Jelena je HR ekspertica koja je slobodno vrijeme posvetila kretanju: Razgovarali smo o poslu i maratonima

Draga Jelena, psihologija i ljudski potencijali dominantno su obilježili tvoju karijeru. Kako je, ukratko, izgledao tvoj poslovni put od prvog zaposlenja do danas?

Završila sam studij psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i karijeru započela kao organizacijska psihologinja, najviše iskustva stječući u telekom industriji. Prije 6-7 godina razvila sam interes za employer branding, u vrijeme kada je to područje tek počelo rasti u Hrvatskoj. Taj me put doveo do pozicija Employer Brand Managera u A1 Hrvatska i startupu Photomath. Za vođenje projekata privlačenja i zadržavanja talenata osvojila sam nekoliko nagrada, uključujući i Employer Branding Impact Award čija sam prva dobitnica u Adria regiji.Nakon 18 godina korporativne karijere, odlučila sam krenuti u poduzetničke vode te sam osnovala INSPO Consulting d.o.o., tvrtku specijaliziranu za HR i employer branding. Moja misija je pomoći tvrtkama da postanu “magnet za talente” i kreiraju okruženje za rad u kojem ljudi ŽELE raditi.

Počela si se baviti employer brandingom u Hrvatskoj i prije nego je ovaj pojam postao vrući buzzword na sceni. Napravila si i značajne EB kampanje u velikim domaćim kompanijama. Što bi rekla da su do danas tvoje najveće spoznaje iz područja? Kako izgleda situacija na terenu, koje se dobre stvari radi, a gdje se i dalje griješi?

Da, počela sam se baviti employer brandingom još dok ni sama nisam znala da se to tako zove.

Nije baš bilo lako na samim počecima, jer nisam imala koga pitati za savjet niti “baciti oko” kako to drugi rade. Ispočetka sam radila taj posao projektno, uz svoj redovni posao u HR-u (People Development). No, s vremenom (i prvim rezultatima), dobila sam priliku taj posao raditi i full-time. Sama sam si smislila naziv role te napisala opis posla. Jako mi se sviđa taj posao jer je odličan spoj HR-a i marketinga, moje dvije profesionalne ljubavi još od fakultetskih dana. I puno je sličnosti s marketingom – ali naša ciljna publika su zaposlenici i potencijalni kandidati, a “proizvod” koji promoviramo je sama kultura tvrtke. Kroz employer branding komunikaciju odgovaramo na pitanje: “Kako je raditi ovdje?”

Jako sam zahvalna na tim iskustvima iz A1 Hrvatska i Photomatha jer nema puno ljudi u Hrvatskoj koji su imali priliku raditi in-house na razvoju branda “od nule”, i to bez pomoći neke vanjske agencije. Svi moji pokušaji i pogreške (a bilo ih je), kao i naučene lekcije, danas predstavljaju vjerojatno najvrjedniju stvar koju mogu ponuditi svojim klijentima. I sama sam prošla mnoge izazove u implementaciji EB strategije s kojima se i oni susreću, a osim teorije, s njima rado dijelim i razne tips&tricks, jer znam kako stvari funkcioniraju u praksi, i to u našem lokalnom poslovnom okruženju.

Employer brand čine iskustva sadašnjih i bivših zaposlenika te kandidata za posao koji dolaze u kontakt s vašom tvrtkom. A zašto je važan za biznis? Jer preko 75% kandidata istražuje reputaciju poslodavca prije prijave, a najveća im je prepreka nedostatak informacija kako je raditi u određenoj kompaniji. Osim što privlači vrhunske talente, jak employer brand smanjuje fluktuaciju zaposlenika za 28%, troškove zapošljavanja za 50%, povećava broj kvalificiranih kandidata za 50% i ubrzava zapošljavanje 1-2 x.

Najčešće greške su:

1. Nedostatak suradnje između HR-a i marketinga zbog ‘igara moći’ te nejasne podjele uloga i odgovornosti.
2. Prikazivanje iskrivljene (uljepšane) slike kompanije, što brzo bude razotkriveno u digitalnom dobu.
3. Previše ulaganja u kreativu, a premalo u istraživanje o tome gdje i kako komunicirati s pravim kandidatima. Savjet: Fokusirajte se na platforme koje koriste vaši kandidati.

Prelazak u solo biznis – je li to nešto što se dulje kuhalo u tebi ili je jednostavno bio A-HA trenutak i kako je izgledala tvoja prilagodba iz rada za tvrtku u rad za samu sebe?

Nakon akvizicije Photomatha od strane Googlea u proljeće 2023. godine, najavljeno nam je da će se neke pozicije u Hrvatskoj “gasiti”, a među njima je bila i moja. Imala sam nekoliko mjeseci na raspolaganju za razmisliti što želim dalje sa svojom karijerom. Bila sam u dilemi: zaposliti se negdje drugdje (imala sam nekoliko vrlo atraktivnih ponuda “na stolu”) ili se okušati (konačno) u poduzetništvu. Kažem “konačno”, jer to nije bilo prvi put da o tome razmišljam, ali prije mi je pandemija malo poljuljala planove. Iako nisam iz poduzetničke obitelji (dapače, moji roditelji su radili gotovo čitav život u istoj tvrtki!), osjećala sam da je pravo vrijeme za “nešto moje” te sam sama sebi rekla: go for it!

A prvi dojmovi poduzetništva…uf, vrtuljak emocija. Od toga, ajme ovo je divno, zašto nisam prije krenula?! Do toga da se pitam što mi je ovo trebalo :). Uglavnom, dosta sam busy od samih početaka, što me iznenadilo jer nisam očekivala da će već prva godina poduzetništva tako dobro krenuti, i to bez nekog klasičnog marketinga ili prodaje. Čini mi se da tipičnog radnog dana stvarno nema, vrlo su raznoliki projekti, klijenti i industrije s kojima radim i nekad mi je čak malo izazovno “žonglirati” s toliko tema istovremeno. S druge strane, to je za mene “raj” jer stvarno volim dinamiku i promjene, i još mi ni jedan dan nije bio dosadan ili monoton.

Koja područja danas pokrivaš svojim uslugama? Tko su klijenti s kojima surađuješ?

Moje usluge uključuju savjetovanje klijenata u području HR-a i employer brandinga. To su najčešće konzalting usluge, bilo na projektnoj ili paušalnoj razini, in-house treninzi/radionice te mentoriranje i coaching pojedinaca i timova. 

Klijenti mi uglavnom dolaze preko preporuka, a radi se o različitim tvrtkama, od IT-a i startupa preko farmaceutske industrije, medija i banaka, nema pravila. Ono što je svima zajedničko jest da imaju neke izazove s ljudima i/ili organizacijskom kulturom.

Jedna od najčešćih usluga je kreiranje employer branding (EB) strategije. U ovom procesu intenzivno surađujem s C-level menadžerima, HR-om i marketing timovima, održavam radionice, fokus grupe i 1-1 intervjue sa zaposlenicima kako bih dobila uvid u trenutno stanje. Na temelju tih podataka izrađujem akcijski plan koji obuhvaća interne i eksterne inicijative. 

Nakon prezentacije plana, stojim na raspolaganju za daljnju suradnju, pružajući mentorstvo tijekom implementacije – bilo da je riječ o internoj komunikaciji, sadržaju za karijerne stranice i društvene mreže, snimanju culture videa, recruitment kampanjama, suradnji s medijima ili organizaciji evenata. Također, često radimo na poboljšanju HR procesa poput zapošljavanja i onboardinga, ili pak pružam edukaciju i podršku kod uvođenja programa zaposlenika ambasadora (Employee Advocacy) i programa preporuka (Employee Referral) jer je poznato da su zaposlenici najbolji ambasadori brenda.

Sve više tvrtki traži i in-house treninge za svoje employer branding timove (najčešće HR, marketing i komunikacije). U dvodnevnoj radionici prolazimo kroz metodologiju građenja EB strategije, analiziramo postojeće prakse i razvijamo plan za njihovo poboljšanje. Na kraju, timovi imaju jasan plan kako samostalno nastaviti graditi svoj employer brand bez vanjskih konzultanata.

Tvrtkama koje nemaju svoj HR odjel ili im nedostaje specifična HR ekspertiza pomažem u raznim područjima, primjerice pri zapošljavanju, onboardingu, uvođenju performance managementa, te raznim inicijativama za povećanje angažiranosti zaposlenika. 

Dosta radim i s menadžerima, osobito s onima koji su prvi put u toj ulozi, kroz 360 Feedback, 1-1 coaching i leadership radionice (teme su npr. 1-1 sastanci, emocionalna inteligencija u poslu i sl.)

Osim toga, gostujuća sam predavačica na Algebrinom MBA programu te dosta često sudjelujem na različitim poslovnim događajima, bilo kao moderator, predavač ili panelist. 

Imam i neke volonterske projekte koji me jako vesele, npr. jednom kvartalno organiziram Engineering Management meetupe te, u suradnji s Netokracijom, vodim longitudinalno istraživanje o očekivanjima developera od hrvatskih poslodavaca.

Bi li solo biznis opisala boljim izborom, naročito u smislu bolje koordinacije vlastitog vremena?

Da, za mene je to definitivno dobar izbor u ovom trenutku života. Možda to ne bi bilo tako na početku karijere ili dok su mi djeca bila sasvim mala, ali sada mi se jako sviđa ova ogromna sloboda. Sloboda da radim onda kada želim (nisam baš jutarnji tip, khm khm!), koliko želim, od kuda želim (jedan tjedan sam radila s plaže u Portugalu!) i s kim želim. Sloboda da mogu usred radnog dana otići trčati u Maksimir i uzeti si mentalni predah, ako mi tako dođe. Sloboda da mogu ujutro obaviti trening prije posla, otići na tržnicu i skuhati si zdravi ručak. Iako mi je za focus time najbolje raditi od doma, povremeno za promjenu odem raditi iz ureda klijenta, u neki coworking prostor ili mirniji kafić s finom kavom. Iako stvarno jako puno radim (ponekad su to i vikendi ili večeri), imam osjećaj da mi ravnoteža posla i privatnog života nikad nije bila bolja. Mislim da je presudan taj osjećaj kontrole nad vlastitim vremenom, da nikoga ništa ne moram pitati niti tražiti odobrenje. 

Radeći kao HR ekspertica, kako se ta funkcija odrazila i na kvalitetu tvog samog posla, zadovoljstvo poslom, a onda i zadovoljstvo koje se nastavlja u privatnom životu nakon 5?

Stvarno vjerujem da je za zadovoljstvo u poslu važno da ljudi pronađu nešto što ih profesionalno veseli, privlači, zanima i u čemu su dobri. Ja sam imala tu sreću da se cijeli život bavim onime što jako volim i u što vjerujem. Uvijek sam u svim svojim poslovima uživala. Toliko da nekad ni mojim prijateljima nije bilo jasno kako to da je meni uvijek tako dobro na poslu, a navikli smo da većina ljudi uvijek nešto kuka oko posla :). Nikad mi nije bilo teško dati 120 % sebe na poslu, ostati duže ili odraditi nešto u privatno vrijeme. Nekad to baš i nije najzdravije za mene i moje zdravlje, povremeno pati i kvaliteta privatnog života, ali nikad nisam gledala na svoj posao kao nešto što ostavljam u uredu i iza 17 sati više ne mislim o tome. Najbolje ideje i rješenja za neke poslovne probleme dobila sam u privatno vrijeme, najčešće dok trčim. Također, mislim da je jako važno znati kada otići iz neke kompanije. Za mene je to bio trenutak kada više ne bih imala osjećaj da se razvijam ili kada moje vrijednosti ne bi bile u skladu s kulturom kompanije. 

Ima već 14 godina da si se aktivnije počela baviti sportom u slobodno vrijeme – što si sve od sportova isprobala, što te najviše zadržalo?

Zapravo sam uvijek bila dosta aktivna, a tek negdje prije 14 godina prijateljica mi je otkrila ljepotu trčanja. Uključila sam se u školu trčanja, kasnije atletski klub, te polako dogurala do svog prvog polumaratona, i to u 3 mjeseca od prvog grupnog treninga. To mi je dalo takvu motivaciju da sam doslovno “poludjela” za trčanjem. Iako i dan danas ne volim sam čin trčanja, pogotovo kad je vani hladno ili kiša, ali ono što se dogodi mojem tijelu i umu NAKON trčanja je neopisivo! Bio je jedan period života kad sam sve svoje slobodno vrijeme provodila na treninzima ili utrkama. Trenirala sam i po 5 puta tjedno. Istrčala sam u životu 3 maratona (42,195 km), 20-ak polumaratona (21.0975 km) i jako velik broj utrka na 5-10 km. 

Godinama sam trenirala s ekipom u atletskom klubu, a danas mi je zbog posla i obiteljskih obaveza to gotovo nemoguće pa pokušavam ubaciti solo trčanje u svoj raspored kad god uhvatim neku priliku, bilo prije posla, vikendom ili na poslovnom putovanju. 

Osim trčanja, zimi volim snowboard, a ljeti SUP. Općenito jako volim sportove na daskama. Tako sam prije 10-ak godina isprobala windsurf, a prošle godine bila na 7-dnevnom surf kampu u Portugalu. Osim toga, trudim se vikende provesti u prirodi, idealno na Sljemenu, a volim i rolanje i vožnju biciklom. Zadnjih godinu dana mi jako pašu vježbe snage pa redovito idem u teretanu i dva do tri puta tjedno vježbam s privatnim trenerom.

Jesi li u određenom trenutku prepoznala da ti treba fizička aktivnost – da trebaš naći balans u sjedilačkom načinu života – ili je kretanje oduvijek bilo u tvom DNA?

Mislim da je tu najveći utjecaj imala moja mama koja je bila strastveni planinar čitav svoj život. Ona me naučila da je kretanje i priroda nešto što svakako trebam ubaciti u svoju rutinu. Kad mi je težak dan (ili period) u životu, svaki problem se čini manji ili lakše premostiv nakon dobre tjelovježbe ili boravka u prirodi. To pokušavam prenijeti i svojoj djeci koja su počela trenirati atletiku praktički čim su prohodali. Sada su već dovoljno veliki da se možemo i zajedno baviti sportovima i to mi je najdraži način provođenja kvalitetnog vremena s njima.

Trke na duge staze: čime te hrane, koja je psihologija ovog tipa kretanja, što ti prolazi kroz glavu kad trčiš, u kakvom si mindsetu, kakav je osjećaj uspješno završiti utrku? Otvara li ti se odmah ideja za neku iduću?

Ja sam definitivno tip za trke na duge staze. Nisam brza i jako brzo “izgorim” na kratkim/brzim utrkama. Ali, imam to nešto u glavi što je potrebno da na dužim utrkama dođem do cilja. Ponekad to zahtijeva i po više mjeseci discipline: treninzi, prehrana, spavanje… Prije duže utrke najviše me veseli tzv. carboloading – na dan prije utrke obavezno je na jelovniku pizza ili pasta (bez grižnje savjeti. ;)). 

Dok trčim, uglavnom volim isprazniti glavu, uđem u “zonu”, dogodi mi se neki “Forrest Gump” efekt, trčanje se događa potpuno automatski, samo idem, i idem, i idem. 

A osjećaj nakon svake uspješno završene utrke je savršen! Koliko god je tijelo “strgano” i samo se želiš baciti na pod i skvrčiti od bolova, s druge strane obuzme te taj neki osjećaj pobjede, svemoći, probijanja vlastitih granica, dokaza i sebi i drugima što možeš i osjećaj da stalno po malo napreduješ. Meni trčanje nikad nije bilo natjecanje s drugima, koliko sa samom sobom. 

Nikad neću zaboraviti dan kad sam došla na posao nakon svog prvog maratona, imala sam osjećaj da nema tog problema koji ne mogu riješiti i da nema te osobe koja me može izbaciti iz takta – kao da sam nedodirljiva i nepobjediva.

I da, iako se tijekom utrke pitam što mi je ovo trebalo i jedva čekam da završi, većina trkača jedva čeka iduću utrku. Mislim da mi je rekord bio 3 utrke u jednom vikendu. Totalni junkie 🙂  

Kako se prebrodi kriza u trčanju, u tijeku utrke?

Jedino kada mi je bilo stvarno jako teško je bilo nakon 35. kilometra na maratonu. Ali za mene odustajanje nikad nije bilo opcija. Jednostavno imam u glavi sliku cilja i sebe kako prolazim kroz njega. Napravim si mentalno neki plan da lakše izdržim ono što je još ostalo ispred mene, pa si kažem: hajde, još 1 km pa je okrepa. Nakon toga, hajde još 500 metara pa ćeš malo hodati. Kad mi je baš jako teško i počne me nešto fizički boljeti, onda se uvijek sjetim jednog svog prijatelja trkača koji, nažalost, više nije živ i obećam si da moram istrčati ovo do kraja za njega. I uvijek upali, to mi je jako dobar motiv, trčati za druge koji ne mogu ili ih više nema. Volim svaku utrku posvetiti nekomu ili nečemu što mi je važno. I da, još jedna stvar: navijači. Mislim da ljudi koji stoje uz stazu utrke i navijaju nisu ni svjesni koliko znače trkačima. Kad ti netko mahne ili vikne: ajmooo, još malo, možeš ti to! – neprocjenjivo! (osim ako ti u tom trenutku imaš još 30 km do cilja, onda nije smiješno :)). 

Gdje su te sve dosad vodili maratoni i polumaratoni?

Maratone sam istrčala u Bratislavi, Zagrebu (moj personal best, ispod 4 sata!) i Parizu, a voljela bih još istrčati i New York, Berlin i London. Polumaratone sam trčala valjda u svakom većem gradu Hrvatskoj, a vani mi je bilo najljepše u Ljubljani i Beču.

Istrčati maraton ili polumaraton nije mala stvar, potrebni su dani i mjeseci treninga, disciplina koja te neće odvratiti ni kada si umorna, teško ti je ili je vani loše vrijeme. Kako izgleda taj proces u tvom slučaju? Tko ti je podrška u procesu pripreme, ali i realizacije utrka? 

Za polumaratone sam uglavnom trenirala 3 x tjedno, a za maratone i po 4-5x tjedno, uz neizostavne treninge snage. To stvarno postane stil života. Sanjaš trčanje, družiš se s ljudima s treninga, planiraš svoj godišnji ovisno o tome kad i gdje ideš na utrku. Mislim da je najveća ludost bila kada sam trenirala za maraton na malom otoku pa sam napravila jedno 17 krugova po istoj ruti, na zaprepaštenje svih mještana koji su samo govorili: “evo je opet!”. 

Bilo je lako kad sam bila sama i bez obaveza, jer sam trčanje jedino trebala uskladiti sa svojim poslom. Danas je situacija nešto drugačija. Osim što sam starija, tu je privatni biznis, puno putovanja, mala djeca i njihove obaveze i sve je to jako teško uskladiti. Bez podrške obitelji stvarno je gotovo nemoguće ozbiljno trenirati. 

Nikad neću zaboraviti koliko sam se veselila povratku trčanju kad sam bila na porodiljnom dopustu. Mislim da sam već mjesec-dva nakon poroda krenula s laganim treninzima (kombinacija hodanja i trčanja), dok je moj tata, tada friški “deda”, uzeo kolica i šetao bebu po Maksimiru. Tih sat vremena nekoliko puta tjedno koje mi je poklonio su nešto najljepše što sam kao jedna strastvena trkačica nakon duuuuge pauze mogla dobiti. Ista stvar je na utrkama, bez podrške dragih ljudi (obitelji, prijatelja, trenera i kolega trkača), sve bi to bilo puno teže.

Neizbježno pitanje – posao, obitelj, klinci – koliko ti je bilo lako ili teško realizirati svoje hobije kraj toliko svakodnevnih obaveza? Kako danas uklapaš hobije u dinamičnu svakodnevicu?

Meni je cilj pronaći bar 2-3 sata tjedno koja posvetim fizičkoj aktivnosti i tu i tamo ubaciti neko druženje, što mi je također vrlo važno za mentalno zdravlje, gotovo kao i tjelesna aktivnost. Možda zato jer su mnoge moje prijateljice psiholozi i psihoterapeuti (smijeh). Ima tjedana kada to ne uspijevam, jer se nakupi poslovnih obaveza, putovanja, evenata ili mi pak nema tko pričuvati djecu, ali pokušavam to onda nadoknaditi u nekom mirnijem razdoblju. Otkrila sam i jednu super aplikaciju za plank, tih 10 minuta dnevno se uvijek može ubaciti u radni dan, makar između dva sastanka. 

Gdje obično trčiš?

Najčešće trčim u šumi, po kvartu ili zimi po atletskim stazama. Na godišnjem obavezno treniram, barem 2-3 x tjedno, nema mi ljepše nego trčati uz more, pogotovo ako je to rano ujutro pa trening završi kupancem. Na poslovnim putovanjima također trčim, to mi se pokazalo kao savršen način upoznavanja gradova i lokalnih trkača. Prije 2 godine sam bila u Lisabonu i napravila 21 kilometar uzduž i poprijeko, jer mi je bio toliko lijep grad da jednostavno nisam mogla stati. A onda sam shvatila da se moram nekako i vratiti u hotel i, hop – eto ti polumaratona. Super mi je trčati na putovanjima jer sve što ti treba su tenisice. (ok, i trkački sat i dri fit odjeća, ako ćemo baš iskreno).

Osim trčanja, spominješ mi i snowboarding, surfanje, s djecom si išla u penjačku dvoranu. Ovaj avanturistički dio tebe svakako ne miruje – što te pokreće, motivira da se okušaš i u dodatnim, novim sportovima?

Jako puno sjedim zbog posla pa onda imam potrebu napraviti neki balans u životu da se u slobodno vrijeme krećem, idealno u prirodi. Obožavam osjećaj kretanja, bilo dok trčim, surfam ili vozim snowboard. To mi je takav zen, poslije takvih aktivnosti osjećam se “kao nova” i spremna za nove radne pobjede, a i imam osjećaj da sam bolja osoba, stabilnija i zadovoljnija. To je način na koji se praznim od stresa i briga te punim svoje baterije. Mislim da sam prirodno radoznala, jednostavno volim nova iskustva: od putovanja, preko kuhanja do isprobavanja novih sportskih aktivnosti. Veseli me otkrivati vlastite talente i pomicati svoje granice. Fun fact, nedavno se u našoj blizini otvorila najveća penjačka dvorana u Hrvatskoj pa sam jednog kišnog popodnevna odvela djecu da se malo zabavimo. Naime, doma im je bilo dosadno, a ja sam tražila neki novi, zabavan način da ih dobro izmorim pred spavanje. Na kraju smo se svi troje tako dobro zabavili, ruke su me boljele da sam jedva okretala volan na povratku kući, a kćer je istu večer odlučila da želi trenirati penjanje i evo, ovu jesen kreće s treninzima.

Živimo u vremenima u kojima smo svi non-stop zakačeni na mobitele – koliko ti je bitno djeci dati dobar primjer, biti s njima outdoor, omogućiti im real-life iskustva?

Joj, ja sam stvarno previše zakačena za svoj mobitel i nisam sretna s tim, definitivno nisam dobar primjer djeci što se toga tiče. Ali pokušavam s njima otvoreno pričati o tome i objasniti im da je mamin posao takav da (velik) dio stvari obavlja preko mobitela: odgovaram na mailove i Slack poruke, pišem objave za društvene mreže, plaćam račune ili bookiram avionske karte. Važno mi je da razumiju da mobitel ne služi samo za zabavu i igrice nego da odraslim ljudima često pojednostavljuje život. 

S djecom imamo dogovor kad i koliko smiju vremena provesti ispred “ekrana”, zasad su to igrice na tabletu i crtići na TV-u, ali isto tako im je vrlo jasno da kad kažemo “gasi ekrane”, to je to za danas. Ako je lijepo vrijeme, obavezno smo vani u parkiću, negdje u prirodi ili na izletu, a sada kada već klinci sami znaju voziti bicikl, role, romobile, skijaju, kližu i plivaju, sve je s njima puno zabavnije. 

Kako si provela ovo ljeto? Što iduće planiraš istrčati? I kad će opet doći vrijeme za surf? 

Ovo ljeto započela sam s putovanjima u Pariz i Berlin, bila je to kombinacija druženja s prijateljicama koje tamo žive i koncerata bendova koje jako volim (Nouvelle Vague i Air). U Berlinu sam bila i predavačica na We Are Developers, jednoj od najvećih tech konferencija na svijetu (15.000+ developera!). 

Svoj morski godišnji uvijek provodim na jednom malom otoku u zadarskom arhipelagu. Tamo ljetujem od svoje 15. godine, svako ljeto bez iznimke, i nema mi nigdje takvog odmora kao tamo. A i tamo najlakše pobjeđujem na trkačkim utrkama (smijeh). Naime, dosta je slab interes žena za trčanje u mojoj dobnoj kategoriji tijekom godišnjih odmora. A manje konkurencije znači više šanse za medalje i pehare.

Što se tiče trkačkih utrka, prijavila sam se za zagrebački polumaraton u listopadu, to je divna utrka koju sam gotovo svake godine do sada trčala, a jako mi je draga jer prolazi kroz moj kvart i uvijek bude puno dragih ljudi među navijačima. A i obećala sam sama sebi da ću se uvijek truditi biti barem toliko u formi da mogu istrčati polumaraton, onako – k’o iz šale.

Što se surfa tiče, jako bih voljela jednom otići surfati na Kanarske otoke. Vjerojatno to neću uspjeti realizirati ove godine, ali surfu se vraćam sigurno.

FOTOGRAFIJE: Mirna Marić i privatna arhiva