Cijela je radionica, ujedno i Markusov dom, uređena tako da se ističe obiteljsko nasljeđe. Postavljeno je i šest orašara, od kojih svaki predstavlja jednu generaciju. Orašar je prepoznatljiv po dizajnu u vojničkom stilu. Sve je nastalo u maloj kući u Rudnoj gori, gorju smještenom na granici Njemačke i Češke. Kako i samo ime sugerira, dugotrajno je bilo pod utjecajem i dominacijom rudarstva, no obitelj Füchtner bavila se gradnjom drvenih kuća. Rad je bio sezonski i tijekom dugih, hladnih zima posla je bilo manje. Od nečeg su morali živjeti pa su, poput nekih drugih lokalaca, stvarali i prodavali igračke te druge male drvene predmete.

Među skromnim predmetima bili su i orašari. Zapravo, alat za lomljenje oraha postoji odavno, no najraniji primjeri alata dizajniranih za tu svrhu ne izgledaju poput orašara koji su izašli iz radionice obitelji Füchtner. Njihovi nose tradicionalnu vojničku odjeću, imaju bezizražajno lice te takvi odražavaju surovu stvarnost industrijske ere u kojoj su nastali, donosi Atlas Obscura. Füchtner pojašnjava:

Prvi orašari bili su izrađeni iz jednog komada drveta, no Wilhelm Füchtner koristio je više komada i spajao ih drvenim spojnicima, slično kao što je činila njegova obitelj stolara pri izgradnji kuće. Takav način sklapanja stvorio je prepoznatljiv oblik današnjeg orašara. Iako je Markusov pradjed osmislio dizajn, nije napustio svoj redoviti posao. Glavno zanimanje cijele obitelji bio je stolarstvo, a tek je Markusov djed, Werner Füchtner, bio prvi koji je mogao živjeti isključivo od izrade orašara.

I dok su orašari u vojničkom stilu bili regionalna tradicija u Rudarskoj gori desetljećima, svjetsku popularnost stekli su tek sredinom 20. stoljeća. 1934. prvi je put izvan Rusije izveden balet “Orašar” Petra Iljiča Čajkovskog te je postao blagdanski klasik, a mnogi vojnici koji su se vraćali doma iz Drugog svjetskog rata donosili su drvene figurice kao suvenire. Odjednom, činilo se da su orašari u vojničkom stilu bili svuda, osim kod obitelji Füchtner. Naime, nemaju niti jednu od svojih najranijih verzija. Najstariji očuvani orašari Füchtner, uključujući jednog iz ranih 1870-ih, mogu se pronaći u muzeju Erzgebirge. Markus Füchtner je rekao:

“Nisu sačuvali niti jedan primjerak, morali su prodavati da bi preživjeli. Također, kada su počeli proizvoditi orašare, nisu znali da će postati dio povijesti.”

Markus se izradom orašara počeo baviti iz ljubavi. Nikada nije osjećaj pritisak da mora nastaviti obiteljski posao. No, bio je blizak s djedom i vrijeme provedeno s njim utjecalo je na Markusovu odluku. Za Atlas Obscura je rekao:

“Kada je moj djed preminuo, stavili smo crvenog orašara u njegov lijes. Za mene je to bio trenutak u kojem sam odlučio da ću započeti novu generaciju orašara.”

Sa 16 se godina upisao u jedinu školu na svijetu koja podučava izradu drvenih igračaka, a nalazi se upravo u – Seiffenu. Tamo je upoznao svoju partnericu Carolu Seifer, koja oslikava orašare i brine se za druge segmente poslovanja. Füchtnerovi roditelji, kao i teta, također su uključeni u posao. U obiteljskoj radionici nastane oko 500 orašara godišnje. Svaki je ručno rezan i sastavljen pomoću drvenih čepova i ljepila, umjesto čavala. Figure se zatim pet puta umaču u temeljnu boju, prije nego se krene s detaljima.

Arlene Wagner, kustosica u Muzeju orašara u Leavenworthu u saveznoj državi Washington, kaže:

Najmanji orašar kojeg je Füchtner izradio visok je 12 cm i napravio ga je za prijatelja koji je planirao put oko svijeta te je poželio nositi nešto iz Njemačke. Nakon što se vratio s puta, i drugi su ga zamolili za takvu verziju orašara koje bi nosili sa sobom. Markus Füchtner kaže:

“Kako se pročulo o malom, globe-trotting orašaru, tako se uključila i Europska svemirska agencija. Napravljen je s namjerom da putuje svijetom, a mini orašar upravo je to i učinio te proveo dvije godine na Međunarodnoj svemirskoj postaji te se nedavno vratio na Zemlju. A orašarovo ime? Wilhelm, naravno, u čast čovjeku koji je pet generacija ranije digao orašara u nove visine!”

FOTOGRAFIJE: Füchtner Nussknacker