Dogovor za snimanje s Katarinom pao je na jedan ponedjeljak – taman dok smo još dovoljno odmorni od vikenda, spremni za stvaranje novih, dobrih priča. A Katarina Šarić, kao nova protagonistica “Ulovljenih na izlasku iz ureda”, odmah me podsjetila koliko uživam u pisanju za tu rubriku. Ugostila nas je u odvjetničkom uredu gdje radi, a zatim smo produžili do Urania bara, jednog od njezinih omiljenih afterwork mjesta. Uvela nas je u svoj svijet u kojem pravo i poezija, naizgled udaljeni i dijametralno suprotni, savršeno funkcioniraju zajedno.
Katarina je, naime, autorica zbirke pjesama “Sebe sam čekala”, koja je izašla u studenom prošle godine. Već je kroz razgovor pokazala iznimno fino izbrušen osjećaj za riječi, što mi je već i prvo listanje njezine zbirke poezije samo potvrdilo. Ne samo zbog pročitanog, nego i načina na koji je tekao razgovor, dobila sam dojam da Katarinu znam godinama, a ne da smo se službeno upoznale tog popodneva.
Katarina Šarić
Draga Katarina, za one koji će te tek upoznati, podijeli s nama par rečenica o sebi!
Imam 33 godine. Rođena sam i odrasla u Šibeniku, a posljednjih 15 godina živim u Zagrebu, gdje i radim kao odvjetnica.
Radiš u odvjetničkom uredu – kako ti izgleda jedan radni dan?
U odvjetništvu zapravo ne postoji tipičan radni dan. Jedino što je sigurno je to da je svaki dan ispunjen rokovima i da svaki predmet zahtijeva veliku pažnju. Multitasking je neophodan, kao i mogućnost prebacivanja iz jedne grane prava u drugu, jer svaki zadatak zahtijeva drugačija znanja. Uz to, jutarnja uredska kava s kolegama je nezaobilazni ritual, a onda kreću mailovi i pozivi, Teams sastanci, ponekad i odlazak na sud.
Što te najviše ispunjava u poslu?
Pronalazak rješenja. Onaj osjećaj kad nakon sati ili dana traganja uspiješ pronaći baš onu ključnu stvar koja tvojoj stranci ide u korist ili koja daje odgovor na neko kompleksno pravno pitanje. Uz to, volim što u poslu imam i mentorsku ulogu te imam priliku pomoći svojim mlađim kolegama tako što s njima dijelim svoja znanja i iskustva.
Što bi rekla da je najveća zabluda povezana s odvjetničkim poslom?
Da odvjetništvo izgleda kao u serijama – dramatični monolozi u sudnici ili preuzimanja trgovačkih društava koja se rješavaju u pauzi za ručak. A, umjesto toga, ja uglavnom treniram vid pred kompjuterom, sastavljam pravne analize i podneske, a najbliže životu iz serije je vjerodostojni prikaz manjka privatnog života.
Koji su ti možda manje omiljeni trenuci u poslu?
Radni dan koji nikad ne prestaje. Ili se barem tako čini. U odvjetništvu je jako teško postići work-life balance jer se još uvijek prodaje takav stil života u kojem se glorificira rad s neograničenim radnim vremenom. Srećom, čini mi se da se od pandemije i to počelo mijenjati. Možda smo ipak napokon shvatili da je zdravlje, kako fizičko, tako i psihičko, jedino što ne možemo nadoknaditi jednom kad ga izgubimo.
Mnogi tvoju profesiju vežu uz teške teme i stres – kako se sama od toga braniš?
Jednom kad sam shvatila da svaki posao može bez mene, ali da ja ne mogu sama bez sebe, to mi je pomoglo da stvari stavim u ispravnu perspektivu. Stresa ima i uvijek će ga biti – radim na milijunskim projektima, pod sudskim i zakonskim rokovima, rješavam za stranke osjetljiva pitanja.
Nužno je imati ispušni ventil, ono nešto zbog čega jedva čekaš doći doma nakon posla, ono nešto u čemu uživaš iako si umorna – za mene su to pisanje, čitanje, fotografiranje, sastavljanje Lego setova, učenje francuskog i brojne druge stvari koje mi ispunjavaju dušu.
Najdraži projekt na kojem si radila posljednjih mjeseci?
Ovo je savršeno pitanje za odvjetnika kojem je gotovo sve što radi povjerljivo! Ali srećom, ja nisam samo odvjetnica, tako da mi je najdraži projekt bio promocija moje zbirke poezije “Sebe sam čekala”.
Kako ti je izgledao današnji radni dan?
Danas je bio jedan od onih dana dok u devet sati pijem jutarnju kavu i razmišljam o rasporedu zadataka, na email mi stižu novi zadaci i dan je otišao u nekom skroz drugačijem smjeru. Tako su moji zadaci danas bili priprema za ročište, analiza ugovora u postupku dubinske analize, davanje pravnog savjeta vezano za javnu nabavu i dva sastanka vezana za radnopravna pitanja. I to se sve dogodilo do pauze za ručak.
Nakon ručka i kratkog predaha uz druženje s kolegama, dan se nastavio u smjeru pripreme dokumentacije za statusne promjene i komunikacije s javnim bilježnikom. Pred kraj radnog dana sam popisivala zadatke za sutra, to mi je uvijek zadnja stvar u radnom danu koju napravim. Rokovnik mi je i dalje glavni alat za organizaciju vremena.
Galerija
Tvoja profesija i pisanje poezije djeluju kao dva suprotna svijeta.
Sudaraju li se ili nadopunjuju?
Neki ljudi misle da se sudaraju, ali ja znam da se nadopunjuju. Nisu to dvije Katarine, jedna odvjetnica, druga pjesnikinja. One su samo dva sloja mene, između kojih postoji još slojeva i nijansi. Vjerujem da mi upravo moja kreativnost u odvjetništvu daje taj neki faktor iznenađenja koji donosim. Čak i najkompliciranijim zadacima pristupam s radoznalošću i znatiželjom. Taj kreativni duh u meni željan je stvaranja – neovisno o tome stvara li poeziju ili podnesak za sud.
Spomenula si knjigu poeziju “Sebe sam čekala”, koju si izdala u studenom prošle godine. Reci nam više o njoj!
To je autobiografska i intimna ispovijest o ljubavi, boli, potrazi za pripadanjem i pronalaskom samoga sebe. Nedavno je održana promocija u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu, na kojoj sam spoznala da moja zbirka uspješno donosi male nježnosti svojim čitateljima, i da već odavno njeni čitatelji nisu samo oni ljudi koji me poznaju, već oni koji se u njenim stihovima prepoznaju i pronalaze sebe.
Zbirka pjesama je zapravo autobiografska ispovijest – kako ti je bilo izložiti se na takav način?
Ogoljivanje duše pred svijetom na ovakav način je u isto vrijeme nevjerojatno zastrašujuće, ali i neopisivo oslobađajuće. Prije sam bila osoba koja nosi srce na dlanovima, a sad sam svijetu doslovno darovala mogućnost šetnje po nekim od mojih najintimnijih osjećaja. Upravo to i je ova zbirka – ona je zbirka emocija. Prvi put kad sam čula da je čitateljica tako opisuje, znala sam da je to njen savršen opis. Vjerujem da moje riječi imaju moć nekome prizvati osobne uspomene, pružiti nježnost i utjehu, dati snagu za dalje. Zbog toga je vrijedilo “dati sebe” svijetu.
Kako je izgledao tvoj put od prve napisane pjesme do objavljene knjige?
Još kao dijete sam znala da jednog dana želim napisati knjigu. Ono što je u isto vrijeme sretna slučajnost – kao dijete sam htjela biti i odvjetnica. Evo, čini se da sam ispunila obje želje. U svakom slučaju, prve pjesme su krenule nastajati praktički otkako sam naučila pisati, a sve ostalo je, kako se kaže – povijest, i to moja osobna.
Prije dvije godine sam aktivno počela raditi na sastavljanju ove zbirke te su neke pjesme nastale tijekom tog procesa, a neke pjesme su stare i preko 10 godina. Zapravo, najstarija u njoj je nastala prije 15 godina. Na kraju se moj san o objavljenoj knjizi ostvario kad je Naklada Asia objavila natječaj za rukopise na kojeg sam se u travnju prošle godine prijavila. E-mail kojim su mi javili da su odabrali moj rukopis je definitivno najdraži e-mail kojeg sam ikad primila!
Gdje i kada najčešće pišeš i koji su ti najdraži trenuci u tom procesu – kada riječi krenu same od sebe ili na kraju, kada shvatiš da je to to?
Pišem spontano, kad osjetim nalet neke jake emocije i inspiracije. Naslovna pjesma zbirke, koja završava stihovima „A sada znam, sebe sam čekala“ nastala je jednog jutra dok sam šetala prema poslu. Zapisala sam je pod bilješkama u mobitel i kad sam je pročitala znala sam – to je to, imam naslov zbirke. Nakon naslova i sve drugo je sjelo na svoje mjesto, znala sam da želim svojom poezijom prenijeti ljepotu i kompleksnost života.
Gdje ideš danas nakon posla?
Nakon dugog dana u uredu veselim se šetnji do jednog od mojih dražih kafića – najčešće sam u Kinoteci, Urania Baru ili Botaničaru. Rijetko si u raspored stavim dogovor nakon posla, ali čim je došlo toplije vrijeme i dani su postali duži, lakše me se nagovori na druženje nakon posla.
Imaš li hobi/omiljenu aktivnost za switchanje između radnog i slobodnog vremena?
Ako sam doma – čitanje (sasvim neočekivano, zar ne?), slaganje Lego setova, gejmanje.
Ako sam u gradu – odlazak u kino, piće s prijateljima, promocije knjiga.
Omiljena afterwork mjesta u gradu?
Kinoteka! Često upravo tamo idem gledati filmove preko tjedna. Volim taj štih “starog” kina, podsjeća me na odlazak u kino tijekom odrastanja u Šibeniku, a uz film se savršeno opustim od posla.
Tvoj savršeni After5 – što, gdje i s kim?
Moj dečko i vrijeme s njim. Razgovaramo o svemu, ili samo ugodno boravimo u zajedničkoj tišini na one dane kad na poslu potrošimo dnevnu dozu riječi. Ispruženi svatko na svojoj strani kauča, s knjigama u rukama, povremeno se pogledamo i osmjehnemo se jedno drugome. E, to nije samo savršen After5, to je naprosto savršeno!
Zahvaljujemo Urania Baru na ustupljenom prostoru za snimanje.
FOTOGRAFIJE: Lucija Drača
