Tik prije no što ćemo se pozdraviti jedni s drugima i zaputiti u morske krajeve na uvijek tako zaslužene i jedva dočekane godišnje odmore, fotografkinja Lucija Drača i ja u srpnju smo krenule u jedan od svojih posljednjih radnih zadataka. Na izlasku iz ureda “lovile” smo Miu Kozinu, mladu arhitekticu koju na listi osoba s kojima bih voljela napraviti priču za After5 imam već dulje vrijeme. Točnije, od trenutka kada sam za nju i doznala, kao autoricu projekta Caffe Bara 505 Dore Martinović. Kao i mnogi, zapitala sam se tko je napravio taj fora interijer – i ubrzo dobila odgovor. S Miom smo provele trenutke u arhitektonskom studiju KAKO na kraju njezina radnog dana, a zatim smo se preko Tuđmanca zaputile u njezino After5 utočište, dom iz kojeg puca gotovo nestvaran pogled na Zagreb. Što smo riječima i analognom fotografijom ovjekovječili o njoj, pročitati možete u nastavku.
Draga Mia, otkrij nam više o sebi!
Imam 31 godinu, arhitektica, odrasla u Trilju, školovala se u Splitu, pa još malo u Zagrebu. Splet (sretnih) okolnosti zadržao me u Zagrebu već 9 godina – i evo me sada ovdje, provodim jedno super popodne s vama.
Gdje si zaposlena, na kojoj poziciji i koliko dugo?
Već više od dvije godine gradim vlastitu firmu pa se može reći da sam zaposlena na svim pozicijama – ali prvenstveno sam arhitektica. U isto vrijeme, istim putem krenuo je i moj kolega i prijatelj Duje Katić. Kako bismo osigurali što kvalitetnija rješenja, udružili smo kreativne snage, znanje i iskustvo, te naš zajednički studio nazvali KAKO (KAtić, KOzina).
Kako je to imati partnera u poslovanju, kako funkcionirate?
Duje i ja smo i prije pokretanja vlastitog studija radili zajedno u timu. Već tada smo shvatili da dijelimo isti pristup, estetski senzibilitet i radnu etiku. Ta zajednička osnova omogućila nam je da bez oklijevanja krenemo u zajednički rad. Svaki od nas donosi nešto drugačije, ali komplementarno, čime obogaćujemo procese i stvaramo bolja rješenja.
Svaki projekt prolazimo zajedno od početka do kraja u kreativnom aspektu, no radi optimizacije rada dijelimo zaduženja po projektima. Najbolja rješenja nastaju iz dijaloga i razmjene ideja, kako između nas, tako i s ostatkom tima i drugim stručnjacima s kojima surađujemo na projektima.
“Svaka nova perspektiva stvara mogućnost za novo otkriće. Kad se previše udubimo u neki projekt, može se dogoditi da izgubimo širu sliku. U tim trenucima neprocjenjivo je imati partnera koji može unijeti svjež pogled, a često se dogodi da vrlo jednostavna ideja otvori nove vidike.”
Ured koji vidimo, produkt je vašeg zajedničkog djelovanja – koja je njegova priča?
Naš ured je rezultat jednog od onih sretnih slučajnih događaja. Dok smo tek razmišljali o pokretanju studija i traženju prostora, ukazala se prilika koju nismo mogli propustiti. Prostor se nalazi na idealnoj lokaciji uz park dr. Franje Tuđmana, na pješačkoj udaljenosti od naših domova, a najbolje od svega – bio je u fazi renovacije, što nam je omogućilo da interveniramo s vlastitim idejama, željama i potrebama.
Vlasnik prostora bio je jako susretljiv, a tijekom procesa postali smo i super prijatelji, tako da nas se sad ne može riješiti (smijeh).
Ideja iza uređenja bila je stvoriti jednostavan, ugodan i funkcionalan radni prostor koji može podnijeti “kaos” naše svakodnevice i pretočiti ga u karakter prostora. Zato ćete posvuda naći uzorke materijala, kataloge, skice, makete, knjige, flomastere i sve ostalo što je dio radnog procesa jednog arhitektonskog studija.
Kako je izgledao tvoj dosadašnji put u svijetu arhitekture?
Imam osjećaj da se bavim arhitekturom otkad znam za sebe. Kao dijete, bila sam opsjednuta crtanjem, do te mjere da sam si jednom slučajno zapalila kosu jer sam crtala pod šterikom, nakon što je nestalo struje. Tata, inače inženjer građevine, često bi s posla donosio otpadne papire od projekata na kojima bih mogla crtati na poleđini – bila sam prevelik potrošač za svježe blokove. Posebno su mi fora bili oni velikoformatni listovi. Izgleda da se tu umiješala tehnička strana u onu umjetničku.
Kasnije, svaki školski sastavak je imao rečenicu “kad narastem, želim biti arhitektica”. Iz tog sam razloga odabrala i opću gimnaziju u Splitu s dodatnim programom crtanja. Sve dalje bio je put prema onome što sam danas.
“Nakon završenih studija u Splitu i Zagrebu, radila sam u studiju 3LHD, gdje sam stekla iskustvo u radu i razumijevanje koliko su timski rad i dobra organizacija ključni za uspjeh. Pokretanje vlastite prakse bio je logičan sljedeći korak, iako mi je bilo teško napustiti taj divan kolektiv.”
Arhitektura ili osmišljavanje interijera – čemu više naginješ?
Oba smjera su mi izuzetno draga jer svaki donosi svoje specifične izazove i prilike za kreativno izražavanje. Arhitektura me možda malo više privlači zbog širine koju pruža. Imala sam sreću na prijašnjem radnom mjestu raditi na velikim i značajnim projektima, što me uvelike oblikovalo kao arhitekticu. Ta iskustva su mi pokazala koliko je uzbudljivo raditi na projektima gdje se susreću kreativna i tehnička rješenja, gdje se razmjenjuju znanja i iskustva suradnika iz različitih struka, i gdje je komunikacija ključna za uspjeh.
Za nas je idealno kada možemo raditi na kompletnom projektu koji obuhvaća arhitekturu, interijer, uređenje okoliša, hortikulturu i sve ostalo što je potrebno da stvorimo potpuno promišljen i funkcionalan prostor.
Što te danas najviše ispunjava u tvom poslu?
Mislim da me najviše ispunjava činjenica da svojim radom stvaram prostor – kakav god on bio. To je nešto što je mala Mia zamišljala da će raditi, a sada je to stvarnost. Zaista volim svoj posao.
Koji su ti manje omiljeni trenuci u poslu?
Manje omiljeni trenuci u poslu su mi kada komunikacija ne ide glatko, trud postane jednosmjeran i suradnja ne štima. Osjetljiva sam na negativnu energiju jer vjerujem da dobar timski rad i pozitivna atmosfera mogu učiniti svaki projekt uspješnijim i ugodnijim. Iako su takve situacije izazovne, trudim se pristupiti im konstruktivno, s ciljem poboljšanja suradnje i postizanja zajedničkog cilja. Na kraju krajeva, sve ide lakše kad se zadrži pozitivan duh.
Najdraži projekt na kojem si radila posljednjih mjeseci?
Ovo je baš teško pitanje. Nemam specifičan odgovor jer, znam da zvuči kao klišej, svakom projektu pristupamo s iskrenim entuzijazmom. Uživamo u raznolikosti projekata, od onih manjih, intimnijih do većih, kompleksnih građevina jer svaki donosi priliku za kreativno izražavanje i stvaranje.
Kako ti je izgledao današnji radni dan?
Dan uvijek započinjem kavom i doručkom, a nakon toga prošećem do ureda. Danas su dan rano otvorili pozivi i mailovi, a s obzirom na to da je početak mjeseca, čekali su me i neki administrativni zadaci. Iako nastojim svaki dan napraviti raspored kako bih se mogla fokusirati na određene zadatke, često mi planove prekidaju razne druge obaveze, pozivi i slično.
Danas sam se uglavnom bavila analizom prostornih parametara i mogućnostima gradnje za jedan veći zahvat, pripremom za uvođenje tima u novi projekt i dogovaranjem sastanaka s vanjskim suradnicima.
Uz to, printali smo jedan od projekata koji su u postupku ishođenja građevinske dozvole pa sam „razbila“ radni dan šetnjom do pošte. Iako su birokratski postupci u našem poslu digitalizirani, papir se još uvijek ne da izgurati. Ta šetnja mi je dobro došla da malo razbistrim misli.
Radni dan se po običaju odužio, ali fiksni termin treninga uvijek me izvuče iz ureda u razumno vrijeme.
Tvoj današnji afterwork je upravo na ovom snimanju – nalazimo se u tvom domu u kojem si nas ljubazno ugostila. Kako to izgleda kada arhitekt uređuje nešto svoje?
Sve je počelo jednim koncertom, susretom s prijateljicom iz djetinjstva, razgovorom o zagrebačkim neboderima, nedjeljnim ručkom i papirićem na stubištu… Preduga je to priča, ali niz tih slučajnih događaja, baš u pravo vrijeme, otvorio nam je priliku da uložimo u našu budućnost.
“Naš neboder projektirao je Slavko Jelinek, arhitekt koji je dao velik doprinos izgradnji poslijeratnog Zagreba, možda najpoznatiji kao autor Zagrepčanke.“
Tlocrt ovog stana odražava njegovu želju za humanim prostorom, s komadićem sunca i neba te pogledom na grad. Zaljubila sam se u stan na prvi pogled. Oduvijek sam željela urediti vlastiti prostor pa smo krenuli u renovaciju koja je trajala oko osam mjeseci. Uređivati vlastiti dom kao arhitekt je istovremeno lakše i teže. Imaš jasnu viziju i znanje da to provedeš, ali si i svjestan mogućih izazova na tom putu. Posebno je teško biti projektant i investitor u jednom. Sjećam se da sam tada rekla da nema šanse da to ponovno prolazim, ali sve je otišlo u zaborav i rado bih se bacila na novi vlastiti projekt.
Ogroman plus je i lokacija – sve što mi treba je na pješačkoj udaljenosti, a šetnja gradom me opušta i svakodnevno podsjeća koliko volim biti dio gradske vreve.
Vjerujem da je lijep, ugodan i siguran životni prostor ključan za pozitivan razvoj pojedinca, a time i zajednice. Današnja situacija na tržištu nekretnina otežava našoj generaciji da se ostvari u tom smislu. Gradovi se napuštaju i prepuštaju turizmu ili propadanju, dok se periferija razvija bez plana i infrastrukture. Voljela bih se temeljitije posvetiti toj tematici u budućnosti i pridonijeti stvaranju održivih i promišljenih prostora koji potiču zajednicu na rast i razvijaju gradove na zdrav način.
Imaš li hobi/omiljenu aktivnost za switchanje između radnog i slobodnog vremena?
Nakon posla najviše se veselim direktno otići na trening, a to je reformer pilates u Body&Mindu. Tih sat vremena zaista su moj “reset button” kojim se izbacim iz radnog modea. Ponekad mi je teško “isključiti mozak” pa zapnem u nekom limbu gdje niti radim niti se odmaram. Trening na reformeru zahtijeva potpunu koncentraciju na svaki pokret i preciznost s naglaskom na disanje, tako da si jednostavno ne mogu dopustiti da mislim o bilo čemu drugom. Iako je trening zahtjevan, iz centra izlazim puna energije, motivirana i spremna maksimalno iskoristiti ostatak dana.
Velika si obožavateljica putovanja pa možemo i to nazvati tvojim After5 trenucima. Čime te putovanja hrane, koje su ti dosad najdraže destinacije koje si posjetila, što ti je na bucket listu i koje uspomene voliš ponijeti s putovanja?
Ljubav prema putovanjima naslijedila sam od roditelja, koji su svaku priliku koristili da nam otvore vidike, upoznaju nas sa svijetom i novim iskustvima. Danas je moj travel buddy moj suprug Tomi. Nismo tip ljudi koji imaju detaljan plan puta, pinove na mapi i rezervacije. Stvorimo si okviran plan, a ostatak prepuštamo trenutku. Možda time ponekad nešto i propuštamo, no ispunjava nas taj osjećaj slobode i spontanosti na novom i neistraženom mjestu.
Od europskih destinacija izdvojila bih Andaluziju. Osvojila me u potpunosti, sa svojom opuštenom vibrom, tapasima, glazbom i arhitektonskim šarmom. Sličan dojam, na potpuno drugačiji način, ostavio mi je Tajland, točnije Chiang Mai na sjeveru i otočić Koh Tao na jugu. Ipak, najdraže putovanje bilo je u New York, gdje smo uspjeli doživjeti grad u njegovom autentičnom izdanju jer smo putovali usred COVID restrikcija.
“Nemamo klasičnu bucket listu jer želimo vidjeti sve. Cilj nam je vikende koristiti za city breakove, a povremeno ubaciti i duža putovanja. Već imamo neke ideje za jesen, a zima je rezervirana za skijanje u Alpama.”
Sa svakog putovanja donosimo kuharicu s karakterističnim jelima. Vrlo važan aspekt putovanja za nas je hrana. Način na koji ljudi jedu odražava dublje kulturne vrijednosti i tradicije. Samo, doma nam često nedostaje vremena da sve recepte i isprobamo.
Mislim da je putovanje odličan način za usporiti vrijeme – istraživanjem i upoznavanjem drugih kultura osiguravamo da nam vrijeme ne prolazi neopaženo, kako se često može dogoditi u rutini svakodnevnog života, i stvaramo orijentire u budućim sjećanjima.
Omiljena after work mjesta u gradu?
Najdraže mi je kad krene sezona festivala i evenata na Tuđmancu pa nakon posla samo skoknemo iz ureda direktno u park. Obožavam tu opuštenu atmosferu kad se skupi random ekipa, svatko s nekom svojom pričom. Kad krene kiša i zima, volimo ugostiti prijatelje u našem stanu, uz dobru hranu, vino, glazbu, a ponekad i društvene igre. On preuzima slano u kuhinji, ja slatko, a naša vinska polica nikad ne ostaje prazna – za svaki slučaj.
Tvoj savršeni After5 – što, gdje i s kim?
Moj savršeni After5 je danas. Suprugu je rođendan, idemo negdje proslaviti. Kao i obično, bez ikakvog plana, prepušteni trenutku.
FOTOGRAFIJE: Lucija Drača
