Autorica članka Jeanna Smialek polazi od svoje perspektive. Kaže kako 11 godina pokriva ekonomske teme i kroz to je razdoblje shvatila kako je ona zapravo – statistika. Svaki put kad bi napravila veliku životnu odluku, kaže, brzo bi uočila da taj primjer slijede i svi ostali:

“Upisala sam fakultet 2009., u doba najviših stopa upisa ikad. Kada sam se preselila u veliki grad na obali nakon diplome, to je učinio i ogroman broj ljudi, što je označilo period urbanizacije milenijalaca. Kada sam živjela u malom stanu kako bih mogla otplatiti studentske kredite, oni su premašili i kredite za automobile i kreditne kartice kao najveći izvor zaduživanja u Americi, izuzev onog stambenog. Partner i ja kupili smo kuću 2021., kao i velik broj drugih ljudi, a vjenčali smo se 2022., u godini mnogih, mnogih vjenčanja.”

Ona, nastavlja, nije običan “sljedbenik” mase, nego pripada demografskoj skupini rođenoj 1990. i 1991., koja je osuđena na veliku konkurenciju po pitanju stanovanja, zaposlenja i drugih resursa. Naime, te dvije godine označavaju vrhunac američke populacije, odakle i dolazi naziv peak millenials, odnosno peak milenijalci. Autorica opisuje situacije u kojoj se našla zajedno s drugim pripadnicima godine u kojoj je rođena. Kaže, u svakoj životnoj fazi ulazila bi u sistem koji nije bio dovoljno velik za prihvaćanje nove (ogromne) količine ljudi, usporedivši prolazak kroz ekonomiju s osobom koja pokušava odjenuti preuzak džemper.

Teško je precizno odrediti potrošačke navike kakve imaju peak milenijalci, no ova skupina čini značajan udio, oko 13%, generacije koju marketinški stručnjaci pokušavaju osvojiti već više od desetljeća. Navike milenijalaca vezane za putovanja i odlaske na večere natjerale su brendove da promiču “ekonomiju iskustva”. Autorica kaže kako je generacija “optužena” za svojevrsno uništavanje dress codea i života u velikim kućama, no isto vrijeme zaslužna je za porast popularnosti malih kuća za život i athleisurea, odnosno odjeće za slobodno vrijeme. Neil Howe skovao je pojam “milenijalci” te rekao kako stvaraju određeni pritisak: štogod kupovali, i drugi će to kupovati.

Ta se ekonomska moć proteže daleko izvan svakodnevne potrošnje. Kada su se peak milenijalci upisivali na fakultet 2009., porast upisa bio je toliko značajan da su fakulteti, koji su se nekad ponosili što mogu svima pružiti dobrodošlicu, počeli odbijati prijavljene. Kada su peak milenijalci počeli diplomirati i seliti se zbog poslova, populacija gradova poput New Yorka, San Antonija i San Francisca skočila je u nove visine, što je rezultiralo žestokom borbom za ograničenu ponudu stanova na nekim područjima, posebno u zaljevskom dijelu. Igor Popov, glavni ekonomist u Apartmen List rekao je kako se taj boom reurbanizacije dogodio kada su milenijalci došli u dob da traže svoje prve poslove, stanove, cimere…

Sada se, ljudi koji će ove godine napuniti 33, odnosno 34 godine, nalaze na još jednom križanju vezanom za financije: napuštaju gradove, osnivaju obitelji i kupuju kuće, piše The New York Times. I, iako su neke od tih promjena ubrzane pandemijom, kroz demografiju se pokušava objasniti zašto se današnja ekonomija nerijetko ponaša – iznenađujuće.

2017. godine jedan je real estate mogul objavio meme koji sugerira kako milenijalci ne uspijevaju kupiti kuću jer rasipaju novac na avokado tost i fancy kavu. Uslijedilo je ogorčenje, a The New York Times je čak napravio i fact check. No, kao i mnoge provokativne izjave koje pogode u živac, tako je i ovaj komentar o tostu i kavi postao popularan. Ljudi su se počeli pitati zašto milenijalci ne kupuju kuće u većem broju. Veći dio odgovora nalazi se u objašnjenju da su tek prošli iscrpljujući ulazak na tržište rada nakon najgore recesije od Velike depresije. Dio odgovora je i u činjenici da su peak milenijalci, u vrijeme nastanka izjave, bili u svojim srednjim dvadesetima, što je prilično rano, odnosno mlado kada je u pitanju vlasništvo nad nekretninama.

Današnje američko stanovništvo u dobi između 30 i 34 godine je za oko 700 tisuća ljudi veće od grupe koju čini dob između 35. i 39. godine. Ta je skupina spremna za kupnju. Milenijalci su nekretnine kupovali 2020. i 2021. godine, kada je Federal Reserve u SAD-u smanjila kamatne stope gotovo na nulu. Jedan od razloga je i pandemija jer su ljudi željeli prostor za vrijeme lockdowna, no kupnja je odražavala činjenicu da je velika skupina ljudi ekonomski došla dovoljno daleko da može kupiti nekretninu. Igor Popov je komentirao:

“Demografska priča dovoljno je velika da objasni zašto je vlasništvo u nekretninama palo tijekom 2010-ih, dosegnulo dno 2016., a sada svjedočimo procvatu potražnje u predgrađu.”

Prosječna dob za prvu kupnju kuće, prema National Association of Realtors, u Americi je obično u srednjim tridesetima, a peak milenijalci tek sad dolaze u tu dob pa se pretpostavlja kako bi val milenijalaca koji želi kupiti kuću ili stan mogao doprinijeti nestabilnom tržištu nekretnina u godinama koje dolaze. I u Americi je prisutna vrlo ograničena ponuda stanova, s obzirom na potražnju, što cijene gura na rekordne razine. Visoke cijene u kombinaciji s povišenim kamatnim stopama, čine kupovinu (prve) nekretnine prilično nepristupačnom.

Današnje ludilo na tržištu nekretnina nije prvi put da su peak milenijalci prisiljeni međusobno se natjecati za resurse, niti je prvi put da svojim odlukama oblikuju tržište, i to s dugoročnim posljedicama. Prva prava ekonomska utrka dogodila se 2008. i 2009., kada su peak milenijalci završili srednju školu i, u mnogim slučajevima, pokušali upisati fakultet. Ta je skupina činila visoku upisnu brojku sama po sebi, a zbog recesije, pridružile su im se i starije generacije s malo prilika na tržištu rada, koje su također masovno počele upisivati fakultete. Stope upisa su skočile, a broj studenata na fakultetima dosegnuo je vrhunac 2010. Cijene školarina u Americi vrtoglavo su rasle, a omjer između studentskih kredita i početnih plaća bivao je sve veći.

U međuvremenu, potražnja za mjestima na fakultetima počela se smanjivati, kako se mijenjaju demografski trendovi, ali i kako se u posljednje vrijeme događa kulturološki pomak “udaljen” od visokog obrazovanja, piše The New York Times. No, nije se dogodila navala samo na fakultete, već i na prostore za vjenčanja. Brojnost milenijalaca uspjela je održati potražnju u wedding industriji, čak i u razdoblju kada su postotci brakova postupno padali. Vjenčani boom koji se dogodio nakon lockdowna postupno slabi, a stručnjaci iz branše kažu kako će poslovanje biti stabilno još neko vrijeme, no manji broj brakova s vremenom će značajno utjecati na industriju.

The New York Times piše kako bi peak milenijalci mogli uzdrmati i tržište rada. Naime, tijeko 2010-ih, poslodavci su dobivali velik broj prijava za entry-level pozicije. Kada je ta generacija završila srednju školu oko 2009., dogodila se “poplava” potencijalnih radnika koji su dolazili na tržište rada uzdrmano recezijom. Stopa nezaposlenosti u SAD-u te je godine bila rekordno visoka, kada se govori o dobi od 18 i 19 godina, te je iznosila 16%. Tržište rada bilo je slabo i kada su peak milenijalci diplomirali pa su poslodavci godinama na raspolaganju imali širok raspon kandidata. No, situacija se sada mijenja.

Prije svega, promijenio se ekonomski kontekst. Tvrtke ponovno traže radnike, nakon otpuštanja na početku pandemije. Demografija bi tu također mogla imati utjecaj. Iako brojka nije slična 1990. ili 1991., mnogo je ljudi rođeno 2001., što pomaže u dostupnosti zaposlenika za početne pozicije. Događa se svojevrsni pad u SAD-u, odnosno primjetno je da manje ljudi na tržištu rada svakog dana doseže dob u kojoj se smatra potpuno odraslima. Postavlja se pitanje je li pad toliko značajan da ga osjete i radnici i poslodavci. Ako da, piše The New York Times, to bi mogao biti presedan.

Ekonomska istraživanja sugeriraju da je baby boom generaciji (njihova peak skupina uključivala je one rođene početkom 1960-ih) ulazak na tržište rada bio vrlo težak jer su se natjecali za ograničenu ponudu poslova. Generacija X bila je manja i posljedično imala bolje rezultate. Ronald Lee, demograf s Berkeleyja, rekao je kako se čini da je generacija X zbilja imala prednost na tržištu rada, napominjući da je ta prednost uključivala i dobar rast plaća, kao i brzo napredovanje. Dodao je kako bi se takva situacija mogla ponoviti s generacijom Z.

Tzv. kasni Baby boomeri mogu biti uzorak za način na koji se svaka velika podgeneracija kreće kroz ekonomiju. Bili su najveća populacijska skupina u povijesti, sve do pojave milenijalaca te mnogo veći od tihe generacije koja je bila prije njih. Ta je razlika značila da se ekonomija morala brže prilagođavati kako bi “primila” baby boomere koji su u ranim osamdesetima ulazili u odrasle godine. Ekonomija tog vremena bila je izazovna: inflacija je skočila, povećane su kamatne stope na dvoznamenkaste razine i pripadnici generacije tražili su poslove u vrijeme teške recesije.

Richard Easterlin, ekonomist s University of Southern California, koji stoji iza mnogih istraživanja kako veličina generacije utječe na ishode na tržištu rada, rekao je kako je ono bilo preplavljeno. Budući da su bili prisiljeni natjecati se na prezasićenom tržištu rada, kao i u potrazi za domom, dio generacije baby boomera ima trajne ekonomske “ožiljke”, u usporedbi s ostatkom svoje generacije, u mjeri da neki imaju povećani rizik od beskućništva. Postavlja se pitanje jesu li peak milenijalci predodređeni za istu sudbinu?

Ekonomist Easterlin smatra kako će peak milenijalci ipak biti bolje situirani. Kaže kako na svakog pripadnika prethodne generacije, dolazi 1,5 baby boomera. Kod milenijalaca je taj omjer 1,1. Baby boomere je opisao kao gigante koji pokušavaju odjenuti preusku vestu, a za milenijalce je situacija ipak nešto blaža pa su oni giganti koji se pokušavaju ugurati u, tek, veliku vestu. No, to ne znači da je put za milenijalce bezbolan. Dennis Culhane, istraživač s University of Pennsylvania pratio je beskućništvo među baby boomerima te primijetio kako je beskućništvo među milenijalcima bilo visoko nakon recesije 2008. No, budući da konkurencija nije bila tako žestoka kao s baby boomerima, taj se težak početak s vremenom ublažio.

U posljednjih nekoliko godina, čini se kako milenijalci pronalaze i grade svoje ekonomske i financijske temelje. Nakon visoke stope početne nezaposlenosti, današnji tridesetogodišnjaci rade na vrlo visokim pozicijama, s približnom brojkom od 8,1 njih od 10 koji imaju posao. Bogatstvo ljudi mlađih od 35 godina nedavno je počelo značajno rasti, potaknuto porastom vrijednosti nekretnina i višim cijenama dionica. No, dokazi “borbe” prisutni su ispod površine. The New York Times navodi primjer muškaraca u ranim tridesetima koji se zapošljavaju po znatno nižim stopama nego muškarci u tridesetima iz prethodnih generacija, što je dio dugotrajnog trenda.

Nadalje, kašnjenja u otplati dugova za kreditne kartice i kredite vezane za kupnju automobila naglo rastu za ljude u dobi između 30 i 39 godina jer se nakon prekida uzrokovanog pandemijom, ponovno pokreću otplate, što generaciju stavlja pod financijski pritisak. Financijske brige navode se kao jedan od glavnih razloga zašto peak milenijalci nemaju djecu. Taj pad, piše The New York Times, može izazvati velike ekonomske promjene u budućnosti, konkretno oko 2055. godine, kada će milenijalci biti blizu odlaska u mirovinu: kada današnji 32-godišnjaci postanu umirovljenici, trošit će novac iz sustava mirovina koji će imati daleko manje aktivnih poreznih obveznika da ga podrže, pod pretpostavkom da se današnji demografski trendovi ne promijene.

Ne odnosi se to samo na mirovine: peak milenijalci “opterećivat će” ekonomiju, a istovremeno će biti puno manje mladih ljudi da je podrže. To neće biti izazov samo za one rođene u ranim devedesetima, već za sve koji slijede. The New York Times postavlja pitanje jesu li trendovi vezani za imanje djece trajno stanje ili još jedan znak da milenijalci sve stvari rade kasnije i da peak milenijalci tek ulaze u godine kada se donose sve ključne odluke, ne samo one vezane za djecu.

FOTOGRAFIJE: Pexels, Unsplash, Twitter