PIŠE: Nikolina Antić
Već neko vrijeme vodim bilješke i želim pisati o ovoj temi, ali odustanem jer tko sam ja da smaram ljude svojim problemima. Ljudi bježe na internet/mobitel od problema i treba im zabavan i lijep sadržaj. Ali onda opet dođe jedna ovakva noć kada ne mogu spavati (a sve ih je više u zadnje vrijeme) pa krenem tipkati.
Ono što ljudi koji su sa mnom u kontaktu znaju, suprug i ja se sad već pune 2 godine borimo sa spontanim pobačajima i umjetnom oplodnjom.
Žene o tome ne pričaju lako. Ne pričaju uopće. Kada sam imala prvi spontani mislila sam da ne poznajem nikoga tko je kroz to prošao. Kakva jesam, odmah sam počela otvoreno o tome pričati sa svojom okolinom i saznala sam da je stvarno puno žena u mom neposrednom i posrednom okruženju prošlo kroz nešto slično. A opet drugačije. Jer je svaka takva situacija drugačija. Osobna. Ali mi žene o njima ne pričamo. Je li to zbog osjećaja neuspjeha, srama, gubitka, krivnje? Sve to osjetiš kada se dogodi gubitak. Makar znaš na racionalnoj razini da nisi kriva i da se nemaš čega sramiti, opet se osjećaš usrano i krivo i sve gore navedeno.
I ljudi oko tebe reagiraju na tvoje otvoreno pričanje o tome drugačije. Kako se o tome ne priča i to je tabu tema, neki ljudi nisu spremni čuti te stvari. Smatraju da smo prenegativni jer to spominjemo. Smatraju da nam se život vrti oko toga, a ne bi trebao. A realno sve se vrti oko toga u tim trenucima.
Poštujem činjenicu da nismo svi isti i da na različite načine procesuiramo traume i loše stvari koje nam se događaju (kao i dobre). I znam da nemaju svi potrebu otvoreno pričati o problemima kao ja, ali ne mogu se oteti dojmu da dosta ljudi o ovome ne priča iz potpuno krivih razloga. Ne jer nemaju potrebu, nego zbog straha od osude, sažaljenja, otuđenja od ljudi oko sebe. Zato sam odlučila napisati nešto pa ako zbog mojih riječi barem jednoj osobi bude lakše, sretna sam žena.
I da se razumijemo, smatram da je u ovim situacijama jednako teško i muškarcima i ženama. Mentalno. Samo je kut drugačiji. Muškarci smatraju da nemaju pravo pričati o tome jer nije njihovo tijelo to koje prolazi kroz traume. Ali ja znam da moj suprug osjeća bol (onu psihičku), gubitak, razočaranje… Jednako kao i ja.
Pa da krenem od početka. Prvu trudnoću izgubila sam negdje u 8. tjednu, a to smo saznali u 10. tjednu kada smo došli na NIFTY test. Sreća koju smo muž i ja osjetili kada smo saznali da smo trudni ne može se opisati riječima. Isto tako bol koju smo osjetili kada smo saznali da je srce stalo ne može se opisati.
I kao da nije dovoljna ta bol zbog gubitka, ne samo trudnoće, već i svih snova i planova koje si tako naivno u tih par tjedana što si znao da si trudan imao za vašu malu obitelj, kreće i ona fizička. Kada saznaš da nešto nije u redu s trudnoćom upute te u Petrovu. Barem u mom slučaju. I onda tamo dobiješ tablete i pošalju te doma. Prije toga odradiš i ultrazvuk kojim potvrde da je trudnoća neuspjela. Ne moram ni napomenuti kako su prostorije i oprema krajnje neadekvatni i tvojim šokovima nema kraja. Ali barem su u mom slučaju svi doktori i sestre bili krasni.
I tako dođeš doma i drugi dan krene sranje. Kontrakcije. Užasni bolovi. Povraćanje. Proljev. Bolovi. Muž kraj tebe sjedi, hoda, želi pomoći. Nema pomoći. Ono što se događa u tvojoj glavi još je gore od fizičke boli kroz koju prolaziš.
Nakon dan, dva bolovi prođu. Gubitak ostaje. Neopisiva tuga. Osjećaji koje do tada nisi osjetio.
Kod mene su se stvari zakomplicirale pa sam kroz par tjedana nakon tableta završila na vakumskoj kiretaži. Uspavaju te pa bolova nema. Ali sve prije i poslije toga je isto jedno veliko sranje. Kada dođeš na kiretažu, u sobi si sa ženama koje čekaju carski rez. Spojene su na aparate da se čuju otkucaji srca beba. I tako ležiš u sobi s četiri žene i slušaš otkucaje srca njihovih beba. One pričaju na telefon sa svojim bližnjima sretne i uzbuđene, malo prestrašene, ali sretne, i onda im je neugodno pričati pred tobom jer znaju zašto si tamo. Pa se stišavaju. Onda je tebi neugodno jer se osjećaš krivo što je njima neugodno… I nakon što završi kiretaža vrate te u tu sobu. Sva sreća pa samo na sat, dva.
Par tjedana nakon toga saznala sam da i dalje nije sve “otišlo” pa sam završila u Petrovoj na kirurgiji. Opet pod narkozom da to riješe. Ovaj put sa ženama koje imaju drugačije probleme – karcinome, miome i slično.
Odradiš sve to i tješiš se kako je dobra stvar jer ste lako ostali trudni. Prvi put brojali plodne dane i uhvatilo se. Pa valjda će se onda i drugi put uhvatiti.
Prošli smo oporavak od kiretaža i operacije, brojali plodne dane i ostali trudni odmah.
Ovaj put oprezni oko euforije, planova, maštanja. No ne možeš skroz protiv sebe. Sretan si. I normalno je da si sretan. Želiš to podijeliti s mamom i tatom, ali malo čekaš. I onda dođe Božić i ne možeš čekati pa kažeš na ručku da si trudna. Tata te zagrli kao nikada u životu. Obitelj smo koja se grli, ali ovaj zagrljaj je drugačiji. I suze u očima mame. Nikad to neću zaboraviti.
Nakon ručka krenu bolovi. Odeš na hitnu. Krvarenje. Gubitak. Opet. Bolovi opet dva dana. U glavi sranje. Suprug opet hoda, sjedi, želi pomoći, ali nema kako. Tražiš pozitivne stvari u nečemu što nema pozitivnu stranu. Barem nisi pila tablete. Barem ovaj put ne moraš na kiretažu.
Ginekologica preporuči opsežne pretrage da probamo otkriti uzrok spontanih. Kaže da bi bilo super da otkrijemo nešto jer za sve to postoje jednostavne terapije i slučaj riješen. No, naravno, mi smo zdravi. Sve u redu. Ne znamo zašto dolazi do spontanih.
Pa ajmo probati opet. I opet ostanemo trudni odmah. Opet sreća do neba. Ali u sebi. Pokušavaš se kontrolirati. U trećoj sam trudnoći negdje u 6. tjednu prepoznala simptome koje sam imala kod gubitka prve dvije trudnoće. Shvatila sam da su me od početka trudnoće grudi jako boljele i skroz se promijenile, a odmah po gubitku trudnoće vratile su se na staro. To se dogodilo i sada.
Ipak, ne možeš baš otići na hitnu i reći da misliš da nešto nije u redu jer te ne bole grudi. Probala sam. Objasne ti da je to u svakoj trudnoći drugačije i da ne moraju boljeti, ali ti jednostavno sad već znaš kako se tvoje tijelo ponaša i znaš da nešto nije u redu. Bila sam uporna pa su me pregledali. Imala sam gestacijsku vrećicu, no nije bilo ploda (točkice) unutra. Onda kreće uvjeravanje da sam sigurno krivo izračunala kada sam ostala trudna i da sam možda trudna manje od 6 tjedana. A nisam. Onda te pošalju doma na tjedan dana. Kad se vratiš opet nema točkice, ali pravilnik kaže da moraš još čekati. Još tjedan dana. Pa se vratiš za tjedan dana te i dalje nema točkice. Ali gestacijska vrećica nije dovoljno velika da se trudnoća proglasi neuspješnom jer možda još postoji šansa da se dogodi čudo. Iako svi znamo da nema šanse da se u 8. tjednu pojavi točkica ako je nije bilo do sada. Naruče te za 2 dana. Pa opet za 2 dana. Tek tada je vrećica dovoljno velika, a prazna, da proglase trudnoću neuspješnom. I onda opet tablete. Ovaj put bol je najgora. Kaže suprug da sam izgovorila da želim umrijeti samo da bol stane. Ne sjećam se. Mi žene smo čudo. Tako brzo zaboravimo na tako strašnu bol. Kao da se dogodila u nekom prošlom životu, nekom drugom. Suprug nije zaboravio. Opet je sjedio, hodao, pokušao pomoći… Ali pomoći nema.
Nakon trećeg spontanog odlučili smo napraviti i genetska testiranja. Slučajno smo saznali da imamo pravo na to preko HZZO s obzirom na sve gore navedeno. Nakon kraćeg čekanja na termin, odradili smo i to testiranje na Rebru – pedijatrija – genetika. Nalazi uredni. Normalni smo. Imamo papir.
Saznali smo i da u slučaju da nalazi pokažu da postoje neki genetski problemi s njegove ili moje strane, postoje dvije opcije. Prva je da se koristi jajašce ili sperma donora, a druga je da se ide u Češku da tamo izoliraju problematičan gen. Obje opcije, naravno, uključuju umjetnu oplodnju. I obje opcije pokriva HZZO. Dobro je to znati.
Dok smo čekali nalaze, razgovarali smo o opcijama i zaključili da bismo odabrali Češku. Želimo pokušati imati mali miks njega i mene.
Nakon trećeg spontanog, još prije genetskog testiranja, muž i ja smo odlučili da moramo promijeniti nešto u cijelom procesu pokušaja zadržavanja trudnoće. Očito je da lako ostanemo trudni, ali jednostavno se genetski nešto dobro ne spoji. Doktori su nam rekli da nam može uspjeti već iduća trudnoća, ali i da možemo pokušavati još 100 puta s istim ishodom. A mi jednostavno nismo imali više kapaciteta za iste ishode.
Odlučili smo se za umjetnu oplodnju. U privatnoj poliklinici.
I tako kreće naše IVF putovanje.
Početak IVF putovanja je bio skroz drugačiji od onoga što sam zamišljala, čitala i slušala od drugih žena. Pozitivno drugačije. Krenuli smo s injekcijama da stimuliramo moja jajašca. Da ih bude što više, da budu što kvalitetnija, jača, veća. Injekcije su bile bezbolne. Simptoma od hormona nije bilo. Odradili smo to školski.
Prvo sam dobila jednu injekciju i onda 7 dana pauze. Nakon toga 7 dana po dvije različite injekcije navečer u isto vrijeme. Dok si daješ injekcije (ili ti ih muž daje kao meni), ideš na ultrazvuk svaka 2 dana da se vidi napredak i da se mjeri veličina jajnih stanica. Kada ih većina bude cca 18mm, dobiješ štopericu – to su 2 injekcije koje zamrznu jajašca da ne pucaju i koje potaknu ovulaciju. 24 sata nakon toga ideš na zahvat da izvade jajašca.
Uzimanje jajašca je isto super prošlo. To se zove aspiracija. Isti taj dan muž daje spermu. Embriolog odmah spaja dobre jajne stanice sa spermom i stavlja ih u inkubator. Mi smo imali 11 oplođenih jajnih stanica, što je odlično.
U poliklinici u koju idem daju koktel lijekova za vrijeme trajanja aspiracije tako da nisam osjetila bol. Jajnici su me boljeli danima poslije, ali kažu da je to normalno kada se vadi veći broj jajašaca. Nije to neka jaka bol, ali osjetiš jajnike.
Ovisno o kvaliteti oplođenih jajnih stanica, one su u inkubatoru 3-5 dana. Naše su bile 5. Do petog dana ih je preživjelo 4. Jednu se vraća odmah, a druge se smrznu.
Peti dan smo imali zakazano vraćanje. To je potpuno bezbolno. S jako tankom sondom ginekolog se pozicionira u maternicu i embriolog kroz tu sondu umetne jajašce. Sve pratiš na ultrazvuku (makar ja ništa nisam kužila/vidjela). Sve je gotovo kroz 10-ak minuta i nakon maksimalno pola sata možeš doma. Taj dan bez opterećenja, a nakon toga se ponašaš kao da nisi trudna i čekaš 12 dana da vidiš je li se jajašce uhvatilo. Užasnih 12 dana za tvoj mozak. I za spavanje.
Znam da možda glupo zvuči, ali mene su grudi odmah počele boljeti par dana nakon vraćanja jajašca. Je li od hormona, ne znam. I onda su me nakon 6-7 dana prestale boljeti. To mi je probudilo loša sjećanja na spontane.
Nakon 12 dana vadiš krv. Beta HCG vrijednosti te zanimaju. Ako se pokaže prisutnost tog hormona u krvi, vadiš krv opet za 48 sati jer se u urednoj trudnoći ta vrijednost mora poduplati.
Kod mene je nažalost 12. dan vrijednost bila manja od 0.2, što je znak da trudnoća nije uspjela, odnosno da se jajašce nije primilo.
Ono što mi je bilo posebno teško u tih 12 dana, osim iščekivanja, je i progesteron koji sam uzimala. Svaki dan 3 tablete, 3 vaginalete i svaki drugi dan 1 injekcija. Jako sam si bila teška od njega. Jako bezvoljna. Tjeskobna. Užasno mi je puno energije trebalo da se probudim i spremim za izlazak iz kuće. Samo sam htjela spavati i ležati i gledati Netflix. Morala sam si zadavati male zadatke svaki dan kako ne bih u glavi potpuno otišla k vragu.
Kada se jajašce ne uhvati, odmah se staje s terapijom progesteronom i čeka se menstruacija. Moja je došla za 5 dana. Užasno je bila bolna. I bol nije trajala dan ili dva kao uvijek do tada, nego puna 4 dana. Ali i to prođe. Kao i sve. Odmah zadnji dan menstruacije sam bila na ultrazvuku i ispalo je da sam već pred ovulaciju i da možemo krenuti u novi ciklus. Što to znači? Moja jajašca su već bila na nekih 18mm pa sam opet dobila štopericu. Ovog puta samo 1 injekciju.
2 dana od štoperice kreće ovulacija. Od toga brojimo 5 dana jer su moja zamrznuta jajašca stara 5 dana, odnosno toliko su bila u inkubatoru. 5. dan vraćamo smrznuto jajašce. U nekim slučajevima vraćaju se i po 2 oplođena jajašca da bi se povećala šansa za uspjeh. U mom slučaju, nažalost, to nije opcija jer nemam dio vrata grlića maternice (operacija prije par godina zbog karcinoma) pa bih teško iznijela blizanačku trudnoću da do nje dođe.
Opet sam dobila progesterone i čekala 12 dana.
Ovaj put su mi progesteroni još teže pali. 3 tablete i 3 vaginalete svaki dan. U 7:00, 15:00 i 23:00. Glava teška. Sve teško. Grudi opet bole odmah nakon vraćanja jajašca. I prestaju boljeti 7. dan.
Vađenje krvi 12. dan. Opet ništa.
Prestala sam s progesteronima i opet 5. dan dočekala menstruaciju. Ovog puta manje bolnu.
Sada smo odlučili uzeti pauzu. Razgovarali smo i imamo osjećaj da se moramo odmoriti. Ja pogotovo. Srediti glavu i život. Jako mi teško sve to pada.
Suprug je ogromna podrška u svemu i svaki je tren i korak uz mene. Ali nažalost, ne može uzimati hormone umjesto mene.
Pomažu vježbe disanja, razgovor s prijateljima, obitelj, putovanja. Treba u sva ta sranja koja se događaju ugurati i dobre trenutke. Dobre stvari. Inače ne znam kako bismo preživjeli. Moram uzeti i vremena da dovedem malo tijelo u red. Nisam se na ispravan način nosila sa stresom pa sam jela sve i svašta. Šećera i ugljikohidrata u neograničenim količinama. Treba se očistiti i od toga.
Ovo pišem jer u zadnje vrijeme pričam sa ženama o tome. Sa ženama u čekaonici poliklinike, u sobi dok čekamo zahvat, nakon zahvata… Svaka ima svoj put koji je istovremeno i jednako težak i skroz drugačiji od mog. I svaka priča o tome sa zadrškom. Ne želimo opterećivati druge s našim problemima. Ali u biti nam je lakše kad pričamo o problemima. I ženama koje imaju probleme je OK slušati o tim problemima. Jer onda imamo osjećaj da nismo same. Da nismo jedine koje se borimo. I čujemo priče koje na kraju završe trudnoćom i bebom. I lakše je. Jer ima nade. Jer ima situacija težih od naše koje su rezultirale bebom. Sve smo mi tamo jer se nadamo da ćemo uspjeti i lakše nam je kad podijelimo iskustva jedna s drugom. Jer nismo same.
Neplodnost, odnosno situacija u kojoj se mi nalazimo može učiniti da se osjećaš jako usamljeno. Tuga, bol, gubitak kroz koje prolaziš bude u ljudima oko tebe nelagodu. I onda se zatvaraš u sebe, dižeš zidove oko sebe, a osoba sam koja tako ne može funkcionirati. Smatram da trebamo rušiti te zidove. Pričati o problemima. Pokušati pomoći jedni drugima.
Još nismo spremni odustati od tog malog miksa njega i mene. Pogotovo ne nakon što smo okusili osjećaj sreće kada smo bili trudni. Ne mogu ni zamisliti koliko to još raste kako trudnoća napreduje i kada dođe to malo čudo. Želim to za nas.
Kao što sam već spomenula, uzeli smo sada pauzu. Prošla su 4 mjeseca od zadnjeg transfera. Promijenili smo dosta stvari u životu na koje možemo utjecati. Eliminirali smo stresove koje smo mogli. Glave još slažemo. Ali guramo dalje. Nema odustajanja. I nadamo se našem happy endu. Kraju borbe s nepolodnošću, ali početku naše najveće zajedniče priče. Držimo palčeve svima koji planiraju trudnoću. Držite i vi nama 😊
FOTOGRAFIJE: Unsplash+, Pexels
