Jako volim rad i opus David Hockneyja i njegovu legendarnu sliku „A Bigger Splash“! I za to postoji razlog koji nije – likovni. Ta je slika toliko upržena u kolektivnu svijest i toliki utjecaj ima da svaki put kad vidim bazen u filmu, ne mogu si pomoći, a da ne tražim njegov „potpis“ – onaj savršeni, zamrznuti trenutak raspršene vode. Ponekad ga nađem, ponekad ne, a ponekad projiciram, ali ta slika je za mene esencija filmskih bazena.
Kultni filmovi, bazeni i zaron u vječnu estetiku
Kada govorimo o kinu, neke scene ne samo da ostanu urezane u pamćenje, već postaju dio kolektivne svijesti, oplemenjene dozom glamura i neuhvatljive privlačnosti. A kad se tome pridoda i hipnotički sjaj bazena, dobivamo nešto zaista izvanvremensko. Nisu to samo vodene površine; oni su platna na kojima se odvijaju trenuci čiste filmske magije, mjesta gdje se snovi sudaraju sa stvarnošću, a tajne izranjaju iz dubina. Upravo zato sam na ovaj popis “filmova s kultnim scenama uz i u bazenu” sasvim prirodno ubacila i dokumentarac posvećen jednoj od tih filmskih ikona, jer njezina priča savršeno utjelovljuje bit tog nedostižnog bazenskog šarma.
Pripremite se za zaron u neke od najnezaboravnijih filmskih bazena, mjesta gdje se prožimaju senzualnost i misterija, gdje se tijela prelijevaju pod vodenom površinom, a pogledi govore više od riječi. Ovo je moj osobni odabir, kolekcija priča koje dišu cool estetikom i nose onaj teži, filmski, kulturni značaj. Svaki kadar je pomno odabran, svaka kapljica vode reflektira priču, obećavajući vizualni užitak koji provocira i intrigira. Jer se u tim bazenima samo ne brčka, pluta i pliva; u njima se živi, ljubi, gubi i pronalazi, sve u sjeni neonskih svjetala ili pod blještavim suncem koje miluje kožu.
Krenimo od onoga čiji je naziv upravo to – Bazen, jer ponekad, esencija je skrivena u samom imenu. Ovi bazeni nisu samo scenografija; oni su likovi sami za sebe, pulsirajući životom i obećavajući nešto više od običnog uranjanja.
La Piscine (1969), Jacques Deray
Kada pomislim na “La Piscine”, odmah mi se pojavi slika Romy Schneider i Alaina Delona kako se izležavaju kraj tirkiznog bazena na Francuskoj rivijeri. Ovaj film je definicija ljetne melankolije i erotske tenzije, i apsolutno je neodoljiv za gledanje jer se pod suncem krije nešto mračno i neodoljivo. Kultni status stekao je zahvaljujući svojoj bezvremenskoj estetici, glumačkoj kemiji koja pršti sa ekrana i onoj opasnoj, suptilnoj priči o ljubavi, strasti i ljubomori koja se polako kuha.
Scena u bazenu, gdje se protagonisti prepliću u fluidnom plesu zavođenja i opasnosti, nije samo lijepa – ona je ikonička. To je trenutak kad se napetost dostiže vrhunac, gdje se granice brišu i gdje se u odrazu vode nazire tragedija. To je onaj popkulturni moment koji te tjera da se zapitaš što se krije ispod površine savršenog života.
The Graduate (1967), Mike Nichols
“The Graduate” je klasik s razlogom, a ja ga obožavam zbog njegove oštrine, ironije i briljantnog prikaza postdiplomske anksioznosti. To je film koji se ne boji kritizirati društvo, a to radi s toliko stila i humora da mu ne možeš odoljeti. Njegov kultni status proizlazi iz toga što je savršeno uhvatio duh šezdesetih, a istovremeno je ostao nevjerojatno relevantan i danas. Tko se nije osjećao kao Benjamin Braddock, izgubljen u svijetu odraslih? I onda, tu je ona scena u bazenu.
Benjamin u ronilačkom odijelu, izoliran od svijeta, promatra roditelje kako se brčkaju na površini. To je vizualna metafora za otuđenost i pritisak koji osjeća. Taj trenutak je toliko snažan i prepoznatljiv da je postao simbol osamljenosti usred gužve, savršen prikaz osjećaja zarobljenosti i traženja smisla u kaosu.
The Swimmer (1968), Frank Perry
“The Swimmer” je totalno podcijenjen dragulj, a ja ga doživljavam kao meditaciju o američkom snu i njegovoj propasti. Nije samo moja preporuka za gledanje, nego je i duboko uznemirujuć film jer nas tjera da preispitamo površnost uspjeha. Burt Lancaster, koji pliva iz bazena u bazen u potrazi za nečim što se ne može naći, jednostavno je fenomenalan. Kultni status mu je možda nešto tiši, ali je zato dublji – riječ je o filmu koji vas proganja dugo nakon odjavne špice, baš zato što se bavi univerzalnim temama iluzije i deziluzije.
Scena u kojoj Ned Merrill, umoran i izmožden, ulazi u posljednji bazen, simbolična je i bolna. To je gorko-slatki moment koji prikazuje propast čovjeka koji je pokušao (i propao) u pronalaženju utjehe u hedonističkom životu. Svaki bazen je korak bliže spoznaji praznine, a posljednji je potpun poraz.
A Bigger Splash (1973), Jack Hazan
Ovaj dokumentarac je obavezno štivo za sve koji, poput mene, obožavaju Hockneyja! Preporučujem ga za gledanje jer nas uvodi u intiman svijet umjetnika, njegov proces stvaranja i njegove odnose. Osjećaj je kao da provirujete kroz ključanicu u umjetnikov život, a to je uvijek intrigantno. Kultni status stekao je kao esencijalni dokumentarac o jednom od najznačajnijih umjetnika 20. stoljeća, koji nam pruža rijedak uvid u genezu ikoničnog djela. Naravno, scena u bazenu, ili bolje rečeno, cijeli film je svojevrsna oda bazenu i toj slici.
Kroz film pratimo Hockneyjevu opsesiju bazenom, tekućom vodom i svjetlošću. Svaki kadar bazena u ovom filmu je popkulturni moment koji me podsjeća zašto je “A Bigger Splash” tako važna slika – to je savršeno uhvaćen trenutak tišine i dinamike, onaj vječni simbol ljeta i slobode.
3 Women (1977), Robert Altman
“3 Women” je film koji te natjera da se zapitaš “što se upravo dogodilo?”, ali na najbolji mogući način. Obožavam ga zbog njegove nadrealne atmosfere i psihološke kompleksnosti – to je film koji te vuče u svoj svijet i ne pušta te lako. Sanjiv je, misteriozan i potpuno originalan filmski doživljaj. Kultni status stekao je zbog svoje jedinstvene vizualne estetike, glumačkih performansi Sissy Spacek i Shelley Duvall te Altmanove sposobnosti da stvori svijet koji je istovremeno poznat i potpuno stran.
Scena u bazenu, posebno kada likovi plivaju u mutnoj, žućkastoj vodi, je nevjerojatno sugestivna. To je popkulturni moment koji simbolizira propadanje identiteta i spajanje osobnosti. Voda u bazenu je ovdje gotovo kao neka vrsta zrcala koje iskrivljuje stvarnost, a sama scena je jezivo lijep prikaz mentalnog raspada i krhkosti ljudskog uma.
Showgirls (1995), Paul Verhoeven
Znam, znam, “Showgirls” je kontroverzan, ali upravo zato ga obožavam! To je film koji se ne boji biti kičast, pretjeran i potpuno divlji, i to je ono što ga čini super za gledanje – nikad ti nije dosadno. Njegov kultni status razvio se kroz godine, od početnog podsmijeha do prepoznavanja kao “tako loš da je dobar” klasika, ali i kao satiričnog prikaza američkog sna o slavi. Volim ga jer je iskreno zabavan i jer se ne shvaća previše ozbiljno.
Scena u bazenu, gdje Nomi Malone i Cristal Connors plešu u vodi, je apsolutni vrhunac. To je trenutak čiste camp estetike, testosterona i ženske rivalstva. To je trenutak koji savršeno sažima esenciju filma – neukrotivu energiju, vulgarnost i nepatvorenu zabavu koja je toliko pretjerana da je jednostavno moraš voljeti.
Water Lilies (2007), Céline Sciamma
“Water Lilies” je za mene čista poezija. Obožavam ga zbog njegove nježnosti, autentičnosti i predivnog prikaza tinejdžerske zaljubljenosti i otkrivanja identiteta. Ovaj film se bavi ranjivošću i nevinosti mladosti na tako iskren i empatičan način. Svoj status stekao je kao važan doprinos LGBTQ+ kinematografiji, prepoznat po suptilnosti i dubini s kojom pristupa temama odrastanja i prve ljubavi. Céline Sciamma je majstorica u prikazivanju unutrašnjeg svijeta svojih likova.
Scena u bazenu, gdje djevojke plivaju i treniraju sinkronizirano plivanje, je prelijepa i ključna. Ona simbolizira težnju za pripadanjem, otkrivanje seksualnosti i pronalazak vlastitog mjesta u svijetu. Voda ovdje nije samo element, već prostor slobode, samootkrivanja i stvaranja neraskidivih veza.
FOTOGRAFIJE: Promo
