Kako se bližio Božić i polako nas obuzimao blagdanski duh, ove smo godine više no ikada razmišljali o svima onima koji neće imati tu sreću da blagdane proslave kod kuće, okruženi svojim najmilijima. Mnogi od njih Božić provode u bolnici i to je zapravo ona posve neglamurozna priča koja najčešće ne pronalazi svoj put do medijskog prostora, u danima kada dominantno slavimo kulturu ića, pića, poklona i proslava. No, to je istovremeno i priča koja zaslužuje biti ispričana.
Dok se okupljamo oko blagdanskog stola, u KBC Zagreb odvija se radni dan kao bilo koji drugi, jer zdravlje ne pita za dan niti za sat, a to najbolje znaju pacijenti koji ondje provode svakodnevicu (pa tako i blagdane), hitni slučajevi koji u velikom broju pristižu i na Božić, baš kao i požrtvovno osoblje bolnice koje je ovdje primarno da spašava živote i pruži odgovarajuću liječničku skrb, ali će nerijetko i ponekom toplom riječi ili gestom pružiti utjehu onima kojima je to u datom trenutku najpotrebnije.
Kao što će otkriti razgovor koji vam donosimo u nastavku, zaposlenici KBC-a Zagreb ne rade ovo zato što su radoholičari i ovisnici o adrenalinu poslovnog uspjeha, ne rade to zato što će im primanja biti nemjerljivo veća, ne rade to zato što nemaju obitelj i prijatelje pa eto, gdje bi drugdje bili tijekom blagdana nego na poslu, već isključivo zato što imaju veliko srce i njime prate svoj poziv.
Jedna od njih je i Ana Ljubas, magistra sestrinstva, pomoćnica ravnatelja za sestrinstvo i glavna sestra KBC-a Zagreb, koju smo tik prije Badnjaka posjetili na njenom radnom mjestu, očekujući ženu koja će možda odavati dojam umora od posla (već u telefonskom razgovoru dala nam je naslutiti koliko malo slobodnog vremena zapravo ima), no umjesto toga ona će nas iznenaditi i razoružati svojim zaraznim optimizmom, energijom i žarom kojim priča o svemu što se trenutno odvija u njenoj bolnici.
Magistru Anu ulovili smo u trenutku priprema za obilježavanje Božića, a dok je užurbano grabila kroz labirint hodnika Rebra, multitasking metodom pričala nam je o adventskim projektima koje su organizirali za svoje pacijente i o tome kako osoblje i pacijenti u jednom drugom, paralelnom svijetu bolnice žive tijekom ovih mnogima najljepših blagdana. Njihovo iskustvo govori da ima svakakvih priča i sudbina, pa se nameće ono istinski ljudsko pitanje: kako sami sebe bodre dok su u stresnim i izazovnim situacijama s pacijentima, za vrijeme blagdana, i gdje pronalaze snagu?
„Osobno ju pronalazim u tome da je netko drugi sretan i zadovoljan, a ja sam tome pridonijela. Jer darujem nešto što me usrećuje, što mi puni baterije bolje od bilo kojeg markiranog modnog komada. Ljudi ne razmišljaju o malim djelima, oni misle da bolesnoj osobi treba kupiti skupi poklon da bi ga obradovali. A bolesnoj osobi, vjerujte, nekada samo tri minute pažnje i pet rečenica znače više od ičega“, govori nam Ana Ljubas.
Ove se godine, zajedno sa svojim timom, posebno potrudila da Božić na Rebru bude ugodnije iskustvo, koliko je to naravno moguće za njihove pacijente koji ondje provode blagdane. Ovo je takoreći i prvi „normalan“ Božić na Rebru:
„Nakon dvije godine i deset mjeseci rada i života u čudnom okružju uzrokovanom pandemijom koronavirusa, počeli smo se vraćati u normalu. Pa smo počeli razmišljati što napraviti, kako nas zbližiti više, kako dočekati Božić, u bolnici nam treba pozitivna ideja. Imali smo tu sreću da smo mjesec dana prije došašća dobili klavir kao donaciju i onda smo moja zamjenica i ja, glavna sestra Objedinjenog hitnog bolničkog prijama Katarina Maršić, odlučile napraviti jedan adventski kalendar.
Prvi se javio docent Puljević koji je sjeo za klavir i svirao, iza njega je za klavir sjela doktorica Iva Ljubas. Ona mi je poslala poruku u pet poslijepodne koja je glasila: Ja sam u covidu, imam pauzu, smijem li sjesti za klavir i svirati? Moja prva pomisao bila je – dapače! U to doba još sam bila na KBC-u i samo sam joj odgovorila da ću s radošću doći poslušati, da mi uljepša dan. Kada sam došla ovdje, izašlo je nekoliko pacijenata koji su bili na zračenju. Bili su ganuti glazbom koju su čuli. Jedna pacijentica mi je rekla da izlazi iz tog mračnog hodnika i promišlja o svojoj dijagnozi, bolesti i zračenju, a glazba ju je vodila.“
Glavna sestra Ana Ljubas prepoznala je da će glazba biti to što će pacijentima i djelatnicima pomoći da iz bolnice izađu s drugačijim mislima. I tako su se odlučili na niz manjih koncerata, od prve nedjelje došašća do kraja blagdana. Iz dana u dan, od jednog „adventskog prozorčića“ do drugog, ljudi su na svoje profile društvenih mreža objavljivali snimke koncerata i zahvaljujući tome počeli su joj se javljati glazbenici i profesionalci s Akademije glazbenih umjetnosti, glazbene škole HNK i s glazbene škole Vatroslav Lisinski sa željom za sudjelovanje, a u bolnici su svirali i Zagrebački solisti, koji su za svetog Nikolu imali koncert i dijelili darove malim pacijentima Rebra.
„Glazba liječi dušu i odvraća misli… Trebali bismo u sve bolnice uvesti terapiju umjetnošću u zdravstvene svrhe, a pogotovo zato što je prvi u stručnim raspravama o glazbi pisao Hrvat, Bajamonti, liječnik iz Splita koji je bio i glazbenik. Imamo i primjer da se terapija glazbom kod kardiovaskularnih bolesnika pokazala dobrom. Ljudi lakše podnose dane u bolnici. Dok je ovdje svirala violinistica, vidjeli smo suze kod pacijenata… U ljudskoj je naravi da se osjećamo lijepo kada čujemo lijepo. Ljudi su svjesni svojih dijagnoza, dr. Google je dostupan svima“, zaključuje sestra Ljubas i nastavlja: „Kada čovjek sazna da ima malignu bolest, nemojte mu reći da će sve biti dobro, to je najgore što mu možete reći! Ali pokazati suosjećanje, razumijevanje… Nastojati na različite načine da pacijent misli i promišlja, da mu je okružje bolje i s razumijevanjem. To morate.“
Uz adventski kalendar, Ana Ljubas koordinirala je i ovogodišnju akciju poklona za djelatnike i male pacijente Rebra koji blagdane provode u bolnici. Kako će sama reći, „to su sitnice“, no ponekad su upravo sitnice te koje čine razliku i koje pokazuju da nam je stalo. I tako zapravo postaju velike stvari.
Brdo poklončića koje vidite na ovim fotografijama pakirala je ona osobno, dvije noći uoči Badnjaka. Nametnulo se logično pitanje: kada spava, odmara, jer imamo dojam da je po cijele dane u bolnici? Iza nas su ipak skoro tri nevjerojatne covid godine, u kojima smo morali u potpunosti promijeniti i prilagoditi svoju svakodnevicu, a u borbi s virusom do krajnjih granica su se najviše „rastegnuli“ liječnici i medicinske sestre, kao prva crta obrane od koronavirusa. U skladu s našim očekivanjima, Ana jako puno vremena provodi u bolnici, a za kontekst je dovoljno istaknuti da je od mogućih 150 slobodnih vikenda od početka pandemije ona iskoristila njih tek 27. I zato, još jednom, sestrinstvo je poziv:
„Posao medicinske sestre uistinu od početka shvaćam kao ispunjenje svog sna. Ja sam uistinu presretna što sam medicinska sestra. Život je, eto tako, donio da sam glavna sestra bolnice, ali po vokaciji sam medicinska sestra. Iza nas su tri zahtjevne godine, za medicinske sestre i zdravstvene profesionalce je taj period bio vrlo zahtjevan u poslu. Sjetite se početka covida – ništa o tome nismo znali. Opći strah, težina stanja pacijenata… A ja sam se našla na toj poziciji stjecajem okolnosti.
Naše sestre su išle raditi od Dubrave, Varaždina, Arene, Klinike za infektivne bolesti, a javnost malo zna za to da je KBC Zagreb 28.12.2020. otvorio dva covid odjela i dvije intenzivne, dakle mi smo imali prilične kapacitete na KBC Zagreb, s time da smo u isto vrijeme imali u Dubravi dvije intenzivne i dva odjela. U četvrtom i petom valu KBC Zagreb je bila najveća covid bolnica, imali smo 250 bolesnika; od djece, rađaonice do covid intenzivne. Imali smo jedno vrijeme devet covid odjela na lokaciji Rebro, bez pedijatrije i bez ginekologije. S time, u vrijeme četvrtog i petog vala, na KBC Zagreb nismo smanjivali necovid program. Ljudi su puno radili, s ponosom sam ovdje dolazila i bila ponosna što sam jedna od njih. Radili su mnogo i nikada nije bilo upitno složiti smjenu. Prema tome, to što imam samo dvadeset i sedam vikenda da nisam radila u tih dvije godine i deset mjeseci je malo u usporedbi s onime što je osoblje prolazilo.“
Ana Ljubas smatra da nije dovoljno samo delegirati zadatke ljudima i diktirati, već treba i osjetiti i vidjeti ljude, podržati ih i razumijeti, iskazati empatiju i razumijevanje prema bolesniku, ali i empatiju i razumijevanje prema djelatniku. Posao nje i njenih kolegica zahtjevan je i kompleksan, a radni dan baš nikada nije isti i redovito donosi određeni faktor iznenađenja. Ukratko, svakim danom i sa svakim dolaskom na posao, medicinske sestre trebaju biti spremne za sve, jer više nisu samo „pomoćnice liječnika“ kao što je slučaj bio prije stotinjak godina, već su ravnopravni članovi multidisciplinarnog tima, čiji je zadatak pomoć pacijentu pri zadovoljavanju svih osnovnih ljudskih potreba.
„Sestrinstvo, osim što je profesija, čija je izobrazba na akademskoj razini, je i umijeće. A danas u vrijeme moderne medicine, sofisticiranih postupaka, dijagnostičkih i terapijskih, medicinska sestra je visokoeducirani zdravstveni profesionalac. Dakle, imamo izobrazbu medicinskih sestara uzdignutih na akademsku razinu, imamo specijalističke i subspecijalističke programe. Naše medicinske sestre danas su akreditirane u brojnim europskim institucijama i polažu vrlo teške ispite koje polažu jednako kao i liječnici kada je u pitanju subspecijalnost“, zaključuje glavna sestra KBC-a Zagreb Ana Ljubas i ulijeva nam povjerenje u to da ćemo i u izazovnim životnim trenucima koji uključuju zdravlje kod njih biti u najboljim rukama.
Posjet Rebru za nas je bio pravi mali reality check, ali i pokazatelj da život nakon covida ide dalje, da se čak i u bolnici mogu događati lijepe stvari, koje povezuju ljude, pacijentima izvlače osmijeh na lice i čine djelatnicima njihovu radnu svakodnevicu na blagdane ipak nešto lakšom i pozitivnijom. Svima na Rebru, bili za blagdane u smjeni ili ne, od srca hvala i sretan Božić.
FOTOGRAFIJE: Tatjana Bukvić
