Matea sam upoznala kada je prije nekoliko mjeseci pripremao mog partnera za njegovo prvo Ironman triatlon natjecanje. Bili su to u najmanju ruku dinamični dani ispunjeni treninzima, u periodu u kojem smo se svi pomalo šalili da se zasigurno radi o krizi srednjih 30-ih kada se prijavljuješ na tu “ludost”, a drugim riječima na zahtjevno natjecanje koje u nekoliko sati održavanja spaja tri discipline: plivanje, vožnju bicikla i trčanje. Cijela ta pompa oko Ironmana, kada je natjecanje došlo do dana svoje realizacije, na kraju je zarazila i nas publiku i nabrijala nas adrenalinom, pa nam se istog popodneva po završetku utrke svima po glavi vrtila slična misao: gdje idemo iduće?
Mateo je pratio svaku dionicu tog puta i bio podrška čak i kilometrima daleko, no ono zbog čega sam bila sigurna da je super novi gost naše teme “Ulovljeni na izlasku iz ureda” uslijedilo je tek kasnije, kada smo ga imali prilike vidjeti na djelu, na bazenu na Sveticama, gdje trenira naše mlade i perspektivne sportaše.
Upravo ondje, na njihovom terenu, dobiješ osjećaj za to kako se pripremaju i naposljetku realiziraju vrhunski rezultati, u kojoj mjeri tim istim rezultatima pridonosi čvrsta veza i obostrano povjerenje razvijeno između trenera i sportaša/tima, ali i koliko je bitno da je sam trener kompletna osoba koja zna pristupiti svakoj situaciji i zna kako oblikovati pojedince u još bolje sportaše i još bolje ljude.
Sva su ta postignuća svojevrsni silver lining, svijetla strana činjenice da trenerski posao, u kontekstu triatlonaca i Mateovog triatlon kluba Trimax, nema klasično radno vrijeme, a zahtijeva i značajnu dozu žrtve kada je u pitanju slobodno vrijeme, što jasno ocrtava činjenicu da on profesiju kojom se bavi ne samo voli, već i živi. Uz mali odmak od “klasičnih” poslovnih priča, koje zasigurno ne počinju s alarmom u pola pet ujutro kao ova, u nastavku vas uvodimo u svijet jednog triatlon trenera.
Mateo, otkrij nam više o sebi. Koliko godina imaš, gdje živiš, čime se baviš?
Upravo sam navršio 34 godine, živim u Svetoj Nedelji te sam magistar kineziologije i specijalist kondicijske pripreme sportaša, čime se i bavim.
Gdje si zaposlen, na kojoj poziciji i koliko dugo?
Zaposlen sam kao glavni trener u triatlon klubu Trimax, a kao trener u triatlonu sam proteklih 5 godina.
Za razliku od mnogih naših sugovornika u ovoj temi, nemaš klasično radno vrijeme, a ono što je drugim ljudima slobodno popodne, tebi je druga polovica radnog dana. Provedi nas kroz jedan svoj radni dan.
S obzirom na to da nam je od početka godine bilo turbulentnije razdoblje koje je podrazumijevalo i prelazak u novi klub i novu sredinu, proteklih mjeseci radni dani bili su mi izuzetno aktivni. Nerijetko je trebalo „potegnuti“ i oko nekih stvari koje baš ne ulaze u klasični trenerski posao.
Ovako to danas ukratko izgleda: 4:30 buđenje i polazak oko 5 sati ujutro na posao. Volim doći ranije prije svih sportaša, kako bi svojim primjerom pokazao da se može doći na vrijeme, a zatim trening započinje u 6 sati. Trening plivanja najčešće traje do 7:30 i onda sportaši idu na atletiku i/ili biciklizam, plus dodatno dva puta tjedno u teretanu. Jutarnji trening završava oko 9 ujutro, a onda se bavimo klupskim poslovima. Sastanci oko kluba, sastanci sa sponzorima, planiranje i programiranje treninga, telefonski pozivi ili sastanci sa sportašima i razgovori o samom treningu ili predstojećem natjecanju. Nakon toga sam doma otprilike do 15 sati pa popodne iznova sve kreće u drugoj smjeni. Popodnevni treninzi su na rasporedu od 18 do 20 sati, tako da sam doma između 20:30 i 21 sat.
Najviše vremena u ovom periodu natjecateljske sezone se potroši u razgovorima sa sportašima oko analiza utrka i treninga, malo psihološke pomoći ako je netko „dolje“, radi obaveza koje imaju prema obrazovanju i prema treningu, zbog čega im se zna nakupiti. U takvim situacijama trebaš biti podrška.
Tvoj posao ne staje ni vikendom, kada su na rasporedu natjecanja. Zašto su bitna – i tebi, i klubu, i tvojim „juniorima“?
Da, stvarno, taj trenerski posao je baš kako bi se reklo kruh sa sedam kora. Natjecanja vikendom uključuju putovanja po Hrvatskoj ili Europi, ovisno o rangu natjecanja na koji se putuje. Budući da radim sa sportašima koji nastupaju za reprezentaciju, moje obaveze vikendom najučestalije su tijekom natjecateljske sezone, kada sam s njima na određenim natjecanjima po Europi.
Svi znamo koliko sportašu znači kada ima pratnju uz sebe i da se brine samo o sportu, a ne o ostalim nedaćama koje ga mogu zateći na takvim putovanjima. Natjecanja su nam izuzetno bitna, jer u trenutnom sustavu valorizacije klubova, klubovi dobivaju određena sredstva od sportske zajednice na temelju rezultata koje ostvaruju. Mogu reći da sam izuzetno zadovoljan s rezultatima svojih sportaša i da se ne brinem oko toga da će naš novi klub u prvoj godini biti među tri najbolja u Hrvatskoj, što će za nas za prvu godinu rada biti vrhunski uspjeh.
Rad s mladima, treniranje njih… Ne razvija se samo fizička snaga, već i ona mentalna. Možemo li se složiti da je uspješan trener i dobar psiholog? Koje su tu sve nijanse različitih karaktera s kojima trener treba, ajmo reći, znati upravljati?
O ovoj temi bih vam mogao napisati knjigu kakvih smo sve situacija imali i kako se zajedno ponašamo u tim situacijama. Moje neko viđenje je da sportaš prvo mora imati poštovanje prema treneru, a poštovanje se gradi međusobno i trener isto tako treba poštovanje zaslužiti.
Imam jednostavna pravila i određene stvari koje cijenim, a to su prvenstveno dolasci na vrijeme na trening (time pokazuješ poštovanje prema instituciji trenera i obavezi koju si prihvatio svojevoljno). Osim toga, trud i zalaganje su mi izuzetno bitni, smatram da tu sportaš dobije najviše poštovanja s moje strane, a samim time i moj interes za dubljom komunikacijom i podršku koju onda on i treba. Naravno, ima različitih karaktera sportaša, ali sve se to da prilagoditi.
Iskreno, najviše problema stvaraju roditelji koji djecu gledaju totalno drugačijim očima i dosta često su previše zaštitnički nastrojeni prema njima, a ne vide koliko prostora imaju za napredak u bilo kojem smislu. A vjerujte mi, sportaši vole kada ih se stisne i postroji.
Preuzeli ste vođenje postojećeg triatlon kluba i takoreći počeli graditi priču ispočetka. Počeci su uvijek intenzivni i podrazumijevaju mnogo posla, zar ne?
Da, stvarno je intenzivno bilo u ovom početnom periodu i bilo je jako puno posla, ali zahvalan sam na tome što sam okružen ljudima u klubu koji dišu na isti način kao i ja te imaju volju i želju napraviti nešto pozitivno u ovom predivnom sportu poput triatlona, a najveća su nam motivacija naši predivni sportaši.
Kada i kako si se našao u svijetu triatlona i što te privuklo dovoljno da u njemu i ostaneš?
Prije par godina sam bio u nekoj tranziciji oko posla pa sam vidio oglas da traže kineziologa za posao u triatlon klubu. Javio sam se i dobio posao. Budući da me izazovi motiviraju, triatlon mi je bio baš onako jedan vrhunski zalogaj. Nikad se nisam njime bavio, ali spoj tri sporta i izazovi koji s time dolaze, u planiranju i programiranju treninga, forme, volumenu opterećenja i intenziteta, razvoju slabijih sposobnosti i balansiranju u svemu tome uz pravilan i kvalitetan odmor te oporavak sportaša, mi je još uvijek fenomenalna stvar koju pokušavam usavršiti.
Što je za tebe najveći uspjeh u ovom poslu? Kako izgleda jedan tvoj „dobar dan“, nakon kojeg odlaziš doma ispunjen i sretan?
Najveći uspjeh mi je kada su moji sportaši sretni i zadovoljni. Ako zanemarimo rezultat pojedinačnog treninga ili natjecanja, suština onog što mi kao treneri radimo je u biti unapređenje zdravlja i razvoj socijalizacije među mladima.
Sportski rezultat je ona fina crta koju brusimo kod onih pojedinaca koji imaju karakteristike i sposobnosti takve rezultate i ostvarivati.
Smatram da je najveći uspjeh mog trenerskog dana kada vidim sportaše koji su si međusobna potpora, koji zajedno odu na kavu ili sok, koji se zajedno druže i roštiljaju. To znači da smo stvorili jednu zdravu i pozitivnu atmosferu u klubu koja je najbitniji faktor u tome da priča raste i da se razvija.
Možda zvuči kao klišej, ali to sport treba prvenstveno polučiti, zdrave i normalne mlade osobe u ovom društvu, kojima uz sve ove naporne treninge nije problem ostvarivati visoke akademske uspjehe i ispunjavati sve obaveze koje su postavljene ispred njih. Oni će se u budućnosti moći nositi sa svakojakim problemima, a ja ću na kraju krajeva, i kada se povuku iz sporta, moći uzdignute glave uz svakog od njih proći na ulici, pozdraviti ga i popričati s njime. Jer znam da smo zajedno stvarali nešto dobro i kvalitetno.
Koji su ti možda manje omiljeni trenuci u poslu?
Općenito mi je najveći problem što smo mi kao treneri jako potplaćeni za posao koji radimo. Ponekad si stvarno pomislim da bih bio triput više plaćen kada bi s ovoliko ljubavi i volje radio bilo koji drugi posao. Smatram da to nije problem kluba ili vodstva kluba, nego mogućnosti koje klubovi imaju u smislu financiranja od strane lokalne sportske zajednice. Takva razmišljanja se najčešće pojavljuju kada se voze kombiji s natjecanja udaljenih po 1000 i više kilometara pa onda razmišljaš čemu sve to. Ali uvijek se sjetiš odgovora iz prethodnog pitanja pa se sve to na neki način utiša.
Koliko ti je lako ili teško pomiriti poslovno i privatno?
Imam izuzetno veliku potporu supruge Ilone koja je inače isto kineziolog po struci pa ima jako puno razumijevanja. Bitno je radi našeg dnevnog rasporeda unaprijed kvalitetno isplanirati poslovne i privatne obaveze i onda je sve u redu. Ono na što najviše pazimo jest to da naš sin Roko dobije pažnju i svaki moj slobodan trenutak. Izuzetno sam ponosan da to uspijevam i da njemu posvećujem pažnju koju i zaslužuje.
Što je ono što ljudi ne vide, a događa se iza kulisa treniranja i natjecanja?
Percepcija trenerskog posla otprilike bi se dala svesti u misao „ti radiš od šest do devet ujutro i popodne od 17 do 20 sati i to je to“. Ono što se ne vidi su razgovori s roditeljima sportaša, razgovori sa samim sportašima, konstantna dodatna edukacija o novim saznanjima unutar sporta, planiranje i programiranje treninga, podrška i razgovor sa sportašima, rad kluba i nove ideje kako i na koji način poboljšati sustav, razgovori s drugim trenerima, razgovori s izbornikom o reprezentativcima koji su unutar mog kluba pa pripreme za natjecanja, prikupljanje kombija iz rent-a-cara, vraćanje kombija, pranje kombija, slaganje i pripremanje opreme za natjecanja, organizacija priprema i natjecanja, ispunjavanje obaveza prema sportskoj zajednici, analiza rezultata, analiza drugih sportaša i postavljanje i priprema taktike za iduća natjecanja. I ovo je sve ako nema ozljeda, povreda, padova, nepovoljnih vremenskih uvjeta i ostalih remetećih faktora.
A što je ono što ljudi vide? Na snimanju smo se dotaknuli toga da i na trenerskoj sceni, kao i na mnogim drugima, ima mnogo fakea i stvaranja privida.
Pa u biti ovo sve što sam naveo rade pravi treneri jer mi pravi treneri nemamo vremena za TikTok kanale, Instagrame i te fore. Ovo što se vidi po teretanama nema veze s ikakvim trenerskim poslom. Prvenstveno 90 posto tih trenera nema nikakvu formalnu edukaciju i meni je fenomenalno da si klijenti uopće dozvoljavaju da ih takve nestručne osobe treniraju.
To je otprilike kao da dobijete upalu pluća pa umjesto kod stručne osobe (liječnika) odete kod nestručne osobe da vam postavi dijagnozu i prepiše lijek. Na isti način se postavljate prema svom tijelu kada dozvoljavate da vas treniraju TikTokeri i YouTuberi.
Najdraži projekti na kojima si radio posljednjih mjeseci?
Cijeli ovaj prelazak u novi klub koji se događao proteklih mjeseci bio mi je odličan projekt i ono što smo postigli u proteklih pet mjeseci je predivno i presavršeno.
I razina kvalitete na kojoj smo to uspjeli ostvariti je odlična. Ovim putem se zahvaljujem svima koji su nam iskazali podršku i pomogli u ostvarivanju naših ciljeva. Stvarno je bilo izuzetnih ljudi, a velika podrška bila je i obitelj u ovom stresnom razdoblju.
Gdje ideš danas nakon posla?
Osnovni prioritet mi je nakon posla doći doma i provesti ono kratko vrijeme prije nego što mi dijete zaspi u bilo kakvoj aktivnosti s njim. Tako da sam danas obećao vožnju biciklom i branje trešanja kod susjeda.
Imaš li hobi/omiljenu aktivnost za switchanje između radnog i slobodnog vremena?
Bavim se rekreativno trčanjem i cilj mi je da istrčim maraton. Cilj je Zagrebački maraton u listopadu, a kada stvarno imam vremena, volim izrađivati makete.
Omiljena after work mjesta?
Volim zujati po prirodi, volio bih da i supruga i ja imamo vremena za otići do grada i sjesti na piće i uživati, ali to pokušavamo vikendom ako nam obaveze dozvole.
Tvoj savršeni After5 – što, gdje i s kim?
Idealno je ovo: dolazak doma ranije s posla, uzeti bicikle i otići se vozikati s obitelji po Svetoj Nedelji. Otići u parkić, sjesti i popiti kavicu i uživati u igri s Rokom. To su mi trenutni prioriteti i čini mi se da će još dugo, dugo vremena ostati isti.
FOTOGRAFIJE: Tatjana Bukvić
