„Svakim odlaskom u grad me nešto iznenadi, bilo to pozitivno ili negativno. Često me iznenadi ljudska dobrota za koju mnogi danas misle da je nedostaje. Priče koje čujem u povjerenju i koje ne želim objaviti znaju biti surealne i potaknu na razmišljanje i zahvalnost na stvarima koje imam, a uzimam zdravo za gotovo“, započinje priču David, čiji je fotografski rad nedavno privukao moju pozornost na Instagramu.
Objavljujući pod nadimkom @lice.ulice, ovaj mladi system menadžer izvještava sa zagrebačke špice, ali ne na onaj način na koji smo navikli, niti su rezultat street style fotografije koje će kasnije biti secirane u komentarima na društvenim mrežama. Davidov forte su, zapravo, portreti naših sugrađana, a razgovarajući s njime, nakratko sam dobila dojam da nas ista ideja motivira na stvaranje sadržaja – ideja da svaki pojedinac koji nas okružuje ima svoju priču, zanimljivu i vrijednu dijeljenja.
“Po gradu sam aktivno počeo fotkati ne tako davno. Moglo bi se reći da sam novo lice na ulici.“
“Isprva sam krenuo s fotkanjem iz prikrajka da ne ometam samu osobu, no ubrzo sam shvatio da to nije za mene, da ne uspijevam zabilježiti emociju koju želim, da ne uspijevam zarobiti te osjećaje koje mi samo portret može dati.”
Barem naoko, David portrete bilježi s velikom lakoćom, a oni pričaju priču i prenose određenu emociju. Zoran Ante Jurić, vlasnik antikvarijata i kolekcionar, jedan je od protagonista na ovim fotografijama. Davidu će ispričati da knjige skuplja još od djetinjstva i da ih je kroz život prikupio preko pola milijuna.
Zatim, posljednji ulični čistač cipela u Zagrebu, na uglu Ilice i Frankopanske. Nije prvi put da je svojim zanimanjem privukao pozornost mlađih generacija s fotoaparatom u ruci, no ovdje doznajemo priču o njegovom poslu i, zapravo, izumiranju istog.
Elegantan stariji par za koji ćete se zapitati koja je njihova priča – i uostalom koja je tajna dugovječnosti jedne ljubavi, gospođa koja prodaje cvijeće na Splavnici i njime unosi dašak vedrine u brojne zagrebačke domove, mladi dečki koji maksimalno dotjerani rade catering za posjetitelje predstave Orašar… Profil @lice.ulice krije mnoge zanimljive priče, za koje je zaslužan upravo David, 27-godišnjak iz Varaždina, koji je nakon fakulteta došao u Zagreb u potrazi za poslom i pronašao ga u struci, paralelno održavajući svoju ljubav prema fotografiji.
“Za fotografiju sam se zainteresirao još kao mali kad mi je tata dao fotić u ruke za jedan od školskih izleta, da zabilježim malo ljepote hrvatske obale, no ja sam ispucao cijeli film na „portrete“ svojih prijatelja još u autobusu.“
“Ljubav i želju za fotografije sam pokupio od oca koji je otkad znam za sebe uvijek snimao i bilježio svoj život, moje odrastanje i snimio na stotine vjenčanja. Zato sam mu neizmjerno zahvalan što mi je pokazao svijet fotografije i što imam prilike učiti od njega, a ponekad i posuditi dio njegove opreme“, uz smijeh mi otkriva David.
Za portrete vjeruje da pričaju svoju priču, bilo da je to priča njegova susreta s glavnom zvijezdom na fotografiji, bila to neka životna priča koju osoba ni ne kaže, već njene bore, umorne, no sretne oči, smiješak ili nešto sasvim treće što ispriča kroz fotografiju:
„Na neki način fotograf kroz portret stranca portretira i sebe, što sam tek nedavno shvatio: koliko sebe mogu vidjeti u samoj fotografiji i samom osjećaju kojim zrači osoba na fotografiji. Zaista puno ovisi o mom danu, kako sam raspoložen, to jest s kakvom energijom priđem osobi. Znao sam provesti sate i sate u gradu bez da ikome priđem jer sam čekao onaj pravi trenutak, onu pravu osobu. Naravno, to se nije dogodilo jer ja nisam bio prava osoba u pravom trenutku.“
Ono što me osobno zanimalo kada su ove gradske fotografije u pitanju, jest čitav proces koji se krije iza njih. Teško je, a i rijetko, da neka fenomenalna fotka nastane u trenu, bez previše uloženog vremena i truda. Potrebno je i pridobiti željene protagoniste na fotku.
David svoje glavne likove koje vidimo na njegovim fotografijama uglavnom zaustavlja u prolazu ili im prilazi ako negdje/nekog čekaju. Pita ih za privolu i jesu li suglasni da im uzme koju sekundu života, pa da naprave pokoji portret. Razmijene kontakte kako bi im mogao poslati fotografiju, a uz to ih obavezno pita i je li u redu da objavi njihov portret kod sebe na profilu. Ne traži ih nikakvu posebnu izjavu, no najčešće se dogodi da uz fotkanje popričaju o svakodnevnim stvarima, pa se ponekad upuste u dublje razgovore ako imaju vremena.
„Neke fotografije ispadnu loše, ne radi samog čovjeka kojeg portretiram, već radi moje greške. Uvjeti za fotografiju na ulici često nisu bajni, od rasvjete do pozadine, no snađem se s onim što u tom trenutku imam. Vodi me ona misao da smijem i želim žrtvovati savršenstvo fotografije (tehničku točnost) za emociju u fotografiji“, zaključuje David.
Ovih su dana manje šanse da ga sretnemo u gradu, jer ne ide toliko često zbog kratkoće dana i dnevnog svjetla. Noćnu fotografiju ne preferira zbog samog pristupa strancu i ističe da ni njemu samom ne bi bilo ugodno kada bi mu random osoba prišla po mraku. No, proljeće je blizu, što znači da su dani sve duži pa će u novoj sezoni ovaj mladi inženjer po struci, a fotograf po srcu djelovati u centru Zagreba i više puta u tjednu.
Zašto baš centar? Jer je iskustvo pokazalo da su u centru ljudi spremniji na fotkanje i interakciju, dok su u kvartovima i manjim sredinama ipak rezerviraniji.
Pitam ga je li prevladao strah od „ulijetanja“ strancima, pa čak i odbijanja?
„Nisam i mislim da nikad neću. S vremenom je postalo lakše, no strah od odbijanja će uvijek postojati jer po prirodi sam dosta zatvoreni tip osobe i da nema fotića oko mog vrata vjerojatno ne bih nikad prišao strancu. Tako da svaki portret ima svoju neku dozu adrenalina u sebi. Nekima je stvarno lako prići, no dosta portreta sam nažalost propustio baš zbog tog straha“, iskreno komentira David.
Osim toga, nije sve uvijek topla i lijepa priča, kao što otkrivaju scene iza kulisa.
„Što se tiče priče koja mi se posebno urezala u pamćenje, to je nažalost ona negativna. Taj dan sam zapravo prvi put u životu skupio dovoljno hrabrosti da upitam stranca za portret i krenulo je stvarno odlično, prvi portret je pao, a nakon njega i drugi. Osjećao sam se nezaustavljivo pa sam krenuo i prema trećoj osobi koja je isto pristala. Pomislio sam da ću taj dan skupiti 100 portreta i da napokon fotografiram ono što zaista želim. No tu je sreći došao kraj, prilikom fotografiranja treće osobe tog dana uletio je netko sasvim nepovezan s fotografiranjem i prijetio mi na svakakve načine, koristeći se raznim metodama zastrašivanja. Jer sam kao fotografirao medijski eksponiranu osobu bez dopuštenja (što naravno nije bilo istina, jer osoba je pristala i na kraju krajeva profesionalno pozirala). Nakon neugodnih prijetnji i praćenja po gradu napokon sam stigao kući u šoku i s iskustvom koje mi je govorilo da bolje da odustanem od fotografije stranaca na ulici. Trebalo mi je dobrih 10-ak dana da se saberem i skupim hrabrosti da ponovno pitam nekog stranca za portret. I drago mi je da jesam jer nakon tog iskustva bila je svega nekolicina manje ugodnih iskustava.“
Da ne završimo priču s onim negativnim, u ovoj priči koja je na mene ostavila vrlo pozitivan dojam, a vjerujem da će i na vas, za kraj me zanimalo kako sam David vidi svoj profil – i koju poruku nam njime želi poslati?
„Moj Instagram profil, zapravo naš Instagram profil (jer svaki čovjek kojeg sam objavio do sada je vlasnik malog djelića profila) zamišljam upravo tako kakav je danas. Isprva sam krenuo s fotografijama s leđa, bez interakcije sa ljudima. No kako listate objave skorijeg datuma, sve sam bliže čovjeku – što po fotografiji, što po pričama. Želim izgraditi zajednicu pozitivno nastrojenih ljudi koji vide ljepotu u drugima kao što sam je i ja vidio kad sam upitao stranca za fotografiju, da steknu osjećaj poznanstva kao što je meni taj stranac postao poznanikom, a neki čak i prijatelj. Želim da čovjek koji čita komentare ispod svoje fotografije vidi koliko ga ljudi smatraju lijepim (i iznutra i izvana), a ne da se nađe na meti kritika kao neki ljudi na fotografijama sa „špice“ jer se nisu „dobro“ obukli.
“Za kraj, htio bih podići svijest ljudi da kroz ovo što radim, što i drugi fotografi rade, radimo nešto dobro. Da bilježimo ono što je danas, za one koji će sutra htjeti vidjeti kakvi su to ljudi živjeli, kakav je život bio prije njih. I možda prepoznaju nekog sebi dragog, nasmijanog i sretnog, barem u trenutku nastanka fotografije.“
FOTOGRAFIJE: Lice ulice
