Nisam planirala uvesti nikakve nove rutine u 2025. Zapravo, nikad nisam bila fan novogodišnjih odluka – naravno, sve je vrlo individualno, no u mom slučaju to mi je djelovalo kao odgađanje i čekanje nekog simboličnog datuma da bih krenula s nečim što, realno, mogu početi i jednog sasvim običnog utorka. Ali, eto, s krajem prošle i početkom ove godine, nekako se spontano poklopilo da sam se vratila staroj navici koju oduvijek volim – čitanju.
Kao i mnoge dobre stvari, u žrvnju obveza čitanje je otišlo u drugi, treći plan. Knjige bih “čuvala” za godišnji odmor jer, kada dan završi, lakše mi je bilo zavaliti se u kauč i besciljno scrollati, svjesno ignorirajući činjenicu da sam nastavila biti pred ekranom, samo sam laptop zamijenila mobitelom ili Netflixom.
U jednom sam trenutku čak razmišljala treba li čitanje uopće biti tema članka. Jer, u teoriji, to bi nam trebala biti sasvim prirodna stvar – vještina koju smo usvojili rano, koju smo kao djeca voljeli i njegovali. No, onda sam shvatila da sam je i sama, bez da sam i primijetila, nekako odbacila u svakodnevici. I da se ne događa samo meni jer oko sebe stalno čujem iste rečenice: „Stvarno bih htjela više čitati“, „Počeo sam jednu knjigu, ali nikako da je dovršim“, „Nisam ništa pročitala već mjesecima“…
I tu mi je postalo jasno da, zapravo, ima smisla o tome pisati.
Kako sam u rutinu vratila “zaboravljenu” naviku, čitanje
Cijelu prošlu godinu pratila sam kako neki dragi ljudi na društvenim mrežama ispunjavaju “ciljeve” vezane za čitanje. Na tjednoj ili mjesečnoj bazi objavljivali su koje bi knjige pročitali, one interesantne sam si zabilježila, no taj screenshot bi se izgubio u moru fotografija na mobitelu. Čuvala sam ih za kasnije, neki godišnji odmor i slično, no mnoge od njih uglavnom ne bi otišle dalje od screenshota.
Sve dok jednog dana nisam uzela u ruke knjigu Sally Rooney, Intermezzo, i to, priznajem – zbog lijepih korica. Trebali su mi mjeseci da je pročitam i nije mi sjela, no od nje je krenuo cijeli poticaj za čitanje. Prije nego što sam došla do njezinog kraja, krenula sam s knjigama Sally Rooney “po redu”, počevši od Normal People, čiju i ekranizaciju obožavam i preporučujem.
U jednom sam trenutku primijetila da su knjige, malo po malo i sasvim nenametljivo, postale dio moje svakodnevice. Uvijek sam to priželjkivala, ali i mislila kako mi treba hrpa slobodnog vremena. No, pokazalo se sasvim suprotno – jedino što je potrebno je dobra volja. Ne pišem ovo jer mislim da bismo svi trebali čitati knjigu tjedno. Ne zvuči realno ni održivo, a u svakodnevici čiji su rasporedi popunjeni od jutra do večeri, takvi ciljevi zvuče kao još jedna obveza.
Pišem ovo jer sam, pokušavajući svjesno smanjiti vrijeme pred ekranom, počela više čitati. I ta mala promjena koju sam uvela zapravo mi ne oduzima dodatno vrijeme – samo je zamijenila neke druge navike koje mi nisu donosile ništa posebno. Sada kada je već prošlo nekoliko mjeseci, moram naglasiti kako mi baš odgovara taj osjećaj kada u dan ubacim nešto “svoje”, naviku koja mi vraća koncentraciju i daje osjećaj zadovoljstva.
Što čitam?
I tako je krenulo. Knjige koje ću čitati biram po tuđim preporukama, TikTokovima na koje naiđem ili jednostavno – po lijepim koricama. Tako sam u jednoj šetnji ugledala posljednju knjigu Dolly Alderton, Good Material, odnosno Dobar materijal, kako je prevedena na hrvatski. Pročitala sam recenzije i odlučila se za kupnju.
U ovom je slučaju bilo dobro što sam “sudila” knjigu po njezinim koricama jer mi se svidjela, toliko da sam u idućim tjednima pročitala i njezina druga dva naslova: Sve što znam o ljubavi, koju sam upravo dovršila, i Nestale ljubavi. Ona me se ujedno i najviše dojmila kada govorim o knjigama Dolly Alderton. Na repertoaru su se našle i knjige domaćih autorica i autora, Marine Vujčić, Ivane Bodrožić i Damira Karakaša, a novitete “365 rečenica” i “Fikcija” imam na rasporedu za nadolazeće razdoblje.
Uživala sam i u Murakamiju, posebno u knjigama O čemu govorim kada govorim o trčanju i Muškarci bez žena, dok se s knjigom Tvrdo kuhana zemlja čudesa i kraj svijeta prilično mučim. Interesantna mi je na momente, no očito nedovoljno jer sam je već nekoliko puta odlagala i ostavljala za neki drugi trenutak, tako da i dalje stoji na čekanju.
Nedavno sam pročitala i Perfection, knjigu za koju sam doznala od kolegice kada je o njoj pisala u ovom članku. Još jednom sam pala na naslovnicu, ali i činjenicu da govori o (lažnom) životu milenijalaca. Priznajem, u ovom oštrom prikazu milenijalske kulture, našla sam se u brojnim opisima, što me u nekim trenucima nasmijalo, a u drugima natjeralo na propitkivanje.
Kada čitam?
Čitanje sam, iskreno, najviše zapostavila jer sam stalno mislila da za to moram imati (barem) sat vremena u komadu; da je čitanje aktivnost kojoj se moram posvjetiti kako spada, uz mir i tišinu. A takvih trenutaka u danu, realno, i nema baš puno. Kada sam se maknula od tog pristupa i počela čitati i onda kada imam samo nekoliko minuta, odjednom je postalo lako. I zapravo sam postala nestrpljiva oko takvih malih trenutaka u kojima nema “pritiska” oko čitanja, već uživam u tih nekoliko stranica.
Čitam dok čekam da voda za kavu zavrije, nekoliko stranica pročitam prije spavanja, čisto da ekran nije zadnje u što gledam, čitam dok sama ručam, što bih inače ranije provela uz TikTok, dok čekam društvo za piće, dok se vozim u vlaku, zbog čega mi vožnja prođe za čas. Sada kada pogledam, rijetko izdvojim konkretno vrijeme za čitanje, više kradem od dana neke male trenutke koji, kada se stave na hrpu, rezultiraju novim pročitanim naslovima za koje sam ranije mislila da mi treba godišnji odmor.
(Lažni) online životi milenijalaca: Knjiga o fejkanju savršenstva koja je podijelila kritiku i publiku
Ozbiljna konkurencija Goodreadsu: Kako je programerka iz Londona stvorila alternativnu platformu za ljubitelje knjiga
“Intermezzo” Sally Rooney raspametio je čitatelje i prije nego što je postao dostupan
Primijetila sam i da mi je attention span postao prilično kratak. U digitalnom okruženju to nije ništa novo jer stalno očekujemo novu notifikaciju pa iz navike provjeravamo mobitel i onda kada za to nema nikakvog razloga, pa i tijekom čitanja. Naravno da mi se i samoj to događa, no uvidjela sam da je puno lakše kada za čitanje odvojim samo nekoliko minuta. Već me u tom kratkom vremenu radnja uvuče i zaboravim na ekran – mobitel stvarno postane sporedan, a ja uspijem u svojem pokušaju da smanjim vrijeme provedeno ispred ekrana. Baby steps.
Naravno, i dalje sam na TikToku, i dalje volim scrollati prije spavanja, i dalje mi je mobitel među prvim stvarima koje uzmem ujutro. Ne bježim od toga – i priroda posla mi je takva – niti imam potrebu potpuno se maknuti od ekrana. Ali, drago mi je što si dokazujem da čitanje može imati mjesto u svakom mom danu, a ne samo kada uživam u luksuzu dokolice.
Tips & tricks za više čitanja
Da ne ostane sve tek na mom iskustvu i nabrajanju knjiga koje sam pročitala posljednjih mjeseci, potražila sam neke savjete kako u svakodnevicu uvesti ili poboljšati čitalačke navike. Na Timeu sam pronašla zgodan članak koji također započinje novogodišnjom odlukom. Autorica Gretchen Rubin kaže da, s obzirom na to da se bavi istraživanjem i pisanjem o sreći, svake godine prije 1. siječnja pita ljude: “Koje ćete si novogodišnje odluke zadati ove godine?”.
Odgovori vrlo često glase da žele više čitati. To, kaže Rubin, i nije iznenađujuće, jer većina ima osjećaj da je čitanje dobro za nas, poput dovoljno sna ili jedenja više povrća. I to je razmišljanje apsolutno točno jer istraživanja pokazuju da čitanje pozitivno utječe na mentalno zdravlje, razvija empatiju, smanjuje stres, poboljšava pamćenje… No, kaže kako rečenica “Želim više čitati” nije baš najučinkovitiji način za formuliranje cilja. Čak i kada volimo čitati, lakše je ako oko čitanja postavimo jasne navike i ciljeve. Rubin predlaže 25 minuta čitanja svaki dan. Lakše je, kaže, pridržavati se odluka kada su konkretne i mjerljive.
Dodaje da, iako zvuči nelogično, često je lakše nešto raditi svaki dan, nego povremeno. Objašnjava kako se navike lakše usvajaju kad ih ponavljamo redovito i dosljedno pa je čitanje 25 minuta dnevno odličan način da stvorimo tu rutinu. Obveza da nešto radimo svaki dan uklanja i onu dosadnu odluku: “Hoću li danas ili sutra?”, “Jesam li zaslužila dan pauze?”, “Ako putujem, moram li i tada?”. Kao i pranje zubi, čitanje može postati svakodnevna aktivnost koja ne izaziva unutarnje preispitivanje ni odgađanje, tvrdi Rubin.
Podijelila je još nekoliko savjeta koji pomažu stvoriti rutinu čitanja:
- prekinite čitanje dosadne knjige: život je kratak, kaže Rubin, a dobrih knjiga je previše da bismo završili svaku knjigu koja nam ne odgovara, a započeli smo čitanje
- uvijek imajte nešto za čitanje: i sama sam primijetila kako pomaže uvijek imati hrpu knjiga pri ruci, kao i popis onih koje želim pročitati
- učlanite se u knjižnicu
- iskoristite male trenutke u danu: u čekaonici kod zubara, u prijevozu, u redu – ako imate knjigu pri ruci, uvijek imate pametnu i zabavnu zanimaciju
- čitajte što vam se čita: Rubin kaže kako nikad ne čita što bi “trebala”, nego što joj u tom trenutku paše
- zamijenite scrollanje čitanjem, barem povremeno
Rubin u članku dodaje jednu stvar koju je naučila tijekom godina: ono što možemo raditi bilo kada, često završi tako da to ne radimo nikad. Ako se obvežemo na 25 minuta čitanja svakog dana, smatra, čitanje može postati redovita navika.
FOTOGRAFIJE: Privatno vlasništvo, Pexels
