Nakon godina pred kamerom i iza kamere, Dunja je otvorila vrata novog event spacea u Zagrebu

“Gotovo cijelo jedno desetljeće provela sam radeći u informativnim programima hrvatskih televizijskih kuća, od čega sam četiri i pol godine bila šefica produkcije na N1 (ali i urednica, voditeljica vijesti i dnevnika, terenska producentica, sve po potrebi…). Budući da smo u informativi izloženi teškim temama i teškim ljudima, a često i dosta ružnim te emotivno iscrpljujućim pričama i situacijama, došla sam do zasićenja i spoznaje da moram nešto promijeniti. Pa sam promijenila posao. Dobra strana rada u velikim medijima svakako je kontakt s različitim profilom ljudi, a producirajući emisiju “Pressing” koju je tada vodio Saša Cvetojević, dobila sam priliku bolje ga upoznati i učiti od velikog čovjeka, poduzetnika i mentora”, započinje Dunja priču.

Brzo su se, kaže, sprijateljili i, kako je vrijeme prolazilo, sve je više morao slušati Dunjino nezadovoljstvo situacijom u kojoj se tada nalazila. Ideju za pokretanje vlastite tvrtke zapravo je potegnuo Lovro Lajoš, njezin bivši kolega s N1, koji je s time koketirao još od fakultetskih dana:

“Napravili smo poslovni plan, Saša je odlučio ući kao investitor i suvlasnik, a ja sam dala otkaz i otisnula se u nesigurne poduzetničke vode. Tada smo smatrali da možemo popraviti sve produkcijske i organizacijske greške koje smo viđali po terenima te da, upravo zbog znanja kojeg smo gradili radom na televizijama, imamo što ponuditi u svijetu produkcije. Malo pomalo, došli smo i do izgradnje malog tv studija, rada na međunarodnim projektima, a pandemija nam je donijela i preuzimanje jednog televizijskog kanala pa smo tako, možemo reći, zatvorili krug.”

Dunja Trojan otkrila nam je i kako izgleda behind-the-scenes u njihovoj tvrtki. Trajanje samog projekta, opisuje, ovisi od klijenta do klijenta i o tome jesu li samo “izvođači radova” ili i koautori/koproducenti/redatelji… Jedan od primjera je projekt “Poduzetnički mindset” kojeg rade u partnerstvu s časopisom “Poduzetnik”:

Saša i ja smo koautori emisije, on je vodi, a ja uređujem. Prosjek rada na jednoj epizodi je tjedan do 10 dana. Tu ulazi odabir teme i gosta, kontakt s gostom, dogovor termina snimanja, dogovor oko toga snimamo li kod nas u studiju ili ipak na lokaciji. Ako je u studiju, malo je sve brže jer ipak imamo sve na jednom mjestu. Slijedi ide istraživanje i priprema Saše za razgovor, snimanje razgovora, priprema popratnog materijala, odlazak na snimanje uvodnog priloga, priprema ostalih segmenata emisije, montaža, postprodukcija, snimanje voiceovera za najavu i montaža najave. I onda ide logistika – slanje najave, emisije, transkripta, “best of” isječaka i priopćenja mediju koji nam prenosi emisiju. 

Trenutno se nalaze u završnoj fazi jednog međunarodnog projekta kojeg rade u suradnji s klinikom Svjetlost. Proces je sastavljen od pisanja scenarija, “obrane” pred klijentom, izrade knjige snimanja, dogovaranja statista, snimanja, montiranja, izrade grafike i efekata te postprodukcije. Za Svjetlost su, inače, radili prijenos uživo operacija koje su izvodili, a koje su gledale stotine liječnika iz cijele Europe:

“Tu je, recimo, proces bio skroz drugačiji, pogotovo jer se mora uzeti u obzir da je riječ o bolnici i da se moraju održati sterilni uvjeti. Tako da svaki put kad radimo ovaj projekt s njima, dva ili tri kata bolnice potpuno zaposjednemo, složimo mobilnu režiju, u svakoj sali je ekipa s kamerama, liječnici su opremljeni in earovima da mogu čuti i nas iz režije, i pitanja sa streama, i onda svi uživo gledamo kako rade svoju magiju.”

Produkcija događaja uživo, nastavlja Dunja Trojan, ponovno je skroz druga priča i najviše ovisi je li ih klijent uključio u priču ili, ono što je najčešće slučaj, na nekom od koraka gdje više ne mogu utjecati na sam prostor pa situacija zahtijeva snalažljivost i kreativnost. Ističe i nekoliko projekata na kojima su radili: međunarodni kongres oftalmologa u sklopu 25. godišnjice klinike Svjetlost, konferencija “Prodajni mindset: The Wolf Strikes Again”, odnosno gostovanje Jordana Belforta pred 800 ljudi te međunarodnu konferenciju za zdravstvene djelatnike “D Business Leadership Summit” koju su pripremali 10 mjeseci:

Ovo je jedina konferencija gdje smo moja produkcijska ekipa i ja, kao izvršna producentica, pod reflektorima. Inače je pravilo da producenta publika vidi jedino ako nešto ne valja, inače smo u pozadini i radimo svoje. Ovdje su Siniša Drobnjak i ostatak ekipe odlučili donijeti dašak svjetskih produkcija i organizacije evenata u Hrvatsku pa je tako interakcija predavača s publikom pomno osmišljena i stalna, jednako kao i interakcija s nama na FOH-u. Imamo otvorene ruke do te mjere da na video zidovima možemo u stvarnom vremenu uploadati fotke ako mislimo da predavač provocira i tako mu “odgovarati”, puštati zvukovne efekte poput alarma ako predavač probije svoje vrijeme, raditi manje-više sve za što mislimo da će doprinijeti boljem iskustvu na konferenciji.

Uvijek će naglasiti, nastavlja, ako im treba vremena da nešto nauče, nabave ili isprobaju, a rado će iskomunicirati ako smatraju da je njihovo rješenje praktičnije ili bolje za finalni ishod, jer znaju do kakvih situacija na terenu dovede nedostatak informacija.

“Naravno, nikad se ne postavljamo kao da smo najpametniji jer to nismo. Često na projekte povučemo i druge kolege koji su iskusniji od nas u nekim segmentima, ali ako se naša vizija razlikuje od klijentove, uvijek ćemo im doći s argumentima. Mislim da nas je rad na televizijama naučio upravo tome da predvidimo sve moguće situacije, i dobre i loše, da pripremimo rješenja za njih, i da na vrijeme upozorimo ljude koji to moraju znati. Zbog toga nam se klijenti i vraćaju, s nama uvijek znaju na čemu su”, govori Dunja Trojan.

Prema dosadašnjem iskustvu, zbog dobre komunikacije i podjele uloga na samom početku, ravnoteža se uvijek postigne, a klijent na kraju bude sretan. Kao jedan od izazova s kojim su se dosta teško borili u staru je čuvanje standarda. Mobiteli i njihove sve jače i bolje kamere (a i aplikacije) odradile su svoje što se tiče očekivanja i standarda snimanja, priča Dunja, pa se često susreću sa situacijama u kojima netko, recimo, očekuje da je na snimci “ispeglan” kao da je sniman s mobitelom s uključenim filterom. Zna se dogoditi da budu šokirani kad vide svoje snimke jer su “navikli da drugačije izgledaju”:

“U takvim situacijama moramo biti i edukatori i mentori, koji im objasne razlike između televizijskog snimanja i snimanja mobitelom. Ali i to smo sad naučili preduhitriti pa na inicijalnim razgovorima uvijek pitamo žele li izgledati kao da imaju prevučen filter i trebaju li im okomite verzije videa za društvene medije (televizijski i produkcijski standard je vodoravno snimanje pa ako netko ne napomene da želi okomitu verziju, mi snimamo po standardu i onda svi skupa budemo u problemu kad treba završiti finalnu verziju.”

Zanimale su nas i lekcije koje je naučila kroz vođenje tvrtke u industriji koja se uistinu brzo mijenja. Kao najveću, ističe činjenicu da za poduzetnike ne postoji mirno razdoblje. Kada sve ide kako treba, kaže, tada je vrijeme za pripremu za “crne dane”. Posljedično je naučila da si ne mogu priuštiti “uljuljkavanje” i prestanak rada na vlastitom razvoju. To se pogotovo odnosi na kreativne industrije, ovisnoj o tehnologiji koja se neprestano mijenja. Prije četiri godine, virtualne konferencije, webinari, sastanci i sl. bili su, prisjeća se, all the rage, što je jasno s obzirom na pandemiju pa je srednja razina produkcije cvjetala, a time i njihova tvrtka Broadcast.hr.

“No, zbog sve većih potreba i zahtjeva koje je sa sobom donio rad od kuće, ubrzano je napredovala brzina interneta, kvaliteta računala i mobitela, kvaliteta aplikacija (i to mobilnih!) za obradu slike i zvuka, što je sada, par godina kasnije, dovelo do toga da je srednja razina produkcije na samrti. I tu smrt je ubrzao AI. Rade se minimalno zahtjevne stvari poput contenta za društvene mreže (ovime ne podcjenjujem nikoga, logistički takva vrsta snimanja ima minimalne zahtjeve – mikrofon, jaki mob i dobra aplikacija za montažu) ili pak high end produkcija poput velikih zabavnih formata za razne tv kuće”, govori Dunja Trojan i kaže kako (gotovo) sve ostalo može odraditi umjetna inteligencija.

Svaki projekt kojeg rade je zahtjevan – nekad više tehnički, nekad više ljudski, no iz svakog se trude nešto naučiti. Nekad su to konkretne, nekad tehničko-organizacijske stvari, a ponekad dobiju lekciju iz međuljudskih odnosa i granica do koji su spremni nekoga pustiti da ih gurne. Kroz godine, skupilo se i izazovnih i interesantnih projekata. Kao najizazovniji izdvajaju već spomenuti prijenos uživo operacija iz klinike Svjetlost, kada je u pitanju bilo 10 operacija u četiri sale na dva kata. Stream je pratilo nekoliko stotina stručnjaka iz cijele Europe koji su aktivno sudjelovali u pitanjima, komentarima… Poslije su se, kaže Dunja Trojan, osjećali kao da su odradili teren za National Geographic:

“Svaki uređaj kojeg su pri operacijama koristili imao je različitu dimenziju slike koju je davao, kao i različit izlaz pa je već u startu bilo izazovno kako svaki od uređaja, s različitim izlazima i formatima, dobiti da u finalu uspiju izaći van i izgledati dobro. Tu je i ozvučivanje liječnika koji operiraju na dva kata i osiguranje da će signali svugdje prolaziti, da će liječnici čuti režiju, a da će publika čuti liječnike. Operacijske sale su izazov jer je trebalo složiti snimateljske pozicije tako da se sve vidi, a da kamera ili snimatelj ne ometaju liječnika. Naravno, tu je i faktor krvi i operativnog postupka na kojeg mi laici nismo navikli. Par puta prije samog eventa smo dolazili na probna snimanja, da naučimo prepoznati bitne trenutke u procesu, a i da se naviknemo jedni na druge te izgradimo povjerenje.”

Pitali smo Dunju i koje tehnologije i alate smatra ključnima u suvremenoj video produkciji te kako vidi njezinu budućnost u vidu inovacija. Za nižu razinu produkcije (u smislu kompleksnosti, ne kvalitete), kaže kako je AI prekretnica, ali i razvoj platformi poput Canve. Za projekte na kojima je nekad trebalo raditi pet, šest ljudi, sada je dovoljno troje i sve je puno brže gotovo.

Vjeruje kako će sada, više nego ikada, svatko tko se iole dobro snalazi s kamerama/fotićima/mobitelima, i tko je dosad mislio da treba ogromnu investiciju kako bi pokrenuo svoj produkcijski posao, dobiti priliku otisnuti se u samostalne vode i pokrenuti vlastite projekte. Dodaje i kako se inovacije na području softvera već neko vrijeme ubrzavaju, a njih neminovno prati i hardware (ili obrnuto) pa se veseli daljnjem razvoju VR/AR svijeta jer misli kako je to logičan sljedeći korak.

Spomenuli smo kako je Dunja Trojan lice iza GameHuba, projekta rođenog za vrijeme lockdowna, kada je gaming u Hrvatskoj doživio renesansu. Postali su svjesni, prisjeća se, da moraju čim brže, ne samo pratiti trendove, nego ih i pokušati preduhitriti. Budući da u Hrvatskoj ne postoji specijalizirana televizija za gaming i esport, odlučili su biti prvi i od postojećeg GameBar kanala pokrenuti multimedijalni projekt. Željeli su pokazati i dokazati da se od linearnog medija ipak može dobiti interaktivna zabava, a smatra kako su u tome i uspjeli:

“Povezali smo IPTV, Youtube, web, društvene mreže i fizičke evente, i tako stvorili mali community. Gaming i esport, i sama industrija videoigara, nezaustavljivo gaze naprijed, već sad na svjetskoj razini uprihođuju koliko glazbena i filmska industrija zajedno, i koliko god to ne odgovara nekima, videoigre postaju sastavni dio naših života. Upravo zbog toga je jako važna edukacija opće javnosti, otvaranje tog jednog malog communityja i pokazivanje svega što tu industriju čini tako uspješnom. Upravo to je glavna motivacija i misija GameHuba.”

U gaming segmentu, najveći izazovi povezani su s velikom količinom sadržaja s kojima moraju biti up to date. No, kada to voliš, kaže Dunja Trojan, nije toliki problem. Najveći izazov dolazi s marketinško-prodajne strane. Naime, malo je onih koji poznaju gaming i kako ga koristiti u marketinške svrhe pa je i količina novaca koja se raspoređuje na gaming “aktere” mala.

“Zadnjih godina su i mainstream brendovi pokušali ući u svijet gaminga jer unutar tog svijeta ima puno tzv. “unreacheablesa”, generacija koje sadržaj konzumiraju gotovo isključivo kroz videoigre. No, ti brendovi su odlučili posegnuti za brzim rješenjem, a to su influenceri. Za sustavnu edukaciju i popularizaciju treba vremena, rezultati se sporije vide, a danas su svi nestrpljivi, tako da nam je na kraju dana izazov kako financijski održati projekt na životu. Publiku i odličan community imamo, ali to izgleda nije uvijek dovoljno”, objasnila je.

Dunja Trojan praksom slijedi svoje riječi da nema “uljuljkavanja” kada ide dobro, već treba tražiti način kako napraviti korak dalje. Zato su odlučili otvoriti event space na zagrebačkom Ksaveru. Naime, kroz rad na brojnim različitim projektima, jedan od najvećih izazova bile bi im lokacije koje bi njihovi klijenti odabrali prije nego bi ih angažirali pa ne bi imali manevarskog prostora. S druge strane, studio i radni prostor postali su im premaleni pa su se, pri traženju novog sjedišta tvrtke, odlučili povećati apetit i ući u prostor gdje bi mogli dovesti klijente da održavaju evente, konferencije pa čak i tulume. Tako su došli do Ksavera, kompleksa koji “na van” nije posljednji krik mode, ali iznutra pruža sve potrebno.

U dizajniranju prostora pomogla im je Ivana Kuzmić, dizajnerica koja je slušala njihove želje i potrebe pa se pobrinula da prvi dojam, kada se uđe u prostor, bude “wow”. Od samog starta imali su ideju da prostor bude maksimalno modularan, čime se lako mogu prilagoditi svim vrstama događanja: od malih susreta poput seminara, radionica ili panela, preko većih konferencija i korporativnih evenata pa do zabavnih stvari poput gaming pub kvizova, mini svirki te božićnih i rođendanskih partyja. Odlična je stvar, kaže Dunja, što se prostor nalazi u poslovnom kompleksu pa nema straha od ometanja stanara, dodaje da imaju i šank, a pomaže i činjenica da je javni prijevoz blizu.

“Ključna značajka našeg prostora, ali i općenito rada s nama je da klijent gotovo svaki projekt može dobiti po sistemu “ključ u ruke”. Od samog procesa organizacije eventa dogovora cateringa, šanka, dizajniranja vizuala za event, tehničke pripreme i izvedbe – sve imaju na jednom mjestu. Ksaver Event Hub u potpunosti je opremljen za sve vrste live streama, snimanja, konferencija i panela – tu je razglas, kamere, režija, rasvjeta za konferencijski postav, kao i party rasvjeta. Digitalni totemi pomažu boljoj promociji na samom eventu, tu se mogu vrtjeti svi vizuali  – od sponzora i partnera pa do posebno kreiranog sadržaja”, pojasnila je Dunja.  

Kreativni proces s klijentom se trude započeti što ranije, kako bi na vrijeme identificirali njihove želje i potrebe. Ksaver Event Hub nije samo prostor za održavanje događaja, već tim profesionalaca koji stremi na najbolji način realizirati želje klijenta. Prostor je, opisuje, kao takav modularan i nudi brojna rješenja za različite vrste projekata te izvrsnu promociju klijenta i brenda. Zainteresirani za najam prostora mogu poslati mail na info@broadcast.hr, nakon čega dobivaju upitnik i prijedlog termina za poziv na kojem se detaljnije prolaze potrebe projekta.

FOTOGRAFIJE: Privatno vlasništvo