Neki razgovori ili bolje rečeno intervjui su kao da ste sa sugovornikom sjeli na kavu, a iako Nina Štulić i ja zbog geografske udaljenosti nismo pile kavu uživo, recimo da smo nedavno obavile jednu digitalnu, koja je uspjela ostaviti dojam na mene već na prvo čitanje.
Nakon što sam joj isporučila pitanja, ova enologinja, sommelierka i organizatorica domaćeg festivala TOČ bacila se na odgovaranje, koristeći svaku pauzu od posla u restoranu i od organizacije festivala da pronađe miran kutak u Zürichu koji će biti optimalna kulisa za podijeliti svoje misli putem tipkovnice. Našalila sam se već nekoliko puta da je ona osoba koju smo uvjerljivo najviše puta intervjuirali na After5, prvo kao gošću teme “Ulovljeni na izlasku iz ureda”, zatim ususret njezinom festivalu TOČ u 2023., a danas, dvije godine kasnije, zanimalo me gdje je, kako je i zašto je njezin rodni Nin i ove godine “place to be” ako ste željni originalnih eno-gastro iskustava. Premda su je ljubav i život odveli u Švicarsku, Nina je jednom nogom i dalje tu i nastavlja ostavljati trag u lokalnoj zajednici, producirajući i realizirajući festival koji na šarmantan način pokazuje što sve Hrvatska ima za ponuditi kada se male, ali itekako sposobne ruke slože.

Prošle su barem dvije godine otkako smo zajedno snimale priču za Ulovljene na izlasku iz ureda. Što se promijenilo otad? Koliko si se ti promijenila otad?
Preselila sam se u Zürich. Zaposlila se ovdje, zaručila se, a sad planiram i vjenčanje u rujnu. Dizajnirala TOČ clothing brend. Započela rebranding i strukturiranje svog vinskog projekta VINZUAL. Mislim da je to ovako okvirno to!
Danas, za razliku od onda, ipak malo bolje hendlam kaos koji sama sebi serviram. Uhvatila sam neki ritam. Nije savršeno koreografiran, više freestyle, ali lakše plešem s njim. Puno sam odlučnija u uzimanju odmaka, pauza, trenutaka u kojima se ništa ne mora. Iako ih je i dalje premalo.
Razumijem malo više njemačkog, malo više voljeti Švicarsku… Ali time još više voljeti dolaziti kući. Više cijenim jasnoću koju donosi život u uređenom sustavu poput švicarskog, gdje znaš što slijedi, gdje se pravila poštuju, gdje rad donosi rezultate.
Ali istovremeno sve češće vidim i koliko mentalitet u kojem smo odrasli često vlada nama, umjesto da nas podržava. I koliko nam to, čak i nesvjesno, oduzima prostor za rast.
Upoznavajući druge kulture, shvatila sam da ono što smo naučili kao “jedinu istinu” zapravo to nije. Dapače, često nas koči. I u kreativnosti, i u ljubavi, i u samopouzdanju.
I možda je upravo to moja najveća promjena: naučila sam cijeniti stabilnost, ali bez da izgubim prostor za pitanje, za intuiciju. Zapravo, naučila sam da život ne mora biti ili-ili. Može biti i jedno i drugo. I to me baš smiruje.

Na snimanju smo pričale o tvom preseljenju u Zürich. Jako me zanima cijeli taj kaleidoskop emocija koji se događa kada si izvan vlastite zemlje, na stranom ili barem privremeno nepoznatom terenu. Koliko se tih emocija događa i tebi? Ima li previranja, onog homesick osjećaja i ako da, u kojim trenucima se događa? Vizualiziraš li povratak doma ili bi se mogla zamisliti negdje trajno? Koliko ti je taj pojam pripadnosti nekoj geografskoj duljini i širini bitan?
Taj unutarnji rollercoaster je lud! Emocije koje te voze iz perioda u period, a vezane su upravo uz poimanje jesi li doma ili nisi. Teško se nekad s tim boriti i ostati on track. Ali, imamo jedno drugo ovdje, pa kad se nađemo na kraju dana, bez obzira na sve, doma smo.
Zürich je mekan i udoban. Grad u kojem si možeš priuštiti puno, ako toliko i radiš. I zbilja nekad imam osjećaj da bih se mogla u potpunosti predati ovom životu ovdje, ali kao da biram da to ne napravim. Vjerujem da sam doma tamo gdje mogu biti potpuno svoja, i čudna, i otvorena – bez prevoditelja. Nekad to osjećam ovdje, a nekad doma, ali najjače s ljudima koji su moji. I da, falimo si. Ludo. I to ne nestaje. Tuđi čovik nikad neće znati, i ta stoji.
Upoznala sam puno ljudi, pogotovo kroz gastronomiju. Imamo lijepi kontakt, ali nije to ono pravo prijateljstvo koje se stvori kad sretneš nekog “svog”. To je druga stvar, puno se brže povežemo i otvorimo jedni drugima. Jer, prolazimo vrlo slične stvari.
Zanimljivo, često me ovdje zamijene za Brazilku ili Španjolku – zbog otvorenosti. Ne fejk otvorenosti, one small talk, koju su ovdje magistrirali. Nego iskrene. One koja sluša i upija. Koja vjeruje da se s drugima možeš sresti, ako se stvarno hoćeš sresti.
Ima dana kad stvarno osjećam pripadnost ovom sustavu. Ovdje se trud isplati, stvari funkcioniraju. Ali istovremeno… Osjetim da sam outsider kad nestane empatije, kad pravilo ima prednost nad čovjekom. I to me zna pogoditi – jer nema previše prostora za osobnu procjenu, za instinktivnu odluku, fleksibilnost ne postoji.
S druge strane, naučila sam cijeniti tu jasnoću. Ugodno je znati što slijedi, što se hoće ili neće dogoditi, što je uzrok, a što posljedica. I možda prvi put osjećam koliko su svakodnevna briga o sebi i vlastitom zdravlju važni. Ovdje je to doslovno dio kulture – od klinaca do starijih od 70. Svi treniraju, svi ulažu u zdravlje, svi se kreću. I to je zarazno. U teretani vidiš 14-godišnjake i 74-godišnjake.
Puno je zgodnih ljudi, ali ono što me stvarno fascinira je koliko su mirni i samosvjesni. To dolazi iz balansa, i to mi je ful napeto.
I još nešto, više nego ikad cijenim more. Jezeru sam zahvalna, stvarno. Donijelo mi je puno mira ovdje. Ali moru sam vjerna i ništa ga ne može zamijeniti.

Kako si je jedna Mediteranka stvorila novu rutinu u jednoj Švicarskoj? Što te veseli raditi, gdje si after5 kada si free? Ima li nekih lokalnih navika koje si prigrlila, a možda su ti se čak i uvukle pod kožu?
Moj after5 je više after midnight, jer radim u restoranu. Ali zato kad napokon dođe slobodan trenutak, najradije ga provedem uz jezero. U bilo koje doba dana ili noći. Bruno i ja se znamo naći na noćnom pikniku. U tišini, pod punim mjesecom, nakon mog posla. I to nam bude najljepši spoj; mir, voda i vrijeme jedno za drugo.
Kad stignem, družim se s prijateljima, a ono što me ovdje baš veseli je wellness scena. Isprobavam svašta, od tehnika disanja, cold plungesa i različitih sauna, do pilatesa, plesa i bodywork radionica. U gym idem kad uhvatim snage (i volje), i iako imam motivaciju zvanu ‘vjenčanje i haljina’, nisam baš u najfit izdanju života.
Voljela bih više planinariti, ali radim vikendom, a još nisam skupila hrabrost za solo hajkove.
Zato su mi vikendi rezervirani za TOČ. Razvijam suradnje, pišem koncepte, pripremam festival, sanjam o još jednom malom biznisu koji bi možda mogao rasti i ovdje.
Taj kreativni flow me zapravo najviše puni. On je moja najdraža rutina.

Rad u Švicarskoj – the good, the bad and the ugly? Čime se baviš ondje i kako doživljavaš vrijednost novca u zemlji za koju mi izvana uvijek mislimo da je brutalno skupa? Koliko je jednostavno ili teško održavati određeni lifestyle koji uključuje i kvalitetne sadržaje izvan radnog vremena?
Evo ti “ugly”: upravo sam dobila otkaz.
(Jer, ljetna sezona je niska sezona ovdje i nema se novca. Prije mjesec dana dobila sam promaknuće i povećanje plaće. A sad – pred vjenčanjem, festivalom i prvim pravim godišnjim nakon šest mjeseci „redirekcija“. What a nice timing, and even nicer gesture – znam.)
Zanimljivo je to kako ti život katkad pokaže što više ne trebaš, i baci te tako u totalno nespremno stanje. I da, boli kad se to dogodi, iako znaš da nisi zaslužila. No, vjerujem da mi je ovo redirection koji mi je zapravo trebao da se još jasnije okrenem projektima koje sam sama izgradila, i onima koje tek trebam pokrenuti.
Radila sam (i još kratko radim) u restoranu u Švicarskoj, kao podrška glavnoj sommelierki. S vremenom sam sve više bila usmjerena isključivo na servis jer sam imala jako dobar odnos s gostima – i u tome stvarno uživam. No, uz sve to, pasivno se očekivalo da svoje slobodno vrijeme koristim za vinske prijedloge i kreativne zadatke. Odlučila sam da ne radim stvari za koje nisam plaćena. Jer granice su zdrave. I nužne. Nema tog posla koji vrijedi vašeg zdravlja.
A sad, the good. Švicarska jest skupa, ali ne nužno onako kako ljudi misle.
Hrana, na primjer, zna biti i povoljnija nego u Hrvatskoj, pogotovo zdrave namirnice.
Osnovni troškovi; stan, režije, zdravstveno jesu visoki, ali kad ih staviš u kontekst prosječne plaće, realno su i fer. Luksuz i izlasci su skupi pa tu već kalkuliraš, ali svejedno su barovi puni.
Sama sam po sebi štedna, ali brzo i potrošim ako me nešto veseli. Mislim da bez problema s nekom prosječnom plaćom možeš balansirati između “živim sad” i “želim sigurnost sutra”.
Aaaand the in-between?
Možda to što ti nijedan sistem, koliko god bio uređen, ne može dati ono što možeš stvoriti kad si dosljedan sebi. Ali, ajde da vidimo to za dvije godine (smijeh).

Iako si većinu godine relativno daleko od doma, imam osjećaj za tebe da si uvijek jednom nogom ovdje. Jedan od najboljih primjera je TOČ. Kako je evoluirao kroz godine, a kako si s njime evoluirala i ti? Imam osjećaj da se konceptualno mijenjao, ideš li za onime za što vidiš da najbolje funkcionira, da je palo na plodno tlo kod publike, ili više od toga težiš novim izazovima, projektima na kojima ćeš naučiti nešto novo, razviti novu vještinu?
Haha, srećom imam korak od dva metra, pa mogu biti i ovdje i tamo (smijeh)! TOČ je zasad još uvijek produžetak mene, čini mi se, a kako se ja mijenjam, mijenja se i on. U početku je to bio čisti zanos, doslovno “ajmo sve sad i odmah”. Danas ga gradim promišljenije, ali i dalje iz istog mjesta. Iz ljubavi i emocije prema Ninu i Dalmaciji.
Ove godine je drugačiji jer sam ga morala prilagoditi svojim slobodnim danima i raspodjeli godišnjeg na festival i vjenčanje. Velika je istina i da još uvijek nisam došla do publike koja unaprijed kupuje karte i time osigurava da festival bude financijski održiv. Dosad sam sve troškove pokrivala do zadnje lipe. To nije dugoročno rješenje, ali nisam htjela odustati.
Sanjam o timu ljudi koji bi dijelio moju filozofiju i s kojima bih mogla graditi TOČ. Vođenje tima bi bio novi skill koji bih voljela izbrusiti. Cijela kreativna direkcija mi je posao iz snova i mislim da bih to mogla raditi za druge projekte u koje vjerujem.
TOČ 2025. – što vrijedi znati o njemu? Što si pomislila kada si završila prošlogodišnje izdanje, a pogled je bio usmjeren ka ovoj godini? „Iduće bih voljela…“? I što si naposljetku realizirala u djelo?
Kad je prošlogodišnje izdanje završilo, zaključila sam da trebam tim. Iduće sam htjela ugostiti vrhunske internacionalne bendove, uključiti Grad, dublje surađivati s TZ-om, i probati naplatiti dio svog rada. My Baby smo kontaktirali i dogovorili suradnju, ali nismo uspjeli zatvoriti budžet. Grad Nin je ove godine stao iza nas kao partner i preuzeo koncertni program, to mi je jako važno.
Ove godine testiramo i novi model; obje lokacije su otvorene za sve, a radionice se prvi put posebno naplaćuju. Možda tako lakše dođemo do ljudi koji zaista žele sudjelovati i upoznati TOČ iznutra.
Ovogodišnji TOČ odvija se u dva dana i dva mjesta: u Ninu i Preku i simbolično spaja dan i noć, ljeto i smisao.
18.7. TOČ NOĆ u Ninu:
U samom centru grada stvaramo gastro-glazbeni doživljaj s lokalnom hranom, prirodnim vinima, sokovima i likerima. Na meniju su jela tradicionalne kužine, a sportski chef Jaki i arhitekt Bruno će raditi vrhunske sourdough sendviče. Vinski bar vodim ja – s fokusom na lokalne sorte, a uz to Maraska, kao naš sponzor s kojim svake godine produbljujemo suradnju, donosi najbolje od svog asortimana Madre Badessa. Navečer nas čekaju koncerti Pocket Palme i Svemirka, a večer zatvaramo s DJ setom nemanje – disco, chill, mediteranski groove.
19.7. TOČ DAN u Preku:
Lifestyle iskustvo TOČ programa u Andrioli baru: od wellness radionica i oTOČkog brunch stola, do večere iz mora do stola. Cijeli program naplaćuje se posebno ili u paketu kao Full Experience – Vodimo te brodom do Preka, dočekujemo s osvježenjima, a kroz dan te vode:
1. Andrea Solomun sa svojom radionicom “5 pillars of longevity: Live well, age well”
2. oTOČka marenda by Kate Homecooking & Burbon i borovnice: kuhanje veganskih i tradicionalnih dalmatinskih recepata uz stilizaciju stola uz vinsku i koktel pratnju koje vodimo ja i Luka Žuljević sa svojim brendom Ruke.
3. Vesna Mudrinić (Satori acupuncture) sa svojim home kitovima, akupresurnim ritualima i istočnjačkom mudrošću u sklopu radionice Drevni rituali u svakodnevnom životu.
4. Sea-to-table večera koju izvodi tim Andrioli, tim TOČ i Marko Andrijašević (Marendologija). Opcije karata su; bez pratnje vina ili uz pratnju, lokalnih ili francuskih etiketa. Donosim neke etikete kojih nema kod nas 🙂
Sve to u pratnji DJ Minolte i DJ Nevene Jeremić.
TOČ 2025. je prilika da se “uTOČaš”, i to doslovno, jer ove godine prvi put biraš koliko želiš doživjeti.
Koliko je u TOČ uronjena lokalna zajednica? Grad? Turistička zajednica? Od onih koji sudjeluju, do publike koja dolazi popratiti? Ima li interesa i kod lokalaca da podrže priču?
TOČ se od početka gradi na lokalnim pričama, okusima, zvukovima i uvijek sam ga zamišljala kao nešto što će rasti zajedno s mjestom u kojem je nastao.
Zato mi je ove godine posebno drago što je Grad Nin prepoznao naš trud i uključio se kao partner, preuzimajući organizaciju koncertnog programa. To je prvi put da smo dobili takvu podršku i to mi stvarno puno znači – ne samo zbog organizacije, nego zbog osjećaja da nas netko vidi, razumije i vjeruje u ono što radimo.
S druge strane, Turistička zajednica Nin i dalje ne pokazuje interes za suradnju – iako im je “podrška mladima” bio jedan od glavnih slogana u političkoj kampanji. Ispada da je kampanja bila važnija od stvarnog osmišljavanja kvalitetnog ljetnog programa koji ima potencijal da preraste u nešto vrijedno za cijelu regiju.
Ali gledam naprijed s nadom. Veselim se idućim izdanjima u kojima će i lokalni ljudi voljeti biti dio programa, na razini koju TOČ i zaslužuje i zahtijeva. Jer TOČ nije zatvoren krug, TOČ je prostor koji se širi prema svima koji žele sudjelovati iskreno, sa znanjem, idejama i željom da stvaraju nešto vrijedno.
Najiskrenije, još uvijek tražimo pravi balans. Ne ide brzo. Potrebno je vrijeme da nešto što je drugačije, tiše, toplije, nađe svoje mjesto.

Koja je neka idealna publika za tebe? Ne samo profilom, već i brojkom? S obzirom na koncept, vjerujem da ne težiš „masovki“.
Ne težim masovnosti, TOČ je od početka zamišljen kao boutique festival.
Ove godine, s obzirom na to da radimo dvodnevni program (TOČ NOĆ u Ninu i TOČ DAN u Preku), očekujemo nešto veću posjećenost. Ali i dalje vjerujem da će doći “TOČ ekipa” – ljudi sličnih vrijednosti. Naša publika su najčešće ljudi otvoreni za novo. Ljudi koji cijene detalje, koji vole dobru zajebanciju, ali i tišinu između nota. Ljudi koji znaju prepoznati kada je nešto napravljeno s ljubavlju. Oni koji stvaraju dobar osjećaj, prijateljstva, nove ideje, nove suradnje i ljubavi… I sve to znaju začinti dobrom zajebancijom.
Osjećaš li da smo u fazi „iskustvenog“? Iz tvoje perspektive organizatora koji osmišljava upravo experience, što posjetitelji najviše cijene, koji su njihovi doživljaji?
Definitivno. Zapravo, ja sam taj “iskustveni trenutak” osjećala i ranije. Jednostavno nisam nikad bila zadovoljna događanjima bez duše. Znaš one evente koji postoje samo zato da bi se reklo da se nešto događa? Ili one koji se održavaju na alkoholu i brzinskoj zabavi?
Ja želim nešto drugo. Volim kad osjetim da me netko inspirirao, kad netko govori o onome što voli i to me povuče, zarazi. Volim doživjeti “trip” kroz dobar razgovor, dobru energiju, vino, glazbu, neku iskrenu prisutnost.
Zato je za mene vino dobra škola života. Ne zato što opušta, nego zato što te tjera da naučiš gledati. Nije do vina. Nije do zdravlja, ni do trendova. Radi se o onom osjećaju kad uđeš dublje u bilo koju temu i više ne možeš prestati. Vino je samo dobar primjer, a TOČ je taj prostor; za istraživanje, povezivanje, rast. I za mene, i za publiku.
Iskreno, mislim da se još uvijek učim kako to najbolje prezentirati. I sama sam na početku, baš kao i publika ovdje. Tako da se nekako veselim zajedničkom rastu i uiživanju u svakom budućem izdanju u novim iskustvima.

Iako se danas skoro svi brendovi razbacuju s riječi autentično pa tvrde da su autentični, mi publika realno uvijek osjetimo kada je nešto stvarno, a nešto fake. Toč mi je od starta imao toliko tebe i tvoje emocije u sebi, da je doista odisao – i odiše – originalnošću, autentičnošću. Jesu li ovakvi projekti čista strast ili je to miks strasti i biznisa? Jer na kraju dana ne možeš si svakako dozvoliti da završiš priču u minusu, no je li moguće zaraditi? Prepoznaju li i brendovi takve dobre projekte s glavom i repom?
Hvala ti na tome, stvarno. TOČ je u početku bio čista strast, i još uvijek u velikoj mjeri jest.
Bez sponzora koji su mi vjerovali od prvog dana, ne bih mogla izdržati. Zato ih cijenim kao partnere, a ne kao “donatore”. Pokušavam im svake godine vratiti s jednakim entuzijazmom i autentičnim uključivanjem u naš svijet.
Može li se zaraditi? Još ne. Ali to je cilj, da TOČ postane održiv, bez gubitka te prave autentičnosti ili duše.
Ne želim rasti u masovnosti, nego u prepoznatljivosti. Da ljudi kažu “to je TOČ” i znaju što to znači. Ako to postignem, znam da će doći i oni pravi brendovi.
Kad smo kod brendova, a samim time i financiranja projekta, je li bilo dosad ili bi bilo suradnji koje nisi/ne bi pristala raditi? Je li bilo tih momenata gdje te neki klijent totalno krivo „pročitao“ pa pošto-poto htio izgurati neku svoju ideju koja zapravo baš ni nema veze s festivalom i njegovom filozofijom?
Naravno. I više njih.
Novac je često primamljiv, pogotovo kad radiš nešto što financijski visi o niti, ali ne mogu (i neću) u TOČ uvoditi brendove koji nemaju veze s našom filozofijom.
Kako kažem svojoj mami; previše si me moralno odgojila. 😅 Držim se toga. Otvorena sam za nova rješenja, ali ne za kompromise koji brišu identitet.

Kako su ti izgledali posljednji mjeseci? Je li moguće hendlati organizaciju događanja iz druge zemlje? Tko su ti ljudi iza kulisa koji su tu za tebe i projekt, onda kada nisi na licu mjesta?
Kaotično. Ali, budući da sam štreberski počela organizaciju gotovo odmah nakon završetka prošlog izdanja, sad mi je mrvu lakše. Iako, koliko god mislio da si spreman zadnjih 2 mjeseca prije festivala, svi ostali se aktiviraju, a ti si gotovo jedna – pa je to malo kaotično zbog neimanja 8 ruku, ušiju i 30 prstiju koji bi mogli istipkati kad i kako bih ja htjela.
Ali nisam sama. Imam dva najposebnija kotačića TOČ mašinerije – knjigovođu i voditeljicu skladišta. A to su moja mama i moja svekrva. Jedna u Ninu, druga u Zagrebu.
Mladolike, srčane, obje prešle šezdesetu i umjesto da se bave unucima, one se bave TOČ-em. 😄 I to s ljubavlju. I što je najljepše, međusobno se vole pa cijela ta koordinacija funkcionira lakše nego što bi itko očekivao. One primaju, pakiraju, šalju narudžbe, vode papire… TOČ ne bi mogao disati bez njih.
Osim njih, ove godine radim s Laurom Matijašević iz 44 booking biro agencije koja mi je podrška u komunikaciji s izvođačima, kao i jedna divna Ela, koja mi trenutno pomaže s postavljanjem oglasa i strukturiranjem komunikacije, i svakoj od njih sam zahvalna do neba jer mi olakšavaju činjenicu da sve to pokušavam voditi iz druge države.

Kako bi opisala neko svoje stanje uma, duha (ali i tijela haha), kada su u pitanju dani ususret festivalu pa zatim za vrijeme festivala? Koliko ima stresa u procesu? Može li ga se uopće kanalizirati negdje? I koje su tu sve emocije, a da nije stres?
Ima stresa, puno. I još više emocija. Volim osjećaj kad “sve krene” – kao božićno jutro kad si dijete. Ali volim i onu usmjerenost koju imam kad radim nešto što mi je stvarno važno. Onda dolazi kreativni flow, momenti kad se sve posloži, ljudi se spoje, dogodi se magija. Ali naravno, ne ide bez težine. Trudim se vraćati sebi, kroz prehranu, disanje, kretanje. Ali da, nekad kaskam jer si “nemam vremena”. Znam da je to BS.
Ajmo malo o merchu, tako je pametno osmišljen, dizajnom atraktivan, a opet pričom i vibeom povezan s cijelom pričom o TOČu. Zašto merch, i kako zaokružuje cijeli „svemir“ jednog brenda?
Merch je nastao već uz prvo izdanje TOČ-a. Sjećam se da sam tada sve osmislila i organizirala u samo dva mjeseca – iz čiste vjere i neke dječje hrabrosti, bez iskustva, ali s ogromnom energijom. Ideja je došla ispod moje najdraže smokve u Ninu: kako da TOČ izađe na vidjelo, da ljudi osjete da je to više od festivala? I došli su mi vjetrovi. TOČ kao energija, kao dah, kao nešto što se širi – Winds of change. To mi je šapnuo isto jedan dobri duh koji je vjerovao u TOČ. I tako je i ostalo.
Tu je došla i Klarxi, Brunova dugogodišnja prijateljica koju sam mu preotela, a koja je pretočila priče i činjenice o vjetrovima u ilustracije njihovih karaktera. I nisam htjela da to bude još jedan generički print na najjeftinijim majicama, zato sam od početka pazila na materijale, etikete, sve do najsitnijeg detalja. A, danas je TOČ merch priča za sebe. I zapravo je često prvi kontakt ljudi s našim svijetom.
Pridružite se TOČ festivalu i vi. Ovdje doznajte sve o programu festivala i dostupnim ulaznicama.
FOTOGRAFIJE: Mateja Vrčković