Kao dugogodišnja ovisnica o kriminalističkim serijama, od klasičnih britanskih detektivskih priča do mračnog skandinavskog noira i psiholoških remek-djela poput Mindhuntera i True Detectivea, uvijek sam u potrazi za novim naslovom koji će me prikovati za ekran. I kad se pojavio Dept. Q, uz pompu i hvalospjeve koji su ga pratili, iskreno, očekivala sam da će ući u moj panteon top 10 serija koje sam nedavno pogledala. Prema recenzijama, bio je to novi hit, nešto što oduševljava sve pasionirane ljubitelje žanra, nešto što se ne propušta. Pogledala sam TV seriju, cijelu sezonu, prije dvije noći i… ostala razočarana. Nije da je serija loša, dapače, sasvim je OK, ali potencijal koji je imala ostao je neiskorišten u tolikoj mjeri da me frustrira. Svi je dižu u nebesa, a ja se pitam jesmo li gledali istu seriju?
Dept. Q – mogla je biti mnogo više
Na papiru, Dept. Q, najnovija serija Scotta Franka (čovjeka iza „The Queen’s Gambit“ i „Monsieur Spade“), djeluje kao Netflixov odgovor na „Slow Horses“. Imamo slične premise: neuredne, ali inteligentne detektive s antiautoritarnim crtama (ovdje je to Matthew Goode kao detektiv Carl Morck), neobičan tim koji operira iz zagušljivog, zabačenog ureda te bogat izvor materijala – 10 nordijskih noir romana Jussija Adlera-Olsena. Čak i uvodi počinju sličnim rifovima električne gitare i siluetama glavnih likova. Početna scena, koja prikazuje Morcka u akciji, kulminirajući pucnjavom koja ga ostavlja s metkom u vratu i paraliziranim partnerom, obećava napetu i uzbudljivu priču.
No, unatoč svim tim obećavajućim elementima, iskustvo gledanja „Dept. Q“ značajno se razlikuje od, recimo, uživanja u „Slow Horses“ (rekla sam jednom, i ponovit ću opet – Gary Oldman je bog). Ulozi se čine mnogo niži, a radnja se vrti oko jednog starog slučaja od prije četiri godine, umjesto nečega što bi prijetilo cijelom gradu. Iako ima krvi i nasilja, nedostaje joj onaj osjećaj hitnosti i akcije koji bi nas držao „na rubu fotelje“.
Jedan od najvećih propusta „Dept. Q“ leži u njezinoj razvučenosti. Devet epizoda za priču koja je mogla biti solidan dugometražni film ili maksimalno miniserija od pet, šest epizoda. Dok serija istovremeno prati detektive Odjela Q u rješavanju slučaja Merritt Lingard i samu Merritt koja je zatočena u tlačnoj komori i pokušava riješiti misterij vlastite otmice, problem je u tempu. Radnja je usporavana nepotrebnim scenama i dijalozima koji ne pridonose razvoju priče ili likova. Kao da je scenarij umjetno napuhavan kako bi se zadovoljile Netflixove statistike o „odgledanim satima“. Do trenutka kada se otkrije tko je otmičar, iskreno, izgubila sam zanimanje, samo sam čekala da završi, pitajući se ima li smisla dočekati zoru bez uzbuđenja.
Scott Frank je majstor pisanja dijaloga i karaktera, i to se osjeti u pojedinim trenucima – interakcije između Morcka i Akrama, Sirijca s misterioznom prošlošću (fantastični Alexej Manvelov), pravi su vrhunac. Ali ti bljeskovi briljantnosti nisu dovoljni da spase seriju od osjećaja da je rastegnuta izvan granica opravdanosti. Zašto bismo satima gledali Merritt kako se muči, samo da bismo otkrili tko ju je oteo, kad je to moglo biti ispričano mnogo efektnije i brže?
Recenzije su „Dept. Q“ gurale u rang s pravim velikanima žanra, a ja sam se nadala da će stati rame uz rame s TV serijom „Mindhunter“. I tu leži najveće razočaranje. „Mindhunter“ je TV serija koja vas uvlači u mračne labirinte ljudske psihe, sa svakom epizodom koja produbljuje misterij i karaktere, tjerajući vas da preispitujete sve što ste do tada znali ili barem mislili da znate. „Dept. Q“, s druge strane, iako ima intrigantnu premisu, ne uspijeva postići tu dubinu, niti osjećaj nelagode i napetosti. Nedostaje joj onaj jezivi, psihološki sloj koji „Mindhunter“ tako majstorski koristi.
Možda je problem u tome što se previše oslanja na sam slučaj, a premalo na razvoj likova i njihovih trauma. Iako Matthew Goode dobro portretira Morcka kao tradicionalnog policajca „na rubu“, serija se ne udubljuje dovoljno u njegove unutarnje borbe. Nema ni tragova onog osjećaja da su „naši“ detektivi u utrci s vremenom kako bi spriječili katastrofu, što je prvo i osnovno obilježje mnogih napetih trilera.
„Dept. Q“ je, dakle, solidna serija. Zabavna je na trenutke, s odličnom glumačkom postavom i solidnim produkcijskim dizajnom koji stvara zanimljivu atmosferu. Kemija između detektiva, posebno Morcka i Akrama, funkcionira i daje seriji određeni šarm. Međutim, unatoč svim pohvalama koje su joj upućene, „Dept. Q“ nije serija koja će mi ostati u trajnom sjećanju. Previše je razvučena, previše se oslanja na misterij koji se sporo razvija, i na kraju, ne uspijeva iskoristiti svoj ogroman potencijal da postane istinski „Mindhunter“ novije generacije. Nadam se da će u eventualnoj drugoj sezoni izvući pouke iz ovih pogrešaka i smanjiti broj epizoda. Jer, iskreno, ova serija je imala sve preduvjete da uđe u (mojih) top 10, ali, nažalost, nije ni blizu, a tako je lako mogla biti.
FOTOGRAFIJE: Netflix
