Nedavno smo pisali o kampanji “Priča koja vrijedi svakog slova” kojom Marodi želi dati doprinos očuvanju Međimurske popevke i prijenosu znanja s generacije na generaciju. Izdali su zbirku od pet knjiga, a svaka knjiga sadrži točan broj slova za stihove jedne popevke u obliku abecedne tjestenine za juhu. Za produkciju i dizajn odgovoran je tim iz agencije Bruketa&Žinić&Grey, a knjigu je ilustrirao poznati hrvatski ilustrator i animator Manuel Šumberac. On je ujedno i naš sugovornik koji nam je pružio uvid u svijet ilustracije i animacije. Razgovarali smo o Manuelovim počecima, inspiraciji, procesu nastanka ilustracije, izazovima i najljepšim dijelovima ilustriranja. Naravno, dotaknuli smo se i rada za Marodi.
O počecima u svijetu ilustracije i animacije…
Hmmm, nije mi jednostavno odgovoriti na ovo pitanje jer nisam točno siguran kada je cijela ta priča započela, odnosno kada sam se ja točno “našao/pronašao” u svijetu ilustracije. Ukratko ću krenuti od samih početaka u potrazi za ovim odgovorom. Kao dijete, a kao i sva djeca, volio sam crtati. Premda, kao djetetu mi ni na kraj pameti nije bilo da ću jednoga dana postati animator ili ilustrator (nisam ni znao što je to), već sam vjerojatno sanjao da ću postati nogometaš, pilot ili astronaut.
Kao i manji broj djece, nastavio sam crtati kroz djetinjstvo i u jednom trenutku saznao da postoji srednja škola za crtanje. Tako sam odlučio napraviti prvi korak u mom “pronalaženju u svijetu ilustracije i animacije”, a zapravo u svijetu crtanja, i upisao Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna u Puli. Ponovno, u nekom trenu tijekom školovanja, saznao sam da postoji studij animiranog filma pri Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, pa sam odlučio napraviti i drugi korak na tom putu, upisao sam Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, Odsjek za animirani film i nove medije i tako se “našao” u svijetu animiranog filma i animacije.
Zanimao sam se za razne djelatnosti, pa tako i za ilustraciju. S kolegom sam počeo surađivati na nekim projektima, gradio ideju o ilustraciji te se ideja pretvorila u posao, u trgovanje svojim djelima, vještinama, radom i uslugama kroz medij ilustracije. U jednom trenu sam se “našao” i u svijetu ilustracije. U jednom i drugom svijetu, u svijetu animacije i ilustracije, jako mi je godilo pa sam u njemu odlučio i ostati. Do danas, na sreću, nisam požalio. Nešto što je u početku bio samo naivan užitak crtanja, procesom obrazovanja, učenja i usavršavanja, postepeno je postao posao, odnosno svojevrsno “trgovanje” vlastitim znanjima, vještinama i djelima.
O projektima koji ga najviše ispunjavaju…
Danas se bavim raznim projektima, prije svega iz polja ilustracije i animacije. Od vlastitih autorskih projekata, raznih suradnji na autorskim ili komercijalnim projektima, animiranih filmova, namjenskih filmova, književnosti, kreiranju ilustracija za razne potrebe i sl. Nastojim svakom projektu pristupiti maksimalno profesionalno i u svakom projektu pronalazim priliku za učenje i istraživanje. Dakako, ima projekata koji ne zahtijevaju napredniji angažman, ali u većini zadataka pokušavam odškrinuti neka nova vrata, iskušati se u nekom dijelu u kojem dosad nisam imao prilike raditi ili pak istražiti dio koji nisam imao mogućnosti primijeniti na drugim projektima i isprobati nešto za mene novo.
“Upravo me taj dio i najviše ispunjava, isprobati nešto novo, neki novi pristup, pa makar taj “novi” pristup bio samo meni vidljiv. “
O inspiraciji u radu…
Kao profesionalac u svojoj struci nastojim riješiti problemski zadatak koji je stavljen ispred mene na najvišoj razini mojih mogućnosti. U tom smislu, inspiracija kao trenutak prosvijetljenja, nadnaravne moći ili eksplozije ideja kod mene ne postoji ili ju bar ne doživljavam kao takav trenutni impuls.
Radovima pristupam logički, postepeno gradim pojedino djelo, razmišljam, crtam, oblikujem i stvaram vlastitu logiku unutar projekta, poput slaganja slagalice, zagonetke ili puzzli. Tim puzzlama moram dati i neki oblik kako bi odgovarale jedna uz drugu i formirale finalni oblik, što je dakako zahtjevno, ali i zabavno. Inspiraciju kao inicijalni okidač kreacije nastojim pronaći unutar projektnog zadatka, vrlo često u slobodi vlastitih mislih o zadanoj temi ograničenih granicama pojedinog projekta ili pak određenim tekstom, predloškom, briefom i sl. Ovisi o projektu.
Dakako, inspiracija kao oblik zadivljenosti određenim radom, djelom, autorom/autoricom prisutna je svakodnevno, listajući knjige, slušajući glazbu, pregledavajući radove drugih autora na mrežnim stranicama i društvenim mrežama, ukratko: konzumiranjem sadržaja koji nam je dostupan.
O najvećim izazovima u poslu…
U pojedinim trenucima čini mi se da je sve izazov, od najelementarnijih stvari kao što je krenuti i raditi nešto, dok u drugim trenutcima ništa ne predstavlja izazov. Vjerojatno ovisi o danu, raspoloženju i pojedinom projektu. Osobno mi je jedan od najvećih izazova vrijeme, odnosno nedostatak istoga, odnosno organizacija vlastitih obaveza u kontinuumu vremena koji ne kontroliram.
Rekao bih da je jedan od izazova i profesionalnost u najširem smislu te riječi. Od profesionalnosti u komunikaciji, izvedbi i cjelokupnom ophođenju u sklopu pojedinog projekta. Veliki izazov je i dovršiti djelo, što zvuči pomalo banalno i nebitno jer sve što vidimo oko nas su dovršena djela, ali gledano iznutra to predstavlja veliki izazov. Lako je započeti neki projekt, a izazovno je taj isti projekt privesti kraju.
O procesu nastanka jedne ilustracije…
Moj proces rada je gotovo uvijek isti, pa čak i kad se pokušavam odmaknuti od nekih svojih ustaljenih praksi, na kraju se sve svede na isti način rada, na isti proces. Svako djelo, bilo ono iz polja ilustracije ili animacije, započinjem procesom razmišljanja. To zvuči i logično i blesavo, ali ta faza mi je jako bitna jer kroz taj proces, poput zagrijavanja svirača prije početka koncerta, uštimavam sebe na novi projekt.
“U svojoj glavi crtam skice, pišem bilješke, oblikujem misli s tendencijom da inicijalnu zamućenu i daleku ideju približim, izoštrim i pojasnim. Nakon toga odradim gotovo isti proces samo u fizičkom obliku, na papiru ili digitalno. “
Skiciram, zapisujem i nastojim što preciznije prenijeti svoje misli u oblik koji je jasan i vidljiv prvenstveno meni, ali i drugima. Kada sam zadovoljan s tim dijelom krećem u realizaciju djela, u kreiranje nečega što ćemo kasnije zvati finalna ilustracija, animacija ili općenito finalni rad. U ovoj sam fazi već sve bitne stvari riješio i važno je samo zamišljeni rad realizirati, odnosno oblikovati i predstaviti tu daleku i mutnu ideju, izoštrenu kroz prethodne procese, u točno onakavom svjetlu kako je zamišljena. Za kraj, nastojim uvijek ostaviti dovoljno vremena za ponovno razmišljanje o radu ispred mene, a ostavim i prostora za eventualne korekcije s moje strane ili strane suradnika, klijenta ili drugih ljudi uključenih u projekt.
O najdražem dijelu cijelog procesa…
Najdraži dio cijelog tog procesa su zapravo početak i kraj procesa. Početak je uvijek zabavan i razina motivacije je visoka, a kraj je uvijek… Pa… kraj. Projekt je završen, osjećaj olakšanja i određene vrste nedefinirane, apstrakne ispražnjenosti/ispunjenosti je uvijek prisutan. Sve između te dvije krajnje točke je zapravo mučenje, ali nužno mučenje kako bi stigli upravo do cilja, do završenog djela.
U stanju u industriji, kada je u pitanju Hrvatska…
Teško mi je procijeniti i niti se osjećam kompetentnim, niti se usudim iznositi neki krajnji objektivni zaključak stanja u industriji. Vjerojatno će netko tko ima “ptičji pogled” na cijelu industriju lakše donijeti takav sud. S moje pozicije individue, djelatnika unutar industrije, stanje je dobro, vjerojatno može biti i bolje, a vjerojatno je sve moglo biti i lošije, tako da definicija “stanje je dobro” je najbolji sud.
“Moram priznati da nikada nisam imao prevelikih problema sa suradnjama, radom na raznim projektima i klijentima, plasiranjem vlastitih projekata i sl. Uvijek je to teklo prirodnim putem, novi projekti uvijek su pronašli put do mene. Nekako mi se čini da projekata ima napretek, pa čak možda i previše, s obzirom na veličinu tržišta. “
Nastojim na stvari gledati objektivno i realno, posebno poveden iskustvom rada na inozemnim projektima. S takve pozicije i ispunjen takvim iskustvom, rekao bih da smo mi malo, vjerojatno i premalo tržište za toliku količinu proizvodnje i broj kreativaca po metru kvadratnome.
O projektu s Marodijem u kojem je sudjelovao…
Suradnja na tom projektu je bila sjajna. Već sam i ranije surađivao s ekipom iz Bruketa&Žinić&Grey, osobito s Andreom Knapić pa je ta suradnja bila ispunjena obostranim povjerenjem i pravo je zadovoljstvo bilo kreirati ilustracije za taj projekt. Kao što sam i ranije naveo, inspiraciju ne tražim kao nekakvu izvanjsku silu, već do krajnjeg djela dolazim logički, kroz promišljanje zadatka i rješavanje zagonetke postavljenog projekta.
Tako je bilo i ovoga puta, nakon inicijalnog sastanka i iznošenja svih detalja vezanih uz projekt krenuo sam u rješavanje problematike koja je postavljena: najprije procesom promišljanja o zadatku, a ubrzo i kreiranjem skica na papiru. Kroz motive ispjevane u popevkama, tražio sam detalje koje bih mogao ilustrirati, a Andrea Knapić i tim iz Bruketa&Žinić&Grey pažljivo su sve zadržavali u granicama projekta, u ideji i viziji finalnog proizvoda. Ukratko, jedna ugodna suradnja s, po mom sudu, krasnim finalnim proizvodom.
O cilju kojeg je želio postići ilustracijama…
Ilustracije su nastale kao reakcija na projektni zadatak. “Ograničene” su tim istim zadatkom, ciljanom publikom, idejom koja se željela prenijeti. Dio su većeg proizvoda, odnosno one same po sebi nisu proizvod, već su dio cjeline koja komunicira s publikom. Moj osobni cilj kroz izradu ilustracija bio je ispuniti jednu ključnu riječ koja se cijelo vrijeme provlačila kroz zadatak, od inicijalne ideje pa sve do kraja projekta, a čini mi se da ta riječ nastavlja svoj put kroz proizvod i nakon izvršenog zadatka. Ta čarobna riječ bila je i još uvijek jest – toplina.
FOTOGRAFIJE: Privatno vlasništvo, Domagoj Kunić
