“O stanju na cestama, Irena Belamarić.”
Ova rečenica za mene nije samo radijska najava, nego svojevrsna zvučna kulisa ljeta – ili barem sinonim za odlazak na more, vožnju kroz gužvu, odmor dok smo bili klinci, kada bi se danima planirao polazak kako bi se izbjegao “udarni val” na naplatnim kućicama. Bila je to rečenica koja je značila da idemo u ljetnu avanturu, a iza nje uvijek bi stajao poznati glas. Irena Belamarić bila je i ostala jedan od najprepoznatljivijih glasova s domaćih prometnica. Njezini su izvještaji uvijek bili precizni i jasni, no ne i suhoparni, jer bi u njima, kada je situacija to dozvoljavala, bilo mjesta i za malo humora; taman onoliko koliko treba da slušatelju popravi dan i da dobije osjećaj da u beskonačnoj gužvi nije sam.
Irena Belamarić, nekad HAK-ov “glas s ceste”, danas psihoterapeutkinja
Već nekoliko ljeta razmišljamo kako bi bilo sjajno napraviti temu s Irenom. Svaki put kada netko u razgovoru spomene gužve, padne nam na pamet: Irena Belamarić kao sugovornica. Ovog se ljeta to napokon i dogodilo. Irena Belamarić više ne informira vozače o stanju na cestama jer ju je karijerni put odveo u drugom smjeru, u svijet psihoterapije. No, za After5 se ipak rado prisjetila i ere HAK-a, kako je bilo biti glas koji u nekim gužvama vozačima znači više od pogleda na Google Maps ili Waze. Provela nas je i današnjom karijerom psihoterapeutkinje te povukla parelele između ta dva, na prvu nespojiva, svijeta.
Kako ste započeli karijeru kao “glas s ceste”, osoba koja je informirala vozače o stanju u prometu? Kako je izgledao vaš radni dan u toj ulozi?
Sada kada se sjetim koliko je godina prošlo od mog prvog dana u informativnom centru Hrvatskog autokluba, uhvati me lagana nostalgija i iskreno, i mala vrtoglavica, kao da sam upravo naglo zakočila pred rampom! Davno je to bilo, skoro prije 33 godine! Divnih, prometno gustih, ali srcem laganih 33 godina. Bilo je tu svega, izazova, smijeha, napetosti, i definitivno osjećaja kako radim nešto korisno. I još uz to radim ono što volim.
Počeci? E to vam je bilo pravo adrenalinsko krštenje. Radni dani su izgledali kao kombinacija žive emisije i testne vožnje bez retrovizora, stalno “uživo”, stalno spremna na sve, a često nisam imala pojma što me čeka s druge strane etera. Ukratko, televizija, radio, promet i ja, svi zajedno u istom autu, bez mape i s barem tri semafora na crveno.
Završila sam fakultet defektologije, danas se to zove Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, a cijeli me život vukla ideja pomaganja drugima. Imala sam taj neki unutarnji GPS za empatiju, a i kad je trebalo voziti u rikverc kroz tuđe probleme, znala sam. Pa kad sam se zatekla u ulozi osobe koja vozačima pomaže stići do cilja s manje stresa (i psovki), znala sam, to je to. Prometne informacije sam pričala uživo, s mikrofonom u ruci, glasom u eteru i stolicom koja škripi taman kad krene javljanje.
Priznajem, u početku sam bila kao novopečeni vozač: nervozna, s leptirićima u trbuhu, tresla sam se više od starog auta na nizbrdici. Imala sam tremu i osjećaj kako me sluša cijela Hrvatska… a vjerojatno i pola Bosne kad je signal pobjegao.
Učila sam puno, radila još više i trudila se kako bi svako moje javljanje, bilo ono jutarnje, popodnevno ili ono “sad svi stoje u koloni”, bilo jasno, korisno i, ako ikako može, duhovito. Jer uvijek sam sebe stavljala u vozačko sjedalo, osobe koja me sluša. Pa kad već mora stajati u koloni, neka barem bude u društvu mog glasa i jedne dobre informacije.
Radni dan? Počinje s crnom kavom, jakom. Onda kreće cjelodnevna igra “uhvati informaciju ako možeš”: policija, službene dojave, vozači, kolege s terena, (danas i kamere, nekad smo ih samo zamišljali), i sve to moraš pretočiti u informaciju bržu od Wi-Fi signala. Moraš biti informator, psiholog, malo i zabavljač, i sve to u jednoj rečenici. Jer nekome si u tom trenutku jedina slamka spasa pred semaforom u kvaru.
“I znate što? Ništa ne može zamijeniti onaj osjećaj kad znaš da si nekome pomogao zaobići gužvu, zbog tebe je stigao ranije doma ili barem sačuvao jedan živčani sustav i brisač. A kad me netko prepozna po glasu, a to se stvarno znalo događati, osjetim kako svi ti sati i godine dobiju još jednu dodatnu vrijednost. “
I dan-danas vjerujem da prometna informacija ne mora biti suha kao guma u rezervi. Može biti živa, ljudska i topla.
Vaš pristup kombinirao je informiranje i humor, što značajno olakšava iskustvo vozačima. Kako ste razvili tu jedinstvenu formu i zašto smatrate da je humor bitan u prenošenju važnih poruka?
Svi više-manje znamo kako na nas utječe humor, i to većinom jako dobro! Nasmijani ljudi su zdraviji, sretniji, a ni vožnja im ne pada tako teško. Na radnom mjestu svoje obaveze uvijek izvršavamo ozbiljno, savjesno i odgovorno, to je temelj. Ali, unesete li malo humora u cijelu priču, atmosfera odmah postaje lakša, opuštenija, pa i taj stres odjednom nije tako strašan.
Kad sam tek počinjala s javljanjima u eter, humor mi je bio svojevrsni štit. Pomogao mi je prekriti nervozu koja je bila itekako prisutna. Kad sam sebi visoko postaviš ljestvicu (a ja sam to napravila vrlo hrabro), svaki novi nastup postane mala osobna avantura. No, s vremenom, kako sam postajala iskusnija, i samopouzdanje je raslo, a stres se topio. Danas sve to ide prirodnije, spontano i baš onako kako treba. I doma smo trenirani za humor.
U našoj obitelji se stalno nešto zbiva: zafrkancija, doskočice, iskrenost na razini “ajme meni”, neki bi rekli brutalna iskrenost, ali hej, za sada funkcionira! Humor nam je poput univerzalnog jezika, ponekad terapija, ponekad izazov, a najčešće poveznica. Ne bih to mijenjala ni za što. U cijeloj toj priči sam nastavila s onim što nosim iz kuće, a to je da se ozbiljne stvari mogu raditi i s osmijehom, pa čak i kad je riječ o prometu.
Postoje li neki posebni trenuci, reakcije slušatelja ili anegdote iz tog razdoblja koje biste podijelili?
A bilo je i anegdota, kako ne! Tko radi s ljudima i uz eter, zna da su najnepredvidljivije stvari upravo one koje pamtiš zauvijek.
Sjećam se, jednom prilikom sam se u javljanju uživo raspričala o “sranju na cestama”. Da, dobro ste pročitali, sranju. Ne znam je li se radilo o stanju, sredini, prometnom zrenju ili čistoj nervozi, ali ispalo je kako je ispalo. Produžena pauza, smijeh iza mikrofona i poruka od kolege: “Ako je promet sranje, je li to bolje ili gore od gužve?” Onda shvatiš, kad već moraš griješiti, barem neka bude sa stilom!
Imala sam i pregršt javljanja slušatelja, jedan mi je gospodin ozbiljno postavio pitanje: “Putujem autocestom do Dubrovnika, koliko je cestarina u jednom smjeru, a koliko u povratku?” U glavi mi kreće mali monolog: “Ajde, možda se nešto promijeni po povratku? Možda sretan sat? Možda popust za one koji se vraćaju s osmijehom?” A onda se samo nasmiješ i odgovoriš: “Ako putujete istom relacijom, nema vremenskog obrta, cijena je ista. Osim ako ne planirate letjeti natrag.”
Jednom me netko zvao i pitao ima li životinja na cesti. Na prvu pomisliš da se netko šali, ali zapravo takva su pitanja itekako stvarna. I iskreno, nisu ni rijetka! Posebno na autocestama, gdje priroda često “prošeta” tamo gdje ne bi trebala. Bilo je tu svega, od klasičnih lisica i fazana, do labudova. Jednom je promet stajao zbog krave, a sjećam se i slučaja s konjem koji je galopirao uz rub autoceste kao da ide na trening, potpuno u svom filmu.
“Jedna od veselijih situacija koju sam doživjela bila je kad sam morala ozbiljnim glasom u eteru objaviti da na autocesti trenutačno labud odlučno odbija napustiti kolnik. I sad vi to morate izgovoriti ozbiljno, kao da javljate vijest stoljeća. A u pozadini vam kolege umiru od smijeha, a meni u glavi samo misao: ‘Molim te, ostani ozbiljna, ostani ozbiljna.’“
Ili kad se pojavila dojava o nečemu velikom i crnom na cesti. Ljudi su prijavljivali s raznih strana, promet usporen. A na kraju, ogromna plišana igračka, mislim da je bio medo. Netko je očito putovao s plišanim suputnikom veličine grizlija, a medo se jednostavno otkotrljao na cestu. Neki ljudi nose suvenire s mora, netko medvjeda visine metar i pol. Nema osude.
Jednom smo dobili i dojavu da nešto skače iz grma kod izlaza. Pa sad ti budi pametan, to može biti zec, jelen, lokalni akrobat ili vjeverica s viškom energije. Na kraju je, ako se ne varam, bila srna, preplašena, ali cijela. A ja sam, kao i uvijek, uz ozbiljan glas morala ostati koncentrirana, dok mi u glavi već nastaje crtić. Ali sve su to trenuci koji čine ovaj posao posebnim.
Ljudi ne zovu jer im je dosadno, zovu jer im treba netko tko će im pomoći, informirati ih, ili bar malo nasmijati i skratiti minute i sate dok sjede u koloni i krive vlastite odluke o polasku na put u petak popodne. I kad znaš da si u tom trenutku baš ti ta koja ih je nasmijala, smirila ili uljepšala dan, onda znaš da si na pravom mjestu. Shvatiš koliko je važno brzo i jasno obavijestiti vozače, ali naravno, s mjerom.
Jer nije isto kad kažete “zastoj zbog vozila u kvaru” i “zastoj zbog labuda, plišanog medvjeda, konja, krave koji odbijaju sići s prometnog traka”. Takve situacije podsjećaju da se u prometu ne radi samo o čeliku, asfaltu i brojevima. Tu su i ljudi, i životinje, i svakakve nepredvidive stvari koje dan učine posebnim. I onda vi, tamo negdje u eteru, postanete ta nit koja povezuje, i informira, i nasmije.
Kako ste odlučili napraviti prelazak s informiranja o prometu na psihoterapiju i osobni razvoj? Možete li nam reći čime se danas bavite i što vas je potaknulo na tu promjenu?
Naizgled, promet i psihoterapija nemaju mnogo zajedničkog, ali kad bolje razmislite, imaju više dodirnih točaka nego što se na prvu čini.
U oba područja ključna je odgovornost. Ljudi vam se obraćaju u trenucima kada su zbunjeni, pod pritiskom, kad traže jasnoću. Bilo da vam netko javlja stanje na cesti ili dolazi na terapiju sa svojim unutarnjim “gužvama”, traži prostor sigurnosti i povjerenja. Nekoga tko zna što radi, tko neće osuđivati, i tko će znati kad treba jednostavno šutjeti, a kad postaviti ono jedno pitanje koje može promijeniti sve.
Odluka o promjeni posla, ulazak u svijet psihoterapije i osobnog razvoja nije bila nagla, niti se dogodila preko noći. Bio je to jedan tihi, ali postojan unutarnji proces, koji je sazrijevao godinama. Kroz rad u eteru, u svakodnevnom kontaktu s ljudima, postajalo mi je sve jasnije kako me najdublje ispunjavaju upravo oni trenuci kad iza pitanja čujem čežnju za razumijevanjem, za prihvaćanjem, za blizinom. Shvatila sam da me zanima ono što je ispod površine i upravo tamo želim biti.
Zato sam se formalno obrazovala u području psihoterapije, kroz višegodišnju edukaciju koja je uključivala teorijski rad, praktične vježbe, superviziju i ono najvažnije, osobnu terapiju. Vjerujem da terapeut ne može voditi druge tamo gdje sam nije bio. I to smatram osnovom profesionalne etike. Danas radim integrativno, gledam osobu kao cjelinu, uzimajući u obzir njezin um, emocije, tijelo i odnose. Svaki klijent je svijet za sebe. Ne nudim gotove recepte jer oni ne postoje. Umjesto toga, stvaram prostor u kojem osoba može konačno čuti sebe. A to je često prvi, najvažniji korak prema promjeni.
Radim individualno s odraslima, s onima koji osjećaju kako se vrte u krugovima, nešto ih u životu koči, nose teret koji više ne žele nositi sami. Pomažem im osvijestiti obrasce koji ih ograničavaju, postaviti granice koje štite, iscijeliti rane koje dugo tiho krvare. I ono najvažnije, vratiti se sebi. U odnosu sa sobom, svijet postaje drugačije mjesto.
Danas živimo u vremenu gdje je sve dostupno. Informacija nikada više, a jasnoće sve manje. U moru sadržaja, teško je razaznati što je istinito, što je korisno, što je autentično. Zato i vjerujem da rad s ljudima mora biti duboko profesionalan, utemeljen na znanju, iskustvu, osobnoj zrelosti, ali i ljudskosti. Jer terapeuta ne birate samo glavom, birate ga i srcem. Ili, kako ja volim reći, osjećate ga u trbuhu.
“Psihoterapija nije savjet. To nije ‘popravak’. To je proces. Proces u kojem dvije osobe sjednu zajedno i s iskrenošću, bez žurbe i bez maske, krenu otkrivati što je ispod površine onoga što zovemo život. I svaki put kad netko sjedne preko puta mene i odluči biti iskren prema sebi, osjećam zahvalnost. I odgovornost.“
A šarm? On nije ni tehnika ni poza. On se dogodi kad si prisutan, kad slušaš cijelim bićem. Kad ne glumiš stručnost, nego je živiš. I da, naravno da se i u glavi ponekad dogodi “prometna gužva”. Ali upravo zato smo tu, zajedno tražimo put prema izlazu. Bez forsiranja, bez presinga, s dovoljno prostora za ono najvažnije, čovjeka.
Vaša prisutnost u medijima i iskustvo komunikacije s publikom sigurno su vam dali dodatnu dimenziju u radu s klijentima. Kako ta vještina utječe na vašu terapeutsku praksu? Koje ste vještine stekli u radu s publikom i kriznim situacijama koje su vam pomogle u razvoju terapeutskog pristupa?
Moj profesionalni put nije bio brz ni dramatičan, već postupan i organski, korak po korak. I upravo mi je taj ritam odgovarao. Nisam preskakala faze. Rasla sam iz izazova, iz grešaka, iz svake nove situacije, privatno i profesionalno. Ne kažem da je to univerzalni recept, ali za mene je to bio ispravan put. Volim taj osjećaj unutarnje autonomije, sama upravljam svojim životom, svojim razvojem, svojim smjerovima.
I da, godine igraju ulogu. Ne samo kao broj, već kao iskustvo. Toliko puta sam kroz krizne situacije morala reagirati brzo, sabrano i bez drame. Upravo ta stabilnost, koju sam godinama brusila u eteru, danas je dragocjena u terapijskom prostoru. Kada klijent osjeća da ste vi “čvrsto tu”, onda i on može početi otpuštati svoje obrane. Empatija? Nju nisam naučila, nju sam donijela sa sobom. I zahvalna sam na tome. Ali empatija bez znanja, bez jasnih granica, bez kontinuirane edukacije nije dovoljna. Zato sam godinama ulagala u svoje obrazovanje, u osobnu terapiju, u stručno usavršavanje. Jer raditi s ljudima znači preuzeti ozbiljnu odgovornost i za ono što kažemo, i za ono što ne kažemo.
Danas mogu reći da mi je iskustvo iz medija dalo sigurnost. A edukacija mi je dala stručnost. Kombinacija to dvoje, uz urođenu osjetljivost za ljude, čini moj terapeutski pristup cjelovitim. Nema recepta za sve, ali ono što uvijek nosim sa sobom je jasna prisutnost, slušanje bez osude i vjera u unutarnju snagu svakog klijenta. Zanimljivo je koliko život sam zna povezati naizgled nespojive puteve. Danas mi se sve ono što sam radila ranije, komunikacija, javni nastupi, krizno informiranje čini kao najbolja priprema za najvažniju ulogu od svih: onu koja se događa u sigurnom, tihom prostoru između dvije osobe.
Postoji li neka paralela između rada u prometnom informiranju i psihoterapiji? Na primjer, kako umiriti ljude u stresnim ili nepredviđenim situacijama?
Postoji jedna vrlo jasna paralela između rada u prometnom informiranju i psihoterapiji, a to je čovjek. On je početak i kraj svega. Bio on vozač u gužvi na obilaznici, slušatelj koji pokušava stići na trajekt, klijent na terapiji ili ja s druge strane, uvijek je riječ o čovjeku. Sa svim svojim vrlinama i manama, s lošim danima, glavoboljom, bolnim zubom, neopranom kosom, emocijama koje su mu možda blizu površine i s potrebom da ga netko vidi, čuje i razumije.
U informativnom centru, rad pod stresom bio je svakodnevica. Kad dođe vijest o većem sudaru, kad padne sustav, kad slušatelj panično javlja da je na autocesti prekinut promet, a ti znaš da za 30 sekundi ideš u eter, tu se učiš brzini, sabranosti, ali i tonu. Jer kako nešto kažeš, često je važnije od samog sadržaja.
Tu sam naučila kako umiriti ljude u stresnim situacijama. Nije bilo dovoljno samo prenijeti informaciju, trebalo ju je nositi. Glasom, pristupom, stabilnošću. Ponekad i s dozom humora. Jer kad ujutro nekome kažete da su “zastoji od Karlovca do Lučkog” uz blagi osmijeh u glasu to može biti razlika između “puknut ću!” i “preživjet ću”.
U psihoterapiji je slično. Ljudi dolaze u stanju unutarnje zbrke. Nema karambola na cesti, ali ima na emocionalnom autoputu. I tada je važno znati ostati miran, znati slušati i ne paničariti kad stvari postanu “gust promet s povremenim zastojima”. Pomaže i to što sam navikla da ljudi zovu s raznim pitanjima.
Sve te situacije su me zapravo učile prisutnosti, improvizaciji, nošenju s nepredvidivim. I ono najvažnije, kako ostati čovjek. Kako u svemu tome ostati topao, dostupan, a opet zadržati profesionalnost. Jer ni terapeuti ni prometni informatori ne dolaze na posao s idealnim danom. Ponekad nas boli glava, ponekad srce, ponekad samo hoćemo kavu i tišinu. Ali kad ste s druge strane, važno je znati se “uključiti”. Ne glumiti, nego biti prisutan. S ljudima, za ljude. U konačnici, bilo da stojim ispred mikrofona ili sjedim nasuprot klijenta, moj zadatak je sličan: prenijeti informaciju, umiriti buku, pomoći čovjeku u spoznaji kako nije sam. I to mi je, bez obzira na formu, uvijek bio najljepši dio mog posla.
U radu često ističete važnost balansa između privatnog i poslovnog života. Koji su, prema vašem iskustvu, najčešći izazovi s kojima se ljudi danas suočavaju u postizanju te ravnoteže?
Postizanje balansa između privatnog i poslovnog života? Uf, to je kao pokušaj kada jednim okom gledaš Zoom sastanak, drugim pomažeš djetetu s matematikom, nogom miješaš ručak, a usput pokušavaš ostati emocionalno stabilna osoba. Izazovno, posebno u fazama kad imate malu djecu, ambicije, posao s odgovornošću i kroničan nedostatak vremena.
Kad kažu “postavite prioritete”, sve super zvuči dok ne shvatiš da su ti svi prioriteti prioritetni. Kako izabrati? I posao ti je važan jer voliš to što radiš, djeca su ti prioritet jer su ti srce, partner te treba i ti njega, a realno i tvoj kičmeni stup vrišti za jogom. I naravno, trebaš još i prati kosu, povremeno. I spavati, kažu da je zdravo.
Kad sam radila u informativnom centru, smjene su trajale po 12 sati. To znači da ponekad ne stigneš ni svoje dijete vidjeti budno taj dan, a kamo li razmišljati o balansu. I to je realnost mnogih ljudi i danas. Ali ono što me tada, a i danas spašava jest svijest da balans nije nešto što se jednom postigne i gotova si osoba. To je proces. Ponekad je to balans na konopcu. Nekad ga imaš, nekad ti izmakne. Nekad se kotrljaš uzbrdo i ne znaš gdje ti je kraj dana.
Ljudi često zaborave da ne moraju sve sami. Nije sramota reći “ne mogu više” ili “treba mi pomoć”. Dapače, to je znak zdravog samopoštovanja. Živimo u digitalnom dobu gdje sjedimo, buljimo u ekrane, naručujemo hranu preko aplikacija i jedino što hodamo je do punjača. Kretanje? Pa ako si prošla kroz dnevni boravak sedam puta u potrazi za daljinskim to se računa, je l’ da? Ali šalu na stranu, balans nije isti za sve. Za nekoga je to popodne provedeno s djecom, za drugoga sat vremena mira u šetnji, treći ga pronađe kad odvoji vrijeme za knjigu ili prijatelje.
“Bitno je znati što nas puni, a što prazni, i toga se držati. Nekad to znači reći “ne” nekom pozivu, nekad znači uzeti dan godišnjeg, a nekad jednostavno ući u kupaonicu i zaključati vrata na 10 minuta samoće (s roditeljima malene djece znaš da je to luksuz).“
I da, to nije savršen sustav. Ponekad ti suđe čeka do sutra, ponekad djeca ne jedu povrće, ponekad ti projekt nije gotov na vrijeme. Ali, ako znaš zašto si što odabrala i ako možeš mirno zaspati jer si učinila najbolje što si mogla, onda si u balansu. Nije savršen, ali je tvoj. Jer ono što nas nitko ne uči na vrijeme je da ne možeš biti sve, svima, stalno. Ali možeš biti dovoljno dobra, to je više nego dovoljno.
Stres je neizbježan dio modernog života. Koje su najefikasnije tehnike koje preporučujete svojim klijentima za njegovo smanjenje?
Stres. Riječ koju smo svi izgovorili, osjetili, zanijekali, opravdali i prečesto zanemarili. U malim dozama zna biti koristan. Pokrene nas, izvuče fokus, donese jasnoću. No, kad stres postane svakodnevna pozadina života, kad postane glasniji od vlastitih misli, često ne znamo odakle krenuti. U radu s klijentima, ali i iz vlastitog iskustva, naučila sam da nema univerzalnog recepta. Ne postoji lista od pet koraka koja svima jednako pomaže. Ono što za jednu osobu djeluje terapeutski, za drugu može biti dodatni izvor frustracije. I to je u redu. Važno je pristupiti individualno, autentično, pristup je prilagođen onome tko sjedi nasuprot vas.
Recimo, imala sam klijenta koji je došao s rečenicom: “Mene stres više ne žvače, mene je već ispljunuo.”.
Radio je zahtjevan posao, bio odličan u njemu, imao obitelj, djecu, sve je “funkcioniralo” izvana, ali iznutra, kronična iscrpljenost. Nesanica, zaboravnost, nervoza, stalna napetost u tijelu. Vikendom se nije odmarao, nego pokušavao preživjeti. Nismo počeli od rješenja. Počeli smo od razumijevanja. Od toga što mu krade energiju, gdje su to “nevidljive rupe” u danu kroz koje curi on sam. I korak po korak, naučio je disati. Doslovno i metaforično. Nekad je to bio dubok udah prije sastanka; nekad spoznaja ne odgovaranja odmah na mail; nekad samo tišina. I možda najvažnije, naučio je tražiti pomoć.
Kao netko tko je godinama radio u medijima, u Informativnom centru gdje su stres, hitnost i odgovornost bili svakodnevica, znam koliko dobra priprema može ublažiti stres. Naučila sam da jasnoća, informacija, miran glas i šaka humora u kriznoj situaciji mogu napraviti veliku razliku. Često ljudi ne traže savršen odgovor, nego osjećaj da netko zna što radi i da je tu. Danas, kao terapeut, te vještine samo su se produbile. Ne postoje gotova rješenja. Postoji topao, autentičan prostor u kojem osoba može početi čuti sebe. A kad čovjek ponovno počne čuti sebe, tada često prvi put i zna što mu zapravo treba.
“Stres je, dakle, stvaran. Nekad tih, nekad bučan. Nekad koristan, često iscrpljujući. Ali nije nepobjediv. I ne moramo se s njim boriti sami.“
Ponekad je prvi korak upravo to, priznati da nam je dosta, želimo drugačije. Bez gotovih recepata, ali s povjerenjem u rješenja koja postoje. Za svakog, u njegovom vlastitom ritmu, jer svatko od nas nosi drugačiji tempo, drugačiju povijest i drugačije okidače. Zato je važna ne “čarobna formula” koja ne postoji, nego vlastiti ritam, onaj koji ne ubija radost življenja, nego je vraća. Ponekad je dovoljno u danu imati jedan trenutak koji je samo naš: nekad je to šetnja, nekad tišina, nekad smijeh.
Kako vidite ulogu psihoterapije u današnjem užurbanom svijetu i zašto smatrate da je ulaganje u mentalno zdravlje važno?
U današnjem užurbanom, prebrzom svijetu, psihoterapija više nije luksuz, već potreba. Nekad smo o mentalnom zdravlju govorili potiho, šapatom, kao da se radi o nečemu što nas se ne bi smjelo ticati. Danas, srećom, sve je više onih koji se ne libe priznati kako su na terapiji, rade na sebi, žele više od samog preživljavanja, žele živjeti. Svi smo barem jednom u životu naučili, i to ne na osnovu tuđe priče, savjeta, inspirativnih citata na društvenim mrežama, već na vlastitoj koži i vlastitim pogreškama, koliko je važno ulaganje u mentalno zdravlje.
Kad se osvrnem na početke svog rada u Informativnom centru Hrvatskog autokluba, ne mogu ne osjetiti val zahvalnosti, ali i suosjećanja prema toj mlađoj verziji sebe. Bila sam mlada, posao je bio potpuno nov, nisam imala apsolutno nikakvo iskustvo u eteru, a imala sam jedno dijete. Ubrzo su stigli i blizanci. Dakle, troje djece, posao od 12 sati, obiteljske obaveze, suprug s vlastitim poslovnim tempom, izazovi koji su stizali svakodnevno. Znate ono kad u teoriji znaš da ne možeš na više strana, ali svejedno ideš jer moraš. E, to je bila ta faza.
Iskreno, da nije bilo moje majke, koja je od jutra do mraka bila uz mene, uz nas, ne znam kako bih sve to izdržala. Zapravo, sigurna sam da ne bih. Ona je bila moj oslonac, sidro, produžena ruka, kuharica, dadilja, logističarka, rame za plakanje i zagrljaj za obnovu baterija. I još uvijek jest. Danas je situacija obrnuta, ona treba mene, nas. I zato sam, nakon više od tri desetljeća rada u eteru, odlučila reći: “Vrijeme je za posvetiti se onome što me sada najviše zove.”.
I to nije bila laka odluka, ali je bila ispravna.
Upravo ti životni trenuci, oni koji nas prodrmaju do srži, kada shvatimo da ni najbrži sustav za dojavu prometa ne može predvidjeti emocije, promjene, prolaznost, to su trenuci kada shvatimo što je zapravo važno. Tada osobni razvoj i rad na sebi prestaje biti modni dodatak i postaje alat za preživljavanje. I više od toga, postaje put prema ispunjenom životu.
Danas, kad u praksi radim s klijentima, osjećam zahvalnost što mogu biti netko tko ih sasluša, razumije i pomogne im čuti sebe. Ne nudim gotova rješenja, ni prometna signalizacija ne rješava gužvu ako ne znamo kamo idemo. Ali mogu biti netko tko im upali svjetlo kad im je vidik zamućen. I to je velika stvar. I za kraj, s trunkom šarma i osmijeha, kad sam prije 30 godina rekla “želim raditi na sebi”, gledali su me kao da sam s Marsa. Danas je to, srećom, potpuno druga priča. I neka je, jer biti dobro iznutra nije luksuz. To je ono od čega sve ostalo kreće. Hvala mami, mojoj obitelji, hvala iskustvu, hvala životu. I da, hvala i psihoterapiji što postoji.
Koji su vam bili najljepši i najteži trenuci u karijeri kao glas s ceste? A što biste istaknuli kao najljepše i najzahtjevnije u svom sadašnjem radu kao terapeutica?
Kad me netko pita koji su mi bili najljepši i najteži trenuci u karijeri, ne mogu, a da se ne sjetim jednog jedinog trenutka: onog kad sam se posljednji put oprostila s mikrofonom u Informativnom centru. Trideset i tri godine. To nije bio posao, to je bio život.
Najteže? Svakako izvještavanje o prometnim nesrećama. Kad morate izgovoriti vijest koja uključuje ljudski gubitak, ne pomaže vam ni iskustvo, ni dikcija, ni priprema. Jedino što možete je biti čovjek, i govoriti sa srcem. I nadati se da će barem jedan slušatelj na temelju te vijesti nešto promijeniti: usporiti, ugasiti mobitel, pogledati lijevo i desno. Jer volan u ruci znači i odgovornost. A ta odgovornost nikad nije bila samo profesionalna, bila je osobna. I dok sam govorila vozačima neka voze oprezno, znala sam jako dobro kako izgleda biti i s one druge strane. I ja sam vikendom putovala, i mene je znao ostaviti auto nasred autoceste, i meni je dijete plakalo sa stražnjeg sjedala dok sam pokušavala doći kući prije gužve.
A najljepši trenuci? O, bilo ih je. Bilo je smijeha u svakoj smjeni. Bilo je anegdota, padanja sustava usred javljanja, radijskih javljanja gdje mi je dikcija išla, ali se kosa u kadru ponašala kao da je na nekoj privatnoj zabavi. Ali najdraža su mi bila javljanja uživo gdje sam mogla biti ja. Topla, ljudska, brza, informativna, ali i s dozom humora, jer i informacija najbolje prođe kad ide uz osmijeh. I onda, došao je dan kada sam rekla “dosta”, ne zato što sam izgubila ljubav prema poslu, nego zato što je život rekao: sada je vrijeme za nešto drugo. Moja mama, žena koja mi je godinama bila podrška, rame, logistika, sve, sada je trebala mene i odlučila sam vratiti ono što mi je ona godinama davala.
I tako sam zakoračila dublje u psihoterapiju, područje koje me oduvijek zanimalo, ali kojem sam se sada mogla posvetiti srcem, vremenom i znanjem. Je li bilo teško? Bilo je. Ali spavala sam! I još spavam! (Ne dižem se više u 4 ujutro, osim ako baš želim pobijediti vlastitu podsvijest.) Je li bilo vrijedno? Apsolutno. Psihoterapija je, vjerujem, poziv sadašnjosti, ali još više budućnosti. Ako išta današnjem čovjeku treba, to je prostor u kojem možeš stati, udahnuti i reći: “Ne mogu više ovako”, “Želim da me netko čuje”. Bez osude, bez savjeta s YouTubea, samo stvarna osoba, stvaran kontakt, stvarna prisutnost.
Danas, u svojoj praksi, često kažem klijentima: “Nemoj juriti kroz svoj život kao kroz autoput. Ponekad stani. Uzmi pauzu. Pogledaj znakove.”. I kad to kažem, vjerujte, ne zvučim kao bivši prometni glas. Zvuk je isti, ali poruka je još dublja jer, bez obzira na to je li riječ o vožnji ili životu, cilj je isti: doći tamo kamo želimo. Sigurno. I sa sobom u komadu.
FOTOGRAFIJE: Privatno vlasništvo, Unsplash, Pexels
