Kad arhitektica i dizajnerica Aleksandra Pavić govori o svom profesionalnom putu, iz svake riječi možete osjetiti njezinu radoznalost. Ona ju je, uostalom, i vodila u karijeri: prvo iz Beograda u Njemačku, a potom u Saudijsku Arabiju. Danas, kroz arhitektonski studio DEVA koji je pokrenula s kolegom s fakulteta, radi na relaciji Rijad – Rijeka – Beograd te u poslu spaja različite kulture, pristupe i senzibilitete. Život na Bliskom istoku otvorio joj je pogled na svijet arhitekture u kojem su povjerenje, prilagodljivost i razumijevanje kulture jednako važni kao i sam dizajn, a u razgovoru za After5 otkrila nam je kako je stvarati u međunarodnom okruženju, zašto ju je Rijad osvojio na prvi pogled te kakva je poslovna kultura zemlje u kojoj živi i radi.
Aleksandra Pavić, arhitektica iz Beograda s adresom u Rijadu
Aleksandra Pavić arhitektica je i dizajnerica, kako sama kaže, before & after5. Njezin profesionalni put može se, u svakom smislu, opisati kao pomicanje granica, što je rezultat velike radoznalosti i nestrpljivosti:
“Radoznalost me tijekom studija arhitekture odvela na stručne prakse u inozemstvo, pa sam određeno vrijeme provela u Njemačkoj i Jordanu. Oba su iskustva bila ključna za sve što je uslijedilo: život najprije u Njemačkoj, a kasnije u Saudijskoj Arabiji. Od tada se neprestano bavim arhitekturom kroz različite forme, faze i ambijente, a ove sam godine osnovala vlastiti studio s ciljem poslovanja na relaciji Rijad – Rijeka – Beograd. Nestrpljivost me, s druge strane, uvijek činila proaktivnom, što mi je dodatno pomoglo u pomicanju granica na tom putu.”
2018. godine, na studentskom proputovanju kroz Jordan, našla se u blizini granice sa Saudijskom Arabijom i pomislila kako bi voljela doznati više o toj misterioznoj zemlji. Međutim, prisjeća se, turistički posjeti u tom trenutku, posebno za žene, nisu bili opcija. No, priliku je dobila u travnju prošle godine, nakon duge i hladne berlinske zime:
“Topao zrak, sunce, prekrasni pastelni tonovi i nevjerojatna energija ljudi učinili su da se osjećam kao da ondje pripadam i da je sve napokon došlo na svoje mjesto. Pola godine kasnije – vratila sam se, i ostalo je povijest. “
Osjetila je da je njezinom putu u Njemačkoj došao kraj. Radila je u manjem uredu, potom u korporaciji – na konceptima, izvedbama i u menadžmentu. Međutim, kaže kako joj je bivalo sve jasnije da Njemačka nije njezina zadnja stanica jer tamošnji društveni život nije ispunio očekivanja i potrebe koje je imala. Kada se to jednom potpuno iskristaliziralo, dogodio se odlazak u Saudijsku Arabiju.
“Cijeli dosadašnji put bio je vrlo konstruktivan – kroz krajnosti kojima sam se izlagala naučila sam mnogo o sebi, razumjela vlastite potrebe, mane i vrline. Naučila sam se nevjerojatnoj prilagodljivosti te spoznala da ništa nije krhkije od ‘čvrstog stava'”, kaže.
DEVA studio, koji sam spomenula u uvodu, nastao je ove godine kada su Aleksandra i kolega, s kojim surađuje još od studentskih dana, “prelomili” da povremene suradnje pretvore u full-time, što je bio početak njihovog poduzetničkog puta o kojem su dugo maštali. Oduvijek su, govori mi Aleksandra, pristupom bili duboko ukorijenjeni u kontekst, pritom neopterećeni tipologijom, već vodeći se potencijalom raspoloživog prostora. Danas je DEVA studio u kojem su vrlo strastveni po pitanju struke i spremni uhvatiti se u koštac s izazovnim prostorima, bilo eksterijera ili interijera, i to kroz sve faze: od idejnog rješenja do izvedbe.
Europa vs. Saudijska Arabija
U profesionalnom se smislu, kaže Aleksandra, arapski svijet uvelike razlikuje od europskog. Dok je u Europi sve bazirano na brojkama i činjenicama, u Saudijskoj Arabiji temelj je povjerenje. Manje se piše, a više pamti, pa se nešto i previdi:
“Neke stvari koje su dio standardnih europskih procedura, poput sažetka sastanka ili razgovora u e-mailu, ovdje se smatraju čak i nepristojnima. Isprva me to mučilo, ali s vremenom sam se naviknula poštovati lokalne običaje. I jednom kad sam se prepustila, osjetila sam da doista mogu biti dio zajednice. Jer sve će se, inshallah, riješiti.”
Jutra u Rijadu su, opisuje Aleksandra, najljepši dio dana: svaki je dan sunčan pa ustajanje nikada nije “na lijevu nogu”. Što se tiče poslovnog dijela dana, komunikaciju s klijentima izdvaja kao uvjerljivo najinteresantniji dio posla, s obzirom na to da kroz takvu interakciju najviše uči o lokalnom životu i običajima, a razgovori su joj pomogli i da savlada neke fraze na arapskom. To se, govori mi, u kulturi baziranoj na međusobnom poštovanju i povjerenju, pokazalo kao odlična gesta za zbližavanje.
Saudijska Arabija ulaže goleme resurse u urbanizam i arhitekturu pa me zanimalo gdje vidi najveću priliku za mlade arhitekte i što bi poručila onima koji razmišljaju o karijeri na Bliskom Istoku.
“Ono čega od početka nisam bila svjesna jest činjenica da projekti takvih razmjera zahtijevaju ozbiljnu stručnost te da su u poslovnom smislu najtraženiji ljudi s više od 15 godina iskustva. Europski studiji najčešće su zaduženi za planiranje, dok se u Arabiji tvrtke bave vođenjem projekata i samom izvedbom. Važno je spomenuti i podatak s početka ovog desetljeća – 70% stanovništva bilo je mlađe od 30 godina. Dakle, riječ je o zemlji koja ima mladosti u izobilju, dok su iskustvo i zrelost ono što nedostaje. To ne bi trebalo zvučati obeshrabrujuće za moje kolege, već skrenuti pozornost na to da nije sve tako ružičasto kako se čini izvana”, komentirala je.
Riyadh Senses
Kao žena koja dolazi iz Europe, Aleksandra kaže da se donekle osjeća privilegiranom i favoriziranom: vjeruje se njezinim poslovnim odlukama i ukusu generalno. S druge strane, na raznim pozicijama u okviru struke mnogo je stranaca, što navodi kao olakotnu okolnost. Inače, njezinu (poslovnu) svakodnevicu možemo pratiti kroz Riyadh Senses, svojevrsni digitalni dnevnik u kojem dijeli dojmove života u Saudijskoj Arabiji. Nastao je sasvim spontano, kada je shvatila privilegiju života u zemlji u nastajanju:
“Svakodnevne promjene u gradu zahtijevale su budnost, što je s vremenom dovelo do otkrivanja nevjerojatnih detalja koje sam – korak po korak – počela snimati, uređivati i potom objavljivati. Sve je počelo s idejom da prijateljima i obitelji u Europi pokažem gdje sam došla i da se možda lokalno povežem sa zanimljivim ljudima iz struke. I upravo se to i dogodilo – spontano se formirala zajednica ljubitelja arhitekture, kulture i dizajna. Publika je reagirala iznimno pozitivno; ljudi su se počeli javljati privatno, raspravljati, predlagati nove lokacije za obilazak i snimanje, a ja sam kao nagradu stekla mnoga lijepa poznanstva s inspirativnim ljudima. Što se samog projekta tiče – nisam sigurna kojim će smjerom ići, ali vjerujem da mu najviše odgovara upravo organski razvoj.”
FOTOGRAFIJE: Privatno vlasništvo
