ništa se u tom pogledu nije promijenilo. Umjesto toga, koriste te dragocjene sate za vježbanje, odlazak frizeru, kupovinu i druženje s obitelji i prijateljima, bez osjećaja da propuštaju kvalitetno vrijeme s obitelji. Za one koji žive u Reykjavíku, dodatni bonus je smanjenje uobičajene prometne gužve petkom poslijepodne, što kretanje gradom čini znatno lakšim i ugodnijim.
“Promjene poput ove u načinu rada možda zvuče nemoguće, ali moguće su ako se ljudi udruže i preispitaju kako posao treba biti organiziran. Ja sam učiteljica s punim radnim vremenom, ali također sam i majka, supruga, kći, sestra i prijateljica. Imati nekoliko dodatnih sati svaka dva tjedna, dok moj suprug preuzima brigu o djetetu, omogućuje mi da bolje ispunim sve te uloge”, zaključila je u članku za The Guardian.
FOTOGRAFIJE: Pexels, Unsplash
