Zamislite scenarij: radite na projektu za kojeg imate jasnu viziju, no svaki put kada tu viziju pokušate pretočiti na papir, rezultat bude daleko ispod očekivanog. Postoji jaz između savršene slike u našoj glavi i sposobnosti da taj koncept ostvarimo u trenutku. Što više pokušavamo, to se više frustriramo, dok ne zgužvamo (još jedan) list papira, bacimo ga u smeće i odustanemo.
Zvuče li vam ove slike poznato, doslovno ili figurativno? Možda se sjećate takvih frustracija vezanih uz visoka očekivanja, još iz djetinjstva. Koliko ste zgužvanih papira ostavili za sobom, osjećajući se poraženo, kao da ste podbacili? To je perfkecionizam u suštini: uvjerenje da sve što radimo mora biti najbolje. U protivnom nije dovoljno dobro. Zapravo, ako nije savršeno, čak se i ne računa te ne vrijedi raditi.
Kako prepoznati nezdravi perfekcionizam?
Zabrinjavajuće je da kada postavimo tako nedostižne standarde, gubimo zamah i povjerenje, ne samo u svoje projekte, već i u sebe. Problem, piše Fortune, nije u težnji za uspjehom, postizanju ciljeva ili neprestanom napredovanju. Problem je u tome što svoju vrijednost vežemo uz postignuća pa nas strah od grešaka ili nesavršenosti paralizira. Prevedeno: može se dogoditi da pomislimo da, ako nismo savršeni, nismo ni vrijedni.
No, kako osoba može znati je li problem perfekcionizam koji potiče tjeskobu ili je samo preopterećena? Prvo si treba postaviti pitanje: je li moj stres povezan s načinom na koji doživljavam sebe. Razmišlja li: “Imam toliko toga za napraviti! Kako ću sve stići?” ili si govori: “Trebala bih sve ovo moći savladati. Baš sam loša. Što nije u redu sa mnom?”. Ako je fokus na količini posla, a ne dovodi se u pitanje osobna vrijednost, vjerojatno je samo riječ o preopterećenosti. Međutim, ako se osoba konstantno kritizira i osjeća sram ili nesposobnost zbog svog rada, moguće da je u pitanju nezdravi perfekcionizam.
Perfekcionizam se ne mora pojavljivati u svim područjima života. Često se visokim postignućima opterećujemo na područjima koja nam donose najviše potencijalnog “odobravanja” i koja su vidljiva drugima: izgled, uspjeh, odnosi. Nema ništa lošeg u visoko postavljenim ciljevima, no perfekcionističke sklonosti mogu donijeti i osjećaje tjeskobe i preopterećenosti. Perfekcionizam, piše Fortune, može zapravo biti kontraproduktivan: osoba može doći do određene točke, ali se neće razviti u najbolju verziju sebe ako ju je pritom strah pustiti ono što je koči.
Je li perfekcionizam dostižan?
Problem perfekcionizma je što je nedostižan i neodrživ pa postaje prepreka uspjehu. Sharon Martin, autorica knjige The CBT Workbook for Perfectionism, piše kako perfekcionizam predstavlja uska, netolerantna očekivanja da nikad nećemo napraviti pogrešku ili imati nesavršenosti:
“Uz jednu grešku, možemo na sebe gledati kao na potpuni neuspjeh ili inferiorno. Kada očekujemo savršenstvo, neizbježno ćemo biti razočarani. Svi griješimo, bez obzira na to koliko smo pametni ili koliko naporno radimo.“
Fortune piše kako je stresno kada mislimo da moramo isporučiti savršenstvo kako bismo bili nezamjenjivi u timu, vrijedni zaposlenici ili dobili unapređenje. Nedostižni standardi postavljaju nas u poziciju za neuspjeh jer, čak i ako im se približimo, besprijekornost nije dostižna. Što je veći jaz između naših očekivanja i stvarnosti, to ćemo imati veći osjećaj uznemirenosti. Ta neostvariva očekivanja mogu izazvati kroničnu tjeskobu i sumnju u sebe te nas spriječiti u napredovanju.
U svojoj knjizi “The Gifts of Imperfection”, Brené Brown ističe kako istraživanja pokazuju da perfekcionizam zapravo koči uspjeh i može dovesti do tjeskobe, depresije i onoga što ona naziva “paralizom života”. Kaže kako je to posljedica “svih prilika koje propuštamo jer se bojimo napraviti bilo što što bi moglo biti nesavršeno, kao i svih snova koje ne slijedimo zbog dubokog straha od neuspjeha, pravljenja grešaka i razočaranja drugih”. Ključno je zapamtiti da ćemo, kao ljudska bića, praviti greške. To je činjenica. Zato svoja očekivanja moramo prilagoditi ako želimo nastaviti napredovati prema postizanju svojih ciljeva.
Umjesto perfekcionizma – izvrsnost!
Međutim, to ne znači da se moramo zadovoljiti prosječnošću ili životom ispunjenim neprekidnom brigom. Postoji drugi način da se oslobodimo te neprestane potrage za perfekcionizmom i pobjegnemo iz ciklusa samoporicanja, tjeskobe i standarda prema kojima smo osuđeni na neuspjeh, piše Fortune. “Protuotrov” dolazi u obliku druge mjere uspjeha: izvrsnosti. Standard ostaje izuzetno visok, ali nam omogućuje da budemo ljudska bića.
Izvrsnost se temelji na poštovanju sebe, uma, tijela i duha; prihvaćajući raznolikost onoga kako uspjeh može izgledati, umjesto da se slijedi filozofija “ili savršeno ili ništa”. Jednadžba izvrsnosti glasila bi: zdravo, sretno i visoko postignuće.
- Zdravo: Dovoljno sna i redovita tjelesna aktivnost, zdrava prehrana, učinkovito upravljanje stresom, ne korištenje supstanci za umanjivanje doživljaja/osjećaja, briga o sebi kroz redovite medicinske preglede.
- Sretno: Stabilno raspoloženje, osjećaj mira i slobode, nada, proživljavanje i kretanje kroz cijeli spektar osjećaja; bez negiranja, osude ili zastoja vezanog uz bilo koju emociju. Ne uključuje kontinuiranu tjeskobu, brigu, paniku ili depresiju, nego aktivno optimiziranje vlastitih misli i ponašanja kako bi se smanjila nelagoda i promicalo blagostanje.
- Visoko postignuće: Održiva težnja značanjim ciljevima, razvijanje i održavanje snažnih odnosa, nastavak učenja i rasta (bez zadovoljavanja stagnacijom), uz istodobno cijenjenje onoga što već imamo. Napredovanje, ostvarivanje napretka i ustrajanje u postizanju postignuća sa svrhom.
Na kraju, Fortune postavlja sjajno pitanje: je li perfekcionizam uistinu dostignut, a život kvalitetan ako bismo hodali okolo s kroničnom tjeskobom i nezadovoljstvom, ignorirajući svoje mentalno i fizičko blagostanje, živeći u izolaciji, pritom misleći da nemamo ništa na čemu bismo mogli biti zahvalni?
FOTOGRAFIJE: Pexels
