Deborah Needleman godinama je bila jedno od najutjecajnijih uredničkih imena američkih magazina. Vodila je Domino, bila na čelu WSJ. Magazinea i T: The New York Times Style Magazinea, a onda je na vrhuncu karijere odlučila otići. Razlog nije bila nova funkcija ni novi medijski projekt, nego želja da radi rukama i živi u ritmu godišnjih doba, što ju je naposljetku odvelo u svijet tradicionalnih zanata, točnije izrade košara.
Deborah Needleman počela je izrađivati košare 2018. godine. Radi uglavnom unutar europske tradicije izrade košara, najčešće koristeći vrbu (salix) i šaš (scirpus lacustris). I dalje se educira kod majstora u Engleskoj, Walesu, Francuskoj, Danskoj i Španjolskoj, čiji je rad snažno oblikovao njezin pristup, te paralelno istražuje različite tradicije izrade košara diljem svijeta.
Košare su joj posebno privlačne jer istovremeno imaju funkciju i estetsku vrijednost, a tehnike i materijali razlikuju se ovisno o namjeni i mjestu nastanka. Upravo ju ta raznolikost, kao i proces u kojem se naizgled nepovezani komadi materijala pretvaraju u trodimenzionalni objekt, i dalje iznova fascinira.
FOTO: Giacomo Bianco
Tko je Deborah Needleman?
Karijeru je gradila bez prevelike ambicije usmjerene prema titulama i hijerarhiji, ali s izrazito dosljednim interesima. Profesionalni je put započela kao novinarka koja se bavila temama vrta, potom je radio kao asistentica fotografa i urednica fotografije u Washington Post Magazineu, a krajem devedesetih bila je jedna od urednica u House & Gardenu. Prijelomni trenutak dogodio se 2004. godine, kada je pod okriljem Condé Nasta pokrenula magazin Domino. Iako je magazin ugašen pet godina kasnije, Domino je u kratkom razdoblju snažno utjecao na način na koji se govori o interijerima, svakodnevnom dizajnu i življenju. Estetiku su spajali s praktičnim, neopterećenim pristupom prostoru.
Nakon magazina Domino, Deborah Needleman sudjelovala je u razvoju lifestyle sekcije Off Duty za The Wall Street Journal, a zatim je preuzela poziciju glavne urednice WSJ Magazinea, koju je vodila do 2012. godine. Već je tada bila prepoznata kao urednica koja promišlja šire od mode i trendova, s naglašenim interesom za zanatstvo, prirodu i kulturni kontekst dizajna. Taj se urednički rukopis u potpunosti razvio dolaskom na čelo T: The New York Times Style Magazinea 2012. godine, gdje je naslijedila Sally Singer.
Tijekom četverogodišnjeg “mandata” u T Magazineu, Deborah Needleman proširila je urednički fokus časopisa, koji više nije bio isključivo modni i luksuzni dodatak dnevnim novinama. Postao je platforma koja se ozbiljno bavila dizajnom, književnošću, umjetnošću, zanatima i kulturom. Pod njezinim vodstvom T Magazine stekao je reputaciju intelektualno snažnog, ali vizualno toplog i nenametljivog medija, s naslovnicama i temama koje su uključivale Björk, Beyoncé, Michelle Obamu, Lee Radziwill, Lin-Manuela Mirandu, Phoebe Philo i Philipa Rotha. Needlemanin urednički pristup često se opisivao kao istovremeno chic i neopterećen, pritom i duboko promišljen, s naglaskom na trajne vrijednosti umjesto prolaznih trendova.
Trenutak spoznaje za Deborah Needleman
Unatoč karijernom vrhuncu i statusu jedne od najtraženijih urednica u industriji, Needleman je krajem 2016. odlučila napustiti T Magazine. Odluka nije bila rezultat iscrpljenosti niti konflikta s medijskim svijetom, nego osobne spoznaje da želi drukčiji način rada i života. Taj trenutak dogodio se dok je, istražujući temu za New York Times, gledala video izrađivačice košara Annemarie O’Sullivan iz Sussexa. Snimka je prikazivala proces rada od početka do kraja: berbu vrbe, povratak u radionicu i koncentraciju. Deborah Needleman je kasnije opisala taj trenutak kao jasan “aha trenutak”, u kojem je shvatila da želi raditi rukama, živjeti u skladu s godišnjim dobima i imati život organiziran prirodnim ciklusima, a ne rokovima modnih sezona i uredničkih kalendara.
Usporiti ne znači odustati od svega, nego birati ono što želiš raditi.
Odlazak iz svijeta magazina značio je i radikalnu promjenu svakodnevice. Umjesto velikih timova i stalne komunikacije, Deborah Needleman suočila se s praznim inboxom, nedostatkom strukture i činjenicom da mora sama organizirati vlastiti dan. Kako je priznala u intervjuu za 1 Granary, taj prijelaz bio je zastrašujući, posebno zato što se nikada nije smatrala osobom vještom u radu rukama. Kasnije je otvoreno govorila i o tome da joj je jedan od najvećih osobnih izazova bio prepoznati da ima ADHD te naučiti kako raditi i funkcionirati unutar njegovih okvira. Struktura koju je ranije pružao rad u velikim redakcijama često je bila lakša od potpune slobode koju je donio samostalni rad.
Ipak, jasnoća vizije kako želi živjeti bila je snažnija od straha. Unutar tjedan dana od odlaska iz T Magazinea upisala je tečaj izrade metli u John C. Campbell Folk Schoolu u Sjevernoj Karolini, a ubrzo nakon toga počela je učiti i druge tradicionalne zanate.
U godinama koje su slijedile Deborah Needleman putovala je svijetom, istražujući lokalne zanatske prakse. Za T Magazine pisala je kolumnu Material Culture, u sklopu koje se bavila japanskim indigo bojenjem, sardinskim tkanjem, blok printanjem u Jaipuru, izradom ratan namještaja i drugim tehnikama koje spajaju funkcionalnost, tradiciju i estetiku. Paralelno s pisanjem, sve više je radila vlastitim rukama, postupno razvijajući osobnu praksu izrade košara, koju i danas gradi polako, bez ambicije rasta ili komercijalnog širenja.
Srodnost zanata i uredničkog rada
Jedno od tih putovanja pokazalo se posebno važnim, njezin odlazak u Japan, gdje je provela dva tjedna istražujući stanje tradicionalnih obrta. Posjetila je dvadesetak majstora, od drvodjelaca i izrađivača metli do lakera, lončara, prirodnih bojadisara i tkalaca. Predanost tim zanatima, kao i razina vještine i preciznosti, na nju su ostavili snažan dojam, ali su je istovremeno i obeshrabrili. Kako je sama rekla, potraga za savršenstvom i višegeneracijska strast koja te majstore održava, unatoč ekonomskim i životnim teškoćama koje takva predanost zahtijeva, bila je dirljiva, ali i teška za promatrati. Posebno ju je pogodila činjenica da mnogi od njih ne žele da njihova djeca nastave tim putem.
U razgovoru za Cabana Magazine Deborah Needleman istaknula je da u zanatstvu može povući paralelu s uredničkim radom. I jedno i drugo temelji se na procesu, strpljenju, razumijevanju materijala i poštovanju znanja koje se prenosi generacijama. Rad sa “skromnim materijalima”, kako ih opisuje, omogućio joj je odnos prema poslu u kojem rezultat nije odvojen od procesa, a vrijednost se ne mjeri brzinom ni vidljivošću. U podcastu Time Sensitive dodatno je pojasnila da njezina odluka nije bila bijeg iz karijere, nego promjena načina na koji definira uspjeh. Umjesto proizvodnje sadržaja o kulturi i zanatu, postala je njihov aktivni sudionik. Fizički rad, patina, nesavršenost i sporost postali su temelj njezine svakodnevice, ali i nastavak interesa koji su obilježili cijelu njezinu profesionalnu karijeru.
Na priču Deborah Needleman danas se može gledati kao primjer radikalne promjene karijere, no ona sama naglašava da se ne radi o odbacivanju prošlog identiteta. Riječ je o svjesnom preusmjeravanju fokusa, o odluci da se iskustvo, znanje i senzibilitet stečeni u medijima pretoče u drukčiji oblik rada. Nekad je uređivala stranice magazina, a danas oblikuje predmete. A umjesto da prati ritam industrije, prati “ritam” materijala i sezona.
FOTOGRAFIJE: Giacomo Bianco, Studio DN
