Dizajnerica Rachel Stepanek podijelila je za Daily Mail svoju priču kako je dala otkaz na poziciji glavne dizajnerice u Topshopu i Marks & Spenceru, i to nakon što je svoj dizajn, odbačenu jaknu, ugledala na tržnici u Keniji. Potaknulo ju je to da krene razmišljati o drugoj strani brze mode i načinu na koji se danas konzumira, robi koja nakon jednog ili dva nošenja završava u zemljama trećeg svijeta, rezultirajući tonama i tonama tekstilnog otpada. Ostala je raditi u modi, no napravila je zaokret; počela se baviti upcyclingom odbačenih komada odjeće, kojima je svojim dizajnerskim intervencijama dala novi život. Snage je udružila s bivšom šeficom, s kojom je osnovala brend Mpira.
Kako je Rachel Stepanek donijela odluku o otkazu?
Dok je stajala na kenijskoj tržnici, pogled joj je letio preko hrpa i hrpa rabljene odjeće koja je bila na prodaju, prije nego što se zaustavio na jednom komadu – jakni s mnogo bedževa. Rachel ju je odmah prepoznala kao svoju. Dizajnirala ju je, i to samo šest mjeseci ranije. Proizvedena je u tvornici u Kini, s još nekoliko tisuća identičnih komada, za prodaju u Velikoj Britaniji.
Osoba koja ju je kupila očigledno se brzo zasitila pa ju je odbacila nakon samo nekoliko nošenja. Sada je ležala pred mojim nogama, na prašnjavoj afričkoj ulici na periferiji Nairobija. Bilo mi je strašno osvijestiti brzinu kojom se odjeća odbacuje: kako jedna jakna može proći put od proizvodnje do odbacivanja u tako kratkom vremenu. Pogodila me ta potrošačka kultura na steroidima, komentirala je Rachel Stepanek za Daily Mail.
Shvatila je da je moda postala mnogo veći problem nego što je ranije mislila, a dio problema bili su i njezini postupci.
Modna sam dizajnerica, a za vrijeme putovanja u Keniju bila sam glavna dizajnerica za veliki modni brend. Od 2001. radila sam za mnoga poznata imena: New Look, Next, Marks & Spencer, Topshop i Wallis. Dizajnirala sam razne odjevne komade: haljine, bluze, pleteninu, svečane haljine, pidžame… Zapravo, ako ste kupovali u navedenim trgovinama, sigurno ste nosili barem jedan komad koji sam pomogla stvoriti. Veselila me spoznaja da mnogi ljudi kupuju ono što sam dizajnirala, rekla je Rachel u razgovoru za Daily Mail.
“Ulagala sam srce i dušu u sve na čemu sam radila, ali nikad nisam razmišljala dalje od samog dizajniranja odjeće koju će ljudi poželjeti nositi.“
Sada je dizajn Rachel Stepanek ležao na podu, gotovo pa bezvrijedan. Osjećala se, kaže, kako joj ego puca kao napuhani balon. U Keniji je odrasla i zemlju je redovito posjećivala jer joj tamo živi majka. Prisjetila se kako je ulica u kojoj se nalazi u prošlosti izgledala pa se pojavio još jedan osjećaj: onaj krivnje. U djetinjstvu, sve je bilo prepuno cvijeća, a prekrasna flora zamijenjena je produktom potrošačke kulture, hrpama rabljene odjeće sa zapada.
‘Guilt-free’ počeci s dozom glamura
To iskustvo dovelo ju je do odluke o napuštanju posla u 2017. godini:
Čak i danas, svaki put kada na fotografijama ugledam odjeću koju sam dizajnirala kako leži na podu, osjećam se loše. Od približno 2008. godine, brza moda i internetska trgovina doveli su do potrošačke groznice u kojoj ljudi svoje nove odjevne komade nose samo jednom, a zatim ih se rješavaju. Daruju ih dobrotvornim organizacijama, s dobrom namjerom, radujući se što će njihova odbačena, a relativno nova odjeća pronaći svoj novi dom. No, nisu ni svjesni da je velika vjerojatnost da će završiti gotovo poput smeća, negdje u inozemstvu.
Problem je u tome, naime, što bacamo toliko odjeće da se dobrotvorne udruge i trgovine više ne mogu nositi s količinom robe. Prema Oxfamu, više od 70% donirane odjeće završi u Africi, gdje se prodaje na uličnim tržnicama, po cijenama znatno nižima od onih britanskih, iako potencijalno višima od onih po kojima bi se u Velikoj Britaniji prodavala u trgovini rabljene odjeće. Jedno je istraživanje pokazalo da je samo u 2021. godini više od 900 milijuna rabljenih komada izvezeno u Keniju.
Možda ćete pomisliti da je pozitivno što se odjeća ponovno prodaje, umjesto da završi na odlagalištu. No, s populacijom od 53 milijuna, u Keniji jednostavno nema dovoljno ljudi koji bi kupovali naše odbačene stvari. Ono što se ne proda, završi na odlagalištu, spali se ili baci u rijeku. Većina predmeta sadrži sintetiku, što znači da se mikroplastika ispušta u vode i tlo, pojašnjava Rachel Stepanek koja je prvo odlučila razmisliti kako bi mogla ostati u modi, bez da doprinosi problemu. U modni svijet u kakvom je radila, više se nikad nije vratila.
Prisjetila se i ranih dana karijere i 1996. godine. Tada je lansirala brend pod svojim djevojačkim imenom, Rachel Robarts. Radila je u malenom studiju u Londonu i brzo dobila ‘vojsku’ obožavateljica svojeg dizajna koji se počeo prodavati u trgovinama poput Harrodsa, Matchesa i Brownsa. Razdoblje opisuje kao guilt-free period: spora moda, izrađivanje ručno oslikanih i ručno izvezenih jakni i haljina, koje su čak privukle pozornost kostimografkinja iz serije ‘Seks i grad’. Lik Mirande u završnoj je sceni posljednje epizode serije nosio kaput s Rachelinim potpisom, što je za nju bio ogroman trenutak. Među klijenticama bile su tu još i Elle Macpherson, Cherie Blair, Elizabeth Hurley, Barbara Windsor…
“Bilo je nevjerojatno uzbudljivo biti dio tog svijeta. ‘Navukla’ sam se na adrenalin koje su donosile pozivnice za glamurozne zabave prepune slavnih. Ironično, tada sam bila bez novca, toliko da sam jedva uspjela platiti stanarinu.“
Sve što je Rachel Stepanek tada prodavala, plaćalo se u razdoblju od 120 dana. No, taj bi rok počeo teći tek onda kada je roba isporučena. Znala je, prisjeća se, proći čitava godina od trenutka dizajniranja nečega do trenutka kada bi bila plaćena. Brzo je shvatila da se prava zarada zapravo nalazi u velikim trgovinama. 2001. kontaktirala ju je Arcadia Group, pod kojom su bili brendovi poput Topshopa i Wallisa. Rachel je prihvatila priliku jer joj se činilo uzbudljivo što će njezin dizajn biti dostupan širem krugu potrošača. Naravno, i pristojna plaća bila je bitan faktor.
U početku nije shvaćala da će je ta odluka staviti u središte problema brze mode.
No, nije prizor s kenijske tržnice bio jedini presudan za njezinu odluku. Na jednom od poslovnih putovanja u tvornicu u Kini, pogledala je najprodavaniji proizvod – crne hlače od poliestera. Imali su narudžbu od 500 tisuća komada za isporuku u Veliku Britaniju. Gledala je kako pakiraju hlače i pomislila: Koliko još crnih hlača ovaj planet treba?
Kada je suprugu rekla koliko joj se smučilo od tog prizora, potaknuo ju je da prestane tugovati i, umjesto toga, poduzme nešto s ciljem rješavanja problema:
Počela sam istraživati sve vezano za slow fashion. Pohađala sam predavanja i konferencije, pratila aktiviste na društvenim mrežama i ubrzo shvatila koliko je komplicirano pokušati biti odgovoran kupac. Na primjer, možda mislite da činite ispravnu stvar kupnjom nečega što je napravljeno od recikliranih plastičnih boca. Međutim, taj odjevni komad i dalje sadrži mikroplastiku koja će završiti na odlagalištu kada vam dosadi. Jedini pravi odgovor na taj problem je prestati kupovati ogromnu količinu odjeće.
Novi život odbačenih odjevnih komada
Mislima se tako vratila na odbačenu jaknu u prašini i pomislila kako bi joj trebala dati drugu priliku. Njezina se ideja poklopila sa željama njezine bivše šefice iz Arcardia Group, Amande Edwards, koja je bila spremna za novi izazov. Udružile su snage i počele kupovati hrpu rabljenih traper jakni iz reciklažnih postrojenja u Velikoj Britaniji. Surađivale su i s jednom ženom u Keniji koja bi im slala odabrane odjevne komade s tržnica.
Opskrbile su se i raznim zanimljivim tkaninama, poput starih čipkanih stolnjaka i indijskih sarija, koristeći ih kako bi ukrasile masovno proizvedene jakne. Tako su ih pretvorile u unikatne komade za koje su se nadale da će ih ljudi zaista poželjeti kupiti. I jesu. Rachel Stepanek i Amanda Edwards jakne su počele prodavati na tržnicama, a brzo su se proširile na preradu svih odjevnih komada. U srpnju su otvorile i prvu trgovinu pod imenom Mpira, što je svahilijska riječ za krug. On simbolizira cirkularnost mode kojoj teže. Dizajnerica kaže da se osjeća kako se vratila ‘doma’, svojim korijenima u sporoj modi. To znači još jednu stvar: više se ne mora osjećati krivom zbog rada u industriji koju voli.
Što sve brend ima u ponudi i kako pomaže zanatlije u Keniji, provjeriti možete ovdje.
FOTOGRAFIJE: Instagram
