Mladi danas žive u svijetu stalnih pritisaka, od vršnjaka, društvenih mreža i okoline koja često nameće što je „normalno“ ili „cool“. U svemu tome, često im nedostaju konkretne vještine: kako reći „ne“, kako postaviti granice i kako se nositi s pritiscima okoline. Upravo zato, Hrvatska udruga za borbu protiv HIV-a i virusnih hepatitisa (HUHIV) razvila je besplatnu mobilnu aplikaciju ovisnosti.huhiv.hr, koja mladima nudi podršku u razvijanju životnih vještina i donošenju zdravih odluka u stvarnim svakodnevnim situacijama, te ju lansirala kampanjom „Vještina je reći NE“. Aplikacija osnažuje mlade kratkim edukativnim videima, anketama, samoprocjenama, kalkulatorima rizika, savjetima za izazovne trenutke te poveznicama na dostupne službe pomoći i savjetovališta.
Pričali smo s Davorom Dubravićem, psihologom u udruzi HUHIV.
Često govorimo da reći „NE“ nije slabost nego znak samopouzdanja. Zašto je to toliko teško mladima?
Očekivana razvojna potreba u pubertetu je pripadanje ili jednostavnije rečeno – želja da se uklopimo. Čak i kod onih koji kažu da se ne žele uklopiti, vidimo da ipak na neki način traže svoje „pleme“. Pripadanje zapravo znači „biti u sredini koja nas prihvaća“ i „osjećati da smo normalni jer vidimo one slične nama“. Stariji, kojima je ta potreba slabije izražena će manje razumjeti mlade koji će nekad pošto-poto htjeti pripadati. Isto tako, nekad mladi ne znaju zašto bi rekli „ne“. Ne razmišljaju o dalekim posljedicama, već o onim koje su im blizu. A nekima, pak, nedostaje iskustvo vježbanja riječi „ne“.
Što se događa u mozgu kad smo pod pritiskom grupe, zašto tada reagiramo impulzivno?
Impulzivnost je jedna od nekoliko karakteristika koje nam univerzalno padaju do 25. godine. Drugim riječima, za očekivati je da će mladi biti više impulzivni, a razvojem, izlaskom iz adolescencije i razvojem frontalnog korteksa, da će se impulzivnost smanjiti. Frontalni korteks je struktura u mozgu koja se posljednja razvija do pune forme, neka istraživanja pokazuju da raste do 25. godine, a neka novija pokazuju još i kasniji završetak razvoja. Taj dio mozga zadužen je za racionalno razmišljanje i donošenje odluka. Možemo reći da ponekad od mladih očekujemo da se ponašaju kao da imaju posve razvijen mozak.
Kako male odluke, poput „neću još jedan dim“ ili „neću još jedan reel“, dugoročno grade psihološku otpornost?
Reći „ne“ zahtjeva toleranciju neugode od posljedice. Koje bi mogle biti posljedice toga što je netko rekao „ne“? Najčešće je ruganje, nagovaranje ili generalno tretiranje kao manje vrijednog, na primjer osobu se rjeđe poziva na druženja i izlaske. Kada osoba kaže „ne“, zapravo sebi govori da će podnijeti i posljedicu koja stoji iza svoga „ne“. Nošenje s tom neugodom, ma koliko blaga bila, poruka je samima sebi da to možemo, čime sebi šaljemo poruku da i idući put možemo donijeti dobru odluku za sebe. Nitko se ne rodi sa savršenom vještinom postavljanja granica, tako da nema potrebe da imamo očekivanje od sebe, ili drugih, da ćemo uvijek to znati. No psihološka otpornost dolazi s jačanjem tog dijela nas, a to je svačiji razvojni zadatak. Česta spoznaja je mnogih mladih, i odraslih, da govorenjem „ne“ i stajanjem iza toga drugima šaljemo poruku da je nužno za odnos s nama da nas i naše odluke poštuju. Time možemo postati na neki način otporni na nagovaranja, uglavnom iz razloga što nam je jasno da ljudi koji su spremni na našu granicu odgovoriti tim metodama zaista nisu za nas, umjesto poruka da njihovo ruganje nešto govori o nama.
Aplikacija ovisnosti.huhiv.hr nudi konkretne alate za vježbanje tih odluka. Možete li objasniti kako to funkcionira u praksi?
Aplikacija se bazira na dugo istraživanim spoznajama o tome koji su tzv. zaštitni faktori razvoja ovisnosti. Zaštitni faktori su stvari koje snizuju šansu za razvojem ovisnosti, ili povećavaju otpornost na razvoj ovisnosti. Spoznaje koje aplikacija koristi povezuju se s mekim vještinama poput asertivne komunikacije i upravljanja stresom, jer posredno dotiču teškoće povezane s predfazama razvoja ovisnosti. Ovi zaštitni faktori u obliku mekih vještina sve su važnije karakteristike za život i za mentalno zdravlje. Kroz aplikaciju se te vještine mogu učiti i vježbati.
U kampanji naglašavate „vještinu“, znači li to da se otpornost može trenirati poput mišića?
Otpornost se može graditi poput mišića, a tu metaforu često koristimo u radu s mladima. Za razvoj mišića potrebna je strpljivost, dosljednost ali i razumijevanje samih sebe kada nam nešto ne ide. Baš tako, i za razvoj vještina potrebni su ti „sastojci“ – strpljivost i dosljednost pokazuju najbolje rezultate.
Kako roditelji i nastavnici mogu pomoći mladima da razviju te vještine bez dodatnog pritiska?
Prvenstveno je važno da razumiju po kojem principu se rizična ponašanja javljaju, te ne osude. Ovo je jako izazovno jer se nekad može činiti da se kosi s nekom našom ulogom. Npr. roditelj koji „razumije“ svoje dijete koje se rizično ponašanja može misliti da će zbog toga biti lošiji roditelj ili svojim razumijevanjem dati „zeleno svijetlo“ na to ponašanje. Zapravo nije svrha pustiti djetetu da radi što želi, već prijateljskom nastrojenošću povećati šanse da će se dijete obratiti s teškoćom (koja može biti uzrok ili posljedica rizičnog ponašanja). Prijateljska nastrojenost nije isto što i „bivanje prijateljem“, već je neautoritarni pristup. Primjer prijateljski nastrojenog roditeljstva je zajedničko definiranje posljedica za kršenje nekog unaprijed dogovorenog pravila, poput vremena izlaska. Važno je da je pravilo unaprijed dogovoreno, prije nego se situacija dogodi, i da mlada osoba, uz pomoć roditelja, sama vidi koje posljedice imaju smisla. Ovo će povećati šanse da će mlada osoba pratiti pravila, ali i posljedice kada pravila prekrši.
Što biste rekli mladima koji osjećaju da je prekasno promijeniti neke navike?
Nekad ne možemo ni zamisliti da nam se promjena događa, pa ju je iz te pozicije teško započeti. Te navike za nas imaju smisla, daju nam nešto, čuvaju nas od nečega. Nije samo cilj raskrstiti s navikom, već vidjeti što ćemo s potrebom koja ostaje „visiti“ kada navika nestane. Kroz takve promjene ne trebamo prolaziti sami, već su stručnjaci mentalnog zdravlja ono neosuđujuće uho koje nas može osnažiti i objasniti nam neke činjenice koje demistificiraju tu promjenu. Za promjenu nikada nije kasno.
Koji bi bio vaš osobni „NE“ koji vas je najviše ojačao?
Svi se bore s nekim navikama, to je vrlo ljudski. Ja se nisam znao nositi s pritiscima u pubertetu, zbog čega danas imam puno više razumijevanja za one kojima to također nije išlo. S vremenom sam se kapacitirao zauzeti za sebe, a najviše mi je pomogla podrška u obitelji koja me nije osuđivala. Razumijem da to nije luksuz svakoga, ali je važno da kad je „NE“ teško reći, snagu možemo pronaći u odnosima u kojima smo viđeni i prihvaćeni upravo takvi, nesavršeni. Moje navike uglavnom su se ticale raznih eksperimentiranja koja su bila aktualna u Hrvatskoj i svijetu kada sam ja bio mlad, a danas vidim da se događaju iste stvari, samo su objekti različiti. Nisu cigarete, nego vejpovi. Nisu ovakvi, nego onakvi izlasci. Ali sve su to isti mehanizmi, sa istim uzrocima i istim posljedicama.
Aplikacija ovisnosti.huhiv.hr je besplatna i dostupna na Google Play i App Storeu. Projekt je implementirala Hrvatska udruga za borbu protiv HIV-a i virusnog hepatitisa (HUHIV), uz podršku Ministarstva zdravstva, Grada Zagreba i brojnih stručnjaka.
HUHIV ima dugogodišnje iskustvo u zdravstvenoj edukaciji, savjetovanju, prevenciji i smanjenju šteta te povezivanju korisnika sa zdravstvenim sustavom i zajednicom. U fokusu su mladi, osobe pod povećanim rizikom i smanjenje stigme kroz informiranje koje osnažuje.
FOTOGRAFIJE: PR
