O prvoj godini poduzetništva, sasvim iskreno

“Koliko žganaca trebamo pojesti da bismo (p)ostali uspješni”, naziv je panela na kojem sam gostovala uz bok Nataši Kačar, Ani Bat, Ivani Ćaleti i Martinu Krstiću, u sklopu Beep Up 100% iskrene konferencije, koja je održana u četvrtak, 12. listopada, u Spaces Matrix, inače jako fora coworking prostoru na Slavonskoj aveniji.

Iako smo na raspolaganju imali 40 minuta, organizatoru smo bez sumnje izazvali glavobolju jer nas je bilo gotovo nemoguće zaustaviti. Mogli smo nastaviti još satima; priča o poduzetništvu uvijek je puna dinamike, sočnih detalja, anegdota i iskustava, koja variraju od sasvim individualnih do onih svima nam dobro znanih. Priča o poduzetništvu je isto tako i glorificirana, i ispričana kroz spektar hiperpozitivnih objava kakve najčešće susrećemo na LinkedInu.

Na Beep Upu sam se dotaknula teme svog starta i potaknula samu sebe da napravim širu priču o prvoj godini.

Susret s realnošću / Trebam plan

U trenutku kada sam odlučila da krećem u vlastiti biznis, nisam znala što me točno očekuje i u toj atmosferi novih početaka priuštila sam si i malo sanjarenja. Prvi dodir s realnošću bio je poslovni plan koji sam izrađivala za dobivanje poticaja za samozapošljavanje na burzi. On me potaknuo da izdefiniram svoj projekt kako spada, da do potankosti objasnim diferencijacijski faktor koji će me učiniti konkurentnom na tržištu i da izradim financijsku shemu za iduće dvije godine, odnosno kako točno mislim uspjeti u dvije godine trajanja ugovora s burzom.

U prvoj verziji poslovnog plana i dalje sam sanjarila: o četvero zaposlenih, uredu, dobiti od 300.000 kuna u prvoj godini (da vam pravo kažem, nije mi baš išla izrada troškovnika; ovo i danas pripisujem svojim dvojkama iz matematike).

U drugoj verziji, onoj bitno realnijoj, bitno sam smanjila i apetite, a treća verzija bila je ujedno i ona finalna, koja je projicirala godinu preda mnom baš onako kako će se ona naposljetku i rasplesti. Umjesto četvero zaposlenih, krenula sam solo i kroz 2023. godinu timu priključila tri suradnice; umjesto ureda imamo home office i remote work varijante, a umjesto dobiti od 300.000 kuna, recimo samo da do kraja godine planiramo biti u toj famoznoj utrci s nulom kojoj svi teže na početku poduzetništva – i to je sasvim OK.

Biti realan prema sebi i svojim mogućnostima, bila mi je lekcija broj 1, i danas mi je drago da sam jako brzo osvijestila kako jedino trezven pristup s nogama na zemlji može stvoriti zdrave temelje za uspjeh.

Lakovjernost

Kada ste nova roba na tržištu, da se tako izrazim, mnogi će vas tapšati po ramenu, govoriti vam lijepe stvari, no u malom postotku slučajeva doći će do konverzije, odnosno podrške u vidu kupaca/klijenata/projekata. Na početku će vam sve priče zvučati sjajno i, doista, biti motivacija za dalje, više, jače i bolje, no kako će vrijeme odmicati, tako će postajati jasnije tko je spreman stati uz vas u startu vaše priče. Mnogo sam na ovu temu pričala s raznim poduzetnicima, juniorima i seniorima u kategoriji, i više-manje svi su imali isto iskustvo: oni koji se pokažu na djelu broje se u manjini. I to je sasvim ok.

Ovdje se uči lekcija o lakovjernosti, ali se i čeliči, rađa upornost i otpornost. Neki će te u procesu pokušati iskoristiti, neki čak i prevariti, neki se nastojati okoristiti tvojim konceptom. Za godinu dana reći ćete sami sebi, koje more sjajnih lekcija za budućnost.

Biti “out there”

Od starta sam znala da u rukama imam dobar koncept, da ćemo publici ponuditi dobar, raznovrsan i kvalitetan sadržaj, da postoji taj diferencijanski faktor, odnosno niša u koju ćemo se smjestiti. No, isto tako sam znala, a ovo se jako dobro nastavlja na prethodnu točku, da samo od dobrog sadržaja kojeg pišemo i tapšanja po ramenu neće biti mnogo.

Kada krećeš u poduzetništvo, moraš se prešaltati u mindset lovca, jer klijenti i posao neće doći sami – ili će doći, ali u početku svakako ne u dovoljnoj mjeri koja ti je potrebna da bi pokrio troškove hladnog pogona.

Biti proaktivan, networkati, dogovarati sastanke i kave, osmišljavati projekte, pisati mailove, slati ponude, tražiti medijska sponzorstva koja će tvom brendu osigurati vidljivost, imati vlastitu vidljivost na društvenim mrežama – you do whatever it takes. Naš primjer je uz jako puno rada, truda i upornosti uključivao i da su nam prvi klijenti dolazili sami i na vlastitu inicijativu, no nismo se oslanjali samo i isključivo na to, već gradili, ili bolje rečeno krčili vlastiti put.

Radiš puno, ali znaš za što radiš

Otkako sam počela karijeru u lifestyle novinarstvu prije 14 godina, smatram se pčelom radilicom, pa je i ulazak u poduzetništvo za mene podrazumijevao da ću puno raditi i sve mi je to došlo vrlo prirodno. Ono što se promijenilo je ogroman drive koji imam u poziciji poduzetnice i osjećaj da mogu pomaknuti bilo koju planinu. Danas radim za sebe, imam slobodu i autonomiju odlučivanja i motivacija je neusporediva s onom kada sam bila zaposlenica drugih poduzeća. Više nisam samo glavna urednica i novinarka, već sam to oboje, ali i sve ostalo što trebam biti za svoju tvrtku. Iako na trenutke izazovno, ovo mi je iskustvo donijelo najveće poslovno zadovoljstvo u karijeri i istinski uživam u svakom danu građenja naše priče.

Fleksibilnost

Biti u kontroli vlastitog radnog ili privatnog vremena, po meni je jedna od najvećih beneficija poduzetništva.

Nekad mi radni dani traju klasično, od 9 do 5, nekad i dulje od 5, a nekad, kada osjetim da me sustiže umor, redefiniram raspored i kalendar i dam si odmora i oduška. Otići ću usred dana u šetnju, na kavu ili na ručak, odraditi popodnevni power nap, ništa ne raditi do kraja dana onda kada nastupi “zamor materijala”… I sutra osvježena krenuti ispočetka.

Niste najbolji u svemu: Okružite se ljudima

koji vam mogu pomoći

Možemo se smatrati najboljima u klasi u području u kojem djelujemo, no definitivno ne možemo biti najbolji baš u svemu. Ta spoznaja u meni se rodila vrlo rano, još dok sam planirala detalje oko portala, i odmah sam definirala područja u kojima nisam “kod kuće” i u kojima će mi trebati back up. Odlučila sam se okružiti stručnim ljudima koji mi i danas aktivno pomažu i pokrivaju zadatke u kojima su najbolji, pružajući mi mogućnost da se ja bavim onime što meni najbolje ide.

Uz dobar poslovni plan, smatram da je za uspjeh važan i kvalitetan tim kojem možete prepustiti uzde i kojem ste spremni pokloniti svoje povjerenje.

Ne je ne (ali imamo alternativu)

Bilo je kampanja u ovih godinu dana koje smo odbijali raditi. I to u trenutku kada su nam sredstva zapravo bila potrebna. No, osobno nisam vjerovala u njih, nisam mogla stati iza njih, htjela sam graditi brend na temelju vrijednosti koje sam zacrtala u početku i odlučila sam se držati svojih principa.

Reći ne je važno. Moći i znati reći ne još važnije. Danas aktivno prakticiram tu riječ, ali za svakog klijenta čija inicijalna ideja možda nije sinkronizirana s našim brendom, pronalazim alternativu i nudim im kreativno rješenje za koje pouzdano znam da će biti dobro prihvaćeno kod naše publike.

Najveći strah: novac

Na Beep Up konferenciji dotaknuli smo se najvećih strahova s kojima se poduzetnik susreće. Moj najveći strah, a čut ću to i od drugih panelista koji su u poduzetništvu već dulje, jest novac. Neću lagati – bilo je teško održavati cash flow u ovoj godini, imati novac, a nemati ga, naplaćivati fakture… Prilike te nauče snalaziti se i biti kreativan s držanjem glave iznad vode. Buffer koji bih preporučila onima koji kreću, a pripremila sam ga i sama, je novčana zaliha u koju ćete moći posegnuti onda kada zagusti, za prvih pola godine do godinu dana, jer želite mirno spavati i biti fokusirani na ono što radite.

Dopustite si loše dane

O da, ima ih! Vraćam se na rečenicu koju sam izgovorila na konferenciji: plačem jednom mjesečno. Loše dane definiram tako da se sve skupi na hrpu – i onda me obično iz takta izbaci printer, koji baš kada trebam isprintati fakturu ili ugovor, odluči pojesti papir i prestati raditi. Nema nikakvog smisla, jer riječ je o komadu tehnologije, ali svaki mjesec ustvrdim da osjeti moju negativnu energiju i odbije poslušnost.

Što taj dan napravim? Dopustim si da se osjećam loše, odmaknem se od posla, odradim samo ono najnužnije. Zovem to svojom malom mentalnom higijenom, a idućeg jutra ponovno sam na vrhu svijeta i mogu sve. Nema vremena za očajavanje, ide se dalje!

Što je to što me kao poduzetnika najviše usrećuje?

Postavite si ovo pitanje s vremena na vrijeme i pokušajte što iskrenije odgovoriti na njega. Vjerujem da će se moji odgovori s godinama i evolucijom biznisa mijenjati, no kao što sam rekla na konferenciji, trenutno me usrećuje nekoliko stvari:

• Pisanje, kojem sam se nakon nekoliko godina vratila i to je ono što iskonski, od početaka svoje karijere obožavam raditi
• Suradnje s klijentima, u kojima dobivamo priliku rasplesati svoju kreativnost i osmisliti rješenje za njihov problem ili potrebu
• Kada vidim da smo svojim radom i trudom nešto promijenili na bolje, ostavili utisak na nekoga, nekome promijenili način razmišljanja, dali mu određenu vrijednost kroz sadržaj ili ga jednostavno usrećili (čitam sve poruke koje nam pristižu i to mi je istovremeno ogroman vjetar u leđa)
• Prilika da stvaram sretan i zadovoljan tim
• Prilike koje pružam sebi za osobni rast, kroz edukacije i stjecanje novih iskustava

Ovo je bio jedan kratak recap prve godine poduzetništva, no sigurna sam da se javim s novim osvrtom – i pregršt novih doživljaja – za godinu dana 😊.

FOTOGRAFIJE: Privatno vlasništvo, John Pavlish