Lana Baštašić je ime koje odzvanja regionalnom književnom scenom s prilično napetim intenzitetom. Ovog puta spisateljica donosi zbirku kratkih priča “Mliječni zubi” – galeriju portreta djece i adolescenata čiji su životi, na prvi pogled obični, prožeti jezivom nelagodom. Ovo nije sentimentalno putovanje u djetinjstvo; ovo je direktan pogled u mračne kutke odrastanja na Balkanu, gdje se nevinost sudara s brutalnošću društvenih normi i obiteljskih trauma.
Lana Baštašić je rođena 1986. godine u Zagrebu i njezin formativni period obilježilo je odrastanje u Banjoj Luci, dok danas gradi svoj život i literarni put s adresom koja spaja Beograd i lokacije književnih rezidencija. Ova iznimna spisateljica, prepoznatljiva po oštrom promatranju društva, slojevitim i nerijetko kompleksnim likovima te autentičnom stilu pisanja, svoju je književnu prisutnost potvrdila zbirkama kratkih priča poput “Trajni pigmenti”, “Vatrometi” i “Mliječni zubi”, kao i zbirkom poezije “Naivni triptih o Bosni i umiranju”.
Lana Bastašić
Širu međunarodnu afirmaciju stekla je svojim prvim romanom, “Uhvati zeca”, objavljenim 2019. godine pod okriljem nakladničke kuće Buybook. Ovo djelo, iznimno snažnog narativa, 2019. je ušlo u uži izbor za NIN-ovu nagradu, kako bi bilo nagrađeno prestižnom Europskom nagradom za književnost 2020. godine te je prevedeno na dvanaest jezika, čime je njezin glas odjeknuo daleko izvan granica regije. Priznajem, tek tada sam i čula za nju, i za roman. I postala je stalni dio moje biblioteke. Za mene, vječnu optimisticu, njezina djela su, toliko potreban, ponekad okrutan, ali svakako – glas razuma.
Bitnije, kritičari su prepoznali složenost tema koje roman obrađuje – od prijateljstva i identiteta do nasljeđa postjugoslavenskog prostora – kao i stilsku virtuoznost koja podsjeća na majstore poput Elene Ferrante i Vladimira Nabokova. Kroz priču o dvije prijateljice na putovanju iz Bosne i Hercegovine u Beč, “Uhvati zeca” se transformira u duboko introspektivno istraživanje njihove prošlosti i sadašnjosti. To je knjiga koju ne ispuštate lako iz ruku, i kojoj se vraćate. I dobar je uvod u “lik i djelo” ove iznimne spisateljice.
“Na početku svega, kao što rekoh,
stoji jedno dijete, bačeno u podrum.”
Georgi Gospodinov, Fizika tuge
Autorica je cijenjena na našoj, regionalnoj književnoj, kulturnoj sceni zbog svoje beskompromisnosti u prozi, gdje se s hrabrošću suočava s osobnim i kolektivnim traumama, preispituje ustaljene društvene norme i stvara likove s kojima čitatelji uspostavljaju snažnu emocionalnu vezu, unatoč njihovim ljudskim nesavršenostima. Njezino pisanje odlikuje precizan i slikovit jezik te izuzetna sposobnost da intimne ljudske sudbine poveže sa širim društvenim i kulturnim kontekstom. Sve to se ogleda u “Uhvati zeca”, a i u drugim, njezinim prijašnjim knjigama; i onda sam u ruke uzela knjigu “Mliječni zubi”.
Mliječni zubi
U “Mliječnim zubima” Lane Bastašić nema mjesta za nježne uspomene na djetinjstvo. Umjesto toga, ova zbirka kratkih priča funkcionira kao nemilosrdna psihološka sonda u mračne kutke odrastanja na Balkanu. Kroz prizmu fragmenata dječjih i adolescentskih iskustava, autorica konstruira klaustrofobičan narativni prostor u kojem se krhkost nevinosti brutalno konfrontira s rigidnim strukturama patrijarhata i nasiljem obiteljskog života. Bastašić ne idealizira svoje protagoniste; naprotiv, ona ih secira s gotovo forenzičkom preciznošću, ogoljujući njihove strahove, traume i potisnute agresije. Dječak čiji otac grli kao da lomi kosti, djevojčica čija se dječja znatiželja pretvara u okrutnost prema ribama, nesigurna djevojka zarobljena u vlastitom tijelu – ovo su samo neki od uznemirujućih portreta koji čine jezgru ove zbirke, gdje se isprepliću sudbine obilježene disfunkcionalnim obiteljskim dinamikama i nemilosrdnim društvenim imperativima.
U knjizi “Mliječni zubi” Lane Baštašić nema ni trunke patetike ili sladunjavosti. Ona odbija čitatelju podvaliti lažnu nadu ili mu ponuditi instantna moralna rješenja. Umjesto toga, s nemilosrdnom preciznošću secira mračnu anatomiju ljudskog postojanja, balansirajući na oštrici između surove realnosti i uznemirujuće groteske. Njezine priče dišu klaustrofobijom nerazriješenih trauma iz djetinjstva, gdje su protagonisti zarobljeni u začaranom krugu emocionalne disfunkcionalnosti. Rijetko tko ovdje pronalazi put prema cjelovitosti; umjesto toga, susrećemo galeriju likova s dubokim emocionalnim ožiljcima, likove koji su zapravo marginalizirane, nenametljive, tihe nakaze stvorene u poremećenim obiteljskim dinamikama.
U srži “Mliječnih zuba” pulsira atavistički sram, onaj visceralni osjećaj zatočeništva koji proizlazi iz života pod represivnim diktatom patrijarhata, duboko prožetog mizoginijom i fundamentalnom mizantropijom. Čak i najradikalniji, naizgled bizarni postupci njezinih protagonista, poput uznemirujuće hiperbole u kojoj djevojčica briše oca iz postojanja, u narativnoj arhitekturi Lane Bastašić dobivaju jezivu psihološku rezonancu, naglašavajući bezdan frustracije i nemoći unutar tih skučenih egzistencija. Osjećaj neprobojne barijere, totalne nemogućnosti da se pobjegne iz ustajalog zraka provincijalne skučenosti, koja s nemilosrdnom silom gasi svaku iskru autentičnosti i individualnog izraza, poput guste magle obavija svako poglavlje ove zbirke. Ona je teška i masna za “probaviti”. No to se jednostavno mora dogoditi.
Unatoč sjeni, tamnom, teškom oblaku koji se nadvija nad stranice ove knjige, u tom surovom okruženju probija se rijetka iskra otpora (možda čak i nade!), poput iznenadnog treptaja pritajene vatre u zagušljivoj tami, ponajviše u priči “Na bazenu”, gdje spone srama na jedva primjetan trenutak, ipak popuštaju. Međutim, čitateljstvo ne treba prizivati slike standardnih raspleta; Lana Bastašić umjesto toga iznosi ogoljenu i nefiltriranu istinu o sumornom postojanju, gdje se kontura istinskog spasa tek nejasno ocrtava u najskrivenijim i najmračnijim dubinama ljudskog duha. Ona ne podliježe porivu da idealizira svoje marginalizirane i povrijeđene protagoniste, već ih smjelo izlaže u svoj njihovoj proturječnoj ljudskosti, bez trunke patetične glorifikacije žrtve. Djetinjstvo ovdje ne funkcionira kao idilično i bezbrižno nježno prostranstvo, već se brutalno demistificira kao zastrašujuće i nemilosrdno poprište sukoba bez istinskih slavljeničkih pobjednika, gdje jedino opstaju oni koji su preživjeli, noseći neizbrisive tragove borbe, sve svoje ožiljke dubokih rana.
Knjiga “Mliječni zubi” Lane Baštašić nije lektira za one s krhkim živcima ili za one koji od književnosti očekuju romantičan bijeg od stvarnosti ili da ona bude melem za načetu dušu. Naprotiv, ova zbirka kratkih proza predstavlja radikalno suočavanje s traumatskim ostacima djetinjstva, onim potisnutim sjećanjima i neizgovorenim strahovima koji poput parazita nastanjuju podsvijest. Lana Bastašić odbija ponuditi bilo kakvu formu instant katarze ili površnih uvida; ona nas brutalno konfrontira s ogoljenim fragmentima stvarnosti, prepuštajući nam teret interpretacije i suočavanja s često nesnosnom težinom egzistencije.
Njezin je stil beskompromisno direktan, brutalan, lišen bilo kakve sentimentalnosti ili stilskih, kičastih akrobacija. Ovo nije štivo za one koji traže utjehu u eskapističkim narativima; ovo je poziv hrabrima da bez zadrške zarone u najmračnije labirinte ljudske psihe i suoče se s neugodnom istinom o tome kako nas formativne godine nemilosrdno oblikuju, često ostavljajući neizbrisive tragove na našim unutarnjim, emotivnim pejzažima.
Knjiga “Mliječni zubi” ima 144 stranice. Pročitat ćete je u jednom danu. Osjećat ćete je zauvijek.
FOTOGRAFIJE: Fraktura, Erin Ogilvie
