The New York Times je izabrao najutjecajnije naslovnice magazina svih vremena

Najutjecajnije naslovnice magazina svih vremena prema izboru The New York Timesa

Prije nego li su predali svoje popise nominacija, svaki s najmanje deset prijedloga, dobili su informaciju da mogu birati tuđi rad, ali ne i vlastiti. Izbor su također ograničili na časopise na engleskom jeziku, iako se na konačnoj nerangiranoj listi od 25 naslovnica, o kojoj su raspravljali nekoliko sati u konferencijskoj dvorani Timesa, nalaze samo američka izdanja. Nisu, kažu, zanemarili važnost britanskih časopisa, posebno legendarnog izdanja The Facea iz 1990., na čijoj se naslovnici prvi put pojavila 16-godišnja Kate Moss. No, ta je naslovnica ipak izostavljena u korist onih koje su bile dublje utisnute u kolektivno pamćenje.

King je rekao da želi da ljudi pogledaju popis i kažu: “Da, to je naslovnica koje se sjećam”, pa su se fokusirali na naslovnice koje odražavaju razdoblje kada su coveri oblikovali i pokretali društvene razgovore, bilo da se radi o politici, kulturi, modi, hrani, sportu ili drugim područjima. Izostavljene su i isključivo digitalne naslovnice, koje su posljednjih godina postale popularne kako su se časopisi razvijali izvan svog izvornog formata. Isprva su željeli ograničiti izbor na jednu naslovnicu po časopisu, no kako je rasprava odmicala, tako je žiriju postalo jasno da su neka izdanja imala daleko veći utjecaj od drugih; bilo zato što su inspirirala bezbroj urednika i art direktora, bilo zato što su uspijevala uhvatiti i oblikovati trenutak na način koji se danas, u fragmentiranijem vremenu, čini gotovo nemogućim.

Naslovnice magazina nisu rangirane, nego su poredane otprilike redoslijedom kojim su bile predmet rasprave.

Muhammad Ali, Esquire
travanj 1968.

Krajem 1967. godine, nekoliko mjeseci nakon što je Muhammad Ali odbio poziv u američku vojsku iz vjerskih razloga i zbog toga bio isključen iz boksa na tri godine, ponovno je obukao bijele Everlast hlačice. Našao se na setu za časopis Esquire s fotografom Carlom Fischerom i art direktorom Georgeom Loisom, poznatim po provokativnim naslovnicama koje su obilježile šezdesete. Cilj je bio uvjeriti Alija da pozira u ulozi svetog Sebastijana, a inspiracija je bila Botticinijeva slika mučenika iz 15. stoljeća.

Nakon što je pristao, morali su osmisliti način kako da mu realistično pričvrste nekoliko strijela, što su postigli kombinacijom ljepila i ribarske niti. Boksač, poznat po samouvjerenim izjavama, sada se pretvarao u sportaša s jasnim stavom i porukom. “Zauzimam se za ono u što vjerujem i stopostotno sam za slobodu crnaca”, rekao je novinaru Leonardu Shecteru u pratećem članku. Ubrzo nakon izlaska broja, ubijen je Martin Luther King Jr., čime je fotografija dobila gotovo proročki značaj.

“If You Don’t Buy This Magazine, We’ll Kill This Dog”, National Lampoon
siječanj 1973.

Nastao kao izdvojeni projekt iz The Harvard Lampoona, sveučilišnog humorističnog časopisa starog danas više od 150 godina, National Lampoon pokrenut je 1970. godine i brzo se istaknuo duhom koji su ljudi ili obožavali ili smatrali uvredljivim – ili oboje. Njegova najpoznatija naslovnica, za izdanje posvećeno temi smrti iz 1973., prikazuje psa imena Mr. Cheeseface kojem je uperen pištolj u glavu uz natpis: “Ako ne kupite ovaj časopis, ubit ćemo ovog psa”.

National Lampoon često se rugao političarima i slavnim osobama, a na ovaj su način ismijali sami sebe kao autore časopisa. Naslovnica, na kraju krajeva, postoji kako bi privukla čitatelja, pa zašto ne ismijati taj koncept očajnom šalom na račun simpatičnog ljubimca? Ideju je osmislio komičar i član redakcije Ed Bluestone, a fotograf Ronald G. Harris snimio je scenu, ističući da šala funkcionira upravo zato što Cheeseface pogledava pištolj sa strane, umjesto da gleda ravno u kameru. Ova je naslovnica kasnije nadahnula brojne druge časopise, od Spya do Georgea, da nastave istraživati granice satire.

“Moment of Joy”, The New Yorker
8. i 15. srpnja, 2013.

U lipnju 2013. godine dvije odluke američkog Vrhovnog suda (u slučajevima Windsor protiv Sjedinjenih Država i Hollingsworth protiv Perryja) potvrdile su pravo saveznih država na zaštitu bračne jednakosti, što je dvije godine kasnije dovelo do saveznog priznanja istospolnih brakova. Kako bi obilježio taj povijesni trenutak, The New Yorker je odabrao ažuriranu verziju naslovnice koju je američki umjetnik Jack Hunter prvotno poslao na Tumblr profil koji vode dugogodišnja umjetnička urednica časopisa Françoise Mouly i njezina kći Nadja Spiegelman.

Na naslovnici je prikazan legendarni dvojac iz “Ulice Sezam”, Bert i Ernie, koji od 1969. dijele stan: kako sjede u zamračenoj dnevnoj sobi, s Ernijevom glavom naslonjenom na Bertovo rame, dok njihov lik osvjetljava televizijski prijenos devet sudaca Vrhovnog suda u crno-bijeloj slici. Umjesto otvorenog slavlja, ilustracija je bila intimna. Diskretno je aludirala na dugogodišnja nagađanja o prirodi njihova odnosa (produkcijska kuća “Ulice Sezam” još je 2011. izjavila: “Iako su prikazani kao muški likovi i imaju mnoge ljudske osobine, oni su ipak lutke i nemaju seksualnu orijentaciju.”), ali je istodobno odražavala osjećaje brojnih queer parova koji su te odluke pratili s nadom i strepnjom.

Ellen DeGeneres, Time
14. travnja 1997.

Krajem treće sezone showa Ellen gledanost je počela padati, a prema riječima Ellen DeGeneres, tadašnji direktor Disneya Michael Eisner predložio je da njezin lik u seriji nabavi psa. Ona je, međutim, imala ideju koja će promijeniti i seriju i njezin život: odlučila je javno priznati da je lezbijka, zajedno sa svojim televizijskim likom Ellen Morgan. To je učinila na naslovnici časopisa Time 1997. godine, tada s nakladom od oko četiri milijuna primjeraka, uz jednostavan, ali snažan naslov “Yep, I’m Gay”.

Poruka je bila opuštena, izravna i osobna, sugerirajući budućnost u kojoj će javno priznanje vlastitog identiteta biti manje senzacija, a više normalan čin. Međutim, reakcije nisu bile blage: neki su čitatelji časopis optužili za “uvredu pristojnosti” i “sramotu za obitelj”. Dvadeset pet godina kasnije, DeGeneres je naslovnicu ponovno podijelila na društvenim mrežama, prisjećajući se trenutka koji je otvorio prostor slobodnijem i autentičnijem življenju za mnoge.

“Oh My God – We Hit a Little Girl”, Esquire
listopad 1966.

U prosincu 1965. godine, gotovo godinu dana nakon što su Sjedinjene Države prvi put poslale borbene trupe u Vijetnam, novinar John Sack započeo je vojnu obuku s vojnicima satnije M u Fort Dixu u saveznoj državi New Jersey. Njegov tekst od 33 tisuće riječi, kojeg je Esquire objavio u listopadu 1966., govorio je sam za sebe. Tijekom prve operacije, jedan je vojnik bacio granatu u kolibu i satnija je ostvarila svoju prvu “pobjedu”. “Bože moj – pogodili smo malu djevojčicu”, rekao je jedan od njih u šoku.

Na naslovnici časopisa George Lois odustao je od prvotnog dizajna i taj je citat otisnuo velikim bijelim slovima na crnoj podlozi. Malo je naslovnica koje gledatelja suoče s težinom riječi samih po sebi; možda ga je na to potaknula Timeova tekstualna naslovnica “Is God Dead?”, objavljena samo šest mjeseci ranije. U ovoj su naslovnici i poruka i dizajn jasno oslikali besmisao Vijetnamskog rata, dok je zamjenica “mi” ujedno uključivala i samog čitatelja. Bio je to jedan od prvih anti-vijetnamskih vizuala u američkim časopisima, i iako djevojčicu ne vidimo, nemoguće je pročitati naslov, a ne žaliti za njom.

“Drama of Life Before Birth”, Life
30. travnja 1965.

Početkom pedesetih godina švedski fotograf Lennart Nilsson iznio je tvrdnju pred skeptičnim urednicima časopisa Life: namjeravao je u boji dokumentirati sve faze ljudske reprodukcije. Trebalo mu je dvanaest godina eksperimentiranja sa širokokutnim objektivima i makro tehnikom, ali je naposljetku ispunio svoju namjeru. U travnju 1965. Life je objavio njegovu naslovnicu s prikazom fetusa starog 18 tjedana, obasjanog u amnionskoj vrećici i naizgled lebdećeg kroz svemir, uz opsežan fotografski esej. Nilsson je surađivao sa stockholmskom bolnicom, gdje je imao improvizirani studio.

Tamo bi jurio čim bi dobio poziv da je žena imala spontani pobačaj ili je došla na legalan prekid trudnoće, u Švedskoj dopušten još od 1938. ako je život žene bio ugrožen, piše The New York Times. Samo je jedna fotografija u cijelom eseju prikazivala živi fetus u maternici; sve ostale, uključujući i onu slavnu naslovnicu, bile su snimke fetusa koji su kirurški uklonjeni. Tijekom osamdesetih, kad je saznao da se njegove fotografije koriste na prosvjedima protiv pobačaja, Nilsson je odbio dopustiti njihovo ponovno objavljivanje. Nastavio je pomicati granice znanstvene fotografije: bilježio je koronarnu trombozu i fotografirao virus H5N1 u krupnom planu. Na pitanje o vlastitom stavu prema početku života, Nilsson, koji je preminuo 2017., odgovorio je: “To ovisi o vama. Ja sam samo novinar koji vam pokazuje stvari”.

“9/11/2001”, The New Yorker
24. rujna 2001.

11. rujna 2001. ujutro, Françoise Mouly i njezin suprug, crtač Art Spiegelman, napustili su svoj stan u SoHou u trenutku kada su vidjeli zrakoplov kako udara u Sjeverni toranj Svjetskog trgovačkog centra. Nedugo zatim, pokušavali su pretočiti tu nezamislivu tragediju u naslovnicu časopisa. U početku je umjetnička urednica New Yorkera razmišljala o potpuno crnoj naslovnici jer – kakva bi ilustracija uopće mogla dočarati razmjere napada?

No, nekoliko dana kasnije par je došao do druge ideje: Spiegelman je predložio crnu siluetu tornjeva na nešto svjetlijoj, ali jednako tamnoj pozadini. Zgrade bi se nazirale samo pod određenim kutom svjetla. Mouly je kasnije objasnila da ju je “uvijek fasciniralo kako jednostavan crtež može probiti bujicu fotografija koju svakodnevno gledamo”. Naslovnica nije samo prenijela emocionalnu težinu događaja, već je i simbolizirala zajednički napor cijele redakcije koja je radila u izvanrednim okolnostima: voditelj tiska Greg Captain vozio je 15 sati do tiskare u Kentuckyju kako bi osobno provjerio nijansu crne i osigurao da efekt bude savršen.

Eliot Spitzer, New York
24. ožujka 2008.

U ožujku 2008., kada je guverner savezne države New York Eliot Spitzer razotkriven kao “Klijent broj 9” u skandalu s prostitucijom, tadašnji glavni urednik New York Magazinea Adam Moss odlučio je odbaciti već pripremljenu naslovnicu za idući broj. Kreativna direktorica Jody Quon kontaktirala je nekoliko umjetnika i ilustratora tražeći novu ideju. Pobjednički prijedlog poslala je Barbara Kruger, čiji je prepoznatljiv vizualni stil, slike s natpisima u crveno-bijeloj tipografiji Futura Bold Italic, proizašao iz njezina ranog iskustva u časopisima, gdje je s 22 godine bila glavna dizajnerica u Mademoiselleu.

Na portret Spitzera, koji je snimio Henry Leutwyler, Kruger je dodala samo dvije jednostavne intervencije: riječ “BRAIN” i strelicu koja pokazuje prema njegovim preponama. U pratećem članku jedan od Spitzerovih suradnika komentirao je njegov pad riječima: “Ne znam trebamo li to pretjerano analizirati. U svojoj biti, to je stara priča.”

Caitlyn Jenner, Vanity Fair
srpanj 2015.

Tabloidi su mjesecima nagađali o promjenama u izgledu olimpijca i “reality oca” Brucea Jennera tijekom 2014. godine. Iako je način na koji su mediji pratili njegovu sve dužu kosu, nalakirane nokte i sve manju Adamovu jabučicu bio često neukusan, fizička transformacija bila je očita. No Jenner, tada glava obitelji Kardashian-Jenner, ništa nije javno potvrđivao. Početkom 2015. počele su kružiti glasine o skoroj objavi: pripremala se dokumentarna serija, dogovoren je intervju s Diane Sawyer. U isto vrijeme Jenner se u tajnosti sastajao s novinarom Vanity Faira Buzzom Bissingerom.

Kako bi spriječio curenje informacija, magazin je uveo stroge mjere: o projektu je znalo samo osam članova redakcije, tekst se pisao na računalu bez internetske veze, a Jennerinu kuću u Malibuu čuvala je angažirana zaštitarska tvrtka. Srpanjsko izdanje donijelo je fotografiju Annie Leibovitz na kojoj Jenner, pozirajući u bijelom satenskom korzetu nalik hollywoodskim ikonama poput Lauren Bacall, stoji uz jednostavan naslov: Call Me Caitlyn. Tim je riječima preuzela kontrolu nad vlastitom pričom, postala simbol pokreta i otvorila globalnu raspravu o rodnom identitetu.

Demi Moore, Vanity Fair
kolovoz 1991.

Demi Moore čekala je drugo dijete kada su ona i fotografkinja Annie Leibovitz, na kraju dugog portretnog snimanja 1991. godine, odlučile napraviti nekoliko fotografija bez odjeće. Urednica Vanity Faira Tina Brown, koja je tada također nedavno rodila drugo dijete, odabrala je jednu od njih za naslovnicu kolovoškog broja, a Moore je bila oduševljena. Nakon velikog uspjeha filma Ghost (1990.), nije očekivala negativne reakcije. Ipak, nekoliko lanaca supermarketa odbilo je prodavati časopis, tvrdeći da bi “vrlo mala djeca” mogla biti izložena “neprimjerenoj” fotografiji glumice koja na naslovnici pozira pokrivajući grudi i trbuh rukama.

Uslijedile su godine u kojima su mediji neumorno propitivali svaki njezin potez: zbog zahtjeva za pravednom plaćom u filmu Striptease (1996.) prozvana je “Gimme Moore”, zbog obrijane glave u filmu G.I. Jane (1997.) bila je predmet ismijavanja, a njezin brak s mlađim glumcem Ashtonom Kutcherom tabloidi su pratili s opsesivnom pažnjom, pritom tražeći tragove estetskih zahvata. Nakon svega, nominacija za Oscara 2024. za film The Substance djelovala je poput osobne satisfakcije, kao i činjenica da su, od objave te naslovnice do danas, brojne žene, slavne i anonimne, odale počast toj fotografiji, bilo u časopisima ili na društvenim mrežama.

Yoko Ono i John Lennon, Rolling Stone
22. siječnja 1981.

U ranim poslijepodnevnim satima 8. prosinca 1980. Annie Leibovitz, tada na zadatku za Rolling Stone, posjetila je Johna Lennona i Yoko Ono u njihovu stanu na Upper West Sideu. Tijekom snimanja Lennon joj je, gledajući probne Polaroide, rekao: “Ovo je točno ono što nas dvoje jesmo”. Samo nekoliko sati kasnije, Lennon je ubijen ispred njihove zgrade, što je fotografiji zauvijek dalo novo značenje. Kada je 22. siječnja 1981. izašao novi broj časopisa, naslovnica je postala elegija za Lennona, kao i za cijelu kontrakulturnu eru koju su Beatlesi utjelovili.

Na njoj je Yoko Ono, potpuno odjevena, kako leži na bijelom tepihu, dok se njezin goli suprug sklupčao oko nje. Leibovitz je tom kompozicijom željela stvoriti vizualni odjek omota njihova albuma Double Fantasy (1980.), na kojem se par ljubi. Iako je urednik časopisa Jann Wenner prvotno želio Lennona samog na naslovnici, glazbenik je inzistirao da bude fotografiran s Yoko. Danas ta fotografija ostaje snažan podsjetnik na Lennonovu predanost i intimnost njihova odnosa, ali i na ranjivost koja prati svako istinsko stvaralačko partnerstvo.

Madonna, Interview
lipanj 1990.

Naslovnica lipanjskog izdanja časopisa Interview iz 1990. izašla je usred Madonnine kontroverzne turneje Blond Ambition, bilježeći pokret koji je u to vrijeme već postajao njezin zaštitni znak na pozornici. Mjesec dana ranije, u Torontu, lokalna policija upozorila ju je da će biti uhićena ako tijekom nastupa dotakne prepone, što je Madonna, kako se vidi u njezinu dokumentarcu Truth or Dare (1991.), prkosno najavila iza pozornice, s platinastim repom i u legendarnom korzetu Jeana Paula Gaultiera. Naravno, učinila je to i nije snosila posljedice.

Na kioscima, ta je gesta djelovanja manje provokativno: na fotografiji Herba Rittsa, Madonna izgleda poput vintage cabaret izvođačice, s lažnim trepavicama od perlica i točkastim bolerom koji podsjeća na klauna. Urednici su uz njezino ime dodali crveni uskličnik, naglašavajući njezinu reputaciju skandal-majstorice, a u pratećem intervjuu Madonna je novinaru Glennu O’Brienu rekla: “Mislim da me netko štiti. Ne znam je li anđeo. Možda je vrag.”

“Cosby: The Women; An Unwelcome Sisterhood”, New York
27. srpnja – 9. kolovoza 2015.

Jedna za drugom, žene odjevene u crno sjedale su pred kameru, spuštale ruke u krilo i gledale ravno u objektiv. Bilo je proljeće 2015., dvije godine prije nego što će pokret #MeToo preplaviti Twitter, a kreativna direktorica New York Magazinea Jody Quon angažirala je fotografkinju Amandu Demme da snimi seriju portreta. Godinama su u svijetu zabave kružile priče o Billu Cosbyju i njegovom zlostavljanju žena, ali moć popularnog glumca, komičara i zaštitnog lica brenda Jell-O bila je tolika da je izgledalo nemoguće da istina ikada ispliva na površinu.

Ipak, nakon što je komičar Hannibal Buress u svom nastupu podsjetio na Cosbyjevu prošlost i snimka se proširila internetom, stvari su se promijenile: žene su počele javno progovarati, a ovaj put ih je javnost doista slušala. Quon je željela naslovnicu koja neće glorificirati napadača, nego dati glas žrtvama. Bio je to ogroman pothvat, logistički i emocionalno, no 35 od ukupno 46 žena koje su javno istupile pristalo je sudjelovati. Snimanja su organizirana u Los Angelesu, Las Vegasu i New Yorku. Demme je zamislila da portretira svaku ženu na jednostavnoj, neutralnoj pozadini, ali tek kada su sve fotografije spojene, nastala je moćna cjelina: četiri reda portreta i prazan stolac na kraju, simbol onih koje nisu prikazane.

“View of the World From 9th Avenue”, The New Yorker
29. ožujka 1976.

1972. talijanski dizajner Massimo Vignelli i njegov tim pojednostavili su kaotičnu mrežu podzemnih linija u uredne, šarene trase, uređen sustav koji se ne mora nužno podudarati sa stvarnošću iznad zemlje. Četiri godine kasnije, američki umjetnik rumunjskog podrijetla Saul Steinberg donio je vlastitu, zamišljenu verziju Manhattana na naslovnicu The New Yorkera. Poput Vignellijeve karte, i njegov View of the World From 9th Avenue postao je legendaran upravo zbog svojih geografskih netočnosti. Ručno nacrtani prizor prikazuje nekoliko savršeno detaljnih gradskih blokova koji gledaju prema zapadu, a zatim, iza rijeke Hudson, slijedi gotovo prazna prostranstva – nekoliko natpisa, uzak pojas Tihog oceana i daleki, tromi oblici koji predstavljaju Kinu, Japan i Rusiju.

Tu se pokazao Steinbergova genijalnost, odnosno sposobnost da prepozna i prikaže poznate ljudske obrasce, u ovom slučaju newyorški osjećaj da je njihov grad središte svijeta. Françoise Mouly komentirala je Steinbergove radove za The New Yorker, u kojem je prvi put objavljen 1941. godine: “To mu je bio cilj, stvoriti slike toliko prepoznatljive da u našim mislima žive kao ideje same po sebi”. Steinberg, koji je s časopisom surađivao gotovo šest desetljeća i nadahnuo generacije ilustratora, i dalje je najpoznatiji upravo po toj nježnoj karikaturi svijeta, motivu koji krasi brojne zidove.

“Aviation as Seen by Monkeys”, Fortune
siječanj 1931.

Godine 1930., nekoliko mjeseci nakon sloma burze, Henry Luce pokrenuo je časopis Fortune. Bio je to, naizgled, krajnje nepovoljan trenutak za raskošan novi magazin posvećen američkom poslovnom svijetu, no Luce je bio uvjeren da za takvo izdanje postoji publika. Do tada su poslovni časopisi bili suhoparni, puni tablica i statistika. Kao suosnivač Timea, Luce je shvaćao da je kretanje kapitala zanimljivo onima koji njime upravljaju i da sam časopis može biti simbol prestiža. Prvo izdanje imalo je 184 stranice, koštalo je jedan dolar (oko 20 današnjih dolara), a pretplatilo se 30 tisuća ljudi. Bio je to časopis o novcu koji je i sam izgledao kao novac: debelog papira, velikog formata (28 x 36 cm) i s upečatljivim ilustriranim naslovnicama koje su naručivali poznati umjetnici poput Antonija Petruccellija i Ervinea Metzla.

Motivima željeznica, tvornica, brodova i drugih simbola industrije davali su umjetničku raskoš i energiju. Na naslovnici iz siječnja 1931., koju je izradio Neal Bose, prikazana je skupina majmuna koji znatiželjno promatraju novu pojavu, zrakoplov koji leti nebom. Tijekom desetljeća stilovi su se mijenjali, ali Fortune je ostao vjeran svojoj estetskoj misiji: u srpnju 1965. njegov art direktor Walter Allner, školovan u Bauhausu, dizajnirao je prvu naslovnicu u povijesti tiskovina izrađenu računalnom grafikom. Iako su uzlazne strelice na njoj djelovale ozbiljnije od ranijih ilustracija, prenosile su istu ideju: pokret, optimizam i vizualnu eleganciju, daleko od monotonih portreta direktora i krutih infografika koje danas dominiraju poslovnim izdanjima.

Marilyn Monroe, Avant Garde
ožujak 1968.

Kada su se američki fotograf Bert Stern i Marilyn Monroe susreli u ljeto 1962. radi snimanja za Vogue, njega je, više od odjeće, zanimala sama Marilyn. Soba u hotelu Bel-Air poslužila je kao set, a Stern je donio kovčeg pun nakita i marama, dodataka koji su, u usporedbi s haljinama i bundama koje je odabrao časopis, stvarali dojam ležerne spontanosti. Snimanje se nastavilo i sljedećeg dana, a fotografije su bile iznimno svjetlosne i iskrene, rijetkost tada, kada je riječ o slavnim osobama. Monroe je pregledala niz kontaktnih negativa i narančastim križem označila one koje nije željela objaviti, no preminula je od predoziranja prije nego što je izdanje ugledalo svjetlo dana.

Oko 2.500 fotografija iz serije nazvane The Last Sitting obilježilo je Sternovu karijeru, iako je on sam kasnije priznao kako nikada nisu u potpunosti prenijele sliku Marilyn kakvu je vidio u vlastitim mislima. U časopisu Avant Garde iz 1968. godine, koji je uređivao Ralph Ginzburg u suradnji s dizajnerom Herbom Lubalinom, Stern je dobio drugu priliku da to ispravi. Objavio je seriju The Marilyn Monroe Trip – niz eksperimentalnih, psihodelično obojenih serigrafija temeljenih na izvornim fotografijama, kojima je filmsku ikonu prenio u vizualni jezik pop-šezdesetih. Za razliku od blještavila samih radova, naslovnica je bila jednostavna: tiskana na papiru u stilu craft ambalaže, s toplim smeđim tonovima nadahnutima kalifornijskim pejzažem, prikazujući prirodnu ljepotu Marilyn Monroe.

Produce, Gourmet
svibanj 1969.

Gourmet, časopis koji se opisivao kao “magazin dobrog življenja”, osnovan je 1941. godine, u trenutku kada su se Amerikanci uskoro trebali suočiti s ratnim restrikcijama i ograničenom opskrbom osnovnih namirnica poput šećera i kave, a malo tko je razmišljao o visokoj kuhinji. Ipak, osnivač i iskusni izdavač Earle MacAusland uspio je prodati svoju viziju hrane kao fantazije, koja je u doba oskudice očito bila privlačna čitateljima. Do ranih šezdesetih, časopis je pod uredničkom palicom Jane Montant stekao reputaciju zbog raskošne fotografije i tema posvećenih putovanjima, što se savršeno utjelovilo na naslovnici iz svibnja 1969.

Fotografija britanskog fotografa Ronnyja Jaquesa prikazuje kamenu klupu uz ogledalno jezerce okruženo nebom, dio 1900 godina stare vile rimskog cara Hadrijana u blizini Tivolija, prekrivenu besprijekornim povrćem: svježim zelenim mahunama, jarko crvenim rajčicama i svijetloljubičastim patlidžanima sorte Rosa Bianca, koji blistaju poput mitskog plijena. Iako je scena smještena u Italiju, njezin sklad i svjetlo podsjećaju na nizozemske majstore. Uz tekstove u broju, među kojima je bio i onaj slavnog chefa i autora Jamesa Bearda, ova je naslovnica označila početak nove ere, one u kojoj je hrana postala ozbiljna, zavodljiva i statusni simbol, što je, kako pokazuje i današnji svijet društvenih mreža, ostalo točno do danas.

“Planet or Plastic?”, National Geographic
lipanj 2018.

Slika unutar prepoznatljivog žutog okvira na prvi pogled djeluje jednostavno: sante leda koje izranjaju iz oceana. No, tek nakon drugog pogleda otkriva se istina: to nije led, već golema plastična vrećica. Meksički umjetnik Jorge Gamboa stvorio je ovu fotomontažu 2017. za grupnu izložbu na jednom meksičkom sveučilištu, a iste je godine osvojila nagradu na bolivijskom bijenalu dizajna. Ubrzo ju je National Geographic objavio na naslovnici, povodom pokretanja kampanje #planetorplastic, kojom je želio potaknuti smanjenje upotrebe jednokratne plastike.

Samo dan nakon što je urednik fotografije Vaughn Wallace podijelio naslovnicu na Twitteru, postala je viralna. Ilustracija, istodobno domišljata i uznemirujuća, djeluje poput kadra iz horor-filma, onog u kojem se obična plastična vrećica pretvara u čudovište našeg vlastitog stvaranja, piše The New York Times. Kada je 2018. objavljena Gamboina Iceberg Plástico, časopis je izvijestio da svake godine u svjetske oceane dospije oko 18 milijardi funti plastike. Danas, prema podacima organizacije Oceana, ta brojka iznosi čak 33 milijarde.

Sheryl Lee, Lara Flynn Boyle i Peggy Lipton, TV Guide
8. – 14. rujna 1990.

1990. godine najgledanije televizijske serije bile su Roseanne, The Cosby Show i Cheers. No s Twin Peaksom, koji je premijerno prikazan u travnju te godine, redatelj David Lynch i koscenarist Mark Frost zauvijek su promijenili televizijski pejzaž ispunjen sentimentalnošću i moraliziranjem. Iako serija nikada nije postigla masovnu popularnost (nakon 36 milijuna gledatelja koji su pratili dvosatnu premijeru, gledanost je počela padati), njezin je kulturni utjecaj bio golem. Kada su se tri glumice iz serije pojavile na naslovnici TV Guidea uoči druge sezone, u rujnu 1990., bilo je jasno da je Lynchov eksperimentalni svijet prešao u mainstream.

Fotograf Mario Casilli snimio ih je u mekoj, slojevitoj kompoziciji koja je evocirala portret Laure Palmer, kraljice maturalne večeri i središnje figure serije. U to je vrijeme TV Guide bio treći najčitaniji časopis u SAD-u, s čak 15,8 milijuna čitatelja u prvoj polovici godine, i iako je bio poznat po televizijskim rasporedima, ovom je naslovnicom stvorio nešto neočekivano: lijepo, melankolično i pomaknuto, ukratko: lynchovski. Danas ta naslovnica priziva i razdoblje u kojem je gledanje televizije bilo kolektivno iskustvo, osnaženo tiskanim medijima poput TV Guidea i njegovih sjajnijih pandana. Već sljedećeg mjeseca žene iz Twin Peaksa pojavile su se i na naslovnici Rolling Stonea.

Michaela Bercu, Vogue
studeni 1988.

Punih sedamnaest godina Grace Mirabella vodila je Vogue kao glavna urednica, a njezine su naslovnice imale prepoznatljiv rukopis: modeli s bujnom kosom i krupnim očima, s licima nalik Mona Lisi, pažljivo su pozirali pred bijelom studijskom pozadinom, često snimljeni objektivom Richarda Avedona. Kada je Anna Wintour naslijedila Mirabellu u ljeto 1988., već prvom naslovnicom u studenome u potpunosti je izbrisala vizualno nasljeđe svoje prethodnice. Umjesto tadašnjih modnih ikona poput Isabelle Rossellini ili Pauline Porizkove, pojavila se 18-godišnja izraelska manekenka Michaela Bercu, nasmijana i neopterećena, s valovitom plavom kosom koju je vjetar prebacio preko ramena, jer je fotografiju Peter Lindbergh snimio na otvorenom.

Modni detalji su postali dijelom modne legende: Bercu je, prema stylingu Carlyne Cerf de Dudzeele, nosila izblijedjele traperice Guess od 50 dolara i raskošno izvezenu Christian Lacroix couture jaknu vrijednu 10.000 dolara jer joj pripadajuća suknja jednostavno nije pristajala. Naslovnica je, godinama prije nego što je Karl Lagerfeld pokrenuo suradnju s H&M-om, najavila eru “high-low mode”, a iz tiskare su navodno čak nazvali redakciju kako bi provjerili radi li se o pogrešci. Nije bila. Opuštena, stvarna i osvježavajuća, ta je fotografija označila jasan početak nove epohe u Vogueu, one pod vodstvom Anne Wintour.

“Boy With Baby Carriage”, The Saturday Evening Post
20. svibnja 1916.

Prva naslovnica Normana Rockwella za časopis The Saturday Evening Post, pod naslovom Boy With Baby Carriage, prikazuje ozbiljnog dječaka u svečanoj odjeći kako gura dječja kolica pored dvojice vršnjaka u bejzbolskim uniformama. Jedan od njih mu s osmijehom podiže kapu, ponosno pokazujući svoju bezbrižnost, dok se drugi smije. Dotad su naslovnice Posta uglavnom prikazivale idealizirane portrete žena u poziranim scenama koje su lako mogle proći kao reklame. Rockwell je donio nešto sasvim novo: pokret, napetost i priču, uvodeći dozu narativnog realizma u dotad ukočeni vizualni svijet časopisa.

Biografkinja Deborah Solomon opisala je ovu naslovnicu kao jedno od njegovih “psihološki najintenzivnijih” djela. Na dječakovom se licu vidi teret odgovornosti, dok su njegovi vršnjaci više simboli slobode nego zadirkivanja. Rockwell, tada tek 22-godišnjak, kasnije je naslikao stotine naslovnica za Post, svaku s vlastitom malom pričom, balansirajući između stvarnosti i nostalgije, poput slavne scene iz 1958., Before the Shot, s dječakom koji, spuštenih hlača, znatiželjno proučava liječnikove diplome. No upravo je Boy With Baby Carriage postavio ton cijelog Rockwellova opusa, oblikujući ne samo izgled američkih časopisa, već i samu američku predodžbu o sebi.

Reverend Dr. Martin Luther King Jr., Ebony
svibanj 1968.

Časopis Ebony, koji je 1945. osnovao poduzetnik John H. Johnson, ubrzo je postao jedno od najvažnijih i najčitanijih izdanja među afroameričkom publikom, zajednicom koju su drugi nacionalni mediji uglavnom ignorirali ili prikazivali kroz stereotipe, piše The New York Times. Njegov prvotni cilj, kako je Johnson isticao, bio je “prikazivati pozitivna postignuća svakodnevnog života, od Harlema do Hollywooda”, što je u to vrijeme već samo po sebi imalo političku težinu. No, s početkom Pokreta za građanska prava, Ebony je sve otvorenije i hrabrije pisao o društvenim nepravdama, povijesti i politici. Nakon atentata na Martina Luthera Kinga Jr. 4. travnja 1968., časopisi Time i Life objavili su tek kraće priloge o njegovoj smrti, dok ga The Atlantic gotovo i nije spomenuo.

Ebony je, za razliku od njih, na naslovnicu svibanjskog izdanja stavio jednostavnu, dostojanstvenu fotografiju Kinga s rukom oslonjenom na bradu; portret koji je snimio dugogodišnji kućni fotograf Moneta Sleet Jr. Upravo je Sleet, na zahtjev Corette Scott King, zabilježio i sprovod, a njegova potresna fotografija udovice s kćeri donijela mu je Pulitzerovu nagradu. U istom broju Ebonyja objavljen je i tekst Kingova posljednjeg govora, “I’ve Been to the Mountaintop”, s riječima: “Možda ja neću stići tamo s vama, ali želim da znate da ćemo mi, kao narod, stići u Obećanu zemlju.” Te su stranice postale mnogo više od novinskog priloga i postale su kolektivni spomenar jedne borbe i čovjeka koji ju je utjelovio.

Brandi Chastain, Sports Illustrated
19. srpnja 1999.

Kada su se Sjedinjene Američke Države suočile s Kinom u finalu Svjetskog prvenstva u nogometu za žene 1999., pred rasprodanim stadionom Rose Bowl, mediji su tek počinjali shvaćati da ženski sport ima sve brojniju i strastvenu publiku. Procjenjuje se da je televizijski prijenos pratilo oko 40 milijuna gledatelja, dok je fotograf Robert Beck bio na tribinama kako bi za Sports Illustrated snimio reakcije publike, među kojom je, u VIP loži, bio i tadašnji predsjednik Bill Clinton. Nakon što je utakmica bez pogodaka otišla u produžetke i naposljetku u izvođenje jedanaesteraca, Beck se, iako bez službene akreditacije, probio bliže terenu upravo dok su igračice zauzimale svoja mjesta.

Rezultat je bio izjednačen, 4:4, kad je Brandi Chastain preciznim udarcem pogodila mrežu vratarke Gao Hong. Uslijedila je eksplozija oduševljenja: Chastain je instinktivno skinula dres, pokazala sportski grudnjak i pala na koljena u trenutku čistog trijumfa. Upravo tada Beck je snimio fotografiju koja je postala ikonična. Iako su čitatelji 90-ih navikli viđati polugole žene na stranicama časopisa, ova slika bila je nešto sasvim drugo: slavlje, ne objektivizacija. Muški nogometaši činili su isto desetljećima, no kada je to učinila žena, scena je dobila novu simboliku.

“Women in Revolt”, Newsweek
23. ožujka 1970.

Naslovnica Newsweeka iz ožujka 1970. savršeno je uhvatila duh ženskog oslobodilačkog pokreta. Na njoj je prikazana ilustracija žene obasjane nijansom revolucionarne crvene boje, s uzdignutom šakom koja probija prsten simbola za ženski spol, drevnog astrološkog znaka za Veneru koji je u 18. stoljeću popularizirao švedski botaničar Carl Linnaeus kako bi razlikovao muške i ženske biljke. Iznad slike stajao je naslov “Women in Revolt” (“Žene u pobuni”), koji se, kako se ubrzo pokazalo, odnosio i na same zaposlenice Newsweeka. Na dan kada je izdanje stiglo na kioske, 46 žena iz redakcije, koje su mjesecima u tajnosti održavale sastanke u uredskim toaletima i obližnjem restoranu The Women’s Exchange, objavile su da podižu tužbu protiv časopisa zbog spolne diskriminacije, uz pravnu pomoć odvjetnice Eleanor Holmes Norton.

U to vrijeme žene su u Newsweeku uglavnom radile kao tajnice, lektorice ili dostavljačice pošte (među njima je početkom 60-ih bila i Nora Ephron), dok su novinarske i uredničke pozicije pripadale isključivo muškarcima. Ironično, tekst naslovne priče “Women in Revolt” napisala je žena, novinarka Helen Dudar, ali kao vanjska suradnica i supruga jednog od urednika. Naslovnica je tako, gotovo trenutačno, postala simbol feminizma u praksi. Tužba je donijela stvarne promjene: Lynn Povich, jedna od potpisnica, 1975. postala je prva žena na poziciji višeg urednika u Newsweeku, a njihov je slučaj potaknuo slične tužbe protiv Timea, Reader’s Digesta, New York Timesa i brojnih drugih medijskih kuća.

“The Doe Eye”, Vogue
siječanj 1950.

Tridesetih godina prošlog stoljeća Vogue se postupno udaljio od ilustriranih naslovnica i razvio prepoznatljivu formulu, fotografiju modela ili slavne osobe smještenu ispred ili iza elegantnog, tankog logotipa časopisa. No za siječanjsko izdanje 1950. godine umjetnički direktor Alexandar Liberman, i sam cijenjeni multidisciplinarni umjetnik sklon modernizmu, nadgledao je nastanak naslovnice koja je predstavljala radikalan zaokret. Fotograf Erwin Blumenfeld snimio je nadrealistički portret supermodela Jean Patchett, čije je lice svedeno na apstraktne elemente: zeleno oko, elegantno izvijenu obrvu, crvene usne i madež koji lebdi nad bijelim praznim prostorom.

Prije nego što je emigrirao u New York bježeći od Drugog svjetskog rata, njemački fotograf proveo je formativne godine u Amsterdamu, gdje je bio aktivan u dadaističkom pokretu, stvarajući kolaže i fotografije koje su spajale politički komentar i ironiju ljudske forme. U jednoj fotografiji iz 1932. izrezao je oči, usta i nos s portreta žene i rasporedio ih po kadru u duhu dadaističke igre. Gotovo dva desetljeća kasnije, Blumenfeld je tu ideju pretočio u visoku modu: pomaknuo je Patchettin madež s desne na lijevu stranu lica i stvorio ikoničnu naslovnicu koja je redefinirala granice modne fotografije, otvarajući put eksperimentiranju koje će obilježiti naredna desetljeća.

FOTOGRAFIJE: magazini, Instagram