Volim što me “Ulovljeni na izlasku iz ureda” uvijek odvede na mjesta i među ljude o čijem poslu vjerojatno ne bih znala mnogo više od onoga što vidimo izvana. To je, zapravo, i sama bit rubrike: demistificirati različite profesije, zaviriti u tuđe radne dane i otkriti što sve stoji iza onoga što na kraju vidimo kao gotov proizvod, projekt ili izvedbu. Tako sam se jednog jutra našla u Teslinoj ulici, gdje nas je dočekala Karla Leko, dramaturginja, dramska spisateljica i scenaristica. I, kako za njezin posao i priliči, doslovno nas je odvela – iza kulisa.
Provela nas je kroz hodnike i pozornice Zagrebačkog kazališta mladih, gdje trenutno radi na jednom projektu koji ćemo u prosincu imati prilike gledati. Pokazala nam je prostorije u kojima se spajaju poslovna svakodnevica i umjetnost, gdje se ideje pretvaraju u priče, a riječi s papira oživljavaju kako bi bile spremne za publiku. Bilo je fascinantno promatrati kazalište njezinim očima, slušati kako objašnjava dinamiku proba, proučavati kulise, scenografiju i kostime te tako, barem nakratko, dobiti uvid u čaroliju koja se događa iza kazališnih zastora.
Karla Leko
Karla, otkrij nam više o sebi! Koliko godina imaš, gdje živiš, čime se baviš?
Imam 28 godina, a prije osam sam se zbog studija dramaturgije na ADU preselila iz Splita u Zagreb i, kako to često biva, u njemu i ostala. Radim kao dramaturginja, dramska spisateljica i scenaristica.
Gdje si zaposlena, na kojoj poziciji i koliko dugo?
Freelancerica sam, imam status slobodne umjetnice, što bi značilo da nemam klasično stalno zaposlenje nego radim po projektima. Počela sam još tijekom studija asistirajući dramaturzima i redateljima, a danas me se može pronaći u različitim kazalištima i izvedbenim prostorima, ali i za mojim radnim stolom kod kuće.
Provedi nas kroz jedan svoj radni dan!
Trenutačno radim dramaturgiju predstave Acid / Kiselina u Zagrebačkom kazalištu mladih. Riječ je o novom dramskom tekstu naše poznate dramatičarke Tene Štivičić u režiji litvanskog redatelja Antanasa Obcarskasa.
Jutarnja proba počinje u 10 i završava u 14 sati, a večernja je od 19 do 22 sata. U tom periodu radim s redateljem i glumcima. Moj posao, najšire rečeno, obuhvaća sve što se tiče teksta. To uključuje analizu, prilagodbu, kraćenje, dopisivanje, premještanje, izbacivanje, ali i ono što se na prvu ne vidi, a obuhvaća izvedbu u cijelosti, kako sve spojiti u koherentnu cjelinu koja sadržajno i značenjski ima smisla. Sve izmjene i nadopune koje dogovorimo na probama radim kod kuće. Nekad je toga više, nekad manje. Sve ovisi o zahtjevima projekta.
Što je za tebe najveći uspjeh u tvom poslu? Kako izgleda jedan “dobar dan”, nakon kojeg odlaziš doma ispunjena i sretna?
Dobar dan je kada uspijem napraviti sve što sam si u tom danu odredila. Ponekad je to da prođemo sve scene koje smo planirali i da se u njima dogodi određeni pomak ili barem njegov nagovještaj, ponekad da napišem scenu koja se do tada opirala, ponekad da se suočim s bjelinom papira, ponekad… Kreativni procesi ne odvijaju se pravocrtno i tijekom rada često je teško ocijeniti njihov napredak. Ponekad ti se čini da nešto tjednima stoji na mjestu, a onda se dogodi jedna proba na kojoj se sve otvori.
Za mene je uspjeh to što mogu živjeti od onoga što volim.
Koji su ti možda manje omiljeni trenuci u poslu?
To što nemam fiksno radno vrijeme ponekad dovede do toga da mi radno vrijeme zapravo ni ne prestaje. Mailovi i pozivi često stižu neovisno o dobu dana, ali nastojim taj dio posla zadržati u nekim okvirima. Važno je imati slobodno vrijeme i, nažalost, na svojoj sam koži osjetila što znači kada se previše daješ, a da ne napraviš odmak i kvalitetno se odmoriš. Posao kojim se bavim često je i neizvjestan jer uvijek unaprijed dogovorene projekte imaš do određenog datuma i onda se pitaš što dalje. Ta neizvjesnost me ponekad muči, ali s druge strane sam sretna što imam slobodu. Ponekad zbog posla moram propustiti druženja, ali isto tako zna se dogoditi da sam ona prijateljica koja može u srijedu u podne na kavu. Sve ovisi o tome na čemu u tom periodu radim.
Najdraži projekt na kojem si radila posljednjih mjeseci?
Zadnji projekt na kojem sam radila bila je predstava “Werther”. Riječ je o predstavi nastaloj prema Goetheovom romanu “Patnje mladog Werthera”, u režiji Silvia Vovka, koji je uz Marina Stevića i izvođač. Predstava je u koprodukciji Khaos kolektiva i Scene Ribnjak, a nastala je u suradnji s udrugom Boli Me i Goethe Instituta.
Ciljana skupina su srednjoškolci, kojima je navedeni naslov ujedno i lektirni, a kroz kojeg smo se željeli pozabaviti i pitanjem mentalnog zdravlja. Tijekom rada na predstavi održali smo radionice sa srednjoškolcima u nekoliko zagrebačkih gimnazija i to iskustvo mi je bilo dragocjeno. Uživala sam radeći na toj predstavi. Silvio i Marin su sjajni kolege pa smo, uz to što smo radili, uživali i u druženjima.
Projekt iz prošle sezone kojeg bih izdvojila je predstava “Djevojke s rogovima” koju možete pogledati 29. i 30. studenog u Teatru &TD. Riječ je o predstavi o Dori Maar, Fridi Kahlo i Milevi Einstein koja progovara o životu žena u sjeni njihovih partnera, velikih umjetnika i znanstvenika. Predstava je u formi cabareta i vjerujem da u njoj svatko može pronaći nešto za sebe.
Kazalište, film, opera, dječje predstave, raspon onoga što radiš je širok. Što bi rekla da je tvoj potpis u svim tim formatima?
Kao što si rekla, raspon je širok i teško mi je na prvu pronaći što sve te projekte spaja. Rekla bih da je možda stvar u pristupu. Bez obzira na to na kojem projektu radim, zbilja se trudim dati maksimalan doprinos. Zanimanje kojim se bavim je specifično jer svaki projekt zahtijeva nešto drugo, a rad u novim okruženjima i s novim kolegama zahtijeva i određenu dozu prilagodbe. U projektu mi je važno biti osoba na koju se može računati, koja je odgovorna i jednostavna za suradnju.
Kako biraš projekte na kojima ćeš raditi?
Projekti često biraju mene i zahvalna sam na tome jer sam imala priliku raditi zbilja šarolike stvari i formate koji su mi omogućavali da učim, razvijam se i rastem skupa s njima. Kada sama biram projekt motivi mogu biti razni – želja za suradnjom s nekim od kolega, naslov koji se postavlja, tema koja me zanima…
“Nastojim da u svemu što radim postoji nježnost i toplina jer vjerujem kako kazalište, naročito danas kada smo nerijetko izloženi svemu osim toga, usprkos svemu mora pružiti barem tračak optimizma.“
Surađuješ s mladim redateljima i nezavisnim produkcijama, ali i s velikim institucijama. Što je zajedničko, a u čemu se razlikuju ta dva svijeta? Imaš li nekog autora s kojim bi voljela raditi ili temu koju želiš obraditi?
U velikim institucijama se točno zna tko radi u kojem sektoru i za što je zadužen. Na nezavisnoj sceni je drugačije jer tamo umjetnici nerijetko rade sve. Od pripreme projekta i prijave na natječaje, organizacije rasporeda, oglašavanja… Puno je posla koji nije samo onaj umjetnički i to zna biti iscrpljujuće.
S druge strane, institucije imaju neka svoja pravila koja znaju biti i ograničavajuća u umjetničkom radu. Slobodu na nezavisnoj sceni znaju ograničiti financije, ali te s druge strane njihov nedostatak zna potaknuti da budeš snalažljiviji u kreativnim rješenjima. Volim to što imam priliku raditi i na nezavisnoj sceni i u institucijama jer jedno i drugo ima svoje prednosti i mane. U svakom slučaju, moj je pristup poslu isti.
Imam neke ljude s kojima bih voljela surađivati, ali bih voljela pustiti da dođe pravo vrijeme i projekt za to. Što se tema tiče, jako me zanima odnos između samoće i usamljenosti.
Koja faza rada ti je najizazovnija?
Iz pozicije dramske spisateljice i scenaristice, rekla bih da je pisanje samo po sebi uvijek izazov. Stati pred bijeli papir uvijek donosi neizvjesnost i suočavanje sa stvarima od kojih bismo možda voljeli i pobjeći. Da se to ne dogodi, ključna je samodisciplina. Iz pozicije dramaturginje, izazov zna biti usuglasiti svoju viziju s redateljevom i sve više uočavam prednosti koje donosi međusobno poznavanje i povjerenje koje je prisutno između stalnih suradnika. Međutim, volim upoznavati nove ljude i veseli me svježina koju donosi rad s novim kolegama kao što je recimo slučaj na projektu na kojem trenutačno radim.
Kad promatraš kazališnu scenu u Hrvatskoj danas, što joj, prema tvom mišljenju, nedostaje, a što te na njoj posebno raduje? Kakva je vidljivost mladih autorica i autora?
Sretna sam kad vidim da kazališta postavljaju drame mladih autorica i autora i mislim da se na tom polju vidi neki pomak. Nadam se da će nastaviti u tom smjeru jer je mladim dramskim piscima uglavnom jako teško doći do postavljanja njihovih tekstova na scenu. Također, veseli me sve veća svijest o važnosti podrške dramatičarima tijekom pisanja pa je tako sve više natječaja koji potiču razvoj dramskih tekstova, uz financijsku, a nerijetko i uz podršku mentora što može biti jako korisno. To sve, naravno, doprinosi i njihovoj vidljivosti. Nerijetko mi se čini da našem kazalištu nedostaje razigranosti i kreativnosti do čega dolazi zbog hiperprodukcije. U umjetnosti nije moguće stalno proizvoditi, na što smo često i nažalost primorani.
Završila si glazbenu školu i svirala obou. Koliko je to iskustvo oblikovalo tvoj način razmišljanja o kazalištu i pisanju?
Provela sam dvanaest godina u glazbenoj školi. Prvo sam završila osnovnu za klavir, a zatim pripremnu i srednju za obou i ta su me iskustva jako oblikovala. Upisala sam glazbenu kao osmogodišnje dijete, a svoj glazbeni put završila s dvadeset godina. Taj period obrazovanja u dvije škole donio mi je disciplinu, upornost, naučio me nositi se s uspjehom i neuspjehom, naučio me suočiti se s izazovima i nesigurnostima, javnim nastupima, tremom, naučio me organizaciji, slušanju, zajedničkom muziciranju, radu u kolektivu… Sve su to znanja i vještine koje su itekako primjenjive u kazalištu i pisanju.
Kad radiš na novom tekstu ili predstavi, što te pokreće?
Ponekad je to lik, ponekad atmosfera, tema, situacija… Moje bilježnice i bilješke na mobitelu prepune su raznih asocijacija, citata, pjesama, zapažanja za kojima posežem kada mi treba pokretač. Inspiracije ima posvuda, samo treba krenuti s radom.
Gdje ideš danas nakon posla?
Nakon posla idem na otvaranje izložbe Erste Fragmenti. Trudim se pratiti kulturna događanja, naročito kada je riječ o predstavljanju nekih novih glasova. Ove godine na Fragmentima izlaže i Ela Leko, dizajnerica tekstila koja je ujedno i moja rodica. Poklopilo se da danas nemam večernju probu i jako sam sretna što je mogu otići podržati.
Imaš li hobi/omiljenu aktivnost za switchanje između radnog i slobodnog vremena?
Nakon dugotrajnog sjedenja na probama, obavezno slijedi šetnja. Ti mi trenuci omogućuju da razbistrim glavu i napravim odmak od onoga što se događa u kazališnoj dvorani ili za radnim stolom dok pišem.
Teško je imati stalne hobije uz raspored koji se često mijenja ili uključuje probe do kasno, ali trudim se jer mi je to jako važno. Plešem argentinski tango, nastojim učiti talijanski, rado odem na radionicu keramike ili piknik u Maksimiru. Općenito nastojim slobodno vrijeme, osim za odmor i razonodu, iskoristiti za neka nova znanja i vještine.
Koja su ti omiljena afterwork mjesta?
Živim u blizini Maksimira u kojem često provodim vrijeme, bilo u šetnji ili uživajući na pikniku s prijateljima. Često sam u Kinoteci ili na nekoj predstavi. Volim klasičnu glazbu pa me se može vidjeti i u Lisinskom na nekom koncertu. Šopingiram na tržnici Kvatrić na kojoj se nerijetko počastim cvijećem kojeg volim imati na stolu.
Kada ne stignem kuhati volim otići u 201 Studio ili Pithos. Volim dobru kavu i lijep interijer pa su neki od mojih odabira kafića za druženje ili čitanje Program, Falko i Botaniča, a u mom caffe aparatu doma uvijek se nalazi svježa kava iz Quahwe. Osim skitanja, volim biti kod kuće i jako me raduje jesen i smiraj koji ona donosi. Uživam doma uz dobru playlistu ili podcaste (koje u zadnje vrijeme dosta slušam), šalicu čaja, mirisnu svijeću i dobru knjigu.
Tvoj savršeni After5 – što, gdje i s kim?
Kućno druženje uz dobru hranu i vino s prijateljima.
FOTOGRAFIJE: Lucija Drača
