Kako se opuštate, kakvi vas hobiji vesele i vraćaju vam fokus? Priznajem, teško mi se maknuti od svijeta konstantnih notifikacija, sigurna sam da je prisutan nekakav FOMO. Ipak, bijeg sam pronašla u par jednostavnih stvari – čitanju, o kojem sam pisala ovdje, i treningu. No, ako moram izdvojiti jednu aktivnost, koja nije na dnevnoj bazi, ali u kojoj se zaista isključim i zaboravim na sve obveze, to je priprema kolača. Vjerojatno zato što sam doslovno do lakta u brašnu, čokoladi, jajima, mlijeku… I jedino što mi u tom trenutku prolazi glavom je: jesam li dobro pretvorila mjere, kakva mi je tekstura smjese, hoće li ispasti preslatko ili taman?
“Granny” hobiji kao alat za opuštanje i fokusiranje
Taj osjećaj potpune usmjerenosti na nešto što zahtjeva moju potpunu pažnju, na nešto što mogu napraviti rukama – i podijeliti s drugima – postao mi je mali ritual. Trudim se barem jednom tjedno napraviti kekse ili kolač kojim ćemo se zasladiti u narednim danima. Kada sam počela razmišljati o tom hobiju, primijetila sam koliko se sve više ljudi okreće sličnim stvarima. Zapravo, inspirirao me jedan tekst kojeg sam nedavno pročitala, a u kojem je autorica spomenula objavu s X-a koja je kružila prošle godine i pozvala nas da prigrlimo tzv. “granny hobbies”, kao odgovor na digitalno zasićenje. Zvuči ironično, jer je riječ o objavi na društvenim mrežama, no poanta je jasna.
U komentarima su se nizali odgovori ljudi koji su u starinskim hobijima poput kuhanja džemova (odmah se sjetim sugovornice iz Ulovljenih, Nikite Glasnović koja izrađuje vlastite marmelade), pletenja, sušenja cvijeća ili izrade nakita pronašli mir, reset i novu razinu fokusa. Sretna sam što sam pronašla način kako se umiriti i vratiti u sadašnji trenutak – u mom slučaju to je pečenje, ali mi je bilo interesantno pročitati odgovore sugovornika koje sam kontaktirala za ovaj članak. Slaganje puzzli, bojanke, izrada keramike ili vlastite kombuche, vrtlarstvo, pečenje kolača, čak i promatranje ptica… sve su to hobiji koji se čine kao odlični antistres alati, makar na trenutak.
Lara Paša, mlađa komunikacijska savjetnica u CTA komunikacijama
“S obzirom na to da dolazim sa sela, moje obje bake oduvijek su sadile vrt, a s vremenom kako su ostarjele, polako smo ga mama i ja preuzimale. Na početku je baka sjedila u vrtu, nadgledala i koordinirala gdje što mora ići, koja kultura se sadi pored koje, a kasnije smo sve same preuzele. I danas se znamo sjetiti bakinih opaski poput ‘luk ne treba puno zalijevati jer će kasnije brže istrunuti’ ili ‘opet ste posadile mrkve za cijelu ulicu'”, priča mi Lara o svom hobiju, vrtlarenju i dodaje da, iako je vrt financijski, vremenski, a i fizički zahtjevan pothvat, voli cijeli proces:
“Od prvog dana kada se sije vrt i ispred tebe je samo gola zemlja pa do zelene džungle koja nastane tijekom par mjeseci. Tek tada shvatiš koliko je obična zemlja moćna i koliko nam može dati, a svugdje je oko nas. Zvuči patetično, ali dok se jednom prođe svaki korak uzgoja vrta, baš te obuzme.“
S mamom se svake godine, u nekom trenutku, zagleda u vrt i teško im je povjerovati koliko je sve naraslo. Larino omiljeno povrće je zelena salata jer još uvijek imaju domaće sjeme koje je njezina baka sačuvala u starom zelenom drvenom kovčegu, gdje i danas drže svoju “banku sjemena”. Lara kaže:
“Osim što je vrsta koju smo tijekom niza godina uspjeli očuvati, to je i povrće koje prvo nikne, već nakon dva tjedna pojave se mali zeleni listići i znaš da, ako ništa drugo ne uspije, bakina salata nikad neće iznevjeriti.”
Vrtlarenje je, jasno, fizički zahtjevan posao. Iako zna da će se umoriti, Lara kaže kako je četvrtkom u uredu mislima već u vrtu, u mjestu gdje će isprazniti glavu, udisati pravi svježi zrak i koncentrirati se na korov, zaperke i plodove, umjesto na mailove i taskove. Znala bi, kaže, otići u vrt i onda kada u njemu ne treba ništa raditi: okopala bi svaku travku na stazama među povrćem, što bi je potpuno regeneriralo. Javi se onaj osjećaj dobrog umora, opisuje, baš kao nakon treninga. I dok je pravi, veliki vrt uvijek čeka na selu kod njezine obitelji, prije koju godinu nekoliko je sadnica odlučila staviti i u svoje zagrebačko dvorište:
“Par sadnica rajčice i krastavaca te nešto cvijeća postali su mi dovoljna brza terapija i obožavam predvečer provesti u održavanju i zalijevanju tih biljaka, taj mali ritual me resetira. Prošle sam godine kolegici donijela jednu sadnicu rajčica i bilo mi je jako simpatično kako me često izvještavala o napretku biljke. Iako joj te godine nije uspjela, ove godine me već obavijestila da želi opet probati s drugom sortom. Još malo i nagovorit ću je na vrtlarenje!”
Lara je istaknula da ljudi nisu svjesni koliko mnogo mogu dobiti od par sadnica. Na primjer, od četiri sadnice krastavca salatara, tjednima se hrani njezina uža i šira obitelj, susjedi i prijatelji, čak i ekipa iz ureda.
“Izuzetan je osjećaj dok se iz vrta odlazi s punim tačkama zelenila i znaš da se tvoj trud isplatio, ali moram priznati da mi je poseban gušt ubrati plodove svojih par biljaka u Zagrebu. One su samo moje, nema ih puno i strepim nad svakim zagrebačkim oblakom tijekom ljeta. Ako vidite nekog kako tkaninom prekriva biljke po oluji, to ja spašavam rajčice od potencijalne tuče!”, govori Lara i dodaje da su prvi plodovi najslađi jer ih prvo jedva dočeka, a zatim su potvrda da je sve – dobro odrađeno!
Karla Andrić, osnivačica Haiku communications
U razmišljanju koga kontaktirati za ovu temu, kolegica mi je rekla kako zna osobu koja se bavi promatranjem ptica. Kakav neobičan i interesantan hobi, pomislila sam te zamolila Karlu Andrić da mi otkrije više o njemu:
“Ozbiljniji interes za ptice počeo je nakon putovanja na Island. Oduvijek sam htjela vidjeti puffine, malene, a opet hrabre ptice koje krasi ogroman šareni kljun, veliko svijetlo zaobljeno lice i tamni ovratnik. Inače, puffini su monogamne ptice, imaju partnera za cijeli život, gaje ravnopravno partnerstvo i uvijek se vraćaju na isto mjesto za gniježđenje.”
Užitak postajanja promatračem ptica je užitak otkrivanja, kaže mi. To znači da ne želite da je sve servirano na pladnju pa se suočavate s osjećajem zbunjenosti, a greške su učestale i normalne.
“Prepoznavanje ptica na terenu je zaista teško ako niste svjesni trenutka u kojem se nalazite. Pitanja koja si promatrači moraju postaviti su: Je li to što su vidjeli razumno s obzirom na doba godine? Odgovara li stanište? Odgovara li ponašanje? Pa se onda tek mogu baviti izgledom, veličinom i detaljima poput boja”, pojašnjava Karla i kaže da, kako je priroda oduvijek vuče k sebi i kako voli otkrivati i istraživati te uživa u detaljima, tako je ne čudi da se pronašla upravo u promatranju.
“Kod promatranja ptica vrijeme stane. Naučite biti u trenutku, odvojite se od svega što vas okružuje, od negativnih i pozitivnih misli, od onoga što je bilo prije čak i nekoliko minuta i ulazite u svijet koji podsjeća na novu Black Mirror epizodu Eulogy, kad zbog tehnologije dobivate mogućnost doslovnog ulaska u stare fotografije, samo što se ovdje zoomirate u svijet ptica.“
Karla napominje kako je ova vrsta aktivnosti raduje i, prije nego odluta u promatranje, pticu fotografira kako bi na kraju provjerila što je zapravo vidjela. Također, koristi i aplikaciju Merlin koja joj pomaže u raspoznavanju ptica kroz zvuk.
“Najljepši dio puta istraživanja promatranja ptica je da sam otkrila udrugu Biom koja organizira ture promatranja ptica. U Zagrebu barem jednom mjesečno na različitim lokacijama po gradu, osim ljeti zbog visokih temperatura i jer su ptice tada aktivne i vidljive samo u ranim jutarnjim satima. Najčešće su to Park Maksimir, jezera Savica, Bundek i Blato, a od prošle su godine započeli i organizirati promatranja ptica i u drugim gradovima. Do sada su organizirali promatranja u Križevcima, Garešnici, Daruvaru i Rijeci, a u planu su i Varaždin i Slavonski Brod. Također, kako mi je napomenuo Goran Šikić, uz pomoć kolega iz područnog Biom ureda svake godine organiziraju promatranja ptica i na području Sinja”, govori.
Dodaje da susret zahtjeva znatiželju, strpljenje i želju za učenjem jer se o pticama uvijek nešto nauči. Priručnik “Ptice”, kojeg je dobila na poklon od bližnjih, uvijek nosi sa sobom u ekspedicije jer je najbogatiji i najpotpuniji priručnik za promatranje ptica. Osim toga, broš s najdražom pticom, zbog imena, čaplju dangubu, često nosi kao dio odjevnih kombinacija:
“Čaplja danguba ima kljun koji je često uperen prema gore, dug je i uzak, dok je jabučica (vrat) često uglata te ima prugasto lice. Gnijezdi se kolonijalno na prostranim plitkim močvarnim jezerima. Hrani se ribom, žabama i kukcima u plićaku u otvorima u trsci i duž rijeka, ili na otvorenom u vlažnim livadama. Prisutna je ljeti, a zimuje u tropskoj Africi.”
Karla zainteresiranima preporučuje da prate udrugu Biom jer na svaku turu, koje najčešće traju i po tri sata, donose dalekozore i priručnike. Kada ne organiziraju ture, bave se očuvanjem prirode kroz četiri programa: očuvanje ptica, safe flyaways, botaniku i staništa te očuvanje sisavaca.
“Jesam li nekog “zarazila”? Ne baš kroz konkretno promatranje ptica, ali jesam simbolično – često dobivam poklone i memove s pticama, češće s kokošima. Inače, imam svoju kokoš, izlegla se iz jajeta koje sam sama pazila. Ali to je već neka druga (i vrlo posebna) priča”, zaključuje Karla.
Ida Tomašković, kreatorica native sadržaja u medijskoj kući
Idin prvi susret s glinom dogodio se u srednjoj školi, kada je izrada keramike bila ponuđena kao izborni predmet. Odmah ju je privukla pa se priključila i prvi put osjetila glinu pod prstima:
“Bila sam fascinirana, ali pomalo i uplašena jer mi se u glavi odmah rojilo tisuću misli – od toga što ću izraditi, hoće li dobro izgledati ili biti potpuni fail do toga da želim znati više. Uspjela sam napraviti tri predmeta koje imam i danas te su mi divna uspomena. No, nakon što sam završila srednju, jako dugo nisam imala doticaj s glinom, sve do prijelomnog trenutka kada mi je dečko prije negdje šest godina poklonio jednodnevni tečaj keramike. Bila sam sretna kao malo dijete i s ponosom sam doma donijela novi keramički predmet.”
Od tada, kaže Ida, više ništa nije bilo isto i tjednima je istraživala o glini, skupljala ideje i maštala o tome što bi izrađivala. Prije tri godine upisala je tečaj za oblikovanje gline na Pučkom otvorenom učilištu u Zagrebu, što naziva jednom od najboljih odluka u života. Nastavila je s eksperimentalnom radionicom na kojoj polaznici, kao što sama riječ govori, eksperimentiraju s raznim tehnikama oblikovanja, oslikavanja, glaziranja… U keramici, govori Ida, učenje ne staje, čak ni onda kada se možeš nazvati majstorom.
Iza svakog handmade keramičkog predmeta puno je ljubavi, vremena, živaca, a često i suza. Jer glina, koliko god naizgled jednostavna bila, ima svoja pravila – od oblikovanja do završnog pečenja, ali je i nepredvidiva. To je zapravo ono najljepše kod nje jer nekada do zadnjeg trenutka ne znaš što ćeš dobiti.
Najdraži dio procesa, barem trenutačno, mi je oblikovanje i oslikavanje. Nekada isplaniram što ću raditi, ali vrlo često me na licu mjesta proces odvede u potpuno drugom smjeru. Moram priznati da mi se još uvijek zna dogoditi da nisam u potpunosti zadovoljna onime što sam izradila u ranim fazama procesa, ali kada izvadim predmet iz peći ostanem oduševljena onime što vidim. Taj osjećaj je nenadmašiv.
Jedan od razloga zašto se počela baviti keramikom je potreba da radi rukama, odnosno da vidi fizički plod svog rada. Nije u ljudskoj prirodi, govori Ida, da smo cijeli dan zatvoreni pred računalom i vječno u digitalnom svijetu. Time sve više gubimo doticaj sa stvarima oko sebe, povezanost s prirodom i bježimo od fizičkog rada:
“S ponosom mogu reći da je moj djed bio zidar, zbog njega jako dobro znam što znači fizički rad i kakav je osjećaj kada vidiš ono što si napravio vlastitim rukama. To se ne odnosi samo na gradnju kuća, nego i na ostale fizičke poslove poput sadnje i brige o biljkama, postavljanje keramike, ličilačke poslove. Ljudi koji se time bave su svojevrsni umjetnici te smatram da ih tako treba i doživljavati.”
Ida oblikovanje gline, baš kao i poslove koje je ranije spomenula, opisuje kao spoj fizičkog i intelektualnog rada: od ideje do sposobnosti da od običnog komada blata napravimo nešto što nam krasi dom. Osjećaj kad vidi rezultat je neprocjenjiv, spoj ponosa, uzbuđenja, iskonske radosti i želje za dijeljenjem te iste radosti sa svima. Što se tiče usporavanja i “odmaranja” psihe, glina je za to odlična. Ne pristupa joj bezumno, ali joj služi kao odmor od naprezanja moždanih vijuga, kao tipka za isključenje od svega i razmišljanje o onome što trenutačno radi: oblikovanju, oslikavanju, glaziranju… U tim su trenucima, kaže, važne samo glina i ona!
“Najdraže mi je izrađivati uporabne predmete poput šalica, vaza, tanjura, zdjela. Posebno me vesele zdjelice za mačke jer sam ljubiteljica ovih krznenih ljubimaca i neizmjerno uživam kada zdjelicama oblikujem mačje uši ili im, pak, crtam brkove. Kako obožavam boje, trudim se da moji radovi budu šareni i veseli, puni života, luckasti, slojeviti i neobični. Dakle, da budu odraz mene. Upravo takvim motivima slavim i dotičem djetinji dio mene koji sam tijekom odrastanja, moram priznati, malo izgubila, ali ga zbog keramike polako vraćam”, priča mi sugovornica i dodaje kako ju je hobi, prije svega, naučio strpljenju:
“Po prirodi sam brzopleta, nestrpljiva i želim sve odmah i sada, no toga u keramici nema. Svaki puta kada bih žurila s glinom ili željela, primjerice, na brzinu glazirati predmet, to bi mi se obilo o glavu. Zato se u trenucima kada sam preopterećena mislima ili na pameti imam neke probleme, prvo pokušam mentalno smiriti i prebaciti fokus samo na glinu.“
Ne uspije se fokusirati uvijek, no i to je dio ovog hobija: pokušaj, promašaj pa ponovno, baš kao i sve u životu. Dodaje i da ju je hobi naučio kako se izraziti na potpuno drugačiji način; kako se ogoliti i pokazati svijetu kroz umjetnost. Isto tako, kaže da je brzo shvatila da je okej uprljati ruke. Glina je, ionako, prilično “prljav” posao – doslovno. Kada smo već kod fokusiranja i opuštanja, ali s glinom, Ida kaže kako je nije sram priznati što još uvijek nije na “ti” s nekim tehnikama. U keramici su učenje i vježbanje glavna stvar, a kroz vrijeme je uvidjela da je u nekim tehnikama opuštenija nego što je bila u početku pa su i radovi bolji, precizniji i tehnički uspješniji:
“U prvih mjesec dana tečaja nisam nikako mogla prstima osjetiti je li predmet na nekom dijelu pretanak ili predebeo jer nisam imala percepciju, osjećaj za to. Kao kada u autoškoli u početku niste imali osjećaj za gas. Sada je druga priča i prirodno mi dolazi trebam li neki dio predmeta “podebljati”, dodatno zagladiti ili obraditi na neki način. Moram spomenuti i da sam na radionicama upoznala divne ljude, kako kolegice, tako i profesorice. Svaka je pridonijela da se svi što lakše i brže opustimo. Velika smo si podrška te je na satovima uvijek veselo, puno smijeha, zezancije i, naravno, odličnih radova koje smo dosad izlagali na dvije izložbe.”
Zanimalo me i je li nekoga zarazila svojim hobijem, o kojem govori s tolikom strašću, što je uvijek inspirativno za slušati.
“Obitelj i prijatelji s nestrpljenjem iščekuju svaki moj novi rad pa mogu reći da sam ih zarazila u smislu da se interesiraju za to na čemu trenutačno radim. Ogromna su mi podrška, a neki su se prijatelji čak sami odvažili napraviti nešto od gline. Njihovi dojmovi su bili slični svih onih koji su bar imali doticaj s glinom: ‘Mislila sam da je lakše nego što jest!’ i oduševljenje kada konačno vide završeni predmet. I onda im kažem: ‘I told you so'”, zaključila je.
Kate Sušić, dio HR tima za Južnu Ameriku u globalnoj kompaniji
Kate rado pratim na društvenim mrežama, a iako volim pogledati videozapise modne i beauty tematike, najdraži su mi ipak oni čija je tema gastro, točnije – slastice. Ova magistra španjolskog i ruskog jezika opušta se radeći kolače, a počela ih je praviti još u osnovnoj školi, u 6. razredu, kada je pripremila browniese:
“Kada sam vidjela da mi dobro ide, krenula sam isprobavati razne recepte koje bih pronašla na internetu. Negdje u tom procesu, shvatila sam da me to opušta i da volim taj hobi.”
U cijelom joj je procesu, naravno, najdraži krajnji proizvod jer voli jesti slatko i najsretnija je kada joj kolač uspije i ispadne točno onako kako ga je zamislila. U posljednje vrijeme, kaže mi Kate, posebno uživa u ukrašavanju bento torti. Inače, uglavnom barem jednom tjedno napravi neki kolač ili makar kekse, obično je to vikendom:
“Takav mi je hobi važan u svakodnevici jer znači opuštanje bez mobitela ili drugih ometanja, kao kratki bijeg od stresa i stvarnosti. Najviše volim pripremati browniese, kekse i bento torte za sve meni bliske ljude. To je jedan od načina na koje iskazujem ljubav. Uvijek volim prijateljicama, dečku i članovima obitelji napraviti tortu za rođendan, bez obzira na to slave li ga ili ne.”
Zanimalo me i ima li Kate svoju signature slasticu:
“Rekla bih da je to brownie. Ipak je to bila prva slastica koju sam ikad napravila i mogu reći da sam je usavršila. I dan danas mi prijateljice znaju napisati poruku: ‘E, ajde mi pošalji recept za one tvoje browniese’.”
Sarah Noršić, Employee Experience Lead u IT tvrtki
“Sjećam se kako sam od malih nogu s djedom bojala bojanke i koliko mi je to bilo posebno. Puzzle su mi uvijek bile neka vrsta igre i izazova, imala sam ih hrpu i mogle su me satima zaokupiti. Sada, kada sam malo odrasla, sve je ostalo isto, jedino su motivi malo ‘ozbiljniji’. Ipak, ulete uvijek neke Harry Potter puzzle i slično”, počinje Sarah priču o svoja dva hobija – bojanju i slaganju puzzli. Oba hobija naučila su je strpljenju i fokusu, što su joj dvije vječne lekcije. Na poslu često juri, skače s jedne stvari na drugu, a slaganje puzzli i bojanje unutar linija potpuna su suprotnost. Traže mir, usporavanje i prisutnost. I to je ono što joj u takvim hobijima odgovara i zbog čega ih već godinama prakticira pa joj na kraju dana posluže kao neka vrsta mini-terapije:
“Puzzle i bojanke su moj način da pobjegnem od stresa i ekrana. Danas, kada se svi vrtimo u krug doom scrollinga i notifikacija, dođu mi kao time out. Uzimam ih kao mali detox za mozak. Doslovno osjećam kako mi se misli usporavaju, a tijelo opušta.“
Motivi koje bira su sporedni, iako se malo više veseli kada su u pitanju životinje ili neki lijepi gradovi. Ipak, najdraži moment u cijelom procesu postoji, a to je ona mala pobjeda kada nakon tri dana napokon pronađe onu jednu puzzlu koju beskonačno dugo traži. Oba hobija prilično su spontana i njima se okreće u trenucima kada osjeća da treba usporiti. Tako joj nekada, priča mi Sarah, dođe da na poslu otvori bojanku i krene bojati, kako bi pobjegla od stresa jer sve gori. Nekad joj paše navečer slagati puzzle, čisto kako bi se malo resetirala. Sve je, zapravo, prilično spontano, što joj i odgovara jer ne preferira rutinu.
A što kažu drugi kada je vide da slaže puzzle?
“Ne bih rekla da sam nekoga zarazila, ali kada mi netko dođe na kavu i vidi puzzle na stolu, gotovo je, instinktivno krenu tražiti gdje što ide”, smije se.
Sven Jurić, data analitičar
Iako postoji tisućama godina, kombucha je tek posljednjih nekoliko godina postala, možemo je tako nazvati, it piće. Ako je niste kušali, sigurno ste čuli za njezine benefite za organizam. A naš sugovornik naučio je pripremati vlastitu, i to nakon što je isprobao mnoge dostupne na domaćem tržištu i poželio sam stvarati kombinacije okusa.
“Supruga i ja smo željeli isprobati taj ‘neobičan’ napitak, okus nam se svidio i krenulo je istraživanje. Nakon toga, ‘istreniraju’ se algoritmi na svim mrežama i kreće tutorial kako napraviti vlastitu kombuchu. Ovdje mogu zahvaliti TikToku koji je općenito izvrstan izvor inspiracije za kulinarstvo i kućne hobije. Meni se svidio izazov da uzgojim svoju gljivu, svoj scoby. I tu je sve krenulo”, priča mi Sven.
Najdraži mi je osjećaj što sam sam uspio napraviti ukusno i zdravo piće, praktički ni iz čega. Volim i eksperimentiranje s okusima jer su mogućnosti neograničene. Uvijek mi je drago kada netko proba moju kombuchu i zaključi da je bolja od takvih fermentiranih pića koja se mogu kupiti u trgovini. Naravno, i dalje popijem kupovnu s vremena na vrijeme, no domaće je ipak – domaće.
Što se tiče okusa, Sven je u početku išao na “sigurno”, sa sokom od bazge – bilo je najjednostavnije, a u hladnjaku je imao domaći sirup, što je bio dodatan plus jer svi sastojci ostaju home made. Kao omiljenu kombinaciju izdvaja bazgu i mentu, zatim jabuku i đumbir, a planira još niz kombinacija, među kojima je prva ona s kaduljom. Ako ste se ikad brinuli o gljivi, bilo za kefir, starteru za kruh ili scobyju za kombuchu, sigurno znate da traži redovitost i posvećenost. Zanimalo me dogodi li se Svenu da ga cijeli proces ponekad više stresira nego opušta:
“Postoji period kada nemam volje odraditi prelijevanje u boce za sekundarnu fermentaciju jer imam niz drugih obveza. Međutim, sada već imam ustaljeni ritam jer je važno paziti da prva fermentacija ne traje predugo, kako se kombucha ne bi ukiselila.”
Budući da o svom hobiju strastveno priča te kombuchu ponudi gostima koji su je voljni isprobati, postoje i ljudi koje je “zarazio” ovim hobijem. Sven kaže kako je ponosan što njegova šogorica održava scoby dobiven od njegovog scobyja i što ju je, kao veliki fan kombuche, prestala kupovati i počela izrađivati vlastitu.
A što bi savjetovao nekome tko se planira upustiti u svijet fermentacije?
“Treba samo biti strpljiv. Nakon što napravite osnovne korake i ‘ulovite’ kako scoby i kombucha dišu, slobodno se upustite u eksperimentiranje. Svatko ima neke svoje preferencije i najbolje je što se možete igrati okusima”, poručio je Sven.
Nina Cvijanović, novinarka i kreatorica video sadržaja
“U jednom sam izlogu vidjela bojanke za odrasle, zatim na Instagramu bojanke ‘paint by number’, a onda sam jednu dobila na poklon! Bojanje mi je izgledalo kao vrlo opuštajuća aktivnost i u tom se dojmu nisam prevarila”, govori mi Nina, koja je s ovim hobijem počela kako bi barem na sat ili dva dnevno zaboravila na sve oko sebe. Iako je bojanje u zadnje vrijeme malo zapostavila u usporedi s posljednjih nekoliko godina, kaže kako ga planira vratiti u svakodnevnu rutinu.
“Najdraže mi je što je aktivnost spora i što se potpuno isključim od okruženja. Ne čujem ništa, skroz sam fokusirana na bojanje unutar linija. Dodatni plus je što uopće ne razmišljam ni o čemu pa tako ni o notifikacijama na mobitelu… Samo o tome koju ću boju sljedeću koristiti!“
Nema nikakav poseban ritual vezan za hobi, dovoljno joj je tek sve maknuti sa stola, kako bi ispred nje bili samo boja i papir – i tako može sjediti satima. Najviše voli bojanke s mnogo sitnih polja i mini detalja. Obožava dizajne poput lišća, bilja, cvijeća, a ima jednu s motivima džungle, koju izdvaja i kao najdražu. Kada su u pitanju paint by numbers bojanke, najviše voli pejzaže.
“Nakon nekog vremena počela sam bojanke za odrasle kupovati prijateljima i obitelji, kao poklone za rođendane i blagdane. I svaki put reakcija bi bila ista – oduševljenje”, prepričava Nina koja nas je i same potaknula da isprobamo ovaj opuštajući hobi.
FOTOGRAFIJE: Privatno vlasništvo, X, Pexels, Unsplash
