Kad zavirim u svoja prva sjećanja koja su mi ostala do danas, mnoga od njih vezana su uz IKEA-u. Biti dijete 90-ih godina u Zagrebu, značilo je da roditelji štede da bi si priuštili povremeni odlazak u Graz po takozvani špeceraj. Neizostavnu tromeđu tog austrijskog gradića činile su robna kuća Kastner & Öhler, Metro trgovina i, naravno, IKEA. Možda će današnjim generacijama zvučati nestvarno, no upravo tamo sam prvi put vidio ball pit (za one koji ne znaju, to je onaj bazen s lopticama).
Za nekog tko dolazi iz zemlje gdje se sve vrtjelo oko ratnih zbivanja, uzbuna i općeg nedostatka kvalitetnih igračaka, koje su se povremeno mogle vidjeti u reklamnim spotovima na njemačkom RTL-u oko 17 sati kada su emitirane Ninja kornjače na njemačkom, ovo je bilo otkriće gotovo svjetskih razmjera. Za mene je to bio privilegij, o kojem sam po povratku iz Austrije napravio elaborirano predavanje u vrtiću, u kojem je maksimalni doseg tog vremena bio pješčanik i eventualno tepih grada s cestom (nedosanjani san svake dječje sobe).
Malo sam porastao pa ball pit više nije bio u fokusu, no ubrzo sam posredstvom svojih roditelja otkrio gastronomsku stranu IKEA-e pa sam tako ubrzo zavolio neograničene količine Cole i hot dogove koje bih tamanio u tolikoj mjeri, da večera po dolasku u Zagreb nije bila potrebna. Primijetio sam da su se i mnogi Hrvati upravo tamo osjećali kao da su praktički u nekom zagrebačkom predgrađu: tablice pretežno ZG, osoblje priča hrvatski, a „merver štojer“ je definitivno među prvim financijskim instrumentima koje sam naučio prije razlike između žiro i tekućeg računa.
Također, plava IKEA vreća na zagrebačkoj je špici došla poput statusnog simbola, a urbana legenda tvrdi da se ponegdje znala vidjeti i ona žuta koja nije bila za prodaju. Usudio bih se reći da je bilo baš kao u onoj pjesmi „auto i stan, građanski san“, uz neizostavnu kuhinju iz IKEA-e koja je stajala uz bok Scavoliniju.
Godine su polako prolazile, mobiteli su postali svakodnevica, Internet je ojačao, a s njim i moja sposobnost sastavljanja svih vrsta artikala iz IKEA-e. Iako kuhinju nikad nisam sam složio, niti jedan krevet, ormar, sofa, stol, stolica i stolić za mene nisu predstavljali problem, već izazov, uzevši u obzir da sam se osjećao kao poluprofesionalni sastavljač, zajedno s mojom IKEA električnom bušilicom koja je pružala osjećaj moći jer s njom sve ide znatno brže.
Nisam se ni okrenuo, a tamo negdje 2014. godine zajedno s dobrim prijateljem sastavljao sam kolijevku za njegovo prvo dijete, svečani čin iz više perspektiva, a kolijevka je bila – pogađate otkud. Te 2014., bili smo vjerojatno zadnji kontingent Zagrepčana koji su pohodili austrijsku IKEA trgovinu jer već par mjeseci nakon toga, tadašnja djevojka, danas supruga i ja zakoračili smo u materijalizirani dokaz da smo napokon kao društvo uznapredovali. Imamo IKEA-u, našu domaću!
I baš tako se potrefilo da smo te godine useljavali u zajednički stan. S postavkama otprije desetak godina, katalog se još uvijek čitao i izrezivao kako bi se napravio takozvani mood board, onda bi se otišlo do IKEA-e i sve odjednom kupilo. Budući da nam je nova trgovina bila na 20 minuta autom, paradigma se preko noći u potpunosti promijenila pa smo tako dobar dio svog vremena provodili u IKEA-i mjereći stane li Friheten sofa u dnevni boravak i hoće li Bjursta stol pasati uz blagovaonicu. Malo po malo uz pomoć kumova, prijatelja, roditelja i bake (koja nam je i financijski pomogla, a obožava izlete u IKEA-u), naš novi prostor polako je počeo ličiti na dom. I onda sam shvatio zašto sam se kao dječak čudio Austrijancima koji bi skoknuli do IKEA-e i kupili tri stvari, a mi smo eto jedva zatvarali gepek od auta.
pa je tako više puta poslužila kao krevet za prijatelje
U proteklih 10 godina pohodili smo zagrebačku ekspozituru mali milijun puta, pokrenuli vlastiti posao (pogađate gdje smo ga opremili), renovirali kuću na moru i kompletno ju opremili (pogodite gdje), kupili jedno pet novih stolića, a i Friheten kauč koji je slavodobitno prvi ušao u kuću i na kojem sam prvi put prespavao u novom stanu ovih dana dobiva svog nasljednika.
Deset godina projurilo je u trenu, možda je to i onaj moment na koji su me upozoravali stariji i iskusniji, no čini se kako je jedna stvar i dalje tu kao sigurnosni pečat svakodnevnom životu. Sretan 10. rođendan IKEA Hrvatska!
FOTOGRAFIJE: IKEA, Wikimedia
