Anja Rendulić karijeru je posvetila pomaganju djeci sa specifičnim teškoćama u učenju

• Za početak, reci nam više o sebi – tko je Anja?

Imam 34 godine i dolazim iz Zagreba. Po struci sam profesor specijalne edukacije i socijalne rehabilitacije, odnosno po našem poimanju edukator rehabilitator. Strastveni sam fan Stevena Spielberga i Harryja Pottera. Uz serije i filmove, volim i knjige. Nekad stručne, nekad lagane romane za opuštanje, a većinom one za osobni rast.

U Zagrebu sam cijeli život, a tu si mi i mama, tata, sestra i brat. Prošle godine sam diplomirala na fakultetu u Banja Luci. Zašto Banja Luka? Nakon nekoliko godina muke po pravnom fakultetu, slučajno mi se dogodio posao u školi koji je zapravo bio studentski. Tu sam osvijestila svoj poziv i poželjela upisati ERF. Problem je bio taj što nisam imala mogućnosti u to doba prestati raditi, a ERF je tada imao samo redovan smjer. Tako sam tražila drugačije izvore školovanja, a da nije predaleko i da bude održivo. Banja Luka mi se otvorila toliko slučajno da danas shvaćam da ništa nije slučajno. Uz fakultet sam završila engleski jezik razine B2 te Montessori program za djecu s teškoćama.

• Opiši nam čime se baviš i za što se Aula specijalizirala? Koje sve usluge danas nudiš?

U mojoj učioni specijalizirala sam se za učenje s djecom sa specifičnim teškoćama u učenju. Primaran mi je rad s djecom od 1. do 4. razreda osnovne škole te s roditeljima čija djeca imaju individualan pristup u školi. Uz to radim instrukcije iz engleskog jezika za osnovnu školu, pripreme za predškolarce po Montessori pedagogiji te sam podrška za visokofunkcionalni autizam u redovnom školskom programu.

• Kako je tekao put do otvaranja Aule? Što joj je prethodilo, kako si se odvažila na taj potez, s kojeg posla si otišla da bi pokrenula vlastiti posao…?

Kada mi je prvi put pala napamet ideja da imam neki svoj prostor gdje će mi dolaziti djeca na učenje, već sam pet godina radila u školi i privatno. U školi sam naučila većinu svega sto radim i danas. Prošla puno različitih teškoća, osobnosti, roditelja i profilirala svoju pravu strast, a to je učenje djece s teškoćama u učenju. Bila sam premorena jer sam radila dvije smjene. Sve je zapravo počelo tako da sam slučajno uletjela u školu na zamjenu. Zaljubila se u posao i ostala.

Tamo sam dobila prvog roditelja na privatnim podukama. Od tog jednog u istoj godini, došlo je njih deset, a za nekoliko godina bilo ih je 20. Uskoro više nisam mogla ići po kućama te su djeca krenula dolaziti k meni doma. Ubrzo mi je i moja soba postala premala. Opet slučajnost koja nije slučajnost je ta da mi u to doba prilazi jedna gospođa po ime Lena Čičak koja radi za Plavi ured i koja mi govori da bih trebala tražiti u poticaje za samozapošljavanje i da mi oni mogu pomoći.

Dan danas odgovorno tvrdim da je ta žena moj početak i kraj sa svime što je za mene tada napravila, a radi još uvijek. Stvari su se tako lijepo slagale da je bilo čak i smiješno. Gdje god sam došla s papirima, vrata su mi se sama otvarala. Svi ljudi koje me nisu znali uopće su nudili pomoć i odrađivali sve za moju papirologiju. U roku tri mjeseca sam dobila novac na račun od burze.

Tražeći prostor koji bih iznajmila za rad, moj brat, popularno financijski anđeo, u to doba je kupio stan i ponudio mi svoju garažu u najam i pomogao mi s preuređenjem. Znači, osam mjeseci od ideje za učionom do realizacije bez kune duga. Slučajnost? I don’t think so. Tu sam točno trebala biti i onda i sada. I tako sam krenula u svoju poduzetničku priču. Učiona je krenula s radom prije prvog lockdowna i možemo reci da je mene to vinulo u nebesa. Online škola je samljela ljude i djecu te sam sve vise poziva dobivala za pomoć. Tu pada odluka da se u školu više neću vratiti.

• Primarna usluga koju nudiš je pomoć u učenju. Možeš li nam reći s kakvim se problemima djeca suočavaju, kako im ti u tome pomažeš i kako napreduju?

Kroz ove četiri godine moje učione profilirala se i moja usluga. Ono što mogu reći je da se svijest djece mijenja. Sistem ostaje isti. Online nastava je napravila svoje i tako smo dobili živi kuršlus. Svi su u problemu. Djeca čije je funkcioniranje totalno drugačije od sistema. Roditelji koji se ne znaju s time nositi. Frustrirani školski i prosvjetni kadar koji nije u stanju sve popratiti jer ljude nitko ne educira te na kraju stručne službe kojih je po školama sve manje.

Meni dolaze djeca i roditelji koji su već na izmaku snaga sa školom i obvezama. Pogubljeni i umorni. Nekada radim i podršku obiteljske dinamike, koliko se sve narušilo u pokušajima da dijete nauči nešto na način na koji se nekad učilo. A to više ne pije vodu. Dječji razvoj u doba mobitela teče drugačije od samog rođenja. Razvijaju se vještine koje mi nismo u toj dobi razvijali. Sada djecu treba tjerati od ekrana van na sunce kako bi se razvijala motorika i senzorika dok se igraju i trče. A školski sistem je ostao na razini djece koja su nekada imala totalno drugačiji razvoj ranog djetinjstva.

Pratim način na koja mi djeca procesuiraju i reproduciraju i tražim način za najlakše usvajanje gradiva za svako pojedino dijete. Ne ide ništa ako dijete nije emotivno zadovoljno. Djecu treba slušati, promatrati. Njegovati njihovu posebnost individualno. Pratiti znakove – što je danas roditeljima ekstremno teško s obzirom na to da nas konzumerizam tjera da radimo poslove koji nam uzimaju ne osam, već 10 do 12 sati dnevno. No, moram priznati da mi nadu daju mlađe generacije roditelja koji dolaze. Svi pristupaju vrlo svjesno odgoju i puno rade na sebi.

• Kako si se odlučila Montessori program uklopiti u sve što danas radiš?

Montessori sam završila kod profesorice Erne Krpan i mogu reći da je to zaokružilo moju cjelokupnu ideju i način rada. Ona me naučila o ranom razvoju i to je sve popunilo kockice koje su nedostajale da bih sagledavala stvari u cjelini. Naime, tok ranog razvoja uvelike govori o situaciji koja se događa u školi. Tako kad mi dođu roditelji na uvodne konzultacije, prvo ispitujem o razvoju od rođenja do predškole. Svaki motorički obrazac koji je preskočen ili nije tekao kako je trebao u mladoj dobi, bez greške se pokazuje u nekom problemu pri savladavanju školskog gradiva.

Kod Montessorija mi se najviše sviđa pokret dominantnom rukom koji primjenjujem u učenju, pogotovo kod djece s disleksijom. Što ruka napravi, to mozak zapamti. Zato se kod mene piše, crta, izrađuju se umne mape. Puno je boja. Neizostavni dio je šala. Radim na tome da se podigne razina pozitivne energije i onda je sve puno lakše.

• Koji su za tebe najveći problemi i izazovi s kojima se suočavaš u svakodnevnom radu?

Najveći izazov mi je zapravo manjak podrške u školama djece s kojom radim. Ja dijete vidim 1 na 1 kako obrađuje informacije, kako ih reproducira i odmah mi je lakše i prilagoditi gradivo. Učiteljima i profesorima je to jako teško kada imaju ispred sebe 25 učenika. Nije nemoguće, ali je teško, a manjak edukacije i vremena im ne ide u prilog. Stručne službe škole, ako ih ima, pretrpane su i nemaju vremena educirati svoje kolege kako vizualno prilagoditi ispite ili generalno kako s takvom djecom raditi. Potrebna je promjena sistema. Potrebno je ljude više platiti, educirati ih. Uzalud je ako dijete kod mene sve zna, a u školi se ne pristupi kako treba i dijete dobije negativnu ocjenu. Zamislite samo kakav to trag ostavlja na to dijete? Kakva mu se poruka šalje?

Drugi problem je taj što roditelji često krenu i ako ne vide rezultat u mjesec dana – odustanu. To se lomi na leđima djece. Ljudi su premoreni od načina života i vožnja djece posvuda im postane muka. Ne razumiju da dijete ne bi trebalo ići na dva strana jezika i tri sporta ako škola šteka već u 2. razredu do te mjere da dijete ne zna čitati. Teško im je odrediti prioritete.

Zadnja stvar s kojom se borim i moj osobni problem je taj što želim spasiti svako dijete, pomoći svakom roditelju i često sam u burnoutu i vodim tuđe borbe. No, humanitarac u meni ne može i ne zna drugačije. Ovo je moj poziv, ne posao. Ja sam prije svega profesorica specijalne edukacije, a tek onda sestra, prijateljica itd. U balansiranju mi pomaže moja Marta Kravarščan, psihoterapeutkinja kod koje sam u terapiji dva puta mjesečno već godinama. Naglašavam važnost psihoterapije svim svojim roditeljima jer mi smo danas u terapiji zbog ljudi koji su trebali biti u terapiji, ali nisu bili dovoljno svjesni. Za našu djecu možemo bolje i drugačije. Mamama kažem – happy mom, happy kid. Nema toga što sretna žena, u skladu sa sobom ne može. No, ako nije takav slučaj, to se odmah vidi na djeci.

• Prema tvojem mišljenju, koje su najvažnije vještine potrebne u poslu poput tvoga? Ipak radiš i s djecom, s roditeljima, s nastavnicima… 

Iskrenost, posvećenost, svjesnost. Trebalo mi je puno godina rada na sebi da to shvatim. Često sam išla iz pozicije osuđivanja, no onda sam uvidjela da je problem u meni i načinu kako gledam na stvari, a ne u drugim ljudima. Kako u privatnom životu, tako i u poslu, pristupam svima iskreno i otvorena srca i mislim da ljudi koji dođu k meni to osjete.

• Jesi li se suočila s nekim izazovima, poput nerazumijevanja, ili su takve situacije rijetke s obzirom na to da kod tebe ciljano dolaze po pomoć?

Svi moji klijenti i bivši i sadašnji su prekrasni, baš imam veliku sreću. No, također sam uvjerenja da što zračiš, to i privlačiš. Dižem svoju razinu energije kako bi i ljudi koji me pronalaze bili isti takvi i, što više radim na sebi, to više vidim kako je to – istina. Bilo je nesuglasica u prošlosti, toga ima u svakom poslu. Ako je u tom trenutku ostavilo gorak okus u ustima, danas sam zahvalna jer sam iz takve situacije puno naučila.

• Danas mnogo fokusa i koncentracije kradu mobiteli, ekrani općenito. Otežava li ti to posao; ako da, kako ga ti rješavaš?

Ne rješavam ga, usklađujem ga u život. Nemoguće je djecu od toga zaštititi danas. Pogotovo u doba puberteta kad se većina djece s mobitelom poistovjećuje. Danas mame daju djeci mobitele da djeca jedu na miru i onda se čude kad dijete spava s mobitelom ispod jastuka u dobi od 15 godina. Dakle, dajte djeci mobitel, ali ih naučite kad se igra je igra, a kad se nešto radi – mobitela nema.

Djeca kod mene imaju mobitel na stolu. Kada radimo, kad uđemo u tu energiju rada na maksimalno ispravan i pozitivan način, ni jedno dijete ne pogleda u mobitel čitavih sat vremena. A stoji mu na stolu. Znači, nije nemoguće, ali je teže.

• Ove godine pokrećeš i jedan autorski projekt, ljetni kamp za djecu ‘Ja mogu sve’ u Crikvenici. O čemu se radi?

Naglasak i ideja kampa su rad i upoznavanje s emocijama. Strah, ljutnja, sram, krivnja, ali i ljubav prema sebi i drugima, prihvaćanje, zahvalnost, adresiranje svake emocije, no ne poistovjećivanje s istom. Kroz radionice i igru ćemo učiti i raditi na sebi kroz šest dana, kupati se, veseliti, natjecati u sportskim aktivnostima.

Cilj je svako ljeto imati pune buseve i probuditi u ljudima potrebu da djeci daju alate koji su im potrebni za regulaciju emocija. Previše je djece koja danas pate od anksioznosti i depresije u pubertetu, a elementi se stvaraju zapravo puno ranije, no ljudi to ne vide ili ne misle da tako malu djecu nešto muči. Negativni unutarnji govor je tihi ubojica za ljudsku svjetlost i potencijal, ali je nevidljiv pa ga se ne osvijesti kao dovoljno opasnu prijetnju.

FOTOGRAFIJE: Privatni album