Liječnik Petar Gulin i ja upoznali smo se sasvim slučajno na jednom druženju, preko zajedničkog prijatelja. On je otorinolaringolog, radi u Kliničkoj bolnici Dubrava i veliki je ljubitelj putovanja, fotografije te dobre svirke. Budući da je struka iz koje dolazi dijametralno suprotna industriji u kojoj se krećem, poželjela sam doznati više o njegovom poslu – što konkretno radi, kako izgleda jedan njegov prosječan radni dan, koji su mu najveći izazovi ili interesantne anegdote.
Dio odgovora dobila sam i prije samog intervjua, dok sam ga čekala na kavi kako bismo dogovorili detalje. Nakon dvadesetak minuta, stigla mi je njegova poruka: ‘Eto ti taj after five’, uz objašnjenje kako je morao duže ostati na poslu jer se operacija zakomplicirala. I, u toj jednoj poruci sumirao je nepredvidljivost svojeg posla, a za rubriku ‘Ulovljeni na izlasku iz ureda’ ispričao nam je i ostale detalje svog poziva.
Osim uvidom u radni dio dana, Petar me zainteresirao i svojim slobodnim vremenom – uz opuštajuće šetnje Maksimirom, putovanja, fotografija i sviranje njegovi su najdraži hobiji i njegov ispušni ventil za koji krade svaki slobodan trenutak kako bi napunio baterije za nove izazove u bolnici.
- Za one koji će te tek otkriti, podijeli s nama par rečenica o sebi!
Pozdrav, zovem se Petar Gulin, imam 33 godine i cijeli život živim u Zagrebu. Po struci sam liječnik, završio sam Medicinski fakultet u Zagrebu nakon čega sam radio u Zavodu za hitnu medicinu Karlovačke županije, a sada radim u Kliničkoj bolnici Dubrava.
- Liječnik si u Kliničkoj bolnici Dubrava – za što si se specijalizirao?
Specijalist sam otorinolaringologije i kirurgije glave i vrata. Obožavam svoju specijalizaciju, najviše zbog toga što je kirurški orijentirana i izrazito je raznovrsna. Spektar operacija uključuje velike operacije vrata, gdje je vrat otvoren poput knjige, izrazito precizne i minuciozne operacije uha ili glasnica koje su poput rada urara, do estetskih operacija, što mi je posebna strast. Radimo sa svim dobnim skupinama, od novorođenčeta do najstarijih, što je ponekad izazovno; zatim s najtežim pacijentima koji boluju od karcinoma, do pacijenata kojima pomažemo funkcionalno i estetski, kako bismo im poboljšali kvalitetu života. Također, interesantan je i nekirurški dio moje struke koji se bavi poremećajima ravnoteže i sluha.
- Kako si shvatio da želiš biti liječnik, točnije otorinolaringolog, kada je sve počelo?
Za medicinu i općenito kako funkcionira naše tijelo interesirao sam se od najmlađih dana, kada sam pronašao bakin mikroskop i stakalca. Baka je radila u bolnici u laboratoriju. Također, u osnovnoj školi imali smo natjecanja prve pomoći, što me još više motiviralo da zasučem rukave i primim se knjige kako bih se uspio upisati na Medicinski fakultet. Otorinolaringologija mi se svidjela od studentskih dana, otkad sam slušao taj predmet na fakultetu. Kolege i profesori koji su održavali nastavu isticali su se posebnom kvalitetom i entuzijazmom. Nevjerojatno je kako pravi ljudi u pravo vrijeme mogu inspirirati mladog čovjeka i usmjeriti mu život.
- Kako izgleda jedan tvoj ‘prosječan’ dan, ako takvi dani u medicini uopće postoje?
Razlikuje se od dana do dana. Ujutro je sastanak i vizita pacijenata, potom se ide na jedno od radilišta koje uključuje odjelni posao, opću ili endoskopsku ORL ambulantu i operacijsku salu u kojoj se izvode zahvati u općoj ili lokalnoj anesteziji. Također, u suradnji s kolegama druge specijalnosti, održavaju se i multidisciplinarni sastanci koji su izrazito bitni zbog suradnje i timskog odlučivanja o liječenju kompliciranijih slučajeva. Ako nam raspored u danu dopušta, u pauzi za ručak s najbližim kolegama napravim kratki predah od užurbane svakodnevice.
- Što te najviše ispunjava u tvom poslu?
Koliko god često znamo čuti takve rečenice, najviše me ispunjava vidjeti zadovoljnog pacijenta nakon uspješnog liječenja. Medicina kao takva zahtijeva puno ulaganja, truda i konstantnog usavršavanja. Ponekad može biti nepredvidiva i izazovna, što iziskuje nadilaženje vlastitih granica s ciljem prevladavanja prepreka. Takve pobjede predstavljaju posebno oduševljenje.
Također, uistinu je zanimljivo upoznavati različite ljude, u razgovoru s njima razmijeniti crticu – dvije o životu, struci, muzici, filozofiji ili baciti koju foru i nasmijati se do suza. Dodatno, sama kirurgija i čin operacije uzbudljivi su i izazovni. Posebno volim endoskopske operacije nosa. Imam osjećaj da sam za njih počeo ‘trenirati’ još otkad sam dobio prvi PlayStation jer je zahtjevno 2D sliku na ekranu interpretirati u stvarnom 3D svijetu. Hvala roditeljima na plejki, niste ni znali koliko će dobro doći!
- Koji su ti manje omiljeni trenuci u poslu?
Ponekad je teško nositi se s osjećajem bespomoćnosti kod najtežih bolesnika.
Učinite sve što možete, liječite te pacijente, motivirate ih, postanete bliski jer ih viđate gotovo svakodnevno, no ponekad ljudi, unatoč svemu, jednostavno odu, prođu vam kroz prste. Teško je to prihvatiti, no i smrt je dio života i ponekad posjetitelj u mojoj struci.
- Možeš li nam izdvojiti neke najdraže situacije u poslu koje su se dogodile proteklih tjedana ili mjeseci?
Nedavno sam imao pacijenticu od 97 godina koja, šokantno, nije čula dobro. Ušla je polako, nesigurno i tiho, namignula mi i sjela na stolac te se prepustila mojem “magičnom” čišćenju ušiju. Nakon rudarskog posla od kojih 10-ak minuta, ona je, na njezino oduševljenje, ponovno čula, odmjerila me od glave do pete i rekla ‘Ma znaš kaj, ipak si ti premlad za mene’. (I to mi je hvala. ;))
- Kako ti je izgledao današnji radni dan?
Danas sam, nakon dogovora rasporeda na jutarnjem sastanku i vizite, previo pacijente koje sam operirao prethodnih dana. Odradio sam pola dana u ambulanti, gdje nam dolaze pacijenti na kontrolu ili prvi pregled. Potom sam imao dva zahvata u lokalnoj anesteziji, jedan estetski, mlađoj pacijentici kojoj sam ispravio odstojeće (‘klempave’) uši i jedan onkološki, gdje sam odstranio tumor kože nosa i rekonstruirao nastali defekt. Potom sam razgovarao s pacijentima koje ću operirati sutradan u općoj anesteziji, kod jednog je planirana operacija štitnjače, a kod drugog operacija nosa.
- Gdje ideš danas nakon posla?
Danas nakon radnog dana idem na piće s kolegama s posla. Često znamo na početku razglabati i komentirati radni dan, operacije, pacijente i događaje jer smo svi preplavljeni poslom. No, vrlo brzo se prebacimo na lakše teme poput sanjarenja o sljedećem godišnjem, gdje pojesti dobre ćevape, tko će osvojiti Ligu prvaka, filozofiranju o umjetnoj inteligenciji… Ili ih ja gnjavim sa svojim hobijima.
- Imaš li hobi/omiljenu aktivnost za switchanje između radnog i slobodnog vremena?
Ponekad, kad dođem kući, najbolji switch off od posla je najblesavija Netflix serija ili “zombi skrolanje” po mobitelu. Pola sata takvog restarta i spreman sam za dalje!
- Mnogo putuješ, fotografiraš, sviraš… Što za tebe predstavlja svaka od tih aktivnosti?
Gotovo svaki slobodni trenutak pokušavam iskoristiti kako bih nadoknadio energiju koju mi često, na žalost, uzme posao. Apsolutno svaki godišnji odmor volim pobjeći negdje “vani”, u divljinu, špilju, pustinju, džunglu, pusti otok. Proputovao sam veliki dio Azije, od Tajlanda, Kambodže, Japana i Kine, preko Jordana, Indije, Izraela i Turske. Penjao sam se po Andama i vulkanima na Islandu, biciklirao u Amazoni, uživao u road tripu u Meksiku…
Nedavno sam se vratio s trotjednog putovanja iz Vijetnama u kojem sam uživao u hektičnosti velegradova, u trekkanju po džungli i najvećim spiljama svijeta, plovio po Ha Long Bayu, jednom od sedam prirodnih svjetskih čuda i planinario po nacionalnim parkovima gdje je sniman King Kong.
Putovanja mi omogućuju da se bavim svojom drugom najvećom ljubavi, fotografijom. Otkad sam kupio svoj prvi fotić, ne odvajam se od njega, uvijek mi je nadohvat ruke jer nikad ne znate kad će doći onaj ‘kodak moment’. Obožavam uličnu fotografiju i fotografirati portrete ljudi u svakodnevici. S druge strane, fotografiranje pejzaža vanzemaljskih prizora me često ostavi bez daha, poput Wadi Rum pustinje u Jordanu, polja čajeva u Indiji ili Cotopaxi vulkana u Ekvadoru.
Osim toga, moja velika strast je sviranje bubnjeva. Počeo sam svirati još kao hiperaktivni dvanaestogodišnjak, pun energije, spreman da ju negdje usmjerim. Od rocka, bluesa i jazza, do bossa nove i ostalih latino ritmova. Često znam raspored prilagođavati, samo da subotama s ekipom odsviram koji sat i izbacim negativnu energiju kroz palice.
- Omiljena afterwork mjesta u gradu? Stan, priroda, kafić… Štogod ti padne na pamet.
Omiljeno afterwork mjesto mi je park Maksimir kroz koji prolazim svakodnevno biciklom ili pješke na povratku s posla. Također volim dobru kavu, tako da često visim u gradu u meni omiljenim kafićima poput Cogita u centru, Kavanture na Knežiji ili Stribora na Maksimiru.
- Tvoj savršeni After5 – što, kada, gdje i s kim?
Petak nakon posla, s mojom curom i bliskim prijateljima pobjeć’ u planine s fotićem, sendvičem i toplom kavom u termosici ili s glazbenom ekipom odsvirati dvije-tri u kafiću na zagrebačkom Velesajmu.
FOTOGRAFIJE: Lucija Drača
