Za one koji će te tek otkriti, podijeli s nama par rečenica o sebi!

Ja sam jedna jednostavna, ali jako aktivna i entuzijastična cura odrasla u Karlovcu, koju je faks, a kasnije i posao, doveo u Zagreb. Nedavno sam navršila okruglih 30 godina i za sada me (kuca triput u drvo) maze i paze. Na pitanje “što želiš biti kad odrasteš” još uvijek nisam našla odgovor. Možda ću se baviti lončarstvom, možda vinarstvom. Spontano ćemo o tome odlučiti onako usputno kroz život.

Radiš u Degordianu kao Head of General Affairs – reci nam za što si zadužena, koji su tvoji zadaci.

Na glasu k’o žena od afera (jako dobra fora), a glavni zadatak mi je svakodnevno organizirati rad tima i baviti se njihovim zadovoljstvom. Isto tako brinem i da ostali kolege unutar cijele Degordian grupe budu zadovoljni suradnjom s nama te gasim požare (popularno nazvano “izazove”) ako do njih dođe. To bi bilo ukratko, a čime se točno tim bavi, to je malo kompleksnije pitanje jer se bavimo zaista svime i svačime i pokrivamo poprilično širok scope zaduženja. Od nabave, reprezentacije ureda, kadrovskih poslova vezanih za ugovore zaposlenika i studenata, administracije podataka i dokumentacije, sve do nekih pravnih stvari. Radimo čak i IT support tako da često u šali svoje timljanke zovem “dečki iz IT-a”.

Surađuješ s raznim odjelima i, pretpostavljam, mnogo radiš s ljudima – jesi li se uvijek vidjela na radnom mjestu koje uključuje direktnu suradnju s ljudima, kako je sve krenulo?

Prve poslove sam počela raditi još tamo negdje sa 14 godina i nikada mi nije bio problem zasukati rukave. Uvijek sam voljela biti u žiži zbivanja i okružena ljudima tako da je moj karijerni put zapravo vrlo logičan. Nakon što sam odustala od fakulteta, koji mi zaista nije išao (support za bivše kolege kroatiste, držite se), čula sam za Degordian i odlučila sam kratko i jasno da tu želim raditi.

Dok se nije otvorilo radno mjesto odgovarajuće mojim kvalifikacijama (koje su do tada baš bile šarolike, ali ne i previše konkretne), radila sam nekoliko poslova istovremeno i srećom se pozicija u tadašnjem Office&Finance timu brzo otvorila te su me izabrali, iako nisam odgovarala zahtjevu da imam aktivna studentska prava.

Krenuli smo kao Office Management, sredila sam tim i procese iz temelja te na razvoju tima i internih procesa radim protekle četiri godine. Iako vjerujem da od rada s ljudima (i papirima) ima puno kompleksnijih, opasnijih i fizički napornijih poslova, i dalje je takav rad jako delikatan i odgovoran. Nedavno je jedan kolega dobro objasnio našu zadaću rekavši “vi mi sve omogućite, na meni je samo da radim” i to zaista tako i je. Kada pogledam na zadnjih pet godina, iako bih neskromno rekla da posjedujem određenu razinu emocionalne inteligencije za koju vjerujem da mi definitivno pomaže u radu, najviše sam naučila baš u direktnom radu s ljudima; ne samo od nadređenih, već i od timljana, kolega i vanjskih suradnika.

Dio si i CircuitMessa – možeš li nam reći više o tome, kao i koja su tvoja zaduženja?

U CircuitMess sam dospjela na pravi hrvatski način – nepotizmom. Suživot s poduzetnikom vas ponekad dovede do toga da spontano postanete i savjetnik i podrška i social media manager, recruiter i pokrivate sve ostalo što gori, a u startup svijetu gori na svim frontovima. Kako je Albert (op.a. Gajšak) trebao pomoć u gašenju tih požara, tako sam i ja tamo radila sve i svašta: od rada na prve dvije Kickstarter kampanje na koje sam baš jako ponosna, do vođenja selekcijskih procesa, posjeta sajmovima, lemljenja uređaja za korisnike i pakiranja kutija u kasnim noćnim satima.

Prije sam nakon standardnog posla 9-5 znala odraditi i još barem 3, 4 sata nakon, no u međuvremenu sam postala puno blaža prema sebi. Shvatila sam da dio moje cijele osobnosti na kraju života ne smije biti samo “voljela je puno raditi”. Tako da sam, s obzirom na moje trenutne obaveze u Degordianu i kako si želim posložiti život van radnog vremena, suradnju s CircuitMessom svela na minimum i trenutno obnašam dužnost po potrebi, i to najviše u vidu duševne potpore Albertu. CircuitMess je zaista jedna super priča, svakim projektom pomiču granice i jako sam ponosna što sam bila te djelomično i dalje jesam dio te vrijedne ekipe.

Kako izgleda jedan tvoj prosječan dan?

Prosječan dan počinje tako što se probudim, a pas Arči mi spava na glavi. Nisam neki ranoranioc, ali trudim se imati normalan ritam jer sam osjetila da pozitivno utječe na mene i moju produktivnost. Nakon što prošećem psa, dan provedem u uredu jer mi je puno ljepše raditi uz kolegice nego od doma. Ručak, koji uglavnom spremim kod kuće, riješimo oko 12 nakon čega nastavimo, popularno rečeno, “raditi u dinamičnoj atmosferi” i uglavnom oko pet me iz ureda isprate naši divni Irena i Mišo – bračni par koji se brine za čistoću našeg ureda više od 10 godina. Dan bez njih u Degordianu je kao dan bez sunca.

Zadnjih šest godina treniram u Dora Body Studiju u Smičiklasovoj i ne bih taj divan ženski kolektiv mijenjala ni za što na svijetu. Postao je dio moje rutine, a kad na ulazu vidim trenericu Doru i njezinu sestru Paulu, popravljen mi je i najtmurniji dan. Uz Doru sam naučila da u zdravom tijelu zaista i jest zdrav duh, a puno je uložila da nas uz nju treniraju profesionalci kao što je i ona sama tako da ponekad trening (kakvog se ne bi posramili ni u ATJ Lučko) povede njezin zaručnik Marko, a uz Niku sam prestala mrziti čak i jogu (i dalje ne mogu reći da ju volim, oprosti Nika).

Nakon treninga odbicikliram doma, ponovo se družim sa psom i dečkom s kojim onda seciram doživljaje s posla i to je to. Prođe dan dok kažeš “keks”. 

Koji su ti možda manje omiljeni trenuci u poslu?

Osoba sam koja jako voli sklad i suradnju, a u radu s ljudima različitih karaktera ponekad postizanje sklada iziskuje više energije tako da me i dalje najviše muči kada taj sklad nije postignut. S druge strane, zahvalna sam što radim u Degordianu gdje sve međusobno rješavamo razgovorom i zajedničkom suradnjom. Po tom pitanju imam i dalje još puno “žganaca za pojesti” i naučiti u svojoj karijeri, tako da vjerujem da ću s vremenom malo očvrsnuti.

Neke najdraže situacije u poslu koje su se dogodile proteklih tjedana ili mjeseci?

Nedavno sam dobila kvartalni izvještaj feedback forme za tim s prosječnom ocjenom zadovoljstva 4.96. Kao i svakoj majci djece odlikaša, za mene nema većeg ponosa i samo mi je dokaz i vjetar u leđa da nastavimo u revijalnom tonu, budemo pristupačne, fleksibilne, točne i efikasne te sljedeći put ciljamo na tih 5,0.

Kako ti je izgledao današnji radni dan?

Sutra idem na godišnji i, kao i svakome, tjedan prije godišnjeg bude poprilično kaotičan. Dodatno je i kraj mjeseca tako da tada najviše radim na zatvaranju tekućeg mjeseca, provjeri svih ugovora i pripremi za početak novog mjeseca te sređivanju prioriteta za tim i organizaciju rada za vrijeme moje odsutnosti. Imam potpuno povjerenje u tim tako da na godišnji idem mirne duše.

Gdje ideš danas nakon posla?

Današnji dan završit ćemo pakiranjem za sutrašnje putovanje, a možda uspijemo ugurati čak i taj trening ako nam produktivnost bude na nivou i dovršimo sve stvari koje sam si zacrtala. Iako sam poprilično organizirana, i dalje nisam naučila kako da se za put ne pakiram u zadnji tren, uglavnom u kasnonoćnim satima prije leta. Ako netko ima savjet, otvorena sam poslušati ga.

Imaš li hobi/omiljenu aktivnost za switchanje između radnog i slobodnog vremena?

Kao što si mogla primijetiti, vodim jedan jako aktivan život i time sam jako zadovoljna. Naravno, bude i dana kada želim u samoći doma slušati Taylor Swift i u pauzi između čišćenja kupaonice i peglanja veša, zujati u strop, ali volim da su mi dani ispunjeni i da navečer legnem pošteno umorna. Najdraži hobiji su mi trening u studiju, ponekad se popnem na Sljeme, svakodnevno se bavim psom i, kada uspijemo uskladiti živote, viđam se s društvom.

Za potpunu razbibrigu volim objavljivati fotografije i klipove na društvenim mrežama. Na Instagramu uglavnom objavljujem crtice iz života i s putovanja, a na Tiktoku neke random misli koje mi u tom trenutku padnu na pamet. Iako mnogi društvene mreže doživljavaju lošima za samopouzdanje (i za to apsolutno postoje opravdani argumenti), meni je upravo snimanje za TikTok poslužilo kao izlazak iz zone komfora i postala sam puno slobodnija i otvorenija u privatnom životu.

Otkako sam prestala tome davati na važnosti jer smatram da na kraju dana “nikog nije briga”, počela sam se tako, pomalo nihilistički, ponašati i u poslu i u životu. Što bi jedan kolega rekao – “nismo doktori”.

Voliš putovanja. Što za tebe ona predstavljaju, imaš li neki bucket list, koja su ti najdraža mjesta koja si posjetila?

Kad sam bila mala, odrasla sam uz baku i djeda koji su me često posjeli u auto ili na bicikl i samo me vozali okolo. U Karlovcu bi se reklo da odmalena volim “laufati”. Iako za vrijeme fakultetskih dana nisam imala sredstva za takve stvari, nakon što sam se zaposlila za stalno i s prvim eurom u džepu odlučila sam da je to moja prava ljubav i da me putovanja jako ispunjavaju i pune elanom. Škrta sam dati novce za neke stvari, ali zato na putovanju budžet za dobru pizzu ili gelato ne postoji. Jako sam zahvalna na životu u kojem imam tu mogućnost.

Prvo samostalno putovanje bilo je u London gdje sam 2013. išla s najboljim prijateljem i gdje sam plakala od sreće na svakom koraku. U Londonu sam nakon toga bila još nekoliko puta i vrlo mu se rado vraćam. Proputovala sam dosta europskih država, ali ipak najdraže putovanje bilo mi je prošlogodišnje kada sam prvi put posjetila New York. Mislim da sedamnaestogodišnja ja ne bi mogla stajati na nogama od uzbuđenja da joj je to tada netko najavio. Uz sve prednosti i evidentne mane koje taj grad ima, ja se nikad nisam osjećala više “doma” i evo, sutra tamo putujem ponovno.

Voljela bih se tamo i preseliti nekad na neki period. Ako me pitate što radim po tom pitanju, pa ništa, ali vjerujem da će se neka vrata otvoriti kao što su se otvarala i do sada. Što se tiče ostalih destinacija, privlače me topliji krajevi više nego npr. Skandinavija, popis je ogroman, a nekako pri vrhu su Sicilija i Sardinija, Havaji, Zanzibar, Kuba, Kanari iiii, recimo, Bali da negdje ipak podvučemo crtu.

Omiljena afterwork mjesta u gradu? Stan, priroda, kafić… Štogod ti padne na pamet.

Iako Zagreb nije poznat kao izrazito biciklistički nastrojen grad, u ovim trima i pol stazama u gradu ili ima nešto posebno ili ja samo romanticiziram vožnju biciklom. Voziti se predvečer biciklom zelenim valom – poseban vibe.

Jako volim i restoran Beštija u Masarykovoj jer nudi sve ono što volim – domaća hrana s modernim štihom, kvalitetne namirnice, izvrsna ponuda vina, a atmosfera je nekako opuštena i nepretenciozna. 

Veliki sam fan i zvanja ljudi u goste kod sebe doma i organiziranja partyja. Mislim da sam to pobrala na tatu jer sam možda čak i najsretnija kada doma mogu nahraniti i napojiti ljude, a s godinama nisam izgubila taj party girl đir tako da se to sve nekako savršeno uklapa u moj trenutni život i balans kojem težim.

Tvoj savršeni After5 – što, gdje i s kim?

April 25. (tko zna, zna). Trening, vožnjica biciklom do doma, šetnja psa i večera s dečkom i/ili društvom. Kad malo bolje pomislim, poprilično jednostavno. 😊

FOTOGRAFIJE: Tatjana Bukvić